- Èuj, poèuj! U Ramiza Klisure nestala je krava! Ko je vidio il' èuo ðegod za nju, neka prijavi na ovèinu dobiæe bak¹i¹! Èuj, narode, poèuj!
Mujo "telal" izvikuje, desno oko hoæe da mu iskoèi. Kleca on na onu kraæu nogu i pomièe se poslije svake "objave" za pet æepenaka naprijed. Djeca se skupila, zabadaju, vuku za tur, u¾ivaju pakosteæi:
- Ha, æor-Mujo, dr¾' ¹kiljavog Muju! Ðe si, æoro!
- Bje¾', djeco, nalet vas bilo!
A èar¹ija se smije. Iske¾ena lica iza "mangala", oèi ¹to zlobno ¹kilje, ruke sa mokrom krpom spremne da je sad bace u nos Muji telalu. Te¾ak, zagu¹ljiv mrak vla¾nih duæana gleda Muju neprijateljski. A on samo ide, vièe po du¾nosti, i veæ je sraèunao ¹ta æe kupiti novcem ¹to ga je dobio za ovu "objavu" o Klisurinoj kravi. Brani se od djece i pravi da ne èuje ¹to mu èar¹ija dobacuje:
- Izbeci oba oka na njih, Mujo!
- Udri ga tom kratkom nogom!
- Dr¾' desno!
Nije htio da slu¹a sva ta sto puta ponovljena ¹egaæenja na raèun njegove prazne lijeve oène duplje, na raèun kraæe noge, na raèun njegova ¾ivota. Osjeæao je u sebi gaðenje prema toj zajedljivoj èar¹iji ¹to svaki dan ispija stotine crnih kafa i izmi¹lja stotine naèina, da ubije, izmrcvari ono beskonaèno provincijsko vrijeme. Koliko su puta njemu bacali ¹tap meðu noge i on se skljokao u potoèiæ, "pljacu" ¹to teèe stranom èar¹ije, koliko puta su mu dali cigaretu sa barutom, pa on sprzio usne i nos, koliko puta su se pekar Hamdo, kafed¾ija Asim, bakalin Ibrahim, trgovèiæ Marijan i pisar Meho, ovaj, onaj, sva èar¹ija, Fojnica, koliko su se puta oni slatko cerili svojoj ¹ali, a on bio bijedan, mo¾da izgladnio, mo¾da promrzao, ponekad bolestan! "More telal je on, ¹ta on zna, more podnijet'!" A kad bi sjutra on, pritije¹njen zimom i trbuhom, do¹ao i pla¹ljivo zatra¾io duhana, ¹eæera ili bra¹na na veresiju, gomilali bi se prigovori i odbijanja: te "Ima¹ li pare?", te "Kad æe¹ staro platit'?", "Manje pu¹i!", te ovo, te ono... i Mujo je konaèno vi¹e nesvjesno nego svjesno uvidio da on ¾ivi tu kao stvar kojom se èar¹ija igra, veseli, koju baca i uzima, i da on, Mujo Kuèuk, zvani Telal i telal stvarno, nije niko i ni¹ta, da njegova crijeva i srce i bubrezi i ruke i mozak, da je sve to zajedno izopæeno negdje ustranu, nani¾e, da on, Mujo èovjek, ¾ivotari sam usred ljudi, sam, i da oko njega nema nikoga.
To ga natjeralo na æutanje. I svakim danom sve je te¾e bilo dobiti rijeè od njega. Samo "slu¾beno" izvikivanje telalskih i op¹tinskih stvari.
Zamrzi Mujo telal èar¹iju i cijelu Fojnicu. Osjeti to èar¹ija i uvrijedi se. "Fukara pa dig'o nos!"
... A vrijeme se cijedilo niz drvene, polutrule krovove kuæa. Noæobdija ©emso kida svaki dan po jedan list iz kalendara.
Ni¾u se listovi.
Do¹ao Ramazan. I post. Izgladnjelost. Srd¾ba. Nabusitost, "huja", nervoza, "Èovjek posti ¹to mora da posti", onda mu krivo na svakoga, jer i tradicionalna ramazanska "huja" pretvara se u mr¾nju na onoga ko ne posti a trebalo bi da posti. Gledaju ljudi nenavikli na glad, ljute se na sve, iskaljuju na kome mogu svoj bijes i bivaju iz dana u dan sve nepodno¹ljiviji. Trgovci osorni s kupcima, oèevi tuku djecu, prazna crijeva stvaraju zlobu, ljudi se podmuklo izjedaju. Peti dan ramazana neko reèe u Asimovoi kahvi:
- Muju telala vidjeli de ¾vaæe u æorsokaku, iza kuæe...
©esti dan kasaba je bubala:
- Mujo telal, fukara i muhtaæ svakome, neæe da posti, digo glavu pa zavila¹io k'o neslan ovan, a pljuje na din i post!
Sedmi dan se u Ibrahimovom duæanu donijela odluka:
- Zar sav svijet postit' a Mujo jok!? Da ga potabamo! Da ga nauèimo dinu i postu!
A osmi dan bi egzekucija.
I¹ao Mujo oko iæindije gladan, ufitiljio pa se lomi ulicom i zamièe kuæi da spremi "iftar". I¹ao i taman mislio kako æe pomoæi Porèi da istovari jabuke budimke pa tako zaradi tri-èetiri dinara, kad zovnu¹e:
- Mujo! Hod'-der!
- ©ta je?
- Hodi ovamo, da ti ne¹to ka¾em!
Uðe Mujo u krojaèku radnju, upade meðu deset mrzovoljnih du¹ebri¾nika. Doèeka¹e ga oèi, tuðe, ledene.
Mujo æuti. Èeka.
- Ti ne posti¹, Mujo, a?
- Ko, je l' ja? Postim, brate.
- Ama vidje¹e te ljudi de jede¹, kako æe¹ bolan svoj din ostavit' pa æafir postat'?
Muji dosadno govoriti, a odvratna mu la¾, èeka da zavr¹e svi pa da ode. Æuti.
- Pa ti nama ne reèe ¹to ne posti¹?... Èu Mujo kako neko iza njega okrenu kljuè u bravi. Ste¾e mu se ne¹to i on nasluti zlo.
- Postim, braæo, ¹ta vam je!
- Jok, videli su te ljudi. Pa ti bolan spao na nas, ¾ivi¹ od na¹e muke, a mi da moremo, a ti da ne mere¹ gladovati. A farz ti je, du¾nost jedna.
- Pasjaluk èini¹, Mujo. Nagoni¹ insana na grijeh.
- Brezobrazan si, Mujo!
- Mi moremo, a on ne mere!
- Svinja si, Mujo!
- Da ga potabamo!
U zamoru i meðu deset glasova koji nalijeæu, nije mogao da se snaðe. Na kraju vidje ¹ta je i kako je. Strah ga obuze, deset ljudi mu se pribli¾avaju, njemu se èini kao da im iz oèiju vire ¹ape, kand¾e, vile, te oèi bodu, prilaze, hvataju ga... èupaju.
- Pustite me, braæo, iftar æe, èekaju me djeca kod kuæe.
- A, jok! Hoæemo te nauèit' kako'¹ postit'!
Muji oko zape za sto i uèini mu se taj sto kao d¾ehenem, golem, stra¹an. Drhtao je. Uhvatili ga i podigli.
Urliknu èovjek na stolu, tankih stegnutih ruku i prestravljen. Neko se nasmija. U jednoj ruci pokaza se duga, debela ¹ipka.
Digo¹e mu noge u vazduh i veza¹e "falakama". U taj èas bi mu svejedno. Èak mu pade na pamet da mrzi, da prezre ove ljude, da pljune na njih. I on pljunu.
Pade prvi udarac po golim tabanima. Muju zabolje silno, bol mu doðe do grla, tu stade i... puèe i drugi udarac, pa treæi, èetvrti... dvadeset i pet.
Onda ga pusti¹e.
Saðe sa stola, osloni se na oteèene tabane, pogleda onim jednim suznim i krvavim okom po tom èar¹iskom tribunalu, po fesovima i masnim niskim bakalskim èelima, zagleda u dvadeset zadovoljnih, sjajnih i zlobnih oèiju i htjede da ka¾e ne¹to stra¹no, ogromno prokleto, htjede... i prekide se. Doðe mu najedanput da ne ka¾e ni¹ta, da æuti kao prije, da tako ove mrske ljude do kosti uvrijedi, da im se tako osveti. I zaæuta Mujo oèajno, muèno kao da je kriknuo, zaæuta glasno, zaæuta rjeèitom æutnjom i muklo, bezglasnim jaukom nad zloèinom èar¹ije. Onda se okrenu, otvori sad veæ otkljuèana vrata i izaðe. Top puèe.
Tako Mujo okaja grijeh koji nije poèinio, a èar¹ija se nekako iskali. Jedan od desetorice neuvjerljivo reèe:
- Neæe mu vi¹e ni u snu pasti na um da jede uz ramazan.
Zija Dizdareviæ, Mujo telal