#57
Posted: 27/08/2007 22:32
by chuchumbamayumbe
nezeljeni nadimak wrote:@chuchumbamayumbe
Kazes, govorili ste onako kako ste ucili u skoli, a volio bi samo znati sta mislis o tome kako je SH jezik standardizovan, da li je bilo politike, kako su donosena lingvisticka pravila i ko ih je donosio (na slican nacin kao i danas) i mislis li da si ipak nedoslijedan? Kada sam ja isao u skolu, a isao sam da ucim SH jezik, morao sam imati i knjigu pravopisa i "Nas jezik" itd.
Sta mogu, morao sam ga koristiti i pridrzavati se pravila koje je smislio neki prdajlo u nekom zavodu, da ne bi dobio keca, iako su i moja nana i dedo govorili i mehko i sahat itd, iako sam i ja i moje drustvo uglavnom govorili u zargonu, ai danas ako uzmes publikacije koje su stampane u BiH prije II svj. rata, mozes naci i mehko i lahko i mnogo takvih rijeci na koje se ti sablaznjavas i koje nisu samo koristili Bosnjaci. Dalje mi se ne da,
tvoja sloboda da mislis sta zelis, ali mislim da pretjerujes.
Moja je sloboda da mislim sta zelim, naravno. Ali, pitam se, da li je moja sloboda da govorim kako zelim? Da li je tu i sloboda mog djeteta da govori kako zeli, ili kako mu kazu (narede) da govori?
Opet kazem, nemam nista protiv tih rijeci iz bosanskog jezika, dokle god mi neko ne namece da tako govorim i dokle god moje dijete ne mora tako da govori.
BTW, ako cemo se vec vracati prije WWII, ili gdje god odredimo da istorija pocinje/zavrsava tamo gdje nekome to odgovara, onda cemo govoriti onako kako su tvoji dedo i nana govorili, ali cemo pisati na cirilici, jer ako su se u to doba koristile rijeci mehko, lahko i sl (nemam nista protiv) vecina njih se pisala na cirilici, kao i vecina knjiga, maticnih knjiga i svega ostalog.
Jbga, uvijek postoje dvije strane medalje samo sto nekada treba priznati sebi da je to tako.
I, zasto vec jednom ne nastavite sa temom?!?!?
#66
Posted: 28/08/2007 15:01
by fantom slobode
Interesantan komentar vezan za jezik, vrijedi procitati.Tekst je napisao prof Midhat Ridjanovic, lingvista.
ŠTA DONOSI (NE)ZNANJE?
ili JEZIK NAŠ NASUŠNI
Tu skoro vozim ja jednim našim "postranskim" putem i, obuzet nekim svojim profesorskim mislima, previdim jednu oveću rupu na asfaltu. Odjednom me trgnu žestok tresak, auto stade, ja izađem i imam šta vidjeti - točak up'o u rupu i sav otiš'o u helać! Zašto se to desilo? - pitam se ja (kad se pola stoljeća bavite naukom, zašto postane skoro automatsko pitanje). Odgovor je jednostavan: zato što nisam znao da tu ima rupa! Ko mi je kriv što se nisam blagovremeno obrazovao u domenu rupa po bosanskim putevima?! Za moju nesreću je, znači, bilo krivo neznanje. Kad god im se čini da su na tragu neke naučne istine, ljudi iz mog esnafa odmah prave hipotezu. To uradim i ja ovom prilikom i upitam se: nije li možda neznanje krivo i za ljudske nedaće veće od slupanih automobilskih guma? I, gle čuda, kad malo razmislim, ustanovim da jest. Sjetim se možda najvećeg zla u ljudskoj istoriji, Hitlerovog fašizma. Hitler je u smrt poslao milone nedužnih ljudi prije svega zato što je bio dobar fašista, a fašizam nalaže da se mrzi bez razloga i ubija bez ostatka. Ja ipak smatram da je Hitler ubijao barem jednim dijelom i zbog neznanja - kao što se ja nisam potrudio da nešto pročitam o rupama na bh putevima, Hitler se nije pozahmetio da pročita neku istoriju jevrejskog naroda, u kojoj bi saznao da su iz njega nikli brojni filozofi i naučnici, koji su svojim djelima znatno doprinijeli napretku čovječanstva. (Naročito su poznati jevrejski učenjaci koji su u srednjem vijeku naseljavali tolerantnu arapsku Španiju, gdje su tijesno sarađivali sa učenim Arapima; to doba se u jevresjkoj tradiciji zove Zlatno doba jevrejske istorije.) Da je znao nešto o slavnim Jevrejima, možda bi poštedio neke od njih u vlastitom interesu. Ali on je bio neznalica i svoje neznanje je platio glavom (a ja svoje, srećom, samo točkom!). Ako neznanje donosi zlo, logično je da bi znanje trebalo donositi dobro. I zaista je tako: kada su 1492. utemeljitelji evropskog fašizma španski kralj Ferdinand i kraljica Izabela protjerali sve Arape i Jevreje iz Španije, španski Sefardi su se obratili sultanu Mehmedu II s molbom da se nasele u njegovu carevinu. Očito obrazovan čovjek, sultan ih je objeručke prihvatio (neki od njih su kasnije postajali važni sultanovi savjetnici). Da vas podsjetim: Hitlerova "carevina" trajala je peešest krvavih godina koje su cijeli svijet u crno zavile a sam Hitler se kao posljednji pacov ubio pod zemljom, dok je sultanova imperija istrajala preko šest stotina godina, tokom kojih su njegovi podanici, brojni i razni narodi, živjeli uglavnom u slozi, miru i rahatluku! Priznaćete da je ovim moja hipoteza o skoro matematskom odnosu između (ne)znanja i ljudske (ne)sreće zaista potvrđena.
Druga istorijska tragedija koju je uzrokovalo neznanje jeste suludi i slijepi boljševički ateizam i patnje koju je narodu donio pokušaj nasilnog ukidanja vjere (Staljin je dinamitom srušio na stotine crkava; kad su mu saradnici rekli da nemaju dovoljno dinamita za izgradnju zemlje, on im je odgovorio da mu je prešnije rušiti najopasnijeg konkurenta, moćnu pravoslavnu crkvu (gled'o ja seriju o Staljinu na Diskaveriju)). U svakom srednjoškolskom udžbeniku iz antropologije (da, antropologija se u naprednom svijetu predaje i u mnogim srednjim školama jer ona nudi neosporne naučne činjenice koje jasno pokazuju da su svi rasisti, nacionalisti i vjerski zagriženjaci opasni društveni neprijatelji) piše da je religija ljudska univerzalija, tj. da ne postoji niti je ikad postojala ljudska zajednica bez religije. Ja na polici imam standardno djelo iz antropologije pod naslovom The Science of Man autora A. Montagua, na čijoj 122. stranici kratko piše: Religion, like marriage and the family, is a cultural universal. (Ja ne prevodim ovu jednostavnu rečenicu jer svi naši javni radnici do kojih ja držim znaju dovoljno engleskog da je shvate. Čitaoci koji znaju koji postotak naših javnih radnika/političara zna engleski A koji ne zna, znaće da ja ne držim do bar 90 posto njih. Da ne znam ništa engleskog a inače sam ko bajagi obrazovan čovjek, ja od bruke ne bih izlazio iz kuće jer mogu naletit' na stranca koji će me upitati Do you speak English?, na šta bih mu morao odgovoriti Jok, ja samo Bosanski!).
Dakle, da su Lenjin i Staljin pročitali kratku gore citirnu rečenicu o univerzalnosti religije i tako se izobrazili (umjesto toga oni su se ubezobrazili), bilo bi spašeno na hiljade ljudskih života i preduprijeđeno na milione ljudskih patnji! Jer po definiciji univerzalnog sve što je univerzalno vječno živi i, ako ga uništite, ono se ponovo rađa. Recimo, svi znamo da su uši univerzalno obilježje ljudske anatomije. E jedan naš mangup koji je mislio da je plaho bistar najavio je preko televizije ima nekih desetak-petnaest godina da će čitavom jednom narodu odrezat' ušesa. Valjda je mislio da će tako taj narod postepeno odumrijeti. Ali gle čuda Božijeg, krsti se on, svaka nova beba se opet rađa sa ušesima (makar nekad i klempavim).
Nije teško pokazati da su sve naše krupne nedaće i zla potekle iz neznanja. Evo uzmite jadnu poljoprivredu. Ona je stradala zato što naši političari ne znaju da se poljoprivreda guši zakonskim propisima koji je onesposobljavaju za konkurenciju na tržištu. Oni misle, vjerovali ili ne, da se takvim propisima unapređuje poljoprivreda! (Svašta!) U svom neznanju oni su donijeli niz zakonskih mjera kojima su sputali poljoprivredu svoje zemlje (ja sam se prestao sekirati zbog ovakvih stvari kad sam, nakon dužih i sistematskih opservacija, došao do zaključka da naši političari u stvari ne upravljaju zemljom već je mahom sabotiraju!).
Neznanje je i u osnovi svih naših jezičkih problema. Prema našoj vladajućoj fašistoidnoj politici, u našoj se zemlji govore tri različita jezika. Ja pak tvrdim da se primjenom svih mogućih naučnih, društvenih, istorijskih i kakvih vam Bog hoće kriterija mora doći do zaključka da se u BiH govori jedan jezik. Ali prije nego što neko krene da me ukoka, samo da kažem još jednu "sitnicu": jezik kojim se prirodno govori u BiH može i treba da ima bar tri imena (prirodni jezik je maternji jezik, tj. onaj koji se naučio od matere; ovo je važno zato što su se mnogi kod nas iz politikantskih i drugih "promidžbenih" razloga posvađali s materom (i to tek poslije rata, što li?) i ne govore jezik kojem ih je ona učila). Ima još jezika u svijetu sa dva ili tri imena; nama blizak primjer je jezik kojim govore Holanđani kao i šest miliona stanovnika Belgije, koji se zovu Flamanci - taj jezik je u Holandiji Holandski, u Belgiji Flamanski. (Ja odbijam da slijedim blesavo pravilo po kojem ime jezika, najveće svetinje svakog naroda, treba pisati malim slovom. Ako mi neko kaže da su imena mnogih jezika pridjevi a "da se pridjevi pišu malim slovom", zašto taj neko ne piše Hrvatska (zemlja) malim slovom, jer i Hrvatska je pridjev?!?) Jezik kojim govori skoro 500 miliona ljudi u Indiji i Pakistanu zove se Hindi u prvoj od ove dvije zemlje, Urdu u drugoj (Muslimani u Indiji ga takeđer zovu Urdu). Može se navesti još ovakvih primjera, ali mi za njih nemamo "vremena".
Kad bismo insistirali na tome da se kod nas govore tri razna jezika, ne bismo mogli suvislo odgovoriti na mnoga pitanja koja bi nam eventualno postavili stranci (a i svi ostali razumni ljudi). Pretpostavimo da je neki stranac učio naš jezik u sarajevskoj Interlingvi (jedna od boljih jezičkih škola u Evropi!), gdje se on zove Bosanski. Potrudio se čovjek i solidno naučio naš jezik. Ode on u Neum, gdje mu kažu da se tamo govori Hrvatski. Aaaaaaa, čudi se on, pa ja se ovde sjajno služim ovim mojim Bosanskim iz Interlingve, jeste vi sigurni da i vaš jezik nije Bosanski? - pita on Neumljane. Nije, nije, kažu tamošnji političari, naš jezik je Hrvatski i samo Hrvatski i samo Hrvatski i samo Hrvatski, i mi smo spremni poginuti do zadnjeg čovjeka braneći svoje pravo da svoj jezik zovemo Hrvatski! Jadni stranac totalno zbunjen. Potraži on neumske jezikoslovce da mu objasne tu zbunjujuću situaciju. 'No problem' kažu oni na budućem Hrvatskom (omladina u BiH masovno govori 'No problem', iz čega se mora zaključiti da će današnje bosansko/hrvatsko/srpsko 'Nema problema' relativno brzo postati 'No problem'). "Vid'te," nastavljaju jezikoslovci "postoji ogromna razlika između Bosanskog i Hrvatskog, ali je zlonamjerni ljudi ne vide - u Hrvatskom kakav se govori u BiH ima čak 37 riječi kojih nema u Bosanskom, a istraživači u Institutu za proučavanje nacionalističkih odnosa nagovještavaju da su na tragu još četiri i po riječi koje bi mogle biti različite u dva "inkriminisana" jezika." "Pa čekajte malo," čudi se stranac "u engleskom kakav se govori u Nju Orleansu ima bar 337 riječi koje su drukčije od odgovarajućih riječi u engleskom kakav se govori u Njujorku" (jedan naglasak, jedna riječ!). "Eeeeee," kažu naši jezikoslovci "riječ nema istu težinu kod nas i kod vas; naučno je ustanovoljeno da riječ balkanskog jezika vrijedi hiljadu engleskih riječi; prema tome, realno politički gledajući, u bosanskom Hrvatskom ima 3700 riječi koje su drukčije od Bosanskih, a to, priznaćete nije baš malo!" Jadni stranac je potpuno zbunjen, zaboli ga glava od tog balkanskog Babilona, on popije aspirin koji mu ne pomogne i, svjestan opasnosti koja mu prijeti (višegodišnja zbunjenost vodi u ludilo), odlazi zauvijek sa ovih ukletih prostora.....
Strance još više buni naš "podatak" da se kod nas dešava da čovjek iz reda tog i tog naroda (jeste primijetili (na TV) da svi naši narodi sada stalno stoje u nekom redu?!) govori jednim jezikom, a njegov prvi komšija, starosjedilac kao i on, iz nekog anamo drugog naroda - drugim jezikom! Naravno, inače ozbiljni lingvisti grohotom se smiju takvom "podatku", ali nâs za to boli kufer, nama je važno da nam je sve 'nako kako hoće ekstremisti, nije važno šta hoće ostalih nas 99,9% stanovnika (ako demokratija znači 'vlast naroda' (a znači), onda kod nas vlada ekstremokratija).
Neko će reći: ali stani malo, u mom jeziku X ima 117 riječi koje su drukčije od odgovarajućih riječi u tvom jeziku Y; zar to ne znači da su u pitanju dva jezika? Jedini mogući odgovor jeste da i znači i ne znači, to jest nekom znači, a nekom ne znači. Lingvisti kažu (a i očito je) da broj različitih riječi u dva jezika ne može biti jedino mjerilo razlike između ta dva jezika, jer je jezik mnogo više od riječi. Ali eto hajmo prihvatiti stav neznalica koji se brukaju vičući da jezik čine samo riječi i da su dva ljudska idioma različiti jezici ako imaju, hajmo kazat', bar 74 različite riječi. Prema tom stavu jezik X s početka ovog pasusa je baška jezik jer ima čak 117 njemu specifičnih riječi. E pazite sad ovo. U posebnom jeziku kojim se služe naši planinari i alpinisti ima preko 80 riječi koje su ili drukčije u jeziku nas običnih smrtnika (tj. kukavica) ili ih kod nas uopšte nema. (To sam naučio od našeg dvostrukog osvajača Mont Everesta, besmrtnog Muhameda Gafića - on vam može dati i spisak tih riječi.) Ponekad ima i manjih gramatičkih razlika između naših raznih jezika. Tako se gramatika našeg Planinarsko-Alpinistikičkog jezika razlikuje od gramatika naših "glavnih" jezika, X, Y i Z, po tome što ima dva glagola za radnju penjanja: neprelazni glagol penjati se označava penjanje hodanjem, dok se prelazni glagol penjati obično koristi kad se govori o osvajanju kakvog vrha uz pomoć alpinističke opreme, npr. Penjao je Babin Zub/Triglav/Maglić (ja sam se tres'o od uzbuđenja kad sam ovo otkrio!). Uporedite to sa našim glavnim jezicima: X ima za bobu drukčiju gramatiku od Y i Z i 0,000001 leksičkih elemenata drukčijih od odgovarajućih elemenata u Y-u Z-u, a gramatičke razlike između ova dva jezika su sasvim nepostojeće, dok su leksičke razlike više nego nepostojeće!! Ipak, naši su ljudi živote davali za "samosvojnost" svog Y-a ili svog Z-a (a pametni i skromni alpinisti (hrabri su obično i pametni) nisu čak ni pričali da govore posebnim jezikom). Služeći se navedenim brojčano-riječnim kriterijem (tako nazvanim zato što se broje riječi) ustanovili smo da tri bh naroda govore tri razna jezika. Fajn. Ali je li pošteno da ne proglasimo baška jezikom i jezik naših slavnih alpinista, koji se, vidjesmo sad, itekako razlikuje od ostala naša tri jezika? Nije vala pošteno da Bog kaže! Ako su naša tri naroda sa različitim jezicima narodi, šta su onda naši alpinisti, jesu li oni narod ili su kakve ovce? Ama bezbeli da su narod, i to bolji od svih nas ostalih (kojima je često najviša planina na koju su se u životu peli - sećija!). E kad jesu narod, predlažem da se u naš Ustav (nisam čit'o, priznajem, malo sam probirljiv u čitanju) turi ova rečenica: U suverenoj BiH se govore četiri suverena jezika: suvereni Bosanski, suvereni Hrvatski i suvereni Srpski, kao i suvereni Planinarsko-Alpinistički jezik. E znam da će sad "graknut'" ljudi iz raznih profesija i esnafa: turite i nas u Ustav, mi u svom jeziku imamo 96 riječi koje niko drugi nema, mi 103, mi 112, mi dvjesta itd. (itd.) (Pošto ja već radim na Projektu popisa i opisa raznih jezika na teritoriji BiH, moram vam se požaliti na stolare i obućare, plaho su nadobudni, hoće da budu prvi u Ustavu - stolari kažu da su glavni jer je Isa pejgamber bio stolar, a obućari zato što su, kažu, odmah do Boga: Bog vedri, a oni oblače!) Moja je procjena da ćemo otkriti, kad svojski popišemo i opišemo sve naše jezike, da u BH ima preko 200 jezika. E onda nam ne treba ni poljoprivreda, ni poljogospodarstvo. U stvari, od cijele ekonomije, a i od cijelog gospodarstva, trebaće nam samo turizam: vascijeli dunjaluk će nagrnut' u maju majušnu zemlju na Balkanu da se uvjeri u to čudo Božije - da se u njoj govori 200 i kusur jezika!
Još jedno čudo Božije kojim uveseljavamo bjelosvjetske sociolingviste jeste "podatak" koji pokušavamo lansirati u svijet da je jedan naš jezik isti u dvije razne zemlje (kod nas i u Hrvatskoj). Dovoljno je samo malo prošetati Evropom da se uvjerimo da nema jezika koji je isti u dvije različite zemlje: Njemački je itekako drukčiji u Njemačkoj, Švajcarskoj i Austriji, Holanđanin prepoznaje Flamanca čim ovaj "zine" iako ko đoja obojica govore istim jezikom, Talijanski u Švajcarskoj i talijanski Talijanski su veoma različiti, Engleski je drukčiji u svakoj od desetak zemalja u kojima se govori kao maternji jezik. Imao sam dobrog prijatelja Irca, kojem sam jednog dana rekao: "Ma šta vi to hoćete, što vam toliko smetaju Englezi? Izgubili ste svoj jezik i govorite samo Engleski, poprimili ste potpuno njihov način života (najgore je što sad povazdan pijete čaj umjesto viski) - ma ja bih se na vašem mjestu odrek'o tog "Irstva" i preš'o u Engleze." (Bože što ja znam bit' nezgodan, jelde?) Nećete vjerovati šta mi je odgovorio: "Mi ne govorimo Engleski, mi govorimo Irski Engleski" (!!). Ovo najozbiljnije. Ko poznaje ovakve činjenice neće insistirati na tome da se ljudi odriču jezika svoje matere da bi njihov jezik bio potpuno isti kao istoimeni jezik u drugoj zemlji. Profesor Hrvatskog jezika na Sveučilištu u Zagrebu, Dr. Ivo Pranjković, po meni najbolji zagrebački kroatista, u svom članku "Jezična politika u Bosni i Hercegovini" (Behar V-VI, 18-19, Zgb. 1997) kaže da u okviru standardnog Hrvatskog već egzistira pet varijanti (dubrovačka, dalmatinska, riječka, slavonska i zagrebačka), pa zašto ne bi i Hrvatima u BiH bilo dozvoljeno da kultivišu vlastitu varijantu unutar šire definisanog Hrvatskog standarda??
Čudno je da neki državljani BiH (uglavnom nacionalisti po zanimanju) strijepe da ih neko ne "ufati" kako izgovaraju neki mjesec u godini onako kako im ga je majka izgovarala, nastojeći da uvijek upotrijebe naziv koji se ne koristi u velikom dijelu njihove šire domovine (u Dalmaciji su u govoru skoro nepoznati januar, februar itd.; i sad se sjećam kako mi je jedna zgodna Dubrovčanka (zar ima "nezgodnih"?) rekla: "A znate, gosparu (zar se na Hrvatskom ovo ne kaže gospodine?) ja van obićno naćinin prvu banju okolo dvadeset sedmi trećega").
Mi smo se toliko zapetljali u naš Babilon da nam počinje trpiti i sama komunikacija. Na našim televizijama ljudi upotrebljavaju (slavenske) riječi koje malo ko razumije; žalosno je da to čine i spikeri. Sreća je da kontekst često pomaže da (otprilike) odgonetnemo značenje riječi koju nikad nismo čuli, ali ni taj kontekst nije baš svemoćan. Upitao sam nekoliko za naše prilike prosječno obrazovanih komšija (dakle ljude koji još ponekad čitaju (istina ne bogzna šta više od "Avaza")) i pišu, a znaju i nešto iz novije istorije svog naroda) šta znači glagol nazočiti. Skoro mi niko nije "s nokta" dao pravo značenje te riječi, mada su se svojski trudili. Međutim, ja stvarno mislim da nije uopšte bitno što se ponekad ne razumijemo, jer kod nas jezik najviše služi, u svakodnevnom životu, za ispiranje grla komšinskim i kafanskim tračevima, a na višem državno-pravnom nivou za afirmaciju nacionalne suverenosti i za ravnopravnost sa drugim (uglavnom neprijateljskim) narodima koji žive u istoj (?) državi. E TO je važno - ko te pita za komunikaciju?!
Ali ne treba kriviti naše narode i narodnosti što se ne trude da komuniciraju, oni većinom ne znaju da jezik služi za komunikaciju među ljudima. Saćete reći da sam prećer'o. Evo, dokazaću vam da nisam. Bjelodano je da malo ljudi u BiH zna koji je mjesec u godini recimo travanj (ne zna ni moj komšija Drago Štok, sigurno bolji Hrvat (ne pamti kad je propustio misu) od bar 50% hrvatskih političara). Ali se gospodin Jasmin Duraković, šef naše vajne Federalne, i pored toga maksimalno zalaže da kod nas bude što više travanja, koje bar pola gledateljstva ne razumije, i što manje aprila, koje cijeli svijet razumije. Pa šta da čovjek zaključi drugo nego da naš slavni šef ne zna da jezik služi za komunikaciju! A ako ne zna šef, kako će znati običan narod? Ja imam prijedlog za rješenje te zaista kritične situacije: ukinuti nastavu Bosanskog jezika u školama (između ostalog i zato što se izvodi prema Gramatici bosanskoga jezika autora Halilovića end kompani, koju sam u knjizi Totalni promašaj (Šahinpašić 2003) argumentovano sahranio ne samo kao najgoru Gramatiku svih vremena i podneblja nego i kao i najveću bruku u kultrnoj istoriji Bosne (BTW, i pored toga ništa se u međuvremenu nije promijenilo u našem totalno promašenom obrazovanju). Umjesto te štetne nastave, treba sakupiti sve đake na jednom mjestu u školi bar jednom heftično i, preko jakog razglasa, proderati se: 1) JEZIK SLUŽI NAJVIŠE ZA KOMUNIKACIJU MEĐU LJUDIMA, i 2) SKORO SVAKA RIJEČ U SVAKOM JEZIKU IMA VIŠE ZNAČENJA. Ja NAJOZBILNIJE tvrdim da bi ove dvije informacije bile puno, puno korisnije za lingvističko obrazovanje naših mladih naraštaja nego sve prevaziđene i mahom netačne priče o jeziku koje im se danas u školi serviraju. Nakon skoro pola vijeka u nastavi jezika, došao sam do zaključka da je poznavanje ovih dviju (skoro zdravorazumskih) istina o ljudskom jeziku ono najdragocjenije što čovjeku treba kad na bilo koji način barata sa jezikom.
.... meni licno je drago da u hrvatskom postoji zasebno ime za jezik (veceg broja) ljudi iz BiH 
