Poeme za boeme :) ...

[sojka]

Pobratimstvo lica u svemiru
Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.


Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.


Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.


I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.


Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.


Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.


Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?


Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Tin Ujevic

[sojka]

Uhapšen u svojoj magli
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.


I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.


I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.


I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.


Tin Ujevic

[sojka]

Fernardo Pessoa

BOLJA JE PTICA...

Bolja je ptica koja prolazi i ne ostavlja traga,
nego životinja, za kojom ostaju stope u zemlji.
Ptica prolazi i zaboravlja i tako mora biti.
Životinja kazuje da je nekada bila
tamo gdje je više nema,
a to ničemu ne služi.

Sjećanje, to je izdaja Prirode,
jer jučerašnja Priroda nije Priroda.
Ono što je bilo više nije ništa
i sjećati se znači ne vidjeti.

Prolazi, ptico, prolazi, i nauči me prolaziti.


NA SVIJETU...

Na svijetu, sama sa sobom, ostaviše me
bogovi, koji svime raspolažu.
Ne mogu ništa protiv njih: ono
što mi daju primam bez riječi.
Tako se i žito pod vjetrom povija,
a kad vjetar prođe, ono se podiže.



ODLAGANJE

Prekosutra, da samo prekosutra...
Sutra ću početi da mislim na prekosutra.
To je jedina mogućnost: danas nikako ne...
Ne, danas ništa; ne mogu danas.
Zamršena upornost moje objektivne subjektivnosti,
san moga stvarnog života, umetnut,
iznemoglost prerana i beskrajna,
iznemoglost svijeta da se uđe u tramvaj.
Ta vrsta duše...
Samo prekosutra...
Danas bih htio da se pripremim,
htio bih da se pripremim, kako bih sutra mogao misliti
na idući dan...

On je presudan.
Već imam nacrtan plan; ali ne, danas ne crtam planove,
Sutra je dan planova.
Sutra ću sjesti za stol da osvojim svijet;
ali svijet ću osvojiti tek prekosutra...
Imam želju da zaplačem,
imam želju da zaplačem naglo, iznutra...
Ne, ne pokušavajte saznati ništa više,
to je tajna i neću govoriti.

Samo prekosutra...
Kad sam bio dijete, cijeli tjedan sam se radovao nedjeljnom
cirkusu.
Danas me raduje samo nedjeljni cirkus od cijelog tjedna
mog djetinjstva.

Prekosutra bit ću drugi.
Moj život će triumfirati...
Sve moje sposobnosti inteligentna, odgojena i praktična čovjeka
bit će dekretom sabrane,
ali sutrašnjim dekretom.
Danas hoću da spavam, a sutra ću sve urediti...

Za danas, ima li kakva predstava, koja bi obnovila moje
djetinjstvo?
Pa čak da i sutra kupim ulaznicu,
jer tek prekosutra će biti dobra predstava...
Prije ne...
Prekosutra ću se latiti poslova, koje ću sutra proučiti.
Prekosutra ću konačno biti ono, što danas nikako ne mogu biti.
Samo prekosutra.
Pospan sam kao izgubljen pas na hladnoći.
Veoma sam pospan.
Sutra ću ti reći riječi, ili prekosutra,
Da, možda jedino prekosutra...

Budućnost...
Da, budućnost...

[sojka]

BIJEG

Kad lisice grozd zadnji zlatni
Proždru, i zadnji bude ubit
Bijel srndać, prestat ću bit ratnik,
U kućicu ću se izgubit.

U elfa stas ću prvo doći,
Praveć, uz nerazumljiv šum,
Mjesece slijepe od svih oči,-
Od ruku vaših - blatan drum.

Zalud me tražite, gdje svod
Mangrov je korijen, gdje sred kiše
Jabučnog mirisa, ko plod
srebrna gnijezda osa vise.

Sara Teasdale

[sojka]

MJESTO MUDROSTI ISKUSTVO

Mjesto mudrosti iskustvo.Ta hrana
u bezukusnom stanju.
Mladost je bila k'o molitva nedjeljnog dana,
i zar da ne mislim na nju?

Koliko sam pustih putova prošla
s tim što mi ne bješe mio.
Koliko se molila u crkvi za onog
što je u me zaljubčljen bio.

Sad sam zaboravljiva kao nitko na svijetu.
Tiho prolaze sati.
Nepoljubljene usne, nenasmijane oči
tko će mi više dati!

ZEMLJA NE MORA BITI ROĐENA

Zemlja ne mora biti rođena
Ali se uvijek voli
Makar u moru nježno-ledena
Bila voda i to bez soli
Na dnu pijesak kao kreda
A zrak pijan kao od vina
I borova četa blijeda
O zalasku gola, nevina
Zalazak u valu etera
Takav je da ne shvatiš
Jeli kraj dana ili svijeta
Ili o novoj tajni razmišljaš...

Ana Ahmatova

[sojka]

Eine kleine Nachtmusik

Blood of Eden -
Peter Gabriel & Sinéad O'Connor

I caught sight of my reflection
I caught it in the window
I saw the darkness in my heart
I saw the signs of my undoing
They had been there from the start
And the darkness still has work to do
The knotted chord's untying
They're heated and they're holy
Oh they're sitting there on high
So secure with everything they're buying

In the blood of Eden
Lie the woman and the man
With the man in the woman
And the woman in the man
In the blood of Eden
Lie the woman and the man
We wanted the union
Oh the union of the woman
The woman and the man

My grip is surely slipping
I think I've lost my hold
Yes, I think I've lost my hold
I cannot get insurance anymore
They don't take credit, only gold
Is that a dagger or a crucifix I see
You hold so tightly in your hand
And all the while the distance grows between you and me
I do not understand

In the blood of Eden
Lie the woman and the man
With the man in the woman
And the woman in the man
In the blood of Eden
Lie the woman and the man
We wanted the union
Oh the union of the woman
The woman and the man

At my request, you take me in
In that tenderness, I am floating away
No certainty, nothing to rely on
Holding still for a moment
What a moment this is
Oh for a moment of forgetting, a moment of bliss
Heyyyy

I can hear the distant thunder
Of a million unheard souls
Of a million unheard souls
Watch each one reach for creature comfort
For the filling of their holes

In the blood of Eden
Lie the woman and the man
With the man in the woman
And the woman in the man
In the blood of Eden
Lie the woman and the man
We wanted the union
Of the woman and the man

In the blood of Eden
Lie the woman and the man
I feel the man in the woman
And the woman in the man

In the blood of Eden
Lie the woman and the man
I feel the man in the woman
And the woman in the man

In the blood of Eden
We've done everything we can
In the blood of Eden
Saw the end as we began
With the man in the woman
And the woman in the man
It was all for the union
Oh, the union of the woman, the woman and the man.

[sojka]

Malo Arsena Dedica


POPODNEVNA PJESMA

Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kazem: šteta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je što izmijenilo Vase lice, oči i trbuh
A kako sam Vam zavidio vraćajući se iz šetnje
od osam do jedanest izjutra
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Peščeničkom mljekarstvu
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kažem: šteta, šteta
Više vjerojatno i niste za takva šta
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi
Vi znači danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja baš izlazim - šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju
I šetao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve šetao po kiši ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne Čehinje iz Brna
Vožderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve što treba - bilo je, bilo
Ali ono dvorište u kojem sam Vas viđao
Između dva neodređena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako običnu i raskalašenu domaćicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama , i sljedeće
šteta, nepovratno šteta

Ničeg nema, ničeg nema od tebe, od mene

[sojka]

FATALIZAM

Blago stablu, jer mu je život pritajen i siv,
još bolje je ne osjećati ništa poput tvrda stijenja,
jer nema veće boli što je bol biti živ
nit ima većeg tereta od svjesna življenja.

Biti i ne znati ništa, ići bez sigurna cilja,
bez straha za ono što bi i budućeg udesa zlog,
bez bojazni da te jutro neće zateći živa,
bez uzdisanja zbog života, zbog sjene i zbog

onog što ne znamo i u što tek sumnjamo,
i zbog svježeg grožđa, kojim nas kuša put,
zbog groba što nas čeka sa svojim posmrtnim granama
i ne znati odakle smo
ni kud nam je određen put.

Ruben Dario

[sojka]

LUDA ŽENA

Neću pjevati pjesmu Maju
Ona treba biti vesela
Čekati ću do Novembra
I otpjevati pjesmu o sivilu

Čekati ću do Novembra
Jer to je moje vrijeme
Izaći ću u smrznuti mrak
I pjevati nalošije što znam

I svi ti mali ljudi
Zurit će u mene i reći
"Ovo je ona luda žena
Što nije željela pjevati Maju."

(P.Tomašević) Giovanni Boccaccio


GLE, IDE LIJEPA KAO NOĆ

Gle, ide lijepa kao noć kraja
Zvjezdanog neba, vedrih klima,
Sve najljepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svijetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sjena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il' blaga svjetlost, licu dana,
Gdje kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

S tog obraza i čela nježna
-Što tiho je, a riječ ne gubi-
Smiješci zbore i boja nježna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.


Lord Byron

[sojka]

Pjesma o kuji - Jesenjin

Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njene topline
voda se topila snježna.

A uveće, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je žurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

[Bumbar]

Naomi Shihab Nye - Hidden

If you place a fern
under a stone
the next day it will be
nearly invisible
as if the stone has
swallowed it.

If you tuck the name of a loved one
under your tongue too long
without speaking it
it becomes blood
sigh
the little sucked-in breath of air
hiding everywhere
beneath your words.

No one sees
the fuel that feeds you.

[sojka]

I ČAROBNICA

(Pastireva pjesma)

I čarobnica je zbilja
draga moja bila, znam,
i radošću i tugom je
palila mi srca plam.

Ah, bila je najdivnija
u selu nam u taj čas,
skoro ljepša od Marije
što s oltara gleda nas.

Ah, bila je kao ptica
što pod nebom dić' se zna,
i veselo kao ptica
ostavila me je ta.

Vidjeh ja je, nevjernicu,
kad su miraz nosili;
lijepi konji, lijepi svati —
pođite mi k vragu svi!

Luko Paljetak

[Bumbar]

James Tate - A Knock On The Door

They ask me if I've ever thought about the end of
the world, and I say, "Come in, come in, let me
give you some lunch, for God's sake." After a few
bites it's the afterlife they want to talk about.
"Ouch," I say, "did you see that grape leaf
skeletonizer?" Then they're talking about
redemption and the chosen few sitting right by
His side. "Doing what?" I ask. "Just sitting?" I
am surrounded by burned up zombies. "Let's
have some lemon chiffon pie I bought yesterday
at the 3 Dog Bakery." But they want to talk about
my soul. I'm getting drowsy and see butterflies
everywhere. "Would you gentlemen like to take a
nap, I know I would." They stand and back away
from me, out the door, walking toward my
neighbors, a black cloud over their heads and
they see nothing without end.

[sojka]

KAO LIŠĆE

Slični smo lišću u cvjetno doba proljeća,
Kad to pupa i raste na suncu brzo.
Slični smo lišću i samo za trenutak
Uživamo u cvjetno doba nesvjesni dobra i zla,
Što daruju nam višnji bogovi.
Ipak nam uz bok uvijek stoje crne Brige.
Jedna nam konac jadne starosti određuje,
Dok druga smrtni čas.
Poput munje prolazi naša mladost,
Prolazi koa divni sunčani dan,
A kad taj se smrači, bolje je da nas tlači smrt
Nego breme života.
Zla mnoga muče čovjeka u duši,
Jer dok se jednom imanje rastače,
Drugi plače u gorkom siromaštvu.
Treći za djecom žudi pa umire i odlazi u Had;
Ima i takvih što boluju od bolesti strašnih.
Ta čovjeka nema i nema a da mu Zeus
Kroz život jade i patnje ne sprema.

(Smerdel)

[sojka]

Nisam primjetila da si bas "tugaljiva", a ni da si osjetila bas bol ove vrste.

SAN

Čim mi se tijelo u postelji pruži
i u san klone da odmora nađe,
žalosni duh moj iz mene izađe
i k tebi leti, oko tebe kruži.

Tad mi se čini: u meni prebiva
željeno dobro koje sam sanjala
i za kojim sam tako uzdisala
te često mišljah da ću svisnut živa.

O slatki snovi prepuni tišine,
odmore blagi, moja sretna noći,
neka se san moj nikada ne prekine.

Ako ne može moja jadna duša
do svog dobra u stvarnosti doći,
neka ga barem u obmani kuša.

Louise Labe

[breskva]

ISKRENA PESMA


O sklopi usne, ne govori, cuti,
Ostavi misli nek se bujno roje,
I rec nek tvoja nicim ne pomuti
Bezmerno silne osecaje moje.


Cuti, i pusti da sad zile moje
Zabrekcu novim, zanosnim zivotom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje
Pred velicinom prirode; a potom,


Kad prodje sve, i malaksalo telo
Ponovo padne u obicnu camu,
I zivot nov i nadahnuce celo
Necujno, tiho potone u tamu,


Ja cu ti draga, opet reci tada
Otuznu pesmu o ljubavi, kako
ceznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osecam tako.


I ti ces, bedna zeno, kao vazda
Slusati rado ove reci lazne,
I zahvalices Bogu sto te sazda,
I oci ce ti biti suzom vlazne.


I gledajuci vrh zaspalih njiva
Kako se spusta nema polutama,
Ti neces znati sta u meni biva-
Da ja u tebi volim sebe sama,


I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki zivac rastrese i nadme,
I osecaji navale ko plima!


Za taj trenutak zivota i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja.
Al' ne volim te, na volim te, draga!


I zato cu ti uvek reci: cuti,
Ostavi dusu nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lisce na drvetu zuti
I tama pada vrh zaspalih njiva

Milan Rakic

[Prdonjić]

Rastvorio sam se

I potekao

Potocima

Rijekama

Morima

Sada sam tu

Sada sam tu

Bez sebe

Gorak

Kako svom izvoru

Da se vratim?


Mak Dizdar, Zapis o izvoru

[ivy2383]

IZGUBLJENI BISERI

Postoje riječi koje nisu izgovorene,
koje nikad nisu pretočene u stih,
žive,
osjećam ih.
Duša je sastavljena od riječi,
cijela nutrina su riječi.
one su moje prokletstvo.
Bole,
razdiru,
peku,
a ne izlaze.
Koliko muke treba za jednu pjesmu,
kao da svaku napisanu riječ
kradem od same sebe,
razdvajam se od svojih bisera
da bi nastala ova pjesma
čije riječi nikad više neće biti samo moje.

Ivy

[breskva]

Vjeruj u ljubav, jer ljubav je sve...
vjeruj u ljubav, ne zivi bez nje..
vjeruj u ljubav i sacuvaj nju...
vjeruj u ljubav u dobru i zlu...

Daj mi svoju ruku sad
neka ljubav veze nas
daj mi svoju ruku sad
kao rjedak cvjet
Daj mi svoju ruku sad
prava ljubav je u znas
nek nas vodi u sretniji svjet

[leticija]

SAD TE SE SAMO RIJETKO SJETIM

uvijek tako počinje, polja cvatu
čuvaj tamne bisere na svom vratu
prva si rekla ti s tobom ću stajati
i kada bogovi dignu glas
prva si rekla ti to mora trajati
jednom davno smo imali nas

sad te se samo rijetko sjetim
prolaze dani, vrijeme leti
kako se poruše sni a isto smo sanjali
sad te se samo rijetko sjetim
gdje li si zimi gdje si ljeti
već je hladno ruke mi zgrij

uvijek sve završava bliže bolu
mrvice od ljubavi na tvom stolu
jednom si rekla ti zbogom oprosti mi
i sve je nestalo ko za čas
jednom si rekla ti ne znam se kajati
jednom davno smo imali nas

sad te se samo rijetko sjetim
prolaze dani, vrijeme leti
kako se poruše sni a isto smo sanjali
sad te se samo rijetko sjetim
gdje li si zimi gdje si ljeti
već je hladno ruke mi zgrij

uvijek sve završava bliže bolu
bliže bolu...

Arsen

Devojke u hulahopkama

Devojcice u hulahopkama
sede na klupi i cekaju autobus
izgledajuci umorno u 13-oj
s karminom boje malina.
vruce je na suncu
a dan je u skoli bio
dosadan i povratak kuci je
dosadan,a
ja prolazim kolima
potajno merkajuci njihove tople noge.
oci im gledaju
u stranu-
upozorene su
na surove i razvratne matore
jarce;ne pada im na pamet
da se olako daju.
a ipak je dosadno
cekati citave minute na
klupama i godine u
kucama,i knjige koje
nose su dosadne,i hrana
koju jedu je dosadna,i cak su
surovi i razvratni matori jarci
dosadni.

Devojke u hulahopkama cekaju,
iscekuju svojih pet
minuta,a onda ce da krenu
i osvoje.
vozim naokolo
i zdrakam njihove noge
zadovoljan sto nikad necu biti
deo njihovog neba i
njihovog pakla,ali skerletni
karmin na tim tuznim iscekujucim
usnama!lepo bi bilo
poljubiti jednom svaku od njih.
do kraja,
zatim ih ostaviti.

Ali autobus ih
uzima prvi.

Carls Bukovski

[leticija]

OTKUD JA U IMENIKU?

muškarci zovu i pitaju me.
zar ste vi stvarno Čarls Bukovski,
pisac?

ponekad sam pisac, kažem,
najčešće ništa ne radim.

čujte, pitaju, sviđa mi se to
što pišete - imate li nešto protiv
da dođem sa destak piva?

možete ih doneti, kažem,
pod uslovom da vi ne ulazite...

kada me pozovu žene, ja kažem:
o, da - pišem, ja sam pisac,
osim što baš sada ne pišem.

glupo se osećam što vas zovem,
kažu, i bila sam iznenađena
kad sam vas pronašla u imeniku.

ima razloga za to, kažem,
nego, što ne svratite
na pivo?

neće vam smetati?

i one stižu
zgodne žene
uzornog uma, tela i oka.

često ne bude seksa
ali navikao sam na to
jer dobro je
jako je dobro samo ih gledati -
a ponekad me čak
posluži i neočekivana
sreća.

za čoveka od 55 koji nije spavao sa ženom
do svoje 23
i ne baš često do svojih 50
mislim da bi trebalo da ostanem
u telefonskom imeniku
sve dok ne dobijem onoliko
koliko i svaki prosečan muškarac.

naravno, moram da i dalje
pišem besmrtne pesme
ali inspiracija je tu.

Carls Bukovski

[Barbara iz Bresta]

@sojka:
preporucila bih ti da procitas nesto od italijanske poezije krajem 19. i pocetkom 20. stoljece... upotrebljava se termin 'italijanska poezija sumraka', ali nisam sigurna da li se koristi i kod nas

Posto nemam prevoda evo samoprevedeni primjerak te poezije, koja se izmedju ostalog zove "sutonjastvo" (crepuscolarismo)
Karakteristicno je bilo to da ovi pjesnici nisu izrazavali velike ili posebne emocije, nisu zelili gledati u buducnost, nisu smatrali pjesnike kao politicki angazovane licnosti, itd.


Zagazismo izmedju perona
na Piazza Castello, preko lica
bicevani najzivljim mrazom.

Prolazile su vesele djevojke...
Imao sam zao osmijeh:
a ipak nisam zao,

nisam zao ako ovdje
u smrvljenom srcu mi place
glas:"Koje zlo sam ti ucinio,
Guido, da me stvoris ovakvog?"

Guido Gozzano

[StLouis]

BARBARA
Jacques Prévert

Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo
nad brestom toga dana, a ti si hodala nasmijana
prokisla, radosna, očarana, pod kiššom
sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad brestom
a ja sam te sreo u ulici Sijama
smiješila si se, i ja sam se smiješio
ti koju nisam poznavao,
ti koja me nisi poznavala
sjeti se

sjeti se toga dana
ne zaboravi

neki čovjek je stajao u trijemu i
viknuo tvoje ime, Barbara
a ti si po kiši k njemu potrčala
radosna, prokisla, očarana
u njegov zagrljaj pala

sjeti se toga Barbara,
ne ljuti se što ti govorim ti
ja kažem ti svima koje volim
čak i onima koje sam jednom vidio
ja kažem ti onima koji se vole
čak i onima koje nisam upoznao.

sjeti se Barbara i ne zaboravi
tu kišu mudru i sretnu, na svome licu sretnom
nad ovim gradom sretnim
tu kišu iznad mora i iznad arsenalom
tu kišu što je pala na brod iz Cezana

oh, Barbara
rat je je svinjarija velika i šta je sa sobom sada
pod kišom kanonada ognja, krvi i čelika

a onaj koji te je grlio, zaljubljeno
je li umro, nestao ili još uvijek živi

oh, Barbara
bez prestanka kiši nad Brestom
jednako kao i tada

ali to nije isto, i sve je srušeno
to su porotne kiše, strašne i neutješne
to nije oluja više od ognja, krvi i čelika
to su naprosto oblaci
što kao pseta crkavaju
kao pseta što nestaju u mlazu vode
nad brestom
da trunu negdje daleko, daleko, daleko od bresta
od koga ništa ne osta.

Barbara, Barbara

PJESMA

Koji smo danas dan
Mi smo svi dani
Prijateljice moja
Mi smo čitav život
Ljubavi moja
Mi se volimo i mi živimo
A ne znamo što je to život
I ne znamo što je to dan
I ne znamo što je to ljubav

Kako sam ja nekad recitirao Barbaru

[flora.sa]

NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI STIHOVE


Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primer:

"Noć je posuta zvezdama,

Trepere modre zvezde u daljini.

Noćni vetar kruži nebom i peva."



Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Voleo sam je,

a ponekad je ona i mene volela.



U nočima kao ova bila je u mom naručju.

Ljubih je, koliko puta,

ispod beskrajnog neba.



Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.

Kako da ne volim njene

Velike nepomične oči.



Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Misliti da je nemam,

osečati da sam je izgubio.



Slušati noć beskrajnu,

još mnogo dužu bez nje.

I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.



Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.

Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.



To je sve. U daljini neko peva. U daljini.

Duša je moja nesrećna što ju je izgubila



Kao da je želi približiti moj pogled je traži.

Srce je moje traži, a ona nije uza me.



Ista noć u belo odeva ista stabla.

Ni mi, od nekada, nismo više isti.



Više je ne volim, sigurno,

ali koliko sam voleo!

Moj glas je tražio vetar da takne njeno uvo.



Drugome. Pripašće drugome.

Ko pre mojih poljubaca.

Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.



Više je ne volim, zaista,

no možda je ipak volim?

Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug!



I jer sam je u noćima poput ove

držao u naručju,

duša je moja nesrećna što ju je izgubila.



Iako je to poslednja bol koju mi zadaje

i poslednji stihovi koje za nju pišem.

[flora.sa]

Zadnje vesti

Sa mnom je gotovo bilo onoga trena
kad sam rekao
Nemoj

A ti si htela i htela

A ja sam pitao
Zašto

A ti si rekla
Zato zato i zato
jer tako čini žena

Ti si najbolja od svih
kojima sam želeo da kažem
to što govorim tebi

Suviše znam o sebi i o svemu
već sam prešao granicu grešnu
gde ništa nije sveto
i ništa nije sramota
Sav sam na drugoj strani
a iza mene gori ko večni plamen
jedino tvoja lepota

Ti si najbolja od svih
kojima sam želeo da kažem
to što govorim tebi

al sad je kasno
ovo su zadnje vesti
Više se nećemo sresti
osim u nekom teškom snu



Ima nešto

Ima nešto u tom što me nećeš
ostavljaš mi vremena za druge
vidim kako veselo oblećeš
kao leptir oko moje tuge.

Ima nešto u tom što me nećeš
nesto čemu ni sam ne znaš ime
sve što kažeš na šalu okrećeš
a sve znači - ne zaboravi me.

Ima nešto u tom što me nećeš
od te laži načisto umreću...

Ima nešto u tom što me nećeš
i u tome što ja tebe neću...