A da si ost'o "brate"...

[superxenon]

sjebani smo do jaja...

[shana_majka]

Mo I na kraju, kad si ispravan i uvjeren u svoju dobrotu, postenje, hrabrost ....Zasto mu to sve ne rece u lice?

Mozda sam ostao "duzan" objasnenje za ovo i da zavrshim.
On otish'o (zna se gdje),ja ostao. Da ne shirim.
Zashto sam postupio tako kako jesam?
Shutnja nekad "ubija" i govori" vishe od rijeci.
.Da sam progovorio,prihvatio ruku njegove zene,uzeo u narucje dijete on bi "pobijedio".Shvatio bi to kao gest pomirenja.Ovako,naishao je na zid od kojeg se odbija,gdje njegova prica o "bratu" je imaginarna.Ovako ja sam njegova savjest,nocna mora,njegova istina o tome ko je, shta je i shta je uradio.Bez i jedne rijeci i emocije ja sam "pobjednik". Satisfakcija,bar za mene.Ovako, svojoj familiji nece vishe"pricat price" da ima "brata" kojem je "pomogao".Istina je da sam prizeljkivao drugaciji susret.Da me ignorisao i pokushao samo da prodje.Da mi je dao priliku da ga "prozovem".Da je krenuo fizicki.Cekao sam na tu priliku,molio se Bogu,Titi,Krishni...Pa shta bude.Prebijala me neka njegova "druga braca",pa evo pishem znaci postojim.To shto sam tamo prezivio ne pishem,drugim ne pricam.To cu sa sobom u grob ponijeti.
Eto,zato mu nishta nisam rekao u lice,a poshtenje i hrabrost...

[Bajrin najmladji]

Oprostiti - da, zaboraviti - ne!

Izvini molim te, bi li mi oprostio. Evo, pohvatali smo sve zločince, eno ih na sudovima i u zatvorima, a oni koji to nisu živjeće u doživotnom strahu od hapšenja.....E, kada ovo bude rad sam da odmah oprostim i mom "bratu" i ostaloj "braći". Zaboraviti -nemoguće je.

Kao turistički vodič-dodatna djelatnost, imao sam priliku voditi pedesetak nastavnika i profesora iz Šumadije i južne Srbije po Gradu. Moj nastup je bio ovakav: Predstavim se na onaj mikrofon autobuski, ustanem se da me svi vide i kažem da sam ja profesionalac, te da ću im pričati o činjenicama, a tamo gdje postoje 2 ili 3 "istine", sve ću ih navesti(Mjesto atentata na Nadvojvodu, recimo).

Prilikom prolaska autobusa kod Markala naveo sam činjenice o broju mrtvih i o tome da se trenutno sudi gen. Miloševiću, a da je gen. Galić osudjen na 35 godina s tim da se žalio, pa dobio doživotnu.
"Druga istina" je da je sve to bilo inscenirano da bi se isprovocirala intervencija MZ, a UNPROFOR prestao biti neutralan i zadužen samo za humanitarne akcije. Tu sam dodao da oni iz prve istine imaju običaj da odgovore na ovu "drugu istinu": OK, bilo je inscenirano, sami smo sebe pobili, ali šta je sa onih ostalih 1 milion granata što pobiše preko 12 000 Sarajlija od čega je bilo preko 1600 djece?

U obilasku Čaršije pješačenjem, ukazao sam im na bijele mermerne ploče sa tekstom: Ovdje su srpski fašisti....., te sam rekao da nisu SVI Srbi fašisti i zločinci i da postoji Sidranova inicijativa da se to promijeni, zatim, pokažem sarajevsku ružu u blizini Vijećnice (bajdvej, sve je manje sa. ruža kao da je to namjerno).

P.S.
Nije bilo provokativnih pitanja, ipak su to bili nastavnici i profesori.

[encian]

meni su ove price ziva katastrofa. rat nanovo. ljutnja, osjecaji koji inace ne postoje. mada mislim da one koji nisu odlucivali za sebe pa su otisli ne treba trpati u isti kos sa ovima iz shanine price koji su ocigledno mogli urgirati kod cetnika za njegovo izbavljenje. ne kazem da treba ignorisati cinjenicu da su otisli, ali ja se jednostavno ne druzim sa njima. nikakva preznojavanja, objasnjenja, pogledi i face.

ja ne mrzim. stvarno ne mrzim. mislim da bi ta mrznja u meni skodila vise meni nego onome kome je upucena. e ne skodila ja sebi zbog njih vala. objektivnost je ono cemu ce pametan covjek dati prednost ispred mrznje. pa sutra kad budes pricao i objasnjavao, bolje ce te shvati. mada moja ce djeca znati i ko je pucao i zasto, i ko je otisao i zasto. nadam se da ce znati sutra reci "stani druze, nije to bas tako bilo" i "ne moze to bas tako".

sta da kazem o ratu. ovdje imaju obicaj da djeci signaliziraju ima izleta/nema izleta ispucavajuci vazduh (ili kako vec, nemam pojma). ja se svaki put preznojim. o vatrometu da ne pricam. isto ko da me neko siba. oprostiti? ne pada mi na pamet. zaboraviti, pa ne mogu kad na zvuk kapka kojeg sam ja ispustila jos pomislim "evo je, gdje ce, hoce li me".

[tataratira]

e moj forume

[Nosferatu]

Ne mogu da pricam šta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, vec što necu. Ne vrijedi pricati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjecanje na sve što je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.


Reci cu samo da sam se vratio. Da se nisam vratio, ne bih ovo zapisao, niti bi se znalo da je sve ovo bilo. Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. Preplivao sam od kiša nabujali Dnjestar, i tako se spasao. Ostali su poklani. Sa mnom je došao i Mula Ibrahim, vojni pisar, s kojim sam se sprijateljio u ta tri mjeseca putovanja prema kuci, prema dalekom zavicaju, došao je zato što sam, plivajuci, izvukao iz opasne rijeke njegov probušeni camac i što sam ga, bolesnog, pola puta nosio, vukao, hrabrio, kad bi pao na koljena ili legao na ledja, i nepomicno zurio u mutno tudje nebo, zeleci da umre.


Nikome nisam pricao o tom Hocinu, kad smo se vratili. Mozda zato što sam bio umoran, i zbunjen, što mi je sve to hocinsko izgledalo cudno, kao da se dešavalo u nekom drugom zivotu, pa i ja kao da sam bio drugi, ne ovaj što je suznih ociju gledao svoj rodni grad, jedva ga prepoznavajuci. Ništa nisam zalio, nisam bio pozlijedjen, nisam se osjecao prevaren, samo sam bio prazan i zbunjen. Kad sam ostavio mjesto ucitelja, i djecu koju sam poducavao, išao sam u neku slavu, u neko svjetlo, a upao sam u blato, u nepregledne dnjestarske ritove oko Hocina, medju vaške i bolesti, u rane i smrt, u neopisiv ljudski jad.


Iz tog cuda što se zove rat, zapamtio sam bezbroj sitnica i samo dva dogadjaja, i pricam o njima ne zato što su tezi od ostalih vec što ih nikako ne zaboravljam.


Prvi se tice jedne bitke, medju mnogima. Otimali smo se o jedno utvrdjenje, pleter nabijen zemljom. Mnogo je ljudi poginulo u mocvarama oko utvrdjenja, i naših i njihovih, crna voda ritova postala je zagasitosmedja od krvi, zaudaralo je na pradavno barsko korijenje, i na trule leševe, koje niko nije vadio. A kad smo zauzeli nasip, kad smo ga raznijeli topovima i glavama, zastao sam, umoran: kakav besmisao! Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okruzivao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu. Drzao sam glavu u rukama, te veceri, sjedeci na mokrom panju, pred jadnom vatrom koja nam je kopala oci, zaglušen kricima barskih ptica, uplašen gustom maglom dnjeparskih mocvara što nas je uporno zavijala u zaborav. Ne znam kako sam te noci uspio da prezivim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sam sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvizducima, u ocajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noci nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja, vec od necega iz mene, rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.


Drugi dogadjaj je ruzan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Cesto je u meni, i kad ne zelim. Sve ga ponovo vrati, cak i ono što mu je suprotno, neciji veseo smijeh, golubije gukanje djeteta, njezna pjesma o ljubavi. A mje sjecanje uvijek potice od kraja, ne ovako kako sada pricam, zato je mozda ponešto netacno, ali drukcije ne biste razumjeli. U trecoj ceti, desetorica Sarajlija odmah su se izdvojila, od straha pred nepoznatim krajem, nepoznatim neprijateljem, nepoznatim drugim vojnicima. U svakome od nas, za drugoga je bilo nešto njegovo, prisno, bili smo posrednici jedan drugome za misao o zavicaju i porodici, nijemo gledanje i cudjenje, šta to trazimo u tudjoj zemlji, osim svoje i tudje nesrece. Vracao sam se medju njih, kao da sam dolazio kuci. Bili su obicni ljudi, dobri. Neko je na vojnu došao zato što je htio, neko zato što je morao.


Ahmetaga Misira, krojac, a ne pamtim ga drukcije nego pijana, dugo je zelio da postane aga, a kad mu je to uspjelo, odmah su ga pozvali u rat, što sigurno nije zelio. Ljutiti stari Hido, telal, pobjegao je od sirotinje. Snazni Mehmed Pecitava, uvijek golih prsa, najruznijim rijecima je psovao i rat i onoga ko ga je izmislio i sebe što se prijavio, ali nikad nije htio da kaze što se prijavio. Ibrahim Paro, knjigovezac, rasjecene gornje usne, što je, kazu, biljeg srecna covjeka, imao je tri zene u Sarajevu, i šalio se da je od njih utekao. Dvojica sinova berbera Saliha s Alifakovca htjeli su da pobjegnu od berberskog zanata, iako je jedan od njih, stariji, ponio britvu iz oceve radnje, ali je brijao samo sebe, ni za zivu glavu nikoga drugog. Hadzi Husein, zvani Pišmiš, zapao u dugove i sklonio se u vojsku. Smail-aga Sovo, kazandzija, pošao s drugima, u picu i oduševljenju, pa je oduševljenje izvjetrilo ubrzo, kad i pice. Avdija Suprda, lihvar u miru, bajraktar u ratu, dobar i pošten u oba posla, a ne zna se koji je gori.


I svi su izginuli. Ahmet Misira je kratko bio aga, i skupo je to platio. Ibrahim Paro se zauvijek oslobodio svojih zena, dotukla su ga tri Rusa, po jedan za svaku zenu. Husein Pišmiš je otplatio sve ovozemaljske dugove, glave pobodene u dnjestarsku mocvaru. Stariji od dvojice brace zaklao se britvom jednoga ranog jutra u ukrajinskom selu gdje smo zanocili.


Vratili su se, osim mene, samo Smail-aga Sovo i bajraktar Avdaga Suprda. Smail-aga je pobjegao kuci prije završetka vojne, nestalo ga je jedne noci, i poslije nekoliko mjeseci, taman kad se rat završio, došao u sarajevo, izbezumljen od brige za zenom i troje djece, jedva su ga prepoznali, a kad su ga prepoznali, a to je bilo odmah, zadavili su ga kao vojnog bjegunca. Avdija Suprda, barjaktar, junak koji se nicega nije bojao, koji je ostao ziv u stotinu juriša i iznio citavu kozu ispred hiljadu kuršuma, poceo je da se bavi vocarstvom, kad se vratio, poslije rasula vojske, u svoje selo Lasicu. Pao je s kruške i umro.


Tako, eto, ja ziv, jedini, pricam o njima mrtvima. Pa, da pošteno priznam, volim što je tako nego da su oni zivi pa da pricaju o meni mrtvom, pogotovo što ne znam šta bi o meni govorili, kao što ni oni ne znaju šta cu ja o njima govoriti. Oni su svoje odradili, i ni sjenke više od njih nema. Ostace samo ono što ja, pravo ili krivo, kazem o njima.


I eto, tih desetak Sarajlija, kao i hiljade drugih, osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleci da se ne tice ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mucila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. Šta ce oni u dalekoj Rusiji, na dalekom Dnjestru? Šta ce tamo krojac Ahmed Misira, šta ce knjigovezac Paro, šta dva sina berbera Saliha s Alifakovca, šta ce kazandzija Sovo, ta telal Hido? Pa i da su odrzali taj nesrecni Hocin, da su osvojili tudju zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu akoje otet od tudje muke? I da li bi srecnije zivjeli? Ne bi, nimalo. Neki drugi krojac Misira bi krojio sukno, pogrbljen, i išao da pogine u nekim nepoznatim mocvarama. Dva sina nekog berbera s Alifakovca, vezana bratskom ljubavlju, jurila bi da nestanu na nekom drugom Hocinu i nekom drugom Dnjestru.


Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad nece biti drugaciji.


Nisam se slagao s Mula Ibrahimom, bar ne sasvim, i dugo se nisam mirio sa smrcu drugova u hocinskim pištalinama. Izgledalo mi je to sasvim neprihvatljivo, gotovo suludo, kao da se neka nerazumna a strašna sila poigrava s ljudima. Nisam mogao da se oslobodim more sjecanja, suviše naglo sam iz miroljubive dosade ucenja upao u surovu zbilju ubijanja. A Mula Ibrahim je rekao da je dobro dok krivicu bacam na neku nerazumnu silu. Opasno bi bilo kad bih krivca potrazio na zemlji.


Ali ni ja ni Mula Ibrahim, koji je sve znao, nismo mogli da objasnimo slucaj koji hocu da ispricam. Doduše, ljudi su se izmijenili u dugim mjesecima ratovanja, postali su grublji, nemilosrdniji, mozda zbog beskrajnog prostora koji ih je odvajao od kuca, mozda zbog surovosti koju namecu rat i stalna blizina smrti, pa opet, zar se ljudi mogu toliko promijeniti, da u jednom casu ostaneš zaprepašten, i pitaš se u cudu: ko su ovi ljudi? Nemoguce je da su to oni isti koje sam dvije godine poznavao. Kao da ih je rat dugo kuzio, i zlo u njima, dotle skriveno, mozda i njima nepoznato, izbilo je odjednom, kao bolest.

Mesa Selimovic - Tvrdjava.

[keno@SA]

Aferim!

[Fair Life]

...

Pametni Mula Ibrahim kaze da to nije ni glupo ni nepravedno. To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se medju sobom. Zato svaka pametna carevina potrazi neki Hocin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko.[/b] Ljudi su zla djeca, zla po cinu, djeca po pameti. I nikad nece biti drugaciji.

...

Mesa Selimovic - Tvrdjava.

[bengin]

Moze li se kako cenzurisati sintagma majke srebrenice, jer se sve vise koristi kao floskula u rukama/ustima svakakvih budala, koje u sustini za njih zabole.....al dobre su kao argument....
stid me bude...svaki put!

E pa vidiš, ova "budala" od svoje i suprugine skromne plate plaća školarinu jednom od djece jedne od tih majki. I mislim da tim zavrijedjujem pravo da govorim o ljudima is SREBRENICE. Osim ako ti ne misliš drugačije. Ili možda sljedeći put kada budem pisao o njima treba tebe da kontaktiram pa da mi ti to aminuješ?
I reče, stid te bude...svaki put. Čega? Sebe samog?

[mIRCerka]

I reče, stid te bude...svaki put. Čega? Sebe samog?

grijesis...
stid kao stid je osjecaj koji ima vecina normalnih ljudi kad se pomene Srebrenica i genocid i zrtve iz Podrinja...
zasto?
Zato sto smo se nagledali emisija i gostovanja i naslusali govora i kuku lele prica o tim ljudima od strane politicara, istih onih koji te ljude zaborave cim se kamere ugase...puno price nidje rada...
i onda ti i dobronamjerno pominjanje budi ruzan osjecaj....

Kao sto je Djurdjevdan bio famozna ljubavna pjesma, a sad mi porvo iskoci ravnogorski pokret pred oci kad je cujem...

mislim da je to bilo u pitanju..

[Vingo]

Moze li se kako cenzurisati sintagma majke srebrenice, jer se sve vise koristi kao floskula u rukama/ustima svakakvih budala, koje u sustini za njih zabole.....al dobre su kao argument....
stid me bude...svaki put!

E pa vidiš, ova "budala" od svoje i suprugine skromne plate plaća školarinu jednom od djece jedne od tih majki. I mislim da tim zavrijedjujem pravo da govorim o ljudima is SREBRENICE. Osim ako ti ne misliš drugačije. Ili možda sljedeći put kada budem pisao o njima treba tebe da kontaktiram pa da mi ti to aminuješ?
I reče, stid te bude...svaki put. Čega? Sebe samog?

Divljenja vrijedan potez ...pa ga nemoj kvariti drugim dijelom, jer vjerujem da ti je motiv ljudskiji od pukog zavredjivanja prava da pricas o njima...I naravno, moje bi divljenje bilo mnogostruko vece da si ovaj lijepi detalj naveo kao primjer kako pomoci Srebrenicankama i njihovoj djeci na neovisnoj temi, umjesto sto si mi ga "suknuo" kao odgovor...

[palermo]

Moze li se kako cenzurisati sintagma majke srebrenice, jer se sve vise koristi kao floskula u rukama/ustima svakakvih budala, koje u sustini za njih zabole.....al dobre su kao argument....
stid me bude...svaki put!

E pa vidiš, ova "budala" od svoje i suprugine skromne plate plaća školarinu jednom od djece jedne od tih majki. I mislim da tim zavrijedjujem pravo da govorim o ljudima is SREBRENICE. Osim ako ti ne misliš drugačije. Ili možda sljedeći put kada budem pisao o njima treba tebe da kontaktiram pa da mi ti to aminuješ?
I reče, stid te bude...svaki put. Čega? Sebe samog?

Divljenja vrijedan potez ...pa ga nemoj kvariti drugim dijelom, jer vjerujem da ti je motiv ljudskiji od pukog zavredjivanja prava da pricas o njima...I naravno, moje bi divljenje bilo mnogostruko vece da si ovaj lijepi detalj naveo kao primjer kako pomoci Srebrenicankama i njihovoj djeci na neovisnoj temi, umjesto sto si mi ga "suknuo" kao odgovor...

baš tako, pošao ja još nešto dodati,al vidjeh da nemadoh šta, sve je Vinga rekla

[Vozdra_123]

Mo I na kraju, kad si ispravan i uvjeren u svoju dobrotu, postenje, hrabrost ....Zasto mu to sve ne rece u lice?

Mozda sam ostao "duzan" objasnenje za ovo i da zavrshim.
On otish'o (zna se gdje),ja ostao. Da ne shirim.
Zashto sam postupio tako kako jesam?
Shutnja nekad "ubija" i govori" vishe od rijeci.
.Da sam progovorio,prihvatio ruku njegove zene,uzeo u narucje dijete on bi "pobijedio".Shvatio bi to kao gest pomirenja.Ovako,naishao je na zid od kojeg se odbija,gdje njegova prica o "bratu" je imaginarna.Ovako ja sam njegova savjest,nocna mora,njegova istina o tome ko je, shta je i shta je uradio.Bez i jedne rijeci i emocije ja sam "pobjednik". Satisfakcija,bar za mene.Ovako, svojoj familiji nece vishe"pricat price" da ima "brata" kojem je "pomogao".Istina je da sam prizeljkivao drugaciji susret.Da me ignorisao i pokushao samo da prodje.Da mi je dao priliku da ga "prozovem".Da je krenuo fizicki.Cekao sam na tu priliku,molio se Bogu,Titi,Krishni...Pa shta bude.Prebijala me neka njegova "druga braca",pa evo pishem znaci postojim.To shto sam tamo prezivio ne pishem,drugim ne pricam.To cu sa sobom u grob ponijeti.
Eto,zato mu nishta nisam rekao u lice,a poshtenje i hrabrost...

molim te nemoj grijesiti i ovo raditi
pricaj i pisi da se ne bi ponovilo!

[nikkola]

stvarno nekontam neke od vas ovde pogotovo ovu mircerku, taj jaran bivsi joj otiso u london u januaru '92 i ona njemu tu kao nemoze da oprosti, de molimte pojasni mi covjekov grijeh jos uz to on je tad imao 14 god, to sto nije osto u opkoljenom gradu citav rat ti mu smatras neoprostivim grijehom, ja bi razumio da se ljutis sto se nije javljo a mogo je ili sto nije pomogo kad je biolo najjebenije materijalno a mogo je ali neoprostit covjeku samo zato sto je otiso je idiotluk

[basta sljezove boje]

stvarno nekontam neke od vas ovde pogotovo ovu mircerku, taj jaran bivsi joj otiso u london u januaru '92 i ona njemu tu kao nemoze da oprosti, de molimte pojasni mi covjekov grijeh jos uz to on je tad imao 14 god, to sto nije osto u opkoljenom gradu citav rat ti mu smatras neoprostivim grijehom, ja bi razumio da se ljutis sto se nije javljo a mogo je ili sto nije pomogo kad je biolo najjebenije materijalno a mogo je ali neoprostit covjeku samo zato sto je otiso je idiotluk

a ja kontam ciji li si klon
nije tvoje da kontas
ima ko konta
ti samo vici yes,yes

cekaj malo. U januaru 1992 Sarajevo nije bilo opkoljeno i onaj ko je decka poslao u London je ocito znao da ce Sarajevo biti opkoljeno. Jaran je, ako nista, mogao svojoj prijateljici reci da se pazi. Na pocetku rata su ljudi iz Bratunca pobjegli u Tuzlu, a moja poznanica je ostala. Jedne noci joj je u kucu banula najbolja prijateljica - Srpkinja i rekla da uzme sve sto moze i bjezi bilo kuda. Zena ju je poslusala i cijela familija se spasila. Za one koji su ostali se vise nikada nije culo

[Prozor]

stvarno nekontam neke od vas ovde pogotovo ovu mircerku, taj jaran bivsi joj otiso u london u januaru '92 i ona njemu tu kao nemoze da oprosti, de molimte pojasni mi covjekov grijeh jos uz to on je tad imao 14 god, to sto nije osto u opkoljenom gradu citav rat ti mu smatras neoprostivim grijehom, ja bi razumio da se ljutis sto se nije javljo a mogo je ili sto nije pomogo kad je biolo najjebenije materijalno a mogo je ali neoprostit covjeku samo zato sto je otiso je idiotluk

a ja kontam ciji li si klon
nije tvoje da kontas
ima ko konta
ti samo vici yes,yes

cekaj malo. U januaru 1992 Sarajevo nije bilo opkoljeno i onaj ko je decka poslao u London je ocito znao da ce Sarajevo biti opkoljeno. Jaran je, ako nista, mogao svojoj prijateljici reci da se pazi. Na pocetku rata su ljudi iz Bratunca pobjegli u Tuzlu, a moja poznanica je ostala. Jedne noci joj je u kucu banula najbolja prijateljica - Srpkinja i rekla da uzme sve sto moze i bjezi bilo kuda. Zena ju je poslusala i cijela familija se spasila. Za one koji su ostali se vise nikada nije culo

Ja mislio ti se ne druzis sa tim ´seljacima´ iz istocne Bosne..

[basta sljezove boje]

Bratunac je sjever

[mIRCerka]

stvarno nekontam neke od vas ovde pogotovo ovu mircerku, taj jaran bivsi joj otiso u london u januaru '92 i ona njemu tu kao nemoze da oprosti, de molimte pojasni mi covjekov grijeh jos uz to on je tad imao 14 god, to sto nije osto u opkoljenom gradu citav rat ti mu smatras neoprostivim grijehom, ja bi razumio da se ljutis sto se nije javljo a mogo je ili sto nije pomogo kad je biolo najjebenije materijalno a mogo je ali neoprostit covjeku samo zato sto je otiso je idiotluk

Nema se tu sta oprostiti neoprostiti...
mozda bi ti shvatio sta sam napisala da si se potrudio da procitas ono sto pise, a ne da donosis svoje zakljucke...
Moj Pedja je otisao da A rekao nije, a on Haris i ja smo bili ko dva brata i sestra, nigdje nismo micali jedni bez drugih...
i onda ode...bez rijeci...i on i roditelji mu...a stara mu radila sa mojim tatom...
to mu ja nikada oprostiti necu...

Njegova stara je u sred rata zvala moju staru i trazila da joj posalje preko Adre njene jebene plasticne nausnice, tzv. klipse...jer je to "pravo skupo u beogradu sestro"....

Neopisiva je praznina koju sam osjetila kad mi se pojavio na vrata...
da mi nije bilo Harisa, zalila bih za tim djetinjstvom i uzalud utrosenim vremenom...
ali mi je makar ostao Haris kao BRAT...
Hoces jos da ti crtam?

[Prozor]

Bratunac je sjever