PRICE iz Ferala

Fair Life · Post by **Fair Life** » 14/08/2004 02:31

Prica dvadest prva

Crnjak na plaži

Veliki cvjetovi cvatu punim cvatom. Nema pupoljaka na mojoj guzici, trbuhu, sisama. Lopoci se osjecaju komotno. Izlazim iz toplog, opatijskog mora. Hodam prema Kikiju koji sjedi pod velikim suncobranom i osjecam kako se muški pogledi ne lijepe za moje mokro tijelo. Kad sam postala Moby Dick u lopocima?

"Neeeeeee!" Urlala bih da sanjam. Ali ne sanjam. Moja tetka sjedi ispod suncobrana i uspravno drži sijedu trajnu na tijelu mravojeda. Zbog njenih gena veliki broj lopoca širi se na mojoj guzici. Uz nju leži moja sestricna. Crveni pramenovi na tijelu mravojeda. Uz sestricnu sjedi moja necakinja. Obrijana glava na dugackom štapu. Nju su zamijenili u rodilištu. Ne vidim mužjake. Možda su se utopili.

To vam nikad nisam rekla. Imam rodbinu. Mrzim rodbinu. Svaki komad posebno. I sve komade u paketu. Tetu, barbu, bratice, necakinje... Nikad nisam naucila kako se zovu komadi rodbine. Tako da ovo što sam nabrojila možda nemam, a imam nešto drugo. Pa ova dva mravojeda i štap nisu tetka i necakinja i... nego... Moja tetka. Ako je to to. Ona ima parcijalnu protezu. Koju izvlaci kad jede juhu jer joj smetaju riblje kosti. Ali ona izvlaci tu protezu i kad jede govedu juhu. Ona jednostavno voli izvlaciti tu plastiku i zamatati je u salvetu pa je iza juhe odmatati i ubacivati u kljun.

Moj... necak, ili nešto drugo, uvijek na rodendanu moje Stare drka u njenom kupatilu dok se na stolu hladi rižot od liganja. A moj... nešto, muž od... necega, od sestre moje Stare, najviše voli punjene paprike i pire. Ali covjek to ne može gledati. To. Kako on to jede.

A moje nešto, nešto što je nedavno rodilo, baca posranu pampersicu u kantu za smece ispod sudopera i tvrdi kako to tamo može stajati tjednima jer je to takva pelena. Cvrsto zamotana. Hermeticki. Kao sef. Ne možeš je otvoriti bez šifre.

Meni se riga od rodbine! Riga! Riga! Nikad mi ne dolaze doma! Nikad i nece! Preko moga ledenoga leša! Ova dva pecena mravojeda! Oni pojma nemaju da sam ovako blizu. Padam u pijesak uz Kikija.

Vidite ovu mladu crnkinju. Da. Ovu. Uz nas. Ona je s americkog ratnog broda. Opet su u Rijeci. Vidite tu crnkinju. Njena je guzica ogromna. Poput moje. A opet... Drugacija. Zbog njene guzice svi muškarci oko nas leže na trbuhu. I Kiki.

Crnac. Visok. Mogao bi biti Hercegovac. Da sam ja muško, a da je on crnkinja, ja bih se zbog njega potrbuške bacila na vruci pijesak. Na goruci. I cekala... Harry Belafonte. Trbuh... Majko moja... A guzica... Kugla... Staklena... Kristalna... Carobna... Cudesna... Dobro. Ljudi moji... Kako život brzo prode. Još '71. ovaj crnac bi znao da sam ja na metar od njega. OK, OK. Vi cete reci da je '71. ovo crno dupe bilo u nekim crnim jajima... Dobro. Želim samo reci da je nepodnošljivo biti nevidljiv.

Veliki lopoci na brdima tuge. Stoje. On joj maže leda. A ona trese sisama velikim poput lubenice. Lubenice su u malim krpama, zapravo, dvije krpice su na lubenicama, a tanki konac u velikoj guzici. Cudo. I on joj maže leda. Da ne pocrvene? Da ne pocrne?! Da ne pobijele?!! Sva muška lica oko nas su ljubicasta lica bijelaca. Bacaju se u pijesak, ovo crno dvoje, a njegova hercegovacka, crna šapa sada spava na crnoj guzici.

Hercegovac diže kristalnu kuglu iz pijeska. Bacam se na trbuh. Pruža ruku Lubenicama i Crnom Dupetu. Odlaze. Eto! O tome vam govorim. Oni odlaze. A prema našem položaju. Polako se. Kroz vruci pijesak. Probijaju. Dva divovska mravojeda! I dva umorna morža! Nisu se utopili! Ubit cu se!

Bamm · Post by **Bamm** » 15/08/2004 13:58

Hvala Fair Life...

Fair Life · Post by **Fair Life** » 15/08/2004 14:09

Bamm wrote:Hvala Fair Life...

Prica dvadeset druga

Bravo, Marijo!

Probijamo se kroz masu. Trsat. Vela Gospa. Iz crkve dopiru urlici. Neki muškarac silnim glasom, ali bez sluha, želi Mariji "Zdravooooooooo..." Sad smo u perivoju ispred crkve. Kiki i ja. Opa! Nekoliko velikih, bijelih cadora?! Aga Hasan-aga? Bratstvo i jedinstvo izmedu katolika i muslimana? Vi niste normalni! Tu se ljudi ispovijedaju na otvorenom. Ovdje nema tajni. Medu svojima smo. Cujem kako neka djevojka mladom popu tvrdi da je "spavala sa mužem od sestre." ?! Kurvetina! Gorjet ceš u paklu, kravo! Nece te spasiti ni lova koju daješ za oprost! Ispred svakog cadora dugacak red. Tisuce gadnih griješnika ceka oprost. Svinje! Odlazimo medu poštene.

"Zdravooo..., zdravooo....". On reve. A da ima sluha, Gospa bi se i na Trsatu ukazala. Nema hrvatske ili bosanske vukojebine u kojoj nije bila. Na panju, prozoru, grani... A od Trsata bježi ko vrag od tamjana. Ovi bi, uz ovakav broj griješnika pred bijelim cadorima, mogli platiti i tri tenora! I onu debelu Monserat Caballe... Pa da Gospa lijepo sjedne na neki trsatski štand. Škrci!

Ljudi nas nose. Autobusi su besplatni. Voze svake tri sekunde. Zato su svi vjernici tu. Grad placa. Mi se jedini švercamo. Sad ce se u Rijeci izgraditi velika džamija. Grad ce platiti autobuse i za taj sajam. Pa cemo se opet švercati

Oh! Oh! Zamorci! Omiljene životinje Majke Božje Trsatske! Volim zamorce. Kad ih ceškaš, ako nisi dobar, uši im pobijele. Ako si dobar covjek, pocrvene. Naš pokojni Cubi, kupili smo ga na lanjskoj Gospi, bio nam je detektor za prijatelje. U kolikim smo se ljudima prevarili!! Jednog jutra sam mu okice zabunom oprala domestosom, pa ga je uzela Gospa. Vjernici nas nose. "Zdravooo, zdravoooo..." Sad smo kod štanda sa Majkama Božjima i Majkama Božjima Trsatskima. Razlika je mala. Obicne Majke Božje sjede na, vjerojatno nekoj fotelji, ne vidi se od haljine, a Majke Božje Trsatske jašu na potkovi na kojoj piše "Trsat". Sve drže u narucju Isusica. Nekim Isusicima je odlomljena tusta, gipsana nožica, nekoj Majci fali pola glave, ali ima i citavih.

"Rajskaaaa... djevooo, kraljiceeee Hrvataaaa", tuli majstor omiljenu pjesmu moje pokojne none. Tilda ce se dignuti iz groba i uvaliti mu varikinu u grlo. Gdje si, Pavarotti?

Donijelo nas do štanda sa prekrasnim gacicama i grudnjacima. Ima nekoliko modela i za dojilje. Naravno da je ovo banalan izraz. Ali ja odavde vidim da je roba peri-deri.

Štand sa pivom! Aleluja! Aleluja! A na prvoj crti bojišnice Boris! Pružamo ruke prema nebu! Dodaje nam dvije ogromne krigle! Nose nas. Opet sreca! Cevapi u somunu! A uz štand Darko! Narucujemo cevape, ali se naš vapaj gubi u "Zdravoo, zdravooo..." Dobivamo pivo.

Ovdje se gata. Pružam dlan debeloj ciganki. Ne ide. Najprije pedeset kuna. Pa dlan. "Ti vidim sina... Ceš dobiješ sina... "Uvijek sam željela sina! Uvijek! Suze mi naviru na oci. "Vidim veliki sin... cekaj... cetiri kile trideset... Vidim carski rez, ako ne cuvaš..." Hvatam se za trbuh. Vjernici nas nose. Ali ja više nisam o n a ja. Nekako sam osjetljiva. Krhka. Sin!! To je Gospin dar, meni nevjernici, za pedeset i treci rodendan. Sin! Nose nas. U daljini vidim štand sa plasticnim kamionima, betmenima, macevima... Uzalud! Predaleko smo. Ne mogu sinu kupiti pozlaceni kolt.

Konacno! Mir! Sada smo u tihoj ulici. Partizanski put. Nisu je osvojili jer je preuska. Razvrstani su u dva reda. Sa svake strane ulice. Drže se za doku i pišaju. Stotine muškaraca! Kiki se ubacuje. I ja. Tišina. Samo se cuje zvuk zlatnog slapa. A onda, iz crkve... "Lijepaaaaaa, našaaaaaaaaa..." Muškarci brzo prebacuju dokad iz desnice u ljevicu. Desnicu na srce! Stojimo mirno. I dostojanstveno. Ja držim ruke na trbuhu. Cuvam trudnocu.

Fair Life · Post by **Fair Life** » 16/08/2004 10:12

Prica dvadest treca

Kasne sestre

Sestro. A zašto? Vruce je. Listaš Gloriju. Na brzinu. I gledaš. Svi se kupaju osim tebe. Nikad više neceš vidjeti plažu! On zove: "Dodi malo." Koliko puta si "došla malo", a uopce ti nije bilo do dolaženja? U ovih trideset godina?! Sestro moja. Kad si postala Ne Znam Dok Mi Ne Dode Muž?

Jednog ljeta, sjecaš se... Otišla si sama u Crnu Goru. Pa onom cestom do Cetinja. Autobus je stao. Ciganka je svojoj bebi kemijskom olovkom crtala cvijet na nadlaktici. Dala si joj pedeset maraka. Mislila si kako to nikad neceš zaboraviti. Nisi znala da danas neceš imati pedeset maraka. Sjecaš se kako ste ti i vodic plesali u hotelu na Cavtatu? Do jutra. Sestro? Ej! To je bilo ljeto!

Ti vlažiš zelenu, upotrijebljenu, papirnatu salvetu. Da, upotrijebljenu. Da ne trošiš novu. Jer su ove salvete velike i debele, pa je šteta. Mokrom gvaljom brišeš dvije smede mrlje na podu pokraj sudopera. Brzo! On ceka! Pa spužvicom brišeš sudoper. Trebalo bi promijeniti spužvicu. Smrdi. Brzo! Da se ne sakupljaju muhe dok ti... Dok ti... Sestro! Da. Još samo hladan krumpir u kantu! Još ostrugati ove ostatke piletine sa dna tave! Brzo! Pereš masne dlanove deterdžentom za sude. Brzo!

Ma... Daj! A zašto ne bi viknula! "Ej! Majmune! Necu doci! Ko te jebe! Pun mi te je kurac!" Vidim te. Sestro, vidim te! Grciš se. Postaješ mala. I prodaješ mi foru kako tebi nikad nije pun kurac jer nemaš kurac. Kako ti, je li, može biti pun kad ga nemaš. To mi prodaješ?! To?! I još. A kako je drugima? Kome je danas dobro? Bit ce bolje. Je li? Tebi ce biti bolje?! Ma nemoj! A kako?

OK. Polako. Ajmo. Mirno. Bez histerije. Kad ce ti biti bolje? I kako? Ajmo. Ti misliš. Uskoro ce ti crknuti Stara. Pa ceš prodati njezin stan. Pa ceš Mu kupiti novi auto. Pa nece biti nervozan. Vozi stari auto koji pali "na dugme" jer je nešto otišlo k vragu. Ali On ponekad zaboravi da se auto pali "na dugme", pa ne može upaliti, pa urla. Baš urla. A ti ne voliš kad On urla. Ili...

Shvacam. Ti se nadaš da ce On umrijeti. Infarkt. Rak. Moždani udar. Zlato. Zlato moje. To se dešava samo na filmu. To. Crnina. Klecanje. To da te netko drži dok ophrvana tugom glavinjaš iza lijesa u novoj, crnoj haljini i novom kaputu. Tihi plac. I sloboda. Zlato! Dušo! To je film! Film! U životu ne umiru. Zovu. "Dodi malo."

Nova haljina? Da nova haljina?! Racuni. Neplacena struja. Opomene. Ovrhe. Strah. I ne bi zaurlala? Meni za ljubav? "Hocu frizera! Ne želim živjeti u odvratnoj, maloj, prokletoj, jebenoj zemlji. U kojoj ne mogu platiti stanarinu! U kojoj ne mogu ubiti muža!" OK. Ne može se tako urlati u jednom dahu. Onda razlomi. Tiha si. Šutiš, sestro moja.

Brzo. Sad si u kupatilu. Smedi rub i dlake. Ipak se istuširao. Da. Vruce je. Štrcaš domestos. I trljaš. Vruca voda. Kada blista. Ulaziš. Ukljucuješ tuš. Ne urlaš. A trebala bi. Jer si zaboravila da je crknuo termostat. A nisi iskljucila bojler na vrijeme. Tijelo ti je ciklama u plamenu. Crveni vjetar. Izlaziš i staješ na mokru plahtu. U perilicu s njom! Trljaš tijelo rucnikom. Brzo. I dižeš sise. I brišeš se "ispod". Da On ne osjeti mokro. Da ne poveže. Da ne zbroji dva i dva. Tebi sise vise. Zato ne možeš obrisati tijelo u komadu. Frka. Gdje su tvoje tvrde sise? Nešto si napravila? Što si ucinila? Ti si kriva! Zato vise.

Suha si. Htjela bi pocupati dlacice medu obrvama. Ajmo, samo brzo. Briješ medunožje. A neceš navuci kostim za kupanje?! Neceš! Pereš zube. Zašto? Da bi ti dah bio svjež. Da bi mirisao. Kome? Njemu? A zašto On ne pere zube? Cuj! Bez zajebancije? Stvarno ti nije pun? OK. Slušaj. Samo malo. Zašto ne navuceš haljinu na golo tijelo? Zašto ne odeš svojoj Staroj! Reci joj da ti više nisi ti. Ona je stara. Jaca si. Izadi iz te rupe zauvijek! Zajaši dupina! Ne ulazi u prokletu sobu! Povijest pišu oni koji ne ulaze! U sobi si?! Vec?! Ne želiš pisati povijest?! Jebi se! Sestro! Jebi se!

Fair Life · Post by **Fair Life** » 16/08/2004 12:53

Prica dvadeset cetvrta

Barjak na brežuljku

Aki je loše volje. Leži na kaucu poput mrtve žirafe. Opet nije dobila posao. To ide ovako. Firma objavi natjecaj u kojemu traži "asistenta". Onda se javi milijun ljudi. Pa firma angažira drugu firmu koja ce obaviti testiranje. Test inteligencije. Veliki krug. Macka. Mali krug. Miš. Zadatak: "macka je pojela miša". Aki je pametna. Uvalila je mali krug u veliki. "Kad je Franz Josef kršten?" Nije znala. Posao je dobila picka koju tri mjeseca tuca šef firme. Ili vlasnik firme za testiranje. Nisam zapamtila. Žirafa tužno miruje. Ja sam kriva.

Kad sam bila mlada, htjela sam postati Kennedy. Ne onaj drkadžija iz Dalasa. Nego njegov otac. Stari je bio prva liga. Gledala sam ga u jednom dokumentarcu. On i suradnici u vecernjim odijelima. Uz neku zemljopisnu kartu. Cigare u ustima. Stari ubada zastavicu u kartu. Nekako se vidi da ce, nakon snimanja, krenuti na veceru s kurvicama u svilenim carapama. Pa rez. Druga slika. Prljavi majmuni vuku se kroz blato. Žele osvojiti neki vršak. Traže klitoris u mokroj pripizdini. A kad dodu do cilja, milijun mrtvih, koga briga, stari ce Kennedy zabiti zastavicu mikron dalje. I pogladiti dupe svoje cure.

Eto. Ja sam mislila da ce moj život biti ubadanje barjacica. Ne može svatko biti Kennedy. Moraš imati ono nešto. Ono. Tužan si jer se sto rudara ugušilo plinom u rudniku. Stojiš pred rudnikom sa šljemom na glavi i suzama u ocima i misliš na golo dupe svoje kurve, a kamere snimaju. Gladiš mršavo dijete u narucju bezube mame, a kad odu snimatelji, ruke pereš posebnom tekucinom. Ja sam bila sigurna da cu kroz život proci kao izjebana djevica. Imala sam ono nešto.

Lovila sam ribe s rive. Pa bih ulovila "babu", tako smo zvali sporu, tamnu ribu koja se vukla po dnu. Probola bih joj oci šibicom i vratila je živu u more. Mnoge su babe prošle kroz moju ordinaciju.

Mi smo se igrali na doktore na terasi starog hotela. Ja nikad nisam širila noge. Ja sam pregledavala, sa deckima, doktorima. Koji put bih se, dok je trajala vizita, išuljala, otrcala roditeljima i odala lokaciju tajne bolnice. Krici ulovljenih pacijentica i doktora parali su jesenja popodneva.

Bila sam i predsjednik omladine. Da. Predsjednik. Jednom sam, samo vi mislite kako se zajebavam, crnim mercedesom otišla gledati kako kreteni krampaju bogu iza nogu. U mini suknji. I visokim petama. Smrdljivim sam omladincima dijelila dlanove. Poneko bi se oko zalijepilo za moje bedro. To mi se cinilo drskim. Ne može Kennedyja jebati netko tko osvaja glupi vrh.

Ili. Kad sam s jednim od šefova bila u Amsterdamu u tvornici dijamanata. Pa nam je mlada dama u tamnom kostimu naglo razvezala crni svežanj, a dijamanti su bljesnuli na crnom samtu. "Izaberi nešto", rekao mi je šef. Nešto? Nešto? Izabrala sam nešto. Netko tko bi to gledao sa strane, da li je to netko gledao sa strane, mislio bi da sam više kurva no Kennedy. Zlobno. I krivo. Preko trnja do zvijezda. A i s tim trnjem se malo pretjeruje. Koje trnje? Ako ti ga stavi nekoliko puta mjesecno u Amsterdamu ili Firenci. I kupi ti torbicu Gucci?

Da. Meni je dobro išlo. Popela sam se visoko. Tako visoko da sam ja u Amsterdamu govorila: "Izaberi nešto." A onda je došao jebeni rat. A ja sam otišla po domovnicu i ušla u krivu sobu. I ugledala Akinu profesoricu pred pultom. "Ime!" urlala je gospoda iza pulta. "Ime! Glasnije! Ime oca! Glasnije! Ime majke! Glasnije!" A onda se Akina profesorica popišala. OK. Ne morate vjerovati. Medu nogama joj je rasla barica. Žuta. Svi su šutjeli. A bilo ih je milijun. Baš barica. "Zašto si tako glasna, kurvo?!" Rekla sam gospodi iz pulta. I zamahnula krampom na dugom putu prema dalekom brijegu.

Žirafa rasteže dugacko tijelo. Šta bi ucinio Kennedy?

Bamm · Post by **Bamm** » 16/08/2004 13:00

Ova prica je tako poznata...

Fair Life · Post by **Fair Life** » 16/08/2004 13:35

Bamm wrote: Ova prica je tako poznata...

Zivot je najcesce tuzna prica sa trenucima srece. Kazem trenucima, jer ono sto izgleda srecom danas, vec sutra moze biti tuga i bol. Tuga je istini blize. Treba zivjeti za trenutke srece mada i oni ponekad neiskreno djeluju.

Bamm · Post by **Bamm** » 17/08/2004 09:15

Zivot je najcesce tuzna prica sa trenucima srece. Kazem trenucima, jer ono sto izgleda srecom danas, vec sutra moze biti tuga i bol. Tuga je istini blize. Treba zivjeti za trenutke srece mada i oni ponekad neiskreno djeluju.

Nedavno mi drugarica rece da moram nauciti da budem sretna...

Gdje se to uci?! Kako?! Ja sam samo realna, i sretna onda kad za srecu imam razlog. Sve ostalo je cekanje na tu srecu. Do tada nisam nesretna, vec realna (ponavljam se). Ima puno glumaca, ljudi glume srecu...

Fair Life · Post by **Fair Life** » 17/08/2004 09:19

Bamm wrote:...Ima puno glumaca, ljudi glume srecu...

Ne Bamm, ljudi zaista vjeruju da su sretni, barem s vremena na vrijeme.
_____________________

Prica dvadest peta

Treci svjetski rat

Pocet ce Treci svjetski rat! Jer Ameri krecu u rat protiv svjetskog terorizma! "Gradite protuatomska skloništa!" vrište novinski naslovi. Kao da se covjek može spasiti od Amera?! Gdje su oni, tu trava ne raste. Naravno da mi je žao što... Jeste li primijetili? Svi mi. Svatko na Kugli ovih dana mora poceti novi dan recenicom: "Žao mi je..." Pa dodati, "nevinih žrtava", "jadnih ljudi", "sirotih ljudi"... Kao da je ovaj napad prvi napad na svijetu na "sirote ljude".

Jebote! Svakoga dana. U svakom trenutku. Netko nekoga na Kugli. Tromblonom, nožem, bombom, otrovom, vatrom, sidom, kugom, plinom... A nitko nas ne pita što mislimo o tome. Jer su svi ti žuti, crni, bijeli, smedi nebitni. Nebitni! Umiru od gladi, suše, zime, side, kuge, kolere, ebole...

Jesmo li se zbog njih upisali u knjigu žalosti? Jesmo li na tu temu govorili za CNN? Jesmo li za sve svjetske agencije govorili gdje smo bili kad je pala prva bomba na Sarajevo?! Da li se Blair derao? A Francuz? A Nijemac? Jesu li prijetili ognjem i macem ubojicama?!

Skužila sam. I moj Kiki i moja Aki i ja, mi smo pickin dim u dolini praha, pepela i boeinga. Nitko za nas ne zna. Nitko zbog nas nece paliti svijece. I plakati. Pa cu vam ja samo dati popis onoga što ce mi nedostajati, kad pocne Treci svjetski rat. I kad bude tako, da nas više ne bude.

Nedostajat ce mi. Kada Kiki ujutro ide u kupatilo pa prdi i pere zube. To ce mi nedostajati. Kada u subotu idemo u Ljubljanu pa kupimo kajmak i sir i macuhice. Kada idemo u Zagreb pa ja uvijek u antikvarijatu kupim "Dolinu lutkica". Kad se uvecer Kiki okupa i opere kosicu pa ude u krevet, pa me uhvati za sise. Kada Aki ode na faks, pa se vrati, pa kaže, odgodila sam.

Kada Aki ima rodendan, a mi nemamo para, pa kažem, nemamo para, a Aki kaže, nema veze. Kad sam ljuta jer sam tužna, a tužna sam jer je sve manje hormona srece u meni, a Kiki mi stavi na plejer Gabi Novak. Kada šecem Korzom, a vidim bebu u kolicima kako žvace palac, a oci joj zatvorene. Ali žvace. Kad me nazove Ela, pa se smijemo satima, a njen sin pita, što je smiješno, mama.

Kad nazovem prijatelja u Split, a brkovi mu još nisu narasli. Kad nazovem šeficu koja ima frku s rukama pa mi kaže za neku mast, probat cu još s ovim. Kad Kiki nazove prijatelja Ivana u Split, pa mu kaže, što je, carenik.

Kad na glavu stavim pramenove pa onda skužim pa ih prefarbam, pa Kiki kaže, super. Kad kupim broj vece cipele na rasprodaji, a Aki se svidaju. Kad me nazove Stara pa kaže, malo mi je bolje.

Kad mi dode susjedina macka pa mi keksice jede s dlana a ja osjetim njen jezicic. Kada sam na veceri s Gorance i ne smijem reci ni kurac ni picka, a ja kažem, pa njen komad i ja jedno drugome damo giv mi fajv.

Kada odem kumovima u Hudajužnu u Sloveniju, to je malo selo, pa kad odem pješke u Zakojcu, i to je malo selo. Pa gore jašem konja. A onda se vratimo pa se kupam u ledenoj, maloj rijeci Buci. A u selu postoji gostionica Zver. A vlasnik tamo, bogu iza nogu, cita Feral.

Kad idem prijateljima, pa kad kujici Kessy dam lješnjak, a onda joj ceškam sijedu glavu. Kad pijem caj iz plave šalice koju mi je dala Mica.

Treci svjetski rat! Umrijet cu od tuge!

Fair Life · Post by **Fair Life** » 17/08/2004 13:16

Prica dvadeset sesta

Bog i batina

Da. To su bila vremena. Kad je Rijeka bila seks. I grad. Kad je Rijeka bila Jugoslavija, državni dužnosnici imali su u Bonaviji rezervirane sobe za "popodnevni odmor". Svakoga bi dana dograbili kakvu mladu "drugaricu", odmorili je i vratili se na posao. Da. To su bili dani.

A onda je u Grad ujahao Doc Linic! Kauboj Na Kraju Filma! Strog Ali Pošten! Bobu Bob Popu Pop! Svinje Jedne! Majmuni! Glupani! Idioti! Iza Mene Potop! Ja Sam Vaš Bog! Taj i takav Sveti Linic pretvorio je Rijeku u grad bez seksa i odmora. Rijeka je bila desetogodišnja akcija Šamac-Sarajevo. Zgradom Grada marširali su sveci i svetice. Nitko nije krao. Ni varao. Cure su imale pokrivena koljena, a ljudi su tucali samo doma i samo bracne partnere. Bonavia je propala pa se morala prodati strateškom partneru iz inozemstva. A Linic The Kid je otišao u Zagreb.

A sad se vraca! Bog I Batina ujahao je ovih dana u svoj Kanal RI i najavio rat terorizmu u Rijeci! Teroristi?! Tko su teroristi? U gradu svetaca, svetica i kucnih jebarina?

Bin Laden broj jedan. Rijecki novinar koji se usudio pisati o nekom rijeckom fiškalu koji je uz malu pomoc gradskih andela digao silnu lovu i kupio pa razbio nekoliko mercedesa. Pa još kupio poslovni prostor pa jahtu, pa... I sve u nekoliko posljednjih godina. Novinaru nije bilo dosta, pa se docepao i rijecke Celicne Lady. Rijecka Lady je možda udana za Linica. A možda i nije. Oblaci se skromno, a zapravo ne mora. Gospodi je nabrojio mnogo grijeha koji nisu grijesi. A za tekst o Lady izabrao je debele butine pune celulita jedne druge lady. Ali, nece on dugo. Linic se vraca kuci.

Bin Laden broj dva je moj prijatelj Lepi. To "Lepi" morate izgovoriti cakavski, ne srpski. Elem, ode Lepi jednog lepog dana, opet cakavski, u rijecko leglo Hrvatskog telekoma. Stane Lepi u red i nakon nekoliko sati stigne do Gospode Iza Pulta. Lepi ima doma nekoliko fiksnih telefona, a HT mu je napisao da u tom slucaju ima pravo na manju pretplatu. Ali mu popust nisu obracunali. Pa kaže Lepi Gospodi Iza Pulta: "Kako to?" Pa kaže Iza Pulta: "Nismo. Izvolite ispuniti zahtjev, ispuniti fotokopiju osobne, ispuniti fotokopiju zadnjeg racuna, fotokopiju..." A Lepom padne mrak na oci pa kaže: "Gdje to piše?" A iza njega rep dugacak kilometar. Opak i ljutit. Pa kaže Rep: "Ne gnjavite, dokle cemo cekati?!" A mrki Lepi kaže Repu: "Ljudi moji! Ovi nas zajebavaju. I vas i mene. Zašto šutite ko mone?" A rep raste. Pa raste. I prestaje biti rep. A postaje Bin Laden. Onda Iza Pulta zatvori vrata legla rijeckog HT-a. Pa pozove zaštitare. Lepi se išuljao, još ga traže. A rep su uhvatili. Ali, ni Lepi nece dugo. Linic se vraca kuci.

Bin Laden broj tri. Slušaj vamo! Vozila sam se u Grad! Jedinicom. Deset ujutro. "Dobar dan, karte molim", kaže Gospoda. Svi smo pokazali karte. I gospodin u uniformi hrvatskog generala. Koja vremena! General u autobusu! Ali. Neki petnaestogodišnji terorist nije imao kartu. "Kupi kartu", rekla je Gospoda. "Nemam novaca", rekao je terorac. "Ajmo, kupi kartu", rekla je Gospoda. "Kad Vam kažem da nemam, da imam, kupio bi", rekao je terorist. Svi smo šutjeli. I bili tihi. I gledali. I bili mirni. Svi. I General.

Jebeš ga. Ne možeš ništa. Dok ti je terorist u autobusu u deset ujutro. "Zatvaraj vrata!" zaurlala je Gospoda. "Na iducoj stanici nitko nece izaci! Nitko! Dok ne dode policija, nema van! Jeste culi?" Šutjeli smo. I gledali kroz prozor ljude na slobodi. I General. I cekali. I cekali. I cekali. A onda je nastalo neko komešanje kod šofera. Vjerojatno su jake antiteroristicke jedinice savladale terorista. Pa smo onda smjeli van. Ali, nece tako dugo. Linic se vraca kuci.

Ja sam isprepadana. A da nisam. Ja bih pitala, ej, Linicu, kad povataš sve teroriste, ko ce ostati u Gradu?! Bit ce to pust grad. Bez seksa. Grad svetaca i drkadžija.

Fair Life · Post by **Fair Life** » 18/08/2004 03:52

Prica dvadeset sedma

Nikotin & ništa

Ma. Ovo je stvarno za ispalit! Naravno da sam doma. Još nisam dobila Gloriju, ovaj tjedan je kupuje Ela, iduci Gorance, a tek onaj treci ja. Tako da još nisam dobila Gloriju. Kad je procita Ela, daje meni, pa citam ja, dajem Gorance, pa cita Gorance... Dobro. Nema smisla nabrajati koliko žena cita Gloriju koju je ovaj tjedan kupila Ela.

Palim cigaretu. Nakon možda tri godine. Našla sam u kupatilu na polici, gdje su mi nekad stajali ulošci, tu kutiju. To mi je nekad bilo za ne daj bože. Kad padneš u duhansku ovisnicku komu. Sve zatvoreno, a spas iza uložaka. Samo što sam, kad mi je trebao spas, zaboravila gdje je. A našla sam spas sada kada više ne pušim, pa mi i ne treba spas. Da. Opet pušim. Pa ce mi opet trebati spas. Ali sada mi ne trebaju ulošci iza kojih bih sakrivala spas...

OK. Baš vas briga za moj spas. Kužim. Dosadna sam. Sve se može krace reci. Prestala sam pušiti. Opet pušim. Zašto? Prica oko Glorije je suvišna. Ma, malo morgen je suvišna! Kako znate što je suvišno u mom životu?! Pun mi je kufer vas pametnih. Vas koji sve znate. Glorija nije suvišna! Nije. Zato jer, da imam Gloriju, ne bih citala obicne novine. Obicne novine. Ono smece koje izlazi svaki dan. Ja to nikad ne citam. A sada citam. Eto vidite da ništa nije bez veze. A možda sam zato i zapalila cigaretu.

Cigaretu nakon sto godina? Brže! Brže! Ajmo! Zašto me požurujete? Koji vam je? Kamo vam se žuri? Kao, život vam je uzbudljiv, vaša ce pažnja odšetati... Ma, kako ce odšetati?! Što se to vama u životu dešava da bi vam moj život bio dosadan? Ajmo! Ajmo! Eto vidite. Dešava vam se cisto ništa. Vaš je život prazna dagnja.

Aki place u svojoj sobi. Cronet ju je prevario u racunu. Ona ce ih zvati. Ona ce reklamirati... Moš mislit! Zvati Cronet! Možeš zvati i pokojnu nonu. Imaš više šanse da ti se odazove. Da. Pa citam to smece od novina. A u novinama se novinari dižu na stražnje noge, to je mocan izraz. To, "na stražnje noge"! Meni je to super. Vidiš novinara, uglavnom odeblji, uglavnom puši, kako se diže na stražnje noge i oštrim perom dere po ženama. Po ženama. U politici. Po onoj svojoj doma dere doma, ne u novinama.

Pa onda ja, umjesto da citam Gloriju, citam i gledam. Da, gledam! Uz svaki tekst o ženi politicarki tu je i fotografija! Uglavnom su to vaginoskopije. Ako se to tako zove. Gola bedra, cucica se nazire, oteceni gležnjevi nogu? Gležnjevi nogu? Možda sam se zezla? Da li postoje i gležnjevi ruku? Briga me. Da. Dakle, te muške svinje deru politicarke koje bi možda derali i zapravo, ali ne mogu jer su one gore, a oni dole. Ali. Ali!!!

Misle muškarcine. Jesi, kurvo, gore! Ali još malo! Još malo, dok te ja ne dohvatim! A kad majstor dohvati ženu politicarku, onda je tu osim pera i skalpel.

Pa, ajmo onda! Tko je šiša?! Što oblaci? Kakve su joj noge?! A sise?! A pamet?! Ako je plavuša... Da. Sve te žene su glupe krave, loših nogu, pune celulita i opasnih namjera. Sve te žene su zlocinacka organizacija! Koju treba fotografirati, oderati, pa onda to objaviti. OK! To vam je posao.

OK. Ali zašto vam pred kameru ili pod skalpel ne naleti neki mužjak iz hrvatske politicke štale?! Neki glupi vol, loših nogu, krivih zuba i debela trbuha?! Zašto ne pišete o nosacima bojlera u Hrvatskom saboru? Ili celavim majmunima na hrvatskoj politickoj sceni? Zbog vas sam opet pocela pušiti! Koja koza!! Gasim cigaretu!!!

Fair Life · Post by **Fair Life** » 18/08/2004 10:17

Prica dvadeset deveta

Žensko pitanje

Rastežem se u krevetu. Nedjelja. Kiki je na tržnici. Na nocnom ormaricu miriše kava bez kofeina s malo mlijeka. Tako volim. Kiki je srce. I Bahlsen keksi. I to volim. I Kikija volim. I muškarce. Mislim, one prave. Koji nose kavu u krevet i koji su dobri u krevetu. Ne volim pametne drkadžije koji misle da sam ja, samo zato što mi medu nogama ne visi pet centimetara kože, žensko pitanje. Pa mi treba pomoci. Zato ce se, je li, da bi se meni, Ženskom Pitanju, pomoglo, udružiti sve pametne hrvatske glave. Novinari. Pisci. Doktori sociologije. I morfologije. Stalni dopisnici iz inozemstva. Urednici. Sabornici. Pametni. I oprani. A svi ti se razlikuju od smrdljivaca, glupana i divljaka koji ne bi rješavali problem Ženskih Pitanja nego bi sve žene u kuhinju, crkvu i maloj djeci. Tri K. Kinder, Kirche, Kueche. Da. Sve je tako jednostavno. Danas u Hrvatskoj postoje dvije vrste muškaraca. Pametni, obrazovani, tolerantni i puni dobre volje. I divljaci s jednom nogom u rodnoj pecini, a s drugom u Saboru ili na Trgu bana Jelacica. U sredini su mnogobrojna hrvatska Ženska Pitanja, koja, osjetljiva poput mimoze u aprilu, cekaju da ih oni fini oslobode iz šapa onih drugih. Ali, organiziranje pomoci hrvatskim Ženskim Pitanjima dugotrajan je i dugogodišnji proces, pa Ženska Pitanja moraju biti strpljiva. I zahvalna za povremeno kricanje mudrih junaka. Na pravi rasplet treba cekati. Ali. Doc ce dan, jer mora doci, kad ce svima nama dobri kauboji skinuti okove i oteti nas od gadova u crnim šeširima. Pa cemo pasti u toplo narucje kauboja koji ne nose crne šešire nego pred Ženskim Pitanjem skidaju šešire. Koje sranje! Koje sranje i drkanje! Ja nisam Žensko Pitanje. Ja sam ja. Tko vas je ovlastio da se borite za moje bolje sutra? Jesam li tražila pomoc?! Kome trebaju vaši srcedrapateljni vapaji?! Vi mislite da sam ja krhka? Nesigurna? Malena? Caša od kristala na tankoj drški? Ciklama pod jakim pljuskom? Daktilografkinja pred strogim šefom? Gola žena pred pijanim mužem u tri ujutro? Pedofil na konferenciji za tisak i ostale medije? Bolesnik u hrvatskoj bolnici? Ma, nešto cu vam reci. Ne osjecam se tako. Ja sam ljudsko bice. Ne netko kome nedostaje, OK, neka vam bude, dvadeset centimetara. Ja sam netko tko ništa ne zna o tom nedostatku. Ja sam ljudsko bice. Jednako slobodno. I jednako neslobodno poput vas, mnogobrojnih Muških Pitanja. Što se to s vama dešava? Zašto mi želite pomoci? Mislite da ste sve svoje probleme riješili? Samo zato što vam, OK, OK, neka bude, ma, neka bude, medu nogama visi trideset centimetara? Vi mislite da nemate problema. Nego višak vremena. Pa cete me osloboditi od crnog kauboja. E, jeste kreteni. Ja se, vjerovali ili ne, crnog jahaca na smrdljivu vrancu ne bojim. Što mi on može napraviti? Uhvatiti me za guzicu? Ne me hvatati za guzicu? Može mi reci da sam kurva? I? Kurva? Tko je kurva? Gospodo. Kurve su, uglavnom žene i uglavnom muškarci, ima i mješavine, ljudi koji rade odredeni posao u odredenom vremenu za odredenu lovu. Imaju svoj sindikat. Placaju porez. Što to znaci kad ti netko kaže da si kurva? Ništa. Ako to ostane bez prijevoda. A prijevodom se uvijek bave pametni momci. Da. Samo još ovo. Kad prilazim stolu za kojim sjede Riješena Muška Pitanja, ne ocekujem da mi se itko digne. I ne treba mi ljubiti ruke! To mi je ponudio jedan od vaših! Taj nije zdrav! Možete li zamisliti, vi borci za moja prava, da ja nekome od vas poljubim ruku. Osim u kakvom porno-filmu na pocetku. Eto vidite. Zašto mislite da je sa mnom drugacije?! A vama ne treba pomoc? Što vi uopce znate o ženskom pitanju? Ili Ženskom Pitanju? Odakle vam ideja da ce baš vama mnogobrojna Ženska Pitanja pohrliti u zagrljaj?! I zatražiti spas? Vi cete donijeti zakon. Zakon?! Zakon?! Za zaštitu teladi od lasa gadnih kauboja? Gospodo pomagaci?! Kako ne vidite?! OK, OK. Medu nogama vam visi trideset centimetara. OK. Da li vam to pomaže?! Vaš urednik govori njemacki, vaš vlasnik govori talijanski, morate nauciti engleski jer... Tko ce vama pomoci?! Ajmo ovako. Nadite nekog tko ce vas pritisnuti na svoje široke grudi. Onda cu mu i ja skociti oko vrata.

Fair Life · Post by **Fair Life** » 19/08/2004 00:59

Prica dvadeset deseta (trideseta)

Poruka na nosu

"Zašto", šmrcala je Ela, "zašto mi žene u pedeset i nekoj ne postojimo? Na nosu nam piše da nemamo menstruaciju, da smo klimaktericne, stare, otpisane, kante kraj kojih se ni pasje noge ne dižu. Ostavljaju nas muževi koji nam se gade. Glupi, jebeni, tupi, debeli kreteni..."

Yeees! Yeees! Yes! Mislite da sam zato što vicem sretna žena. Ali to nije to. Ako glasno i jasno tri puta zaurlate Yeees!, dignete stisnutu šaku, pa je naglo i cvrsto spustite do pupka, ali tako da ne tresnete u pupak, jer to ne bi imalo nikakva smisla, onda ce taj pokret sretnih ljudi koji s vama nemaju baš nikakve veze, pokrenuti u vašem mozgu nekakve receptore ili zeptere srece, prevarit ce mozak i vi cete biti sretni makar ste u totalnoj komi.

Nakon što sam napravila šest puta Yeees!, sjela sam na zahodsku školjku i prelistala Tenu. U bideu mi je velika šalica i u njoj još malo cherry brandyja. Zapravo, ja sam vec trebala krenuti prema kaficu, jer ce me tamo cekati Ela, ali sam se docepala Tene, pa kasnim. Najviše mi se svida rubrika "Što vam se u životu najstrašnije dogodilo". Ili tako nekako. Sudeci po pismima iz te rubrike, žene uglavnom šecu hrvatskim gradovima i gube krvave uloške na svim mogucim i nemogucim mjestima. Sretne žene.

Ela je u frci. Pa zato idem. Odlucila sam na sebe nabaciti mladenacki luk. Lice aqua e sapone. No da bi žena mojih godina izgledala kao da na licu nema ništa nego vodu i sapun, treba joj, a i meni, jedno dva sata. Tako da sada, oko podne, picim u Simonu.

Moja prijateljica Ela. To je moja najdraža prijateljica. Ima crvenu kosu, košcato lice koje nece ostarjeti, smede oci i uvijek se smije. Pa mi je zato teško. Gledati je kako šmrce. I kako su joj oci mutne. I kako drhtavim rukama uvaljuje u usta kolacice koji se u Simoni serviraju uz kavu. "Vara me", place moja Elica, "pas jebeni. Pas. Nakon trideset godina braka." "Jesi li sigurna?" mrmljam zabrinuto i utrpavam u gladna usta dva kolacica iako sam na ponocnoj dijeti. Ne znate? To vam je dijeta za kasne cetrdesete. Cijeli dan ne jesti ništa, a onda u ponoc pojesti sedam tvrdo kuhanih jaja. Nakon napadaja žuci pije se samo kamilica. Tako se može skinuti dvadeset kila. Ali i poginuti ako odete u bolnicu.

"Odjedanput se poceo tuširati. Moš mislit. On! Koji je bježao od vode ko advokat od istine. I kupovati djecja šampone i gelove za tuširanje. Posebno glava. Posebno tijelo. On! I stalno je mrko gledao u daljinu i govorio: 'U depresiji sam. Ovo su teška vremena. Ovo su olovna vremena.' Pokušala sam mu tepati: 'Tko je moja ljubav, tko? Konjicu moj? Gdje je zecicu mrkva, gdje?'" Ela me gledala crvenih ociju. Trebali biste poznavati njenog muža. Taj konjic sa zecjom mrkvom ima bar sto dvadeset kila i ogromnu, gotovo celavu glavu. Glupa Ela trebala bi biti sretna što se majmun sprema skociti sa grane.

"Poceo je odlaziti u Trst. Sam. Vracao bi se sa ogromnom hrpom bokserica. Na lavice, pozlacene nosoroge sa dugackim rogom, na slonove sa ogromnim uzdignutim surlama, na vlakice koji veselo pice u daljinu... 'To mi lijeci depresiju. Ovu su teška vremena', mrmljao bi kad bi se u dva ujutro pojavljivao na vratima. A onda u kupatilo. A tamo šamponi u milijun boja i mirisa. Marelica, jagoda, kokakola, vjeverica. Sa kutija su me gledala vesela lica beba u oblaku pjene. Na svim je svjetskim jezicima pisalo: 'Peri me, majcice, ne vidiš mi suzice...' Cak i na arapskom. 'Od njih mi ne opada kosa', govorio bi mi tužno kad bi se u tri ujutro uvukao u naš krevet mirišuci na vjevericu okupanu u kokakoli. Ja bih mu znala šapnuti: 'Gdje je moja zvijer?' Ponekad bih je i potražila. Ali zvijer je tužno i mekano spavala medu krdom slonica. 'Umoran sam. Ovo su strašna vremena.'"

Ela je pocela ridati. Platila sam kave pa smo krenule prema Korzu. "Zašto", šmrcala je Ela, "zašto mi žene u pedeset i nekoj ne postojimo? Na nosu nam piše da nemamo menstruaciju, da smo klimaktericne, stare, otpisane, kante kraj kojih se ni pasje noge ne dižu. Ostavljaju nas muževi koji nam se gade. Glupi, jebeni, tupi, debeli kreteni..."

Korzom su letjeli komadi na koturaljkama. Djevojcice koje misle kako se starost dešava samo Eli i meni. U rukama su nosile najnovije uloške s najnovijim krilcima. I Ela i ja smo odmah digle glavu, uspravile leda i nabacile osmijeh. Jurile su prema nama. Ubrzale smo korak. Hoce? Nece? Hoce? Nece? Hoce! Dale su nam uloške. Držale smo ih u ruci i veselo picile Korzom. Kako covjeku, zapravo, malo treba.

Fair Life · Post by **Fair Life** » 19/08/2004 22:48

Prica trideset prva

Ceške okruglice

To svi volimo. I Kiki i Aki i ja. Obožavamo. A to vam je jako jednostavno. Najprije treba dva kruha isjeckati na kockice. Pa kockice pržiti na ulju. Baciti ih u veliku zdjelu. Preliti sa šest ili osam tucenih jaja. I mlijekom. Dodati brašno. Napraviti velike okruglice. Zovu se ceške. Kuhati u slanoj vodi i preliti umakom od rajcice ili tune. Radim te kuglice. Došla sam do "sjeckati kruh na sitne kocke".

Ja stvarno mislim da je to najcišca manipulacija. Americka. Hollywoodska. Sve je to do daske pretjerano. Popizdim kad to vidim. Film traje dva sata, a junak sat i tri cetvrt baca bombe, diže u zrak citave gradove, ubija dva ili tri Kennedyja, gada Indijance u široke grudi, dolazi kombijem u županiju Madison. Sve to da bi na kraju filma uhvatio za dupe nekog komada i istucao ga na livadi. Krevetu. Pustom otoku. Ili u kuhinji dok njezin muž kupuje krave na sajmu. Kužite? Ameri. I ne samo oni. Žele nam prodati foru. Da se sve vrti oko seksa. Citav svijet. Radi dobrog komada svaki ce muškarac okrenuti zemlju naopako. I svaka ce žena odbaciti vilu, audi, jahtu, haljine, super cipele zbog napetih hlaca medu muškim nogama. Popizdim na tu pricu! Koje smece!

Kad ti se digne ili ovlaži, ne misliš na Domovinu, svijetlu buducnost ovog dijela Evrope, život udvoje dok te smrt ne rastavi, oslobadanje voljene zemlje... Ne poželiš urliknuti da te svijet cuje! Puštati bijele golubove s balkona na devetom katu. Plesati na krovu najvišeg nebodera. Objesiti zastavu na dimnjak. Ništa od toga. Ako si muško. Obrišeš ga. Ili ti ga netko obriše. Pa zaspiš. Ako si žensko, odeš u kupatilo, pa zajašeš na bide. Ili namociš kuglu toalet papira. I to bi bilo to. Ostalo je Hollywood. Ja mislim da je to OK. Ta manipulacija. Sve što nekome donosi lovu je OK. Samo me boli kad ljudi to ne kuže. Pa se žderu. Ako se ne tucaju tri dana ili pet dana ili devet dana... Ili se tucaju, ali ne vide Zagreb u plamenu. Pa se jedu. To me ubija. Jer, ako cemo pravo, onako, ruku na srce... Da je seks zaista tako bitan, zašto se pravi ljudi, ne iz filma, oni ljudi iz života, mislim, mi... Zašto se ne pale na seks? Mene boli ruka od rezanja ovog kruha. A desnom ne znam rezati.

Da. U životu nema velike frke oko seksa. Ljudi se pale na nogomet. Košarku. Tenis. Vidjeli ste. Kad je Ivaniševic zabio onu lopticu. Sjecate se. Kako smo plakali. I on. I njegov tata. I svako hrvatsko oko. To! To je to! A da li bi svako hrvatsko oko pustilo suzu radosnicu da na svijetu postoji apsolutno najbolja ženska? Pa da je Ivaniševic tucne. Da li bi nakon toga skocio s nje i odnio tati oci pune suza? Da li bi njegov tata plakao? Da li bi ga Split docekao? Da li bi slavni Nikola Pilic ostavio lijepu ženu Miju da sama slavi desetu godišnjicu braka? Da li bi mu Mesic poslao telegram? Da li bi mu netko za taj udarac dao milijun i pol maraka?! Ma, malo morgen! Eto! To je seks! Gola manipulacija. Mamac za nas siromahe. Nemamo love. Nemamo kuce. Nemamo ludu jahtu. Auto. Pa nam prodaju pricu. Kao. Širi noge! Peri doki glavu! To je prava sreca.

Nisam iz tog filma. Toliko ima životnih radosti... Skidati sa sisa grudnjak sa celicnim žicama i pustiti sise da slobodno vise. Ne brijati noge pet mjeseci. Žderati cokoladu do smrti. Jesti kisele jabuke, a ne dobiti proljev. A zašto se ne snimi film o junaku koji se ne može posrati. Pa na pocetku filma ubije tri policajca, dva crnca, pa šerifa, pa tužioca, pa su izbori, pa pobijedi na izborima, pa postane predsjednik Amerike, pa mu žena cestita... A onda, dok mu Ameri plješcu sa suzama u ocima, on sjeda na školjku... I... Gro plan. Izobliceno lice. Velik napor. Pa grmljavina. Pljesak Amerike u suzama... Muzika...

Zašto vam sve ovo pricam? Zato jer mi je Kiki jutros rekao: "Cuvaj me se veceras." A danas je subota. Kiki misli da sam izmanipulirana. Da vjerujem u pizdarije. Da mislim da se sretni ljudi tucaju. A ja dobro znam. Sretni ljudi jedu ceške okruglice.

Fair Life · Post by **Fair Life** » 20/08/2004 10:00

Prica trideset druga

Žena koje nema

Imam rodendan. U kupatilu sam. Moje tijelo ne zna da imam rodendan pa izgleda poput tijela nekoga tko nema rodendan. Kosa je O.K. Oprala sam je jucer kod frizera. Pedeset maraka. "Ovako izgledate dvadeset godina mladi", rekla mi je kuja. Gornji kapci su mi spušteni. Donji oteceni. Grudi spuštene, trbuh opušten, celulit, celulit... U mom kupatilu iz mog ogledala u mene bulji neka nepoznata žena. Gdje sam ja? Ja sam mršava, zapravo košcata visoka djevojka sa cvrstim grudima i gotovo bez stražnjice. Zašto me nema? A da napravim isto što i Ema P.? Vidjela sam fotografiju Eme P. u Mili. "Ema P. 89 kg prije" i "Ema P. 43 kg poslije". Ako može Ema P. zašto ne bi i T. H.?

Kosu navlacim na velike viklere da bude ravna, lice mažem kremom i cekam da upije. Dok cekam, pušim prvu cigaretu. U bideu rublje od sinoc. Da ga operem na brzinu dok se krema upija? Necu. Ne na rodendan. Lice premazujem svijetlim tekucim puderom, pa korektor, pa rumenilo, ne prejako, pa korektorom preko dvije pjege ispod lijevog oka. Malo maskare. Puder u prahu? Malo? Da. Perem zube. Krema na usne, obrisati, tekuci puder na usne, osušiti, olovka za usne. Ruž. Ne pretaman. Boja cigle ide uz crvenu kosu. Skidam viklere.

Iz ogledala me gleda komad koji jedva da lici na onaj od prije pola sata. Iz ogledala me gleda lice bez imalo šminke, lice žene neodredene dobi. Cigareta dogorijeva na bideu. Uvaljujem u usta betakaroten, vitamin E, dvije tablete vitamina B, klimaktin, irumed pet, gastal. Mjerim tlak, 117/67, puls 57.

U spavacoj sam sobi i uzalud tražim hulahopke koje dižu dupe. Uzela ih je kcerka. Da je probudim? "Pukle su mi jucer", mrmlja sanjivo. "Znaš da mi je Fred sinoc stavio ruku na picku?" "Fred? Koji Fred?" "Profesor iz engleskog. I držao mi je ruku na picki pola minute. Onda ju je maknuo." "Spavaj."

Vracam se u svoju sobu. Fred. Profesor Fred. Je li to vrijedno moje brige? Što bi na to rekao doktor Richard Carlson, autor knjige "Ne mari za male stvari... i ostat ce male stvari". Je li ruka profesora Freda na picki moje dvadesetogodišnje kceri velika stvar? Trebam li se ja brinuti? Ako se brinem, bit ce velika? Prevelika? Ako se ne brinem, hoce li Fredova ruka na picki moje kceri ostati mala stvar?

Meni je danas rodendan. Navlacim hulahopke koje ne dižu dupe pa mi dupe nije dignuto. Bodi. Da li grudnjak i bodi ili samo bodi? Ako stavim grudnjak i bodi, bodi ce stisnuti grudi pa cu biti poput daske. Ako stavim samo grudnjak, bokovi ce mi se razliti preko gacica. Vidjela sam u Mili. "Marija B. prije". "Marija B. prije" ima problem koji se strucno zove "jahace hlace". Ali "Marija B. poslije" ga nema. "Marija B. poslije" ima riticu poput dvanaestogodišnjeg djecaka. Uvaljujem sise u grudnjak i tijelo u bodi. Bolje da sam bez sisa nego u jahacim hlacama.

Beba me ceka ispred Simone. Beba je moja najbolja prijateljica i jedina osoba u Rijeci koja zna koliko imam godina. Osim MUP-a. MUP. Moram otici na MUP radi promjene adrese. Preselili smo s Trsata na Turnic.

Polako se izvlacim iz spavace sobe. Koni, moja kujica Koni mrzi kad odlazim. Spava na njegovom jastuku. Koni se budi i gleda me crnim, lijevim okom. Bijela je i predebela. I treba je ošišati. Dobacujem joj keks od kosti u obliku stare cipele. Ne voli gristi kost koja izgleda kao kost. Cipelu žvace na mom jastuku.

Navlacim jednu od novih crnih haljina. Obuvam nove crne cipele. Torbicu sa šminkom, notes, cigarete, upaljac, parfem Armani "Ona" prebacujem iz smede Burberrys torbe u crnu koju sam kupila u Becu. Zove se "torba koja ima kvocijent inteligencije". Devetsto maraka. Na meni je sve ukradeno osim Liscinog rublja i hulahopki. Koji komad!

Na MUP-u red. Kilometarski. Otici ili ostati? Stajem iza lika u plavom sakou. Kosa masna, a na ramenima prhut. Okrece se. Kovrcava sijeda kosa, gusta, crveno-sive oci žmirkaju kroz naocale, pune usne, na kravati ljuti zmaj riga plamen. I jedna masna mrlja. "Ovdje sam sedmi put. Zadnji put su me vratili jer mi je zrak ušao u osobnu. A ja sam osobnu rezao jer mi nije stala u novcanik." To on meni govori. "I onda su me vratili. Morao sam se slikati i sad nosim dvije slike i brdo papira. Ali najprije moram napraviti novu osobnu. A Vi... Vi ste prvi put ovdje?"

Što bi mi rekao doktor Carlson? Što moram reci, a da ne kažem ono što želim: "Tko te jebe, majmune. Koji kurac ja ovdje s tobom radim. Koji kurac ovdje cekam u jebenom krdu bolesnika?" Doktor Carlson ne bi bio zadovoljan sa mnom. Stajati u redu satima i cekati, mala je stvar koju moj bijes ne smije pretvoriti u veliku stvar pa ce, ako ne budem luda, i ostati mala stvar.

Moram duboko udahnuti. I izdahnuti. Izdišuci govorim: "Oprostite, gospodine. Ja sam gluha. Možete mi napisati što želite." I gledam ga puna ocekivanja. "Imate li papir i olovku", urla majmun u plavom sakou. "Pa cu Vam napisati."

"Oprostite, gospodine. Ja sam gluha. Možete mi napisati što želite." I gledam ga puna ocekivanja. On se osvrce na sve strane. "Ova je luda, jebote. Luda." I okrece se. Opet gledam u prhut. Moram misliti na nešto lijepo. Nešto što opušta. "Najbolje cete se opustiti ako zamislite sebe kako gledate bebu dok spava i tiho diše", stoji u knjizi "Kako vjecno biti sretna".

Beba spava. Tiho diše. Smiješi se u snu. A onda se budi! Naglo! Uz vrisak! Privijam je na grudi. Beba urla. Da li da je previjem odmah? Ili da joj najprije dam sisu? Beba urla. Dajem joj sisu. Siše. Siše. Siše. Siše. Oci joj se lagano sklapaju. Blago je privijam na grudi. Mora biti uspravna. Trebala bi podrignuti. Ne podriguje. Ne podriguje. Ne podriguje.

Polako je polažem u krevetic. Oci joj više nisu zatvorene. Gleda me bistrim pogledom. Bole me leda. Pokakala se. Žuto? Nije žuto. Tamnozeleno je! A doktorice nema! "Gospodo, marenda je." Zeleno. Zašto zeleno? Beba place? Zašto place? Gladna je. Lijevu sisu. Ili desnu? Desnu. Beba poteže veselo. Dakle nije tifus. Ni paratifus. Ni difterija. Bebu odmicem od sise. Urla. Vrtim telefon. "Doktorica je još na marendi." Jebena doktorica. Jebena marenda! Tresem se od ledenog bijesa.

"Izvolite! Vama govorim!" Pred šalterom sam. Dišem duboko. Izdišem. Bože moj, moja beba je na drugoj godini faksa.

"Htjela bih prijaviti promjenu adrese."

"Tko je odselio, kuda je odselio?"

Nije "kuda" nego "kamo", ali to je mala stvar i mora ostati mala stvar. "Moja majka, moj muž, moja kcerka, moja kujica i ja." Smiješim se jer je dobro raspoloženje zarazno, jer nemam malu bebu, jer je Fredova ruka na picki mala stvar, jer su moje jahace hlace pod kontrolom i jer cu ja T. H. uskoro biti "T. H. poslije". Udišem. I izdišem.

"Imate li izvod iz maticne knjige vjencanih za Vas i supruga, izvod iz maticne knjige rodenih za majku, izjavu ovjerenu kod notara da cete majku uzdržavati. Zašto Vam je u osobnu ušao zrak?"

"Zato što..."

"A zašto ste to ucinili? Imate li dvije fotografije? Sljedeci molim!"

Fair Life · Post by **Fair Life** » 20/08/2004 15:07

Prica trideset treca

Baba sitter

"Mama, mama, mama..." Probudila sam se. Tri i pol ujutro. "Mamma", vikala je gospoda Elsa, "mamma!" Krenula sam u njenu sobu pazeci da se uzica ne zamrsi. Zglob moje ruke i ruke gospode Else su povezani, tako da me može probuditi ako joj što treba. Gospoda Elsa ima devedeset godina, leži u velikom krevetu i smije se.

"Uvijek se smije kad se posere", rekla mi je Biba. Gospodu Elsu cuva Biba, ali je ovog ponedjeljka željela glasati pa je cuvam ja. Meni to savršeno odgovara jer obožavam Veneciju. A Biba u mene ima veliko povjerenje, makar se opekla vjerujuci Tatjani s kojom je išla u opatijsku gimnaziju i na Ekonomski u Rijeku. A Tatjana ju je ipak zajebala.

Prije dvije godine Biba je u Trstu cuvala gospodu Eleonoru. A gospoda Eleonora je bila pravi posao. Mlada žena, ni osamdeset, sama je jela, sama išla na zahod, po citave dane gledala "Prohujalo s vihorom", a ni hrana se nije zakljucavala. Biba je mogla jesti neogranicene kolicine sira i voca. I tako je Biba jednog jutra, jeduci orahe, slomila zub. Otišla je zubaru u Rijeku, a gospodu Eleonoru je na dva dana povjerila Tatjani. Tatjana je, cim je došla u Trst, rekla gospodi Elizi, kceri gospode Eleonore, da ce gospodu cuvati za osamsto maraka mjesecno. A Bibu su placali milijun za tri tjedna.

Biba se ponekad osjeca krivom što je gospodu Elsu otela svojoj sestri Marijani. Makar je to bez veze jer biznis je biznis, a ljubav je nešto drugo. A Marijana je sama kriva. Gospodu Elsu je na dva dana prepustila Bibi jer je htjela napraviti pramenove kod Flore. Kao da ne postoje i drugi frizeri.

Otišla sam u kupaonicu po mlaku vodu. Kupaonica gospode Else je ogromna. Sve je u mramoru. Odvezala sam gospodi Elsi noge, ali me šutnula pa sam joj ostavila slobodnu samo lijevu. Vezane su joj i ruke, ali labavo. Uhvatila sam je za desnu nogu, malo pridigla, jako je lagana gospoda Elsa, i makla posranu pelenu. Bacila sam je u kantu koja stoji uz krevet.

"Roberto, Roberto...", pocela je plakati gospoda Elsa. "Roberto je njen pokojni otac. Kad njega zove, znaci da je gladna. Daj joj jogurt." Oprala sam joj guzicu. I gornji dio pidžame je bio posran. "Ne presvlaci joj gornji dio pidžame. Posere se nekoliko puta nocu pa bi se mogla prehladiti. Tako sam izgubila gospodu Francu iz Ancone."

Vezala sam nogu za krevet, odvezala ruke i uspravila gospodu Elsu, pa joj opet vezala ruke, ali u krilu. Uvalila sam joj slamcicu u usta. Nije htjela vuci jogurt. "Uvali joj u usta zube, ako nece jogurt, i daj joj štapice." Nije htjela zube. Vratila sam ih u ladicu. Odvezala sam joj desnu ruku i stavila u nju štapice. Strpala ih je u usta i pocela kašljati.

"Nazovi me samo ako je nešto hitno. Ne smiješ koristiti telefon bez veze." Gospoda Elsa je jako kašljala. Nazvala sam Bibu. "Budi kratka", rekla je Biba. "Gospoda Elsa se guši", rekla sam. "Izvuci joj štapice iz usta." Spustila je slušalicu. Izvukla sam gospodi Elsi štapice iz usta, a ona me gricnula desnima i pocela se glasno smijati. Iz kupaonice sam donijela mlaku vodu. Vratila sam je u ležeci položaj. Privezala sam joj ruke za krevet i odvezala lijevu nogu. Zazvonio je telefon. "Pronto", rekla sam. "Pobjeda!" derala se Biba, "pobjeda!" Držala sam slušalicu pod vratom i izvlacila posranu pelenu ispod guzice gospode Else. "Pobijedili smo na izborima! Ništa više nece biti isto!" vrištala je Biba. "Kad se vracaš?" pitala sam.

"Danas", rekla je Biba.

Fair Life · Post by **Fair Life** » 21/08/2004 02:36

Prica trideset cetvrta

Kome dati?

"Izvoli", govori mi Biba dok sjedim pred Simonom jer je na terasi toplije no unutra, "ovo su ti najnovije kapsule za mršavljenje. Tu ti je i knjižica sa uputstvima." Biba jeca i briše suze papirnatom salvetom.

"Što ti je?"

"Nisam ti ni rekla: sretan rodendan, nisam te ni poljubila." Grabi drugu salvetu i briše nos. Vlasnica kafica nas gleda. Veselo narucujem dva kesten-pirea sa šlagom.

"Kužiš", šapuce mi Biba, "kužiš, mi žene kad navršimo cetrdesetu, ma koju cetrdesetu, cim predemo dvadeset i devetu, nas nema, covjece. Nema!" Bibin glas prelazi u režanje. "Sve što smo mi žene postigle u životu, sve što jedna žena može postici u životu, može samo preko picke. Kad to otkaže, a brzo otkaže, nas nema! Nema. Novinarke ne mogu pred kamere, glumice igraju uloge starica-majki koje golim komadima nose topli caj u krevet, a politicarke agitiraju po šumama i gorama za politicare koji jedva hodaju, ali moraju biti izabrani. Vec u dvadeset i devetoj, nas nema!", Biba se opet dere.

"Zašto ne lizneš malo kesten-pirea? Slatko oslobada hormon srece." "Znaš li ti koliko kalorija ima hormon srece? Jesi li igdje vidjela sretnu, debelu ženu? I gdje? Osim u spotovima koji reklamiraju XXXXL butike. Samo se tamo smiju. Krave lažljive! Debele!"

"Zašto si nadrkana?"

"Razmišljala sam", Biba šapuce i lagano se naginje prema meni dok rukavom briše nos. "Ja u životu nisam uspjela jer je moja baka dala krivome. Kad je to skužila vec je dojila moju staru pa nije mogla kidnuti. Bila je frustrirana pa je krivo odgojila moju staru. Da dâ svakome. Da bira. Da se ne zajebe. Moja stara je dala svakome pa se nije mogla dobro odluciti, pa je i ona dala krivome. Kad je skužila vec je dojila i mene i brata. Znaš li da imam brata blizanca?"

"Znam."

I onda je moja stara frustrirana krivo odgojila mene, da li me pratiš?"

"Da."

"I onda sam ja dala Mikiju. Jer sam odgojena od žene bez kriterija koju je odgojila žena bez kriterija, da li me pratiš?"

"Da."

"A to je moja baka." Biba place a usta joj se nijemo otvaraju.

"Vara me. Jebeni pas!"

"Tko, Miki?" glumim zaprepaštenje.

"Miki?!" Sad je Biba zaprepaštena. "Dok me Miki tuca citam Doktor u kuci! I procitam ga! Razumiješ?"

"Zoran me vara", šapuce Biba. "Zapravo, dobila sam nogu."

"Zoran, koji Zoran?"

"Komad koji mojoj Kiki daje instrukcije iz informatike, pas jebeni!"

"Nije li on... ovaj... klinac..."

"Klinac? Tebi je muškarac u dvadeset i drugoj klinac? Tko bi me trebao tucati? Nosilac partizanske spomenice?" Biba guta šlag. "Zašto žene kad navrše dvadeset i devet..."

"Biba, ti si..."

"Ne prekidaj me! Zašto ja u dvadeset i devetoj prestajem biti ljudsko bice a Michael Douglas u šezdesetoj jebe onu Jones, a Connery u sedamdesetoj isto jebe onu Jones, a Richard Gere je danas u pedesetoj proglašen jebacem 1999! Zašto?!! A na mene se nikome ne diže! A ja sam gotova! U dvadeset i devetoj!" Biba urla.

"Gledaju nas."

"Neka nas gledaju." Biba se diže. "Idem u apoteku! Po praxiten! I nemam recept. A ti, zapamti: nema te! Tu ti je Korzo. Prošeci, vidi kome ce se na tebe dignuti! Nema te!"

Korzo. Ispred zgrade opcine TV ekipa. Gradonacelnik sa predstavnicima Madarske govori o madarskim ulaganjima u luku. Mene nema. A da me ima... Približavam se Gradonacelniku. Lagano. Lagano. Ulazim mu u fokus. Gradonacelnik me ugleda. Lice mu postaje purpurno. I on i citava madarska delegacija hvataju se medu noge. Pune su ruke i televizijskim snimateljima. Madarska delegacija mumla na madarskom: "Aghhhhhhh, hhhhh." Gradonacelnik stenje na hrvatskom: "Aaaaaaaaah", pa prelazi na madarski: "hhhhhhhhh". TV snimatelji brišu traperice.

Idem Korzom. Bolje da me nema nego da me ima. Ne želim upropastiti madjarska ulaganja u hrvatsku luku.

Fair Life · Post by **Fair Life** » 21/08/2004 18:02

Prica trideset peta

Korizma na Pantovcaku

Ja sam dobila za Osmi mart... Moj Kiki... Bilo je ovako. Dragiša Slovenac je poslovni partner mog Kikija. On mu nabavlja armanije i bossove u Pekingu. Odleti u Peking, a sleti u Ljubljanu. Cariniku na aerodromu kaže da su armaniji "osebna obleka". Pa onda moj Kiki od njega uzme dvadeset odijela. Stavimo ih u bunker, a preko njih naslažemo salsu, toalet papir, velike kolicine uložaka i plasticnu metlicu za cišcenje zahoda, tako da našem cariniku bude neugodno, a na zadnji sic uvalimo tri cvijeta. Onda fitopatolog dode do auta, pogleda cvijece i kaže "zabranjeno je uvoziti cvijece", a onda ja oci napunim suzama, pa bacimo cvijece u baju. Pa prenesemo odijela.

A možda su baš predsjednicki izbori upropastili našu familiju. Kiki je pred izbore uvezao pedeset odijela. Svako odijelo sto maraka, tako da Dragiši Slovencu dugujemo sto maraka puta pedeset, mrsko mi je i racunati. Kiki je svakom stožeru uvalio po dvadeset i pet odijela. Jedni mu nisu platili jer su izgubili. A drugi jer su dobili, pa su pošteni pa od Kikija traže racun. A u Gloriji lažu da se oblace u Varteksu.

A moj Kiki je žilav. I imao je plan. Dan žena se sve više i više slavi, pa mi je Kiki sedmog marta rekao: "Tonka, imam plan." Otišli smo u Ilirsku Bistricu. Ja sam bila u dubokoj crnini. Poslije cu vam reci zašto. Dragiša Slovenac nam je prodao sto pedeset ruža, platit cemo mu od zarade, po pet kuna. A Kiki ce ih na Osmi mart prodati po dvadeset kuna. Pa ce, ni orao ni kopao, strpati u džep dvadeset kuna puta sto pedeset, minus pet kuna puta sto pedeset za Dragišu Slovenca, a to je tri hiljade minus sedamsto pedeset kuna. Cisto u džep.

Dragiša Slovenac je ruže složio u veliki buket. Mi smo imali ljubicastu vrpcu. Htjeli smo na njoj napisati: "Zadnji zbogom najdražoj teti i sestri Tonci od sestre Marice, Tonke, Kikija i Aki!" Ali vrpca je bila prekratka pa smo napisali: "Zadnji z. najdražoj t. i s. od M. T. K. i A." Zato sam bila u dubokoj crnini. Tužno sam držala ruže na koljenima pa nas carinik nije ni pogledao. Kiki ništa nije prodao. Tržnica je bila krcata jeftinih ruža iz Ilirske Bistrice. Dragiša Slovenac nas je zajebao. Ako je on uopce Slovenac.

I zato sam ja od Kikija za Osmi mart dobila sto cetrdeset i osam ruža. Dvije je stavio teti T. na grob. Moja mama M. je jako plakala jer je bila dirnuta. Kad smo joj objasnili, još je jace bila dirnuta. Ja volim cvijece. Ali sam se nadala da ce Kiki donijeti doma bar dvije hiljade kuna.

Imala sam dosta planova. Platiti telefon. Telefon nam dosta treba. I struju. Da nam ne odrežu. Vodu ne moramo platiti jer je jedno brojilo za citavu zgradu, pa ga ne mogu odnijeti. Onima koji imaju kuce, odnose im brojila. Pa poslije moraju platiti i vodu i vracanje brojila. Sreca da covjek nema kucu. A najprije sam htjela susjedi Koki vratiti punu bocu plina. Od nje smo posudili bocu do sutra, a to je bilo pred dva tjedna. Mislila sam i Staroj za Osmi mart kupiti šest pari turskih gacica, jer ona voli imati rezervu novih gacica. A te gacice su na tržnici po pet kuna, puta šest, izracunajte sami da to nije puno. A zapravo su peri-deri. A Aki je na tržnici vidjela crni grudnjak pa je i to Kiki trebao donijeti.

A još sam od kila ciste piletine planirala napraviti takozvano "pijano pile". To je moj specijalitet. Brašno, jaje, pivo. Uvališ piletinu i pržiš na laganoj vatri. A mislila sam možda i telecu koljenicu uvaliti u ekspres. Za Osmi mart. Dvije mrkve, malo vegete, pa kad zapišti, još trinaest minuta. I gotovo. Ali nije tako bilo, pa sam Kikiju rekla: "Hvala, Kiki." Za ruže. A onda je k nama došla susjeda Koka. Ona od plina. Usrala sam se. Ali nije tražila bocu jer je vidjela ruže. Kad ljudi misle da imate love, ne traže da im vratite dug.

"Naš Predsjednik je super", rekla je susjeda Koka. "Konacno smo dobili Predsjednika covjeka iz naroda. Danas pocinje korizma, a on je u Vjesniku rekao da ce se cetrdeset dana odricati seksa." "Opa!" rekao je moj Kiki, "to je kao da se klipan na heroinu cetrdeset dana odrekne jogurta." Kiki je zlocest zbog onih odijela. "Nije istina da naš Predsjednik može bez seksa", rekla je moja Stara koja ga obožava, "za Novi list je izjavio da ce na Pantovcak pustiti ljubavne parove i onda ih gledati iz svog ureda."

Koka je bila ljuta. "Cudi me da Predsjednik daje tako kontradiktorne izjave. Ipak je korizma ozbiljna stvar. Za Vjesnik tvrdi da ce patiti, za Novi list da ce uživati... A možda ce ljubavne parove pustiti na Pantovcak i gledati ih nakon korizme..." "Sigurno", rekla sam. "A vi, cega cete se vi odreci za vrijeme korizme", pitala je susjeda Koka. "Nicega", rekla je moja Stara, "mi cemo živjeti normalno."

Soul_Sista · Post by **Soul_Sista** » 23/08/2004 22:45

Fair,
hvala na pricama, tek ih sad skuzila. Valjda ce 20 kopiranih u fajlu biti dovoljno za pocetak

dajdzarile · Post by **dajdzarile** » 27/08/2004 14:00

HOCEMO JOS ! HOCEMO JOS!

Fair Life · Post by **Fair Life** » 31/08/2004 13:19

Prica trideset osma

Pretvorba u Bambija

Biba mi ponekad ide na živce. I Ksenija i ja smo joj rekle da profesor Fred voli visoke i vitke djevojcice i da ona ne može položiti engleski umjesto kceri. Biba ko Biba. Ušla je u Fredov kabinet utegnuta u bodi necakinje koja još nema trinaest. "Svucite se, kolegice", rekao je Fred. Biba se svukla. Fred ju je uhvatio za guzicu. "Tko ce za mene osloboditi cvrstu riticu, tko?" "Ja", rekla je Biba. Kad je Biba riticu izvukla iz bodija, ritica se u profesorovoj ruci razlila u veliku guzicu. I mekanu. "Gospodo, pokažite mi osobnu!" "Može pasoš?", pitala je Biba. "Može putovnicu", rekao je Fred. "Gospodo! Vi imate cetrdeset i osam godina!" "Tek u augustu", rekla je Biba. "U kolovozu, kurvo jedna!" Pa je Biba morala platiti osamsto maraka.

Ja mrzim improvizacije, ali volim izazove. Uostalom, svaka bi majka ucinila sve za svoje dijete.

Naravno da znam da ni jedan grudnjak od mojih sisa koje su duga cetvorka ne može napraviti cudo. Ali može estetski kirurg. "Gospodo, Vama se izgubila jasna linija donje vilice a upravo ta linija licu daje mladost. Face-lifting 4000 DEM. Gornji kapci, donji kapci... blefaroplastika gornjih i donjih kapaka, 3000 DEM. Grudi... Hm... Za što biste se odlucili? Da Vam u grudi ubacim celicnu mrežu koja ce..." Ni u bolesnom ludilu. Kiki je zbog koluta celicne žice koga je ukrao u Trecem maju dobio otkaz. "Dobro. Smanjit cu Vam dojke, odrezati višak kože, to se zove reduktivna mastoplastika, odstraniti masno tkivo i dio mlijecnih žlijezda..." Super, ionako ne mislim noci provoditi u dojenju. Tri tisuce maraka.

Dva sam se mjeseca oporavljala jer su izvršeni i naknadni radovi: liposukcija, dermoabrazija, brisanje bora oko usta, lifting cela... Za samo dvadeset tisuca maraka, u Mili piše da je to vani pet puta skuplje, postala sam komad boli glava. To bi si trebala priuštiti svaka Hrvatica, i to u Mili piše, ali naše su žene glupe i konzervativne.

Meni moje nove, male sise stoje postojano kano male klisurine, a gledam poput zacudenog Bambija. To mi je od blefaroplastike gornjih kapaka. Sada vam moram nešto reci. Gornje kapke mi je malo previše odrezao pa bez šminke djelujem poput blago mongoloidnog Bambija. Ali blago. A doktor je rekao da ce za desetak godina i to doci na svoje. Muškarci vole Bambije jer su rodeni lovci.

"Jesi li još nevina, zlato?" pita me Fred kad sam došla polagati engleski. "Da", rekla sam tiho poput Bambija. Ponekad sam baš glupa krava jebena. Cesto bubnem prije no razmislim. Djevica?! Zadnji put sam bila djevica prije trideset godina, a možda sam i malo rekla. Što uopce rade djevice profesorima? "Djevice moja", mrmljao je Fred, "djevice..."

Živa muka. Nisam znala što cu. Da li odmah raširiti noge jer sam, je li, djevica pa u svojoj nevinosti ne znam što me ceka? Ili cvrsto stisnuti noge od straha jer znam što me ceka?! Ako znam što me ceka, jesam li onda nevina? A što ako me nešto doceka? Ako, kao djevica, naletim na nešto... Treba li vrištati? A ako budem vrištala, hoce li me doci spasiti podvornik? Postoji li na fakultetu podvornik? Treba li dati i podvorniku?

A možda treba samo tiho stenjati? Koliko puta? I kada? Prije? Poslije? Za vrijeme? Umjesto? Djevica? Jebo mi pas mater!

"Srno moja", dahtao je Fred i ljubio mi prste na nogama. Srna?! Koja jebena srna?! Plasticar mi je digao dvadeset tisuca maraka da bih izgledala kao Bambi, a ne kao majka njegova. Srna ima bar petnaest godina više od jebenog Bambija. Ili je Bambiju mama košuta, a srna mu je sestra? Covjeku koji put dode da nacisto popizdi! "Treseš se, Bambi..." (Aleluja!) Bojiš se da ce te boljeti, zlato..." Nakon šest minuta tihog plakanja i jecanja (radi bolova) dobila sam cetvorku.

Ovaj tjedan sam položila matematiku, informatiku, atomsku fiziku i patologiju. Po ispitu uzimam cetiristo maraka, a za djecu prijatelja tristo. Do sada sam pet puta izgubila nevinost, sedamnaest puta sam "išla do kraja" kao nedjevica, a samo jedanput sam ja platila profesoru da on "ide do kraja". To je bilo kada sam umjesto Kikija polagala ispit za voditelja camca.

A moj Kiki po ispitu uzima tisucu maraka. Jer su profesori pederi skuplji.
__________________

Prica trideset deveta

Sarma u perfektu

Ja volim, volim, Staru godinu. Tada nisam doma. Ja ne cekam pet do dvanaest. Kiki i ja ne brojimo: deset, devet... Mi... Moj Kiki je šaner. U Bratoljubu Klaicu piše da "šan" znaci: slava, dobar glas, reputacija, popularnost, ugled, dostojanstvo, velicanstvo, vanjski izgled, lik. Po tome bi moglo ispasti da je moj Kiki velicanstvo puno dostojanstva dobrog glasa. I ugledan lik. A moj Kiki prodaje ukradena odijela. Bez zajebancije. Kod nas doma nema cega nema. Koji put odem na tržnicu u bundi od jedanaest milijuna lira. Naravno da Kiki ne krade. On je druga ruka. Medo je treca ruka. A Šime Kravata šesta. Zato pazite. Nije vam svejedno hocete li doci Kikiju ili nekom drugom. Svaka iduca ruka vam je deset posto gore. Nebo i zemlja. Pred Novu godinu je uvijek frka. Da. Bolje bi nam išlo u Zagrebu. Jedino je u Metropoli pravi dir. Samo na oblacenju Sabora možeš zaraditi hotel, jebote. A gdje su advokati, ministri, notari... Nogometaši...

A vidite. Kad sam dobila otkaz, bilo je to devedeset i prve, i kad je moj Kiki dobio otkaz, bilo je to devedeset i prve, mislili smo da je smak svijeta. Bila sam korespondent za talijanski. Turista je te godine bilo sve manje pa su u našoj firmi Srbi poceli dobivati otkaze. Netko bi objesio popis na oglasnu pocu, pa bi onda oni otišli po radnu knjižicu. To je bilo normalno. I Amerikanci su za vrijeme Drugoga svjetskog rata u Americi zatvarali Japance i tiskali plakate na kojima su Japanci bili prikazani kao debeli štakori s ocnjacima od pola metra. Srbi se nisu bunili. Uzeli bi knjižicu, prodali stan i odselili.

A onda me pozvao šef kadrovske službe. "Slušaj, Tonka", rekao je Franko, "razgovarajmo otvoreno. Nema nikakvog smisla da se tvoje ime povlaci na oglasnoj ploci zajedno s imenima onih cetnika. Daj sama otkaz i gotovo." Ja vam nešto moram priznati. Pojma nisam imala o cemu lik govori. "Prezime ti je Babic, djevojacko, otac ti se zove Dušan..." Da.

Moram vam objasniti neke stvari. Moja Stara je pedesetih, to je bilo ranije, ali ja se jednostavno ne mogu pomiriti sa svojim godinama, ovdje u Gradu bila na nekakvim radnim akcijama. To su bile neke lokalne Šamac-Sarajevo. I onda je jednog dana na te akcije došao neki Dušan iz Karlovca, pripadnik takozvane JNA. U uniformi. Komad. I on je na toj radnoj akciji moju Staru tucnuo i nestao u vidu repa od vesele laste. Stara je krampala i gradila Bulevard Marxa i Engelsa, ali joj je trbuh ipak narastao. Komesaru je povjerila svoju tajnu pa su skupa otišli po Dušana u Karlovac. Medutim, jebeni Duki je vec bio oženjen i otac dvoje djece. Jedino što se moglo uciniti to se i ucinilo. Dule me priznao. Naravno da ni Stara ni ja veselog Dukija nikad više nismo vidjele. A ni cule.

"Ali", rekla sam, "Franko, toliko ima Dušana Hrvata. I Babica." "Slušaj", rekao je Franko, "ti si mi prijateljica, vremena su teška i ja nemam pravo na grešku. Sve sam provjerio. Znaš kako se zvao otac tvoga oca?" Nisam znala. "Tanasije. Tanasije, jebote. Jesi li ikad cula za Hrvata Tanasiju?! Nisam pojma imao da se ljudska bica uopce tako zovu!"

Ni ja. Sama sam dala otkaz. I tako sam vam ja jebena Srpkinja. Ali to nitko ne zna. A Kiki je dobio otkaz. Ja sam kriva. Ja sam htjela na balkonu rastegnuti celicnu žicu koja ne hrda da mogu bezbrižno sušiti rublje. Kiki je pokušao iz Treceg maja izvuci kolut te žice, ali su ga uhvatili.

Gdje sam stala? Da. Od tada, od te devedeset i prve ja ne kuham sarmu na Staru godinu. Moj Kiki i ja sjednemo u "audi" i odjezdimo, u punoj opremi, u Logarsku dolinu. Popodne. A ujutro odem na treci kat. Tamo stanuje moja profesorica iz talijanskoga. Ima sedamdeset i devet godina i daje instrukcije studentima. Od mene nece lovu. I onda se profesorica i ja skockamo. Ona na sebe nabaci crnu haljinu Yves Saint Laurent i kaput Aquascutum 84% vuna, a 12% devina dlaka, to samo joj ja poklonila, a ja na sebe nabacim neku bundu, pa lovimo. Na udicu stavimo lopticu od vlažnog kruha i cekamo. Kad trzne, ja u dnevni boravak privucem ulovljenog goluba. A profesorica mu slomi vrat. Ona je poluslijepa pa gleda uz pomoc velike debele lupe. Ipak brzo pripremi rucak. Stavi pecenog goluba na veliki srebrni tanjur, pa ga gleda. "Kako lijepi golub", kaže profesorica. "Kako lijepi golub", kažem ja.

A onda profesorica odloži lupu. A onda ja placem.
__________________

Prica cetrdeseta

Tip mene

Kad sam bila mala vjerovala sam da cu zaspati i iduceg se jutra probuditi sa komadom medu nogama. Pa cu krenuti na rivu, izvuci ga iz hlaca i mrka pogleda pišati u morsku daljinu.

I danas ponekad sanjam da sam muško. Pa mi dolaze novinarke Mile i Glorije. "Gospodine, koji Vam se tip žene najviše svida?" Opa! To je teško pitanje. Ima toliko vrsti žena...

Razvedene žene. Da li se meni svidaju takozvane "ostavljene žene"? Razvedene žene su najprije bile djevojke. Pa su jednog lijepog ili ružnog dana legle na neku travu ili stražnji sic auta, ali nisu progutale pilulu. Kad im je izostala menstruacija, nisu napravile abortus. Njemu nisu rekle: "Slušaj! Ovo je moj izbor. A ti? Želiš li se i ti zajedno sa mnom citav život zajebavati s derištem?" Ne. Ništa one nisu rekle. One su rodile.

A kad ih je lik nakon nekoliko dana, ili mjeseci ili godina, poslao u neku stvar, onda su nazivale. "Halo. Ja sam. Tvome sinu trebaju cipele." "Halo. Ja sam. Tvome sinu trebaju knjige." "Halo, ja sam. Tvome sinu trebaju žice za zube." "Halo. Ja sam. Tvoj sin pita zašto si ga ostavio." "Halo. Ja sam. Kasniš s alimentacijom." "Halo, ja sam." "Halo, ja sam." "Halo, ja sam. Citav život sam posvetila tvom djetetu." "Imaš sto maraka?" "A pedeset?" "Imaš pedeset maraka?" "Halo. Ja sam. A deset?" Razvedene žene. Napuštene žene. Jebacice u glavu svoga djeteta i oca svoga djeteta. Da li bi se meni svidale razvedene žene?

A prebijene žene? One su top-tema. Na kugli zemaljskoj. Okrugli stolovi. Predizborni skupovi. "Glasajte za nas pa vas on više nece prebiti." TV-reportaže. Tajna snimanja u "ženskim kucama" na "tajnim lokacijama". A jumbo-plakati?! Gleda nas veliko, tužno, suzno, ljubicasto oko. Ili plavo ili zeleno ili žuto ili krvlju podliveno gotovo iz glave iskopano oko... Kako efektno. I tako tužno. A prebijene žene tako dirljivo gledaju u kameru. A uz njih u "ženskoj kuci" sjede i prebijena djecica. Tko bi tome odolio? One traže mikrofone. Sucut. Milost.

A prebijene žene su najprije bile djevojke. Pa su našle junaka svojih snova. Koji ih je najprije upoznao a zatim im razvalio njušku. One su znale da je to zato što je on nervozan. I da ce s vremenom biti bolje. A i one ce s vremenom biti još bolje. I sve tiše. I slušat ce. I poslušat. Kad ih je drugi put tresnuo, ili je to možda bio sedmi put, trbuh im je bio do zuba. Sad se više ne može otici, je li? Ipak je dijete na putu.

A ako budu i još mnogo, mnogo bolje... Ništa nije pomoglo. Pa ce možda Ujedinjeni narodi? Ili Papa? A Crveni križ? Razmišljale su one i o nožu u vrat dok On spava, ali to je tako komplicirano. I zapravo nekako... neljudski. Tužne, suzne, ljubicaste, plave, žute, prebijene žene. Bi li se meni svidale prebijene žene?

A žene, majke mrtvih sinova? Jesu li zanimljive uvijek u crno odjevene, dostojanstvene, tugom pregolemom obhrvane žene? Šecu od priredbe do priredbe. Suznih ociju režu vrpce i vrpcice. Snimaju ih kamere. Ali one se ne smiješe. Naravno! Za boga miloga! Kako u tolikoj tuzi?! Otvaraju gigantske spomenike. U elegantnoj crnini urucuju sjajne posude onima koji su, je li, nastavili tamo gdje su njihovi sinovi zauvijek stali. Oni su stali. Ali se zato mame krecu. Polumrtve od crne tuge. A tako živahne u svojoj crnoj tuzi. Da sam muškarac... Bi li mi svidale majke mrtvih sinova?

A žene politicarke? Žene sabornice? Krhka, šutljiva, zabrinuta stvorenja. "Je li mi kostimic dovoljno cedan? Je li dovoljno uzak, a ne preuzak?" "Poljubio mi je ruku. Ah. Bože!" "Rekao mi je da imam lijepe noge. Zašto samo on? A da malo skratim suknju? Pa kad idem do govornice da i drugi vide..." "Idem na TV. Bit cu tamo dva sata. Uživo. A ispred mene ce biti veeeeeeliki stol. Okrugli. Pa cu nešto govoriti. Ah! Bože!" "U Mili ce me slikati sa mojom tortom koja se zove 'šest lopoca'. 'Šest lopoca'? Možda to nije primjeren naziv? A 'šest hrvatskih pletera'? Ili torta 'Bože cuvaj Hrvatsku?' Ah! Bože!" "Na utakmici cu prva opalit loptu. Ili cu opalit prvom loptom? Kako se kaže? Ah. Bože!" "Rodit cu u šest ujutro. U devet, šest uložaka medu noge, pa u Vukovar. Ne mogu danas i ovdje biti samo majka. Ili samo dojilja. A Hrvatska me ceka."

Bi li se meni svidale žene politicarke? Ja sam Tonka. Da sam muško, zvala bih se Tonko. Da sam Tonko, došle bi k meni novinarke Mile i Glorije. Pa bi me pitale: "Gospodine Tonko, koji Vam se tip žene najviše svida?" A ja bih odgovorio: "Ja sam peder, gospodicne."
__________________

Prica cetrdeset prva

Tuširanje fašizma

Mi svi u kuci moju mamu Maricu jako volimo, a ona voli televiziju. Medutim... Uopce ne kuži da se mijenjaju i ljudi i vremena i da ne treba biti iskljuciv. No, možda je naivno od bivše partizanke i borca cetrdeset i prve tražiti toleranciju. Zato se kod nas ne gleda HTV. Iz videoteke donosimo: 'Moj decko se ženi', 'Glup-gluplji', 'Cetiri vjencanja i...', ali sprovod smo izrezali.

Na našoj lokalnoj televiziji zna biti dobrih filmova. 'Vuk samotnjak' je super. Moja Stara ga obožava jer je vuk iz Like, a i ona djecica su iz Like. Iz Like je i moja pokojna nona koja je majka moje majke pa nas tako za Liku vežu nježne uspomene. Pa sam ja toga dana odlucila u kuhinji pohati piletinu u pivu. To vam je jednostavno. Piletinu natucete i posolite. Onda napravite smjesu. Izmiješate brašno, malo vegete, jedno jaje i pivo. Mikserom. Onda uvaljate piletinu u smjesu i pržite na laganoj vatri dok ne požuti...

Toga dana je na Kanalu Grad trebao igrati 'Vuk samotnjak', to sam vam vec rekla. Ali tko zna iz kojih jebenih i samo dragom bogu poznatih razloga je Kanal Grad odlucio prenositi uživo nekakvu emisiju. Pa sam ja iz dnevnog boravka cula samrtnicki hroptaj moje voljene majke. "Kuja... kuja... je na ekranu..." Moja Stara je totalno luda. Pjena na ustima, iskolacene oci, lijevi kraj usta spušten.

"Mama, zaboga. Gospoda nije kuja, gospoda je Gospoda Urednica..." "Vidi", režala je moja Stara, "tu je i maneken za satove, pojaseve, džipove i voditelj vatrogasnih zabava..." "Mama, zaboga. Gospodin nije maneken, gospodin je bivši urednik, veliki borac za slobodu medija i buduci glavni urednik HTV-a". Ali, vec sam vam rekla da je moja Stara luda. Ta gospoda i taj gospodin su navodno prije sto godina na Hrvatskoj televiziji vodili nekakve Vijesti i zalagali se, izmedu ostalog, za Srbe na vrbe. Što je tada bilo u redu jer je vrijeme bilo takvo. No sa mojom se Starom ne da razgovarati. Pa sam nazvala Hitnu. "Malo cemo zakasniti, imamo mnogo poziva jer je neka emisija..."

Obrisala sam Staroj pjenu s usta. I stavila joj nitroglicerin pod jezik. Na ekranu su bili skoro svi naši predsjednici. Istuširani Fašist govorio je kao analiticar, Zlocinac je govorio da nije klao, Predsjednik II. je bio ozbiljan, a Predsjednik I. i ozbiljan i neozbiljan. Neka novinarka je rekla da predsjednici ne bi trebali Gospodi Urednici davati intervjue, a Gospoda Urednica je skocila i htjela novinarki iskopati bar jedno oko i udaviti je. Možda ce biti repriza, pa gledajte.

Kad je moja majka na ekranu ugledala Gospodu Urednicu, rekla je: "Umirem, pa cu ti na samrti nešto reci. Sjecaš se tete Mace?" "Da", rekla sam lažuci iz ljubavi. "Teta Maca je bila moja najbolja prijateljica." "Da", rekla sam. "I onda su u Opatiju i Rijeku došli Nijemci, pa je teta Maca, sjecaš se tete Mace?" Kimnula sam glavom. "Pa je teta Maca otišla u Rijeku u Komandu grada kao 'prevoditeljica', ako znaš što mislim. Ipak si ti udana žena pa možemo otvoreno razgovarati..." "Da", rekla sam. I citavog je rata prevoditeljila svakom Nijemcu kome se digao, ako znaš što mislim." "Da", rekla sam. "A ja i moja druga prijateljica Kata smo cijeli rat provele u bunkeru i borile se za našu stvar i bojale se da nas teta Maca ne otkrije jer nas je prijavila.

"Sjecaš se tete Mace?" "Da", rekla sam. "I onda smo Kata i ja pobijedile, a rat je završio. Da li me pratiš?" Kimnula sam. "I onda smo Kata i ja mislile da ce Macu uvaljati u katran i posuti perjem. Da ce joj obrijati glavu. Da ce je objesiti nasred Opatije! Ali..." Moja me Stara gledala s velikim upitnikom u umornim ocima. "Da li te to zanima?" "I šta je bilo dalje", pitala sam. "Na terasi hotela Kvarner u Opatiji prireden je bal pobjednika. I znaš tko je tamo plesao?" Znala sam. "Ne", rekla sam. "Plesala je teta Maca u svilenoj haljini, a ruku na guzici su joj držali partizanski oficiri obuceni u engleske uniforme. Na svoje sam oci vidjela kako je trojici drugova te noci prevoditeljila iza jednog grma u parku. Jako sam se zacudila." "Ma nemoj", rekla sam.

"Eto, vec pedeset godina ne mogu zaboraviti tetu Macu. I sad gledam ovu... ovu... ovu..." "Gospodu Urednicu, mama, gledaš Gospodu Urednicu, budi pristojna." "I sad gledam ovu gospodu... Macu i mislim. Najprije je prevoditeljila njima, sad ce prevoditeljiti ovima, pa ce prevoditeljiti iducima. Kceri moja, dokle ce nam ovakve..." "Da", rekla sam, dok smo cekale Hitnu, "da". Ne možeš borcu cetrdeset i prve na umoru reci: "Problem je u partizanima, mama."
__________________

Prica cetrdeset druga

Umorna od kakanja

Dva su sata ujutro. Od jedan sjedim na zahodskoj školjci. Serem. I glasno prdim. Znam da žene ne seru nego kakaju. I da uopce ne prde. I boli me što seru i prde samo muškarci. Zapravo, ja sam umorna od kakanja. Jednostavno. Želim srati! I prdjeti!

Sve je pocelo kad sam u Mili procitala da mi je idealna težina 62,73 kg a ja imam 70 i još nekoliko kila iza zareza. Pa pijem Xenical. Opce je poznato da žene u zahodu ne smiju biti glasne. Zato sve žene, cim udu u zahod, potežu vodu. Japanci su to skužili pa su, da bi uštedjeli ogromne kolicine vode, u svim japanskim javnim ženskim WC-ima montirali naprave s dugmetom. Cim Japanka ude u WC, pritisne dugme, a onda krene vrpca na kojoj su snimljeni slapovi Nijagare. Ja sam nocas u kupatilo uvalila kazetar.

"Pitaju me prijatelji zašto pijem loša pica...", to urla Pejakovic. Moj najdraži pjevac.

Gdje sam stala? Da. Mene boli ova konspiracija. Muškarci tako vole srati. I pricati o tome. Ingmar Bergman je možda sranju posvetio najbolje stranice autobiografije. On i ljubavnica su u Parizu jeli bubrege. Pa su se na vrhu Eiffelovog tornja usrali u gace, a liftovi nisu radili zbog štrajka. Usrani su se spustili s tornja, uvalili u taksi, a onda skupa srali u hotelskoj sobi. On u školjku, ona u bide.

"Srce moje, kucaj tiše, drugi sad je ljubi..." Malo cu pojacati.

Moj je Kiki jednog poslijepodneva legao na kauc, a naša bijela, senzibilna maltezerica njemu medu noge. A onda je ruknulo! Kiki se probudio, a kujica je pala u nesvijest. Netko ce pomisliti da zajebavam. Ležala je na ledima sa cetiri krute noge u zraku. Nazvala sam Zdravka, veterinara. "Stres", rekao je Zdravko, "snažan stres, što se dogodilo?" Hm. Nisam ja baš toliko hrabra. "Eksplodirao je televizor." "Dobro", rekao je Zdravko, "iducih ce joj mjeseci trebati mnogo ljubavi i pažnje. I tišine." Moj Kiki je depresivac, ali to ga je oraspoložilo. Nazvao je Mikija. "Miki, jebote, grunuo sam da se culo do Došen-Dabra! Miki, tvoj Došen-Dabar je na nogama!" (Došen-Dabar je licka vukojebina u kojoj se rodio Miki ili netko njegov.)

da se razumijemo. Ja vrlo dobro poznajem gradonacelnika mog rodnog grada. Ali mi ne pada na pamet, sada, u dva ujutro, izvlaciti mobitel i javljati mu što se upravo dogada Opatiji.

"Dobila si što si htjela, pukla glava na dva dijela..." Isuse, malo cu pojacati.

Xenical mi je poklonila Biba. Kupljen je u Ilirskoj Bistrici pa su upute na slovenskom. "Skupna dnevna kolicina mašcob v našem primeru stoje 75 tock, kar pomeni da smo ta dan uvršceni v rumeno podrocje." Sudski tumac mi je sve preveo. Oko jedan, kad sam zapravo pocela ovako srati, odvrtjela sam film unatrag. I skužila da je lik tumac za srpski jezik. Cetnik jebeni. Zato mi i je ovako.

"Ove noci jedna žena mirna spava..." Stišat cu malo.

Vi ne poznajete Joška. On ima kafic u Starom gradu i jedini je muškarac kome muško sranje ide na živce. "Koka, pun mi je kurac onih koji dodu u kafic, popišaju mi dasku i otpizde u hladan dan. Riješio sam se i onog advokata. Svako jutro u sedam i pol eto njega. Torba u lijevoj, Novi list u desnoj i pravac WC. Meni ni hvaljen Isus. Nakon cetrdeset i pet minuta izlazi. Tocan kao Piaget. Danas sam mu pridržao kaput, otvorio vrata i rekao: 'Izvolite gospodine. Dodite nam opet, gospodine. Hvala na govnu, gospodine.'"

"Ni na nebu ni na zemlji nema meni mira bez tebe..." Malo cu stišati.

kiki je u kupatilu ostavio Globus. U njemu piše najbolji hrvatski TV novinar. Gospodin Malnar. Taj lik. On je genije. On odlazi u vrt. Vadi svog doku. Pa ga gleda. Pa ga razgledava. Piše da mu je mali. Ali svaki citalac jednostavno zna da je Malnar lažno skroman i da mu je zapravo velik. A možda i ogroman? Možda i prava mrcina?! Malnar se još u tekstu dvoumi da li da se u svom vrtu posere ili ne. To je mocan tekst.

Pa ipak... Da sam ja najbolja TV-novinarka u Hrvatskoj... Tko bi mi objavio tekst: "Odlazim u vrt. Led u zraku. Pišam. Stavljam ogledalo pod pimpilinicku. Razgledavam je. Dobro je razgledavam. Velika je. Prevelika. Srati? Ili ne srati?" Dobro. Kad bi mi tekst netko i objavio, nitko, baš nitko ne bi pomislio da je moja mala. Svi bi vjerovali da je velika. Prevelika. A možda i dva broja veca. Što ja zapravo želim reci? Što mene zapravo muci...

"Otvori! Otvori! Što radiš u tri ujutro u kupatilu?" Kiki lupa po vratima. "Kakam", šapucem iznemoglo, "kakam."

"Izlazi! Usrat cu se! Izlazi!" dere se Kiki.

"Nisam, nisam, nisam, nisam te zaboravio..." Iskljucujem. Dižem se sa školjke i otvaram vrata. Ipak nije Xenical.
__________________

Prica cetrdeset treca

Kad ritice marširaju

Sjedim na podu u dnevnom boravku. Gornji dio tijela pružam prema vrhovima nožnih prstiju. Boli me kicma, ali tako jacam trbušne mišice. To su strašne muke. Šest je sati ujutro.

I moja Stara je vježbala. I ona je pokušavala dotaknuti prste na nogama. Sagnula se. Nije išlo. Zubalo joj je palo na parket. Razbilo se u tri komada. Kod zubara je narucena za trideseti listopad, dvije tisuce i devete. Sada sjedi na kaucu. Ukocena poput talijanske lutke iz pedeset i neke. I vježba.

"Welcome, Sir! Welcome, Sir! Zac se 'gospodin' na engleski rece 'sir', to je jako bedasto." Najgore mi je kada netko postavlja glupa pitanja. Dok vježbam. "Mama", govorim, "kaže se 'Sir' i gotovo." "Zašto si nervozna..." Rani, jutarnji, topli, proljetni zrak razara glasan Kikijev hitac. Dižem se na noge i brzo i širom otvaram staklena, balkonska vrata. Bolji je i smrad Rafinerije nego ovo. Suznih ociju... Nisam vam rekla. I Kiki vježba. Stoji uspravno, pa digne ruke u zrak. Pa onda, istegnute ruke spušta do raširenih stopala.
Da. Nisam vam rekla. Americki ratni brod stigao je u rijecku luku. Rijeka je postala grad oficira i gentlemana. To je super. U svakom dijelu Rijeke cujemo kako na palubi broda neki oficir urla na gentlemane. Na nebu stenju helikopteri. Nebom lete avioni. Mi smo u holivudskom filmu.

A Korzo... Na Korzu ima kafic. A onda mi Rijecani sjednemo pred taj kafic pa gledamo kako gentlemani džogiraju. Nikad u životu niste vidjeli toliko mladih, okruglih, cvrstih, žutih, bijelih, crnih, smedih, crvenih. Guzica. Ludilo. To vam je kao svjetsko atletsko prvenstvo. Kad pobijedi neki crnac pa sa buketom u ruci trci pocasni krug. A crna mu guzica blista. Pa baca buket u publiku. A onda sretnicu koja ga ulovi nose u šator gdje su doktori. Da ne umre od srece. A tribine se tresu. E. Tako se trese rijecki Korzo. Kad americke ritice marširaju.

Užasno me boli kicma. Pa prelazim na drugu vježbu. U Plodinama sam kupila dvije peruške. Ono za brisati prašinu. U nekoliko boja. Zelena, plava, žuta i roza. Da. One kineske. Pa sam im odrezala dršku, tako da su mi u ruci samo šarene, plasticne dlake. U kratkim sam hlacicama. I majici. Sise sam spremila u 85C, ali sportski model. Tako da izgledaju 65C. Što je bolje, jer izgledam mlade. U ruci su mi šarene dlake. To znate. Pa skakucem, kao oni americki komadi na košarkaškoj utakmici i vicem: "Go! Go! Go!" Kiki radi sklekove. Moja Stara ponavlja: "Welcome, Sir! Welcome, Sir! Ja Marica, ti Sir!"

"Go! Go! Go!", vicem veselo i smijem se od uha do uha. Svi vježbamo, samo Aki nece. "Mama", rekla mi je, "Amerikanci jedu rukama. Amerikanci srcu juhu. Amerikanci podriguju na sav glas, a onda kažu: 'Excuse me.' S njima covjek može raditi godinama, a da ga ne vide, a kad odeš, onda ti kažu: 'Hej, promijenio si mi život.' Ubijaju crnce kao zeceve, cijelom svijetu lupaju ritam, njihovim glupim predsjednicima glupe, debele cure puše citavog mandata. Neobrazovani su. Tupi. Glupi. Nabavit cu snajper. I gadat ih s balkona. Dok budu vježbali na svom usranom brodu. I vikat cu im: 'Yankee, go home! Ovo je Rijeka! Majmuni! Šetajte svoje benetton guzice u Washingtonu!'"

Mrzim iskljucive. I ljude pune glupih predrasuda. Ali Aki je mlada. I previše osjetljiva. A što se dogodilo? Bilo je ovako. Jedan se gentleman ovih dana iskrcao s broda. Pa se popeo na jedan rijecki krov. Otvorio krovni prozor. Ušao u jedan rijecki stan. Pokušao udaviti mladu Rijecanku. Samo. Pitanje je da li ju je želio baš ubiti. Možda djevojka nije znala engleski. Možda se nisu razumjeli. Zato mi vježbamo. I preko našeg balkona ce u naš dom uci. Americki oficir. Ili gentleman. A moja Stara ce reci: "Welcome, Sir! Welcome, Sir! Ja Marica, ti Sir!"

Ja cu u gacicama i majici plesati. I u rukama držati dlake. I govoriti: "Go! Go! Go!" A moj Kiki ce stajati. A gornji dio tijela ce spustiti. I dodirivati nožne prste. I gentlemanu ce reci: "Take me! Uzmi me! Take me!"

Da. Nisam vam rekla. Amerikanci u rijeckoj luci imaju imunitet. Oni su u Rijeci United States. Pa ce moj Kiki dobiti komad Amerike u hrvatsko dupe. Neki to zovu partnerstvo za mir.
__________________

Prica cetrdeset cetvrta

Zdravlje na burzi

"Aaaaaaa, aaaaaaaa", plakala sam. Voljela sam Sandru. Svecenik je pjevao. Pjevao je i djevojacki zbor u kome bi i Sandra pjevala da nije umrla. Pjevao je i muški zbor u kome bi Sandrin muž Miro pjevao da nije morao ici za lijesom sa djecicom i Sandrinom mamom gospodom Tonicom. Sandrin tata nije bio na pogrebu jer je prije jedanaest dana operirao na vratu masnu žlijezdu, pa je svecenik rekao gospodi Tonici: "Draži Bogu nego Vama." Limena glazba je svirala. "Aaaaaa, aaaaaa", plakala sam i držala u ruci crvenu ružu na dugoj peteljci koju mi je Kiki poklonio za Valentinovo i koja je koštala dvadeset i dvije kune jer je bilo Valentinovo.

A sve je pocelo... Sandru je nešto probadalo desno. Otišla je na ultrazvuk. "Morate operirati žuc. To je rutinski zahvat. Nemojte se bojati." Gospoda Tonica, koja prima punu talijansku penziju jer nije prijavila da joj je umro pokojni gospodin Marijo, njezin muž, od masne žlijezde, što je rutinski zahvat, dala je kirurgu tisucu maraka iako je on rekao: "Hvala lijepa."

Nakon Sandrine operacije sve je bilo u redu pa je doktor pozvao gospodu Tonicu u bolnicu. "Gospodo", rekao je doktor, "moje saucešce." Teta Tonica je pala u nesvijest. A mi smo svi na pogrebu plakali: "Aaaaaaaaa, aaaaaaaa."

Ja sam se na pogrebu gospodina pokojnoga Franka držala dostojanstveno jer je pokojni gospodin bio prijatelj moga Kikija, a ne moj. U ruci sam držala crvenu ružu na dugoj peteljci koja se još dobro držala. Jer je s ljubavlju kupljena. "Aaaaaaa, aaaaaaa", plakao je Kiki. Gospodin Franko je operirao kilu, a to je bio rutinski zahvat. Gospodin pokojni Franko je gospodinu kirurgu dao hiljadu dvjesto pedeset maraka, makar je kirurg rekao: "Hvala lijepa."

"Gospodo Meri", rekao je doktor, "Vaš pokojni suprug... Moje saucešce." Gospoda Meri je vriskala: "Ne, ne... ne... ne..." A onda su joj prišli jedan doktor i jedna medicinska sestra koja je u ruci držala špricu s lijekom, pa je gospoda Meri zaurlala: "Neeeeeeeee!!!" Jako se prestrašila.

"Aaaaaaaa, aaaaaaaa", na pogrebu smo skoro svi plakali. Ja sam u ruci držala crvenu ružu na dugoj peteljci, sa cvijetom prema dolje. Jer se ruža tako bolje držala. Tri katolicka svecenika lijepo su pjevala jer je gospoda Meri Srpkinja. Gdje sam stala, što sam htjela? Da. Mi smo bez centa da bez centija ne možemo biti. Kiki samo robu isporucuje, a nitko ne placa. A toliki pogrebi oko nas. I velika tužna tuga pregolema. A onda se jedno popodne u naš stan dovukao drug Ivan prvoborac. Teški srcani bolesnik. Bez djece. Udovac. "Drugarice Marice", othripao je drug Ivan, "u ponedjeljak idem na operaciju srca. Cetiri bay-passa. Ovo je moje zadnje 'zdravo' tebi, drugarice moja." Moja Stara je plakala.

Ja sam otpratila druga Ivana u bolnicu jer ga svi jako volimo i jer smo Kiki i ja s njim sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju. Kad on, ne daj bože, umre, mi cemo useliti u njegov stan, prodati naš i riješiti se dugova. Da više nikada ne budemo bez centa.

"Gospodo Tonka", govorio mi je kirurg dok sam ga gledala ocima punim suza da mi punije nisu mogle biti, "to nije rutinski zahvat... to nije rutinski zahvat... to je po život opasan zahvat..." I gledao me. Stavila sam ruku u džep kao da cu mu dati pet hiljada maraka, ali nisam imala maraka, a on me je gledao, pa sam iz džepa izvukla papirnatu maramicu tako da ne misli da ga zajebavam. I obrisala sam suzne oci. Gdje sam stala, što sam htjela? Mi poznajemo druga Josipa prvoborca pa ga je moja Stara zamolila da u dnevnom boravku vježba govor nad otvorenim grobom druga Ivana. I da ga napiše.

"Opraštamo se od tebe, druže Ivane. Bio si clan Kotarskog narodnooslobodilackog odbora zadužen za socijalno staranje." Drug Josip je plakao. "Besplatno si Odboru dao svoju kravu Tonku..." Tu sam morala intervenirati. "Promijenite ime kravi." "Ali ona se zvala Tonka, partizani ne lažu." "Promijenite ime kravi!" "Besplatno si Odboru dao svoju kravu... Pepu koju je Odbor zaklao i nije dozvolio da dode u neprijateljske ruke. Borio si se za izjednacavanje prava partizana i boraca Domovinskog rata i ta te borba došla glave..." Tu sam morala intervenirati. "Gospodine Josipe, drug Ivan je umro od posljedica operacije, a ne..." "Ako ti je toliko do istine, zašto se Tonka zove Pepa? Neka ti je vjecna slava i hvala", rekao je gospodin Josip.

"To nije bio rutinski zahvat", rekao mi je prije tri dana kirurg. Gledala sam ga ocima punim suza da mi punije nisu mogle biti. "Aaaaaaa, aaaaaa", plakala sam. "Izvukao se", rekao je doktor. "Donesite mu na odjel svoju hranu, svoju posteljinu, svoje lijekove, svoje vitamine, svoju medicinsku sestru koja ce ga brijati, prati i okretati."

Nazvala sam gospodina Josipa. Javila mi se gospoda Seka. "Moj Josip je jucer izvadio zub. Aaaaaaa, aaaaaaaa", plakala je gospoda Seka.
__________________

Prica cetrdeset peta

Žena u crvenom

Ja sjedim u Rivi. I pijem caj. I grickam one kolacice o kojima sam vam govorila. Da ih tamo poslužuju. Na malim tanjurima. Kad pojedeš sve, donesu nove. Obukla sam crvenu košulju koju mi je poklonila Ela. A imam i nove crvene cipele. Na Kikijevu karticu. Crveno je boja srece. Meni je Ela rekla da uvijek treba nositi crvene gacice, kad želiš srecu. Ali naopacke. Ja imam doma crvene gacice, ali su od sintetike pa mi ne nose srecu nego alergiju. Uvijek kad ih nosim, grebem se kao bolesni, nesretni majmun. A jutros imam crvenu košulju. To sam vec rekla.

Stvarno se ne zajebavam. Ja pojma nemam što me nekad usrecivalo. A nekad sam crkavala od smijeha. Toga se sjecam. I u Mili i u Gloriji piše, sreca je stvar izbora. Treba odabrati. Gledam oko sebe. Odabirem. Crna macka, sa svježom, crvenom ranom na vratu vuce se oko terase. Njoj crveno nije donijelo srecu. Možda bi me ovaj prizor mogao usreciti. Ne lunjam svijetom sa žarkom ranom na vratu. Nego lijepo sjedim, pijem caj, grizem kekse. Kako super. Razmišljam. Trudim se. Ali me sreca ne obuzima. A ta macka, ta ranjena, vuce se za šepavim golubom. Što je ovo oko Rive danas. Kongres hendikepiranih životinja.

Mrzim golubove. Doma imam nekoliko fotografija. Ja, pred sto godina, u Veneciji na Markovu trgu. Na meni milijun golubova. Držim u ruci hranu i smijem se. Tko zna zašto. Danas znam da golubovi nisu mir, olimpijade i ljubav nego leteci štakori od kojih covjek može dobiti strašnu bolest. I umirati u groznim i preteškim mukama. I tražiti eutanaziju koja u Hrvatskoj nije dozvoljena. I tražiti presadivanje jetre koje košta tristo tisuca maraka. Gadne životinje. Gledam leteceg štakora kako šepa koliko mu to dopušta jedna i pol noga. I pokušava pobjeci ofucanom macku. Možda je to sreca. Da nisam šepava. I da baš nitko za mnom ne trci da bi mi zario zube u vrat.

Zašto te gadne životinje kruže oko mene upravo jutros kad sam žena u crvenom. Skrecem pogled u potrazi za srecom. Beba u kolicima. I još jedna. Crvena kolica. I plava. Valjda djevojcica i decko. Ne. Nisu. U plavim kolicima je djevojcica. U crvenim. Ne. U ružicastim kolicima je decko. Bebe se smiju dok ih mame izvlace iz kolica. Obuzima me tuga. Mame nisu kolica kupile. Mame su dobile kolica. Zato što su to dvije siromašne mame. Pa su kolica krive boje. Pale cigarete. Mame. Smiju se. Cajem iz plasticnih bocica cudnog oblika, nekad su bocice bile drugacije, vlaže kolacice pa ih omekšane uvaljuju bebama u usta. A bebe pljuckaju. Povraca djevojcica. Urlaju oboje. Osjecam kiselkasti smrad. Jedno se pokakalo. Moja sreca ne sjedi za tim stolom.

A da vlasnicu Rive zamolim da mi posudi Novi list? Pa da procitam viceve? Jucer sam procitala vic o kozi i sedam kozlica i vuku. Zaboravila sam što je najpametniji kozlic napravio glupom vuku. Da. Sjetila sam se. Jutros sam bila kod Marija i kupila kilu kozlica. "Zamite, gospa Tonka, kozlici nimaju kravlje ludilo", rekao je mesar Mario. Sad mi je to palo na pamet. Imam taj komad životinje u vrecici. Tu, uz moje noge. Jadna životinja. Taj kozlic. Bio je beba. Sitna. Košcata. Kad mu je krvnik uvalio nož u vrat. Možda bih trebala biti sretna. Nisam nevini kozlic koji pase zelenu travu a iza grma ceka mesar Mario. A pitanje je da li Mario licno kolje po zelenim livadama. A i ne kaže se licno nego osobno. Jadan kozlic. Jadan.

Prolazi casna sestra. To. Kad preko ceste prode casna sestra, to je nesreca. Ali ovaj prolaz izmedu trošne kuce i Rive nije cesta. A casna nosi i dvije torbe. A bila bi dovoljna i jedna da casna ne bude nesreca nego prolaznik. Samo casna bez torbe je frka. Uvijek mi je žao casnih sestara. Osudene na osamu bez seksa. U Evropi. Jadne. Jadne casne sestre. Mrzim popove. Štipaju deckice i curice za guzice. Mrzim popove. Oni na Trsatu urlaju. I koriste megafon. I probijaju mi uši kad sjedim u kaficu na Trsatu. Zašto ne postoji udruga za zaštitu digniteta ateista. A u Sloveniji postoji. Zašto mene popovi bez sluha i glasa smiju maltretirati? I da li je to eticko pitanje? Ili ekološko?

Vlasnica Rive stoji uz moj stol. "Novi list cita onaj gospodin, pa pocekajte", govori. Skidam pogled s njene kose. I ugledam je u uglu terase. Visoka. Vitka. Crna. Šiljatih ušiju. Doga. Plazi dugacki jezik. I oblizuje posudu u kojoj stoji šecer. Kad ode, doga i njen vlasnik, sjedokosi, košcati gospodin, netko ce uzeti tu posudicu u ruku. A nece znati da ju je oblizala velika, crna doga. Da je na posudici pasja slina. Osjecam kako mi se usta šire u osmijeh. Pa cujem smijeh. Svoj. Glasan. Glasan. A moj prijatelj Petar Veliki me zove gospoda Depra. Totalno bez veze.
__________________

Prica cetrdeset sesta

Zub za zubalo

Moj Kiki nije neki veliki jebac. Ne može ni cesto. Ni dugo. Ni strastveno. I sve mu smeta. Mi se najcešce tucamo u sobi moje Stare jer ne možemo u boravku. Ona je stalno tamo. A onda Kiki pizdi kad Stara pokuca na vrata svoje sobe i traži da joj iz caše dodam zube. A caša je na polici iznad njezina kreveta. Meni nije problem Staroj dodati zube. Plastika k'o plastika. Ali Kikiju se odmah spusti.

Ne voli ni kad u krevetu naletimo na elasticni zavoj kojim Stara zamata svoje vene. Meni to ne smeta. Zavoj k'o zavoj. Ali Kiki pizdi. Ili kad u krevetu naletimo na vunene papuce moje Stare koje su roza i "samo za u krevet". Za razliku od plavih koje su "za u šlape". Meni to ne smeta. Papuce k'o papuce. Smetaju mu i kuhane šljive u šalici na polici iznad kreveta. I Titova slika na zidu, rad Božidara Jakca. Pa onda moram staviti Tita na pod. Pa je jednom, nakon tucanja, Kiki ugazio na Tita, slomio staklo, raskrvavio nogu...

Mom Kikiju puno toga smeta. Meni ne.

Kiki voli da smo sami. Termo ukljucimo na puhanje. On legne na kauc. A ja mu stavim glavu u krilo. Zamislite. I onda mi Kiki cita "Talijanske bajke, sakupio i pripremio Italo Calvino". Kikiju se najviše svida prica o kralju koji je imao nesretnog sina. "Bio jednom jedan kralj...", cita tako meni Kiki. I da vam skratim. Taj Italo prica kako je neki kralj imao nesretnog sina. Stari kralj je zbog toga pizdio i pizdio. I nudio je kraljevicu najljepše komade, ali on nesretan, pa nesretan. Onda je kralj sakupio svoje savjetnike. Oni su mu rekli da treba u kraljevstvu naci nekoga tko je sretan i onda taj netko i kraljevic moraju izmijeniti košulje.

Kužite? Dugo su tražili, pa je kralj naletio na nekog sretnog popa. Sretnoga da nije mogao biti sretniji. A onda je kralj ponudio popu da bude biskup. Pa je pop rekao super. Kralj je skužio da ga pop zajebava i da samo želi biti biskup, pa mu je rekao da odjebe. A onda je kralj u nekakvom vinogradu našao veselog klipandera koji se smijao, pjevao, obrezivao lozu i bio sretan za popizdit. Kralj mu je rekao: "Što želiš od mene mladicu?" Mladic mu je rekao da ništa i da je jako, jako sretan. To je bilo to! U vinograd su došli dvorjani, otkopcali mladicu sako, i kad su ga raskopcali... Tu se Kikiju uvijek digne, a oci mu se krijese... Kužite? Kužite. Klipander nema košulju. Pa se mi onda tucnemo.

Kod nas doma je mrkli mrak jer su nam iskljucili struju. Moj Kiki ima prijatelja koji nam je dao vip ulaznice za jedno kino. Pa mi svakog dana, badave, kao pravi vipovci, udemo u kino u cetiri, a izademo u jedanaest. Igra Elizabeta. Vec pet dana, pa je znam napamet. Ta kraljica se mlada uvalila na prijestolje. Na dvoru je imala neku frku. Nekakvu zavjeru. Pa je popizdila. Sve je te zavjerenike dala pobiti i još im glave nabiti na kolac. A onda se proglasila djevicom, makar se pola filma tucala dok su je druge slicne djevice gledale.

Ja, ponekad, u sredini trece predstave, odjezdim kao Tonka Velika Prva Djevica u neku veliku dvoranu gdje me ceka veliko prijestolje. Onda u bijeloj haljini, jer sam djevica, odlelujam do trona. Pa se uvalim. A onda mi dovode zavjerenike. Pa mi tako privedu sitnog kretena. A to nešto živi u vili u mom rodnom gradu. U Kraljicinom rodnom gradu!! To nešto je unesrecilo hiljade mojih podanika! I dok taj trgovac zlatom slini, ja kažem: "Na kolac!" Pa mi dovedu drugoga. Nekakvog pijanca sa kozjom bradom. Nešto zbori o Ustavu, zakonu, kršenju... A ja kažem: "Na kolac!"

Pa mi dovedu trecega. On želi pricati viceve! Mo'š mislit! A glava ti u Kraljicinoj torbi! Kraljicu zajebavat?! "Jesi li bio šef Sabora? Jesi. Jesi li ubijenom covjeku dao otkaz? Jesi." Pa kažem: "Na kolac!" Pa mi dovedu gadnog suca. Silovatelj. Lažov. I diplomirani pravnik. Pa kažem: "Na kolac!" Pa onda dovedu dva klipana ciji je djed znao reci: "Srbe na vrbe!" A klipani su zapravo Srbi. Pa kažem: "Klipani, jeste li krali, varali, vozili lude aute? Jeste li, klipani, Srbi?! Jeste! A jeste li bili na vrbi? Niste! Na kolac!"

A onda ja, Tonka Velika Djevica Prva pomislim kako bi bilo dobro da napišem proglas. Da moj narod zna što radim. Pa mi dovedu djevu. Gospu. Duge, zlatne kose. Pa ja kažem Gospi. "Objavi ovo, Gospo." A Gospa i bi. I ne bi. Pa kažem: "Na kolac!"

A onda završi film Elizabeta. Doma ledeno, pa se pokrijemo. "Bio jednom jedan kralj", cita Kiki. Pa mu se digne, a oci mu se krijese... A meni je mracno. Pa urlam: "Italo Calvino! Na kolac!"
__________________

Prica cetrdeset sedma

Crvena poruka

Sad ih konacno imam. Tristo kuna. Dugacke. Žarkocrvene. Umjetne. Nokte. Koji je to osjecaj! Nokti su poruka! Svijete! Ja ne perem sude! Ja ne kuham! Ja ne tipkam! Ja ne peglam! Ja ležim u krevetu i crvenim noktima grebem komade po ledima. Osjecam se super. Ali sam i u frci. Moram u Grad. Frka je ici u Grad bez pripreme. To te uvali u bed bez dna i konca. Bed duboki. A ledeno je. Pa cu nokte sakriti u rukavice. I svijetu slati poruku. Ja kuham. Ja perem sude. Ja ne grebem nicija leda!! Frka golema.

Dok piciš Korzom, mašu ti babe pa ti pridu i govore "ti". Kao, skupa smo bile u gimnaziji. Krdo ludih baba. Od rata. Ili od govedine. U kaficu te konobar ne vidi. Moraš sjesti za šank. A onda ti se digne suknja i vide popucale kapilare na bedrima. Zato zovem moju najbolju prijateljicu Gorance. Ona je procitala sve knjige na svijetu. Kad sam u frci, ona prolista "Ne mari za male stvari", "Ti si poruka", "Neceš dobiti drugi put prvu priliku", "Kako ici u Grad i biti sretan".

"Moraš obuci nešto svijetlo što odbija svjetlo pa ceš izgledati mlada", govori mi Gorance. Kad sjedneš, izravnaj leda, malo se nagni prema sugovorniku. Noge drži prekrižene u gležnjevima i malo ih podvuci pod stolac. Na licu uvijek drži poluosmijeh jer ti on diže crte lica i cini te mladom."

Krenula sam u potragu za necim bijelim. U mom ormaru i ormaru moje Aki, to je jedan ormar, samo crnilo. Dugacka, crna suknja, crne hlace, crna dolcevita. Ništa što odbija svjetlost. Aki i ja smo spremne za dugogodišnji Dan žalosti. Krecem u sobu moje Stare. Stara spava otvorenih usta. I drži u rukama debelu knjigu. "Hej brigade", ili "Deseta licka", polumrak je. Otvaram njezin ormar. Lijekovi. I termofor. Svijetloružicasti. To jest nešto svijetlo što odbija svjetlo, ali bilo bi glupo uvaliti termofor u grudnjak.

Tražim dalje. Bijeli kombine. Od najlona. To je moja Stara spremila za svoj sprovod. Nece ni muziku ni popa. "Samo neka truba tužno jeci. Pa me onda spustite u moj grob." Nismo joj rekli da smo grob prodali. Jako bi se uzrujala.

Navlacim kombine. Uvaljujem se u crnu suknju, kaput i evo me na Korzu. Debele rukavice skrivaju moju crvenu poruku. U gradu kaos. Korzo puno. Da je Dan oslobodenja, bilo bi manje ljudi. Mnoge mi babetine mašu pa sam sretna što mi ispod kaputa viri nešto bijelo što mi daje svjetlost pa nemam ništa s njima.

Nisam vam rekla. Ja sam u Gradu zbog noja. Moj se Kiki boji kravljeg ludila. Pa mi je rekao: "Na noja! Predimo na noja!" Ali. Nisu ni drugi ljudi blesavi. Nije jednostavno danas na tržnici naci noja. Samo kobasice, svinje u svim pozama, odvratni volovi, telci, gadni pilici i kestenje iz Kotora. To mi je rekla Mica. Na štandu piše "lovranski kesten". Ali je iz Kotora. "Noj, svježi noj", dere se prodavac uz ribarnicu.

Kiki mi je rekao da ne nasjednem. I nisam. "Mali noj, mali noj. Ne budite ludi, kupite noja.... Malog nojaaaaa....." Lažljivi Istrijan nudi pazinske purane. Iz aviona se vidi da su životinje pune koštanog brašna. Istrijani ce nam glave doci. Mrak. I ludilo. A da skuham šalšu s paštom? Hvatam rajcicu pa je bacam na beton. Odskace poput loptice. Gazim je. Ništa se ne dešava. Krumpir zaobilazim. Siv je. Geni štakora spojeni s genima krumpira. Otporan je i na atomsko zracenje.

Ulazim u kafic. Skidam kaput i rukavice. Bjelina kombinea mladi moje lice. Lupkam crvenim noktima po stolicu. Šaljem poruku. Konobar me odmah uocio. "Dupli kapucino i cherry brandy", narucujem. "Ne držimo strana pica." Osmjehujem se i crvenim noktima grebem po kutiji cigareta. Decko shvaca, ali ne prihvaca. Ne može dati otkaz i otici sa mnom.

Uz mene sjeda dobar komad. Visok. Mlad. Uspravljam leda. Podvijam noge. Obasjana bjelinom pokazujem nokte. "Ja Vas poznajem", tvrdi klipan, "Vi ste Vesnina baka." I dao mi je deset kuna. Ludi. Ludi svijet. A noja nigdje.

Ulazim u kucu. Aki sjedi na kaucu. Ljuta. Ceka da joj vratim suknju. I Stara je ljuta. Šestoj lickoj je rodendan, a televizija šuti o tome. Svlacim se, a kombine vracam na hrpu za "ne daj bože". Navlacim trenerku i spuštam se u prizemlje. Tu moj susjed Mihajlo koji nije Srbin nego se samo tako zove, drži mesnicu. "Što ce moja djevojcica danas?" pita Mihajlo koji misli da je Dalmatinac. "Kilu govedine za gulaš." Mihajlo Hrvat veselo reže govedinu. "Malo je više, ali nema veze."

Penjem se. Zvoni telefon. Gorance. "Tonka, Tonkica, jesi li bila u Gradu... Oprosti. Ono je bilo za nastup na televiziji, a za u Grad.... Piši!"

"Nema veze", govorim, "dodi, Gorance, danas. Na gulaš. Od noja."
__________________

Prica cetrdeset osma

Mala nužda

Grebem se ko bolestan majmun i obavljam malu nuždu. Naravno da mi nije nikakav problem reci: "Pišam". Ali. U Teni piše: "Za dobar san, obavite malu nuždu!" Ne piše: "Popišajte se." Piše i: "Napravite pjenušavu kupku i budite u njoj pola sata." Zato se grebem. Dobro. O.K. Polako. Tako da skužite. Koji ste vi živac?! Takav je živac i moj prijatelj Ranko.

Ja ne mogu spavati. Nocu. Pa zato pratim što o nesanici govori nauka. I Mila i Tena i Glorija se slažu da pjenušava kupka pomaže.

Meni je, zapravo, najveci problem u životu naci naocale. U vrucu vodu sam, veceras oko ponoci, uvalila pjenu i legla u nju. Nakon cetrdeset i pet minuta potražila sam naocale. Bile su u bideu ispod Doktora u kuci pa sam na boci u kojoj je pjena za kupanje procitala: "Mega max detergent za rocno pomivanje posode. Koncentrat." Samo glupi Slovenci mogu deterdžent za pranje suda uvaliti u lijepu malu bocu i zajebavati gospode koje pate od nesanice.

Tako. Tijelo sam namazala nivea mlijekom, još jedanput sam obavila malu nuždu jer to smiruje, pa se oprala... Da. Vec sam vam spomenula kako je moj prijatelj Ranko nervozan. On ima privatnu firmu u kojoj radi pet žena. "Poludim", kaže mi Ranko kad odem k njemu u Grad na kavu, "poludim. Nacisto. Vi babetine ste nevjerojatne. Svaki put kad jedna od ovih mojih krava krene na pišanje, pere se satima i potroši rolu papira. Ja udem, popišam se, vrlo rijetko na dasku, otresem ga i svršila Mare zavjet. Ne radim od toga cirkus. Iza mene uvijek ostaje b r d o papira. I znaš što mi se onda dogodi? Meni! Šefu! Onda kad se stvarno moram zadržati u zahodu? Kužiš? I onda se nadem u dreku. Papira nigdje! U zahodu samo ja i Novi list. Pa se moram odluciti za neku stranicu. A Novi list mi mora procitati i žena doma. Kužiš? Ako dupe obrišem reklamom, s druge strane je tekst o stanju u Hrvatskoj. A moja žena to prati. Da ti ne duljim. Ali ovo neka ostane medu nama. Uzmem stranicu sa osmrtnicama. Jednom sam, govorim ti kao sestri, obrisao dupe slikom brata moje sestre. Ujakom sam guzicu obrisao. Majku im jebem!"

Kiki uz mene tiho hrce. "Seks umiruje i pomaže covjeku da uroni u okrepljujuci san." Još me samo malo grebu leda. Od slovenskog koncentrata. Seks! Da zgrabim Kikija? Nježno ga gladim po licu. Nešto mrmlja. A onda mi pada na pamet da je veceras srijeda. Kiki nije ocekivao seks. Pa ga pitam: "Kiki, jesi li se oprao?" "Mmmmm." "Kiki", lagano ga tresem, jer ako ga drmnem, bit ce nervozan. "Mmmmm..." "Jesi li se oprao, Kiki?" "Samo gore", mrmlja Kiki. O.K. Jasno mi je. Ja mogu inzistirati i probuditi Kikija i tražiti od njega da se u jedan i pol ujutro opere i "dolje" ali u Teni piše da do seksa za potrebe tonjenja u san treba doci spontano.

Da skuham kamilicu? "Prije spavanja razmišljajte o onome što vas inace uvijek uspavljuje...", piše u Gloriji. Buljim u strop i razmišljam. Macke se deru u dvorištu, a pas zavija. Neka cudna ptica kriješti. Zloguka. Vrana? Sova? Tko ce umrijeti ? Netko moj?!

Ovako necu nikad zaspati. Odlazim opet obaviti malu nuždu. Pa legnem uz Kikija koji lagano diže guzicu. Pa odustaje. Hvala bogu. Što mene uspavljuje? O.K. Sjetila sam se. Mene najbolje uspavljuje abortus. Drkadžije po svim medijima tvrde kako je abortus frka. Kao, sve mi tacno znamo koliko bi danas naši abortusi imali godina. Kad bi im bili rodendani. Malo morgen. Ja se samo sjecam da sam nekoliko puta bila na kobili, da mi je doktor govorio: "Niže, niže, gospodo" dok mi je drugi doktor uvaljivao iglu u žilu. To! To je jedini pravi nacin da utoneš u okrepljujuci san. Naravno da bi bilo glupo nocas krenuti na abortus. Nikad više i necu krenuti. I to me baca u komu. Danas. Danas su komadi drugaciji. Novine su objavile vijest kako se neki komad u Londonu u nekoj prostoriji za metle tucnuo sa Borisom Beckerom a onda je sa bebom u narucju izjavila za sve svjetske TV postaje: "Nadam se da ce Becky brinuti o našem djetetu i meni." Becky? Koja intimnost nakon tri minute tucanja na metli. I stari Mick Jagger je tako postao otac. Današnje žene su ispustile abortus iz svog života.

Idem obaviti malu nuždu pa cu vam nešto reci. Tako. Opet ležim. Da imam trideset godina manje, sacekala bih Gorana Ivaniševica u nekoj splitskoj konobici pa bih davala izjave za Dnevnik: "Nadam se da ce o meni i djetetu brinuti...." Ne bih mogla reci Ivaniševic jer bi mislili da me tucnuo ministar pravosuda... a pitaj boga da li bi naša televizija to i objavila. Mogla bih reci... "Nadam se da ce o bebi i meni brinuti Gogi..." Ali kad bih dobila lovu? Preko našeg suda za jedno pedeset godina. Bila bih samohrana majka sa kopiletom na vratu, vjerojatno bez djecjeg dodatka i bez socijalnog... Budna sam da ne mogu budnija biti. I nekako ljuta. Dižem se i ulazim u WC. Izvlacim iz bidea Doktora u kuci. I cekam... Mala nužda ne pomaže. Možda...
__________________

Prica cetrdeset deveta

Klobasa

Na tri ceka. Takozvana carobna metla. Neki je zovu i takozvana teleskop metla. Možeš sjediti u klupi, slušati misu u katedrali i brisati prašinu s krovnih greda. Sjedim na kaucu i gledam u ekran. Prazan. U lijevoj ruci držim teleskop i hvatam paukove po stropu. Šest je sati. Ujutro. I nedjelja. Kiki je otišao po "malo ribe". Pijem kamilicu iz velike Micine šalice. Samo deset kuna. A u robnoj kuci ista devedeset kuna.

Ja volim kad Kiki ode po "malo ribe" jer uvijek na tržnici nekoga sretne pa je nedjelja samo moja. Aki ce spavati do dva popodne. Volim kad Aki dugo spava. Probudi se kad po nju dode Tedi. Onda odu. Pa je nema danima. Kad je Aki bila mala, nisam mogla živjeti bez nje. Sad ne mogu s njom. I moja Stara nedjeljom dugo spava. Digla se. Ulazi, a na nosu joj moji cvikeri. Opet je bez zubi. Mi, moji vršnjaci i ja, mi smo prokleta generacija. Brdo love trošimo na izgubljene proteze staraca i plombe potomaka. Jedino naši mostovi stoje vjecno.

Stara otvara frižider dok ja teleskopom... Moram oprati frižider. Smrdi. Kao cetvrti b generacija šezdeset sedma, šezdeset osma, nakon fiskulture. Sve sam vam rekla. Stara izvlaci hrenovku iz paketa i uvaljuje je u usta i...

Telefon. Pa plac. Seka. A Seka baš nikad ne place. A znam je još iz treceg b i cetvrtog b. "Maja je ostala... ostala..." "Gdje je Maja ostala?" pitam hladno i mašem teleskopom. Želim umiriti Seku, a pauci u panici. "Maja je u drugom stanju", jeca Seka pomalo histericno. Šutim. "Jesi li tamo... alo... alo..." "Jesam", govorim i uvaljujem u kamilicu bocicu ruma. Onog za kolace. "Pa kako je do toga došlo", pitam. "Rekla je... Maja je rekla da je ili pukao, ili ostao unutra, ne zna što se tocno dogodilo. Vjerojatno je i pukao i ostao. Nije sigurna, a možda je ostao jer je pukao..."

Jesam li ja to za dragim bogom kamenje bacala? Znam! Prošle subote smo Kiki i ja bili na maskiranom plesu. Ja sam bila trudna opatica, a Kiki je bio pop. Dizao je mantiju i svima pokazivao bokserice u koje sam mu uvalila domacu klobasu, mip trajnu, dvadeset i tri centimetra dugacku. Ovo je kazna božja! "Moja kcerka je sa mnom previše intimna!" Seka urla pa odmicem slušalicu, "ja ne želim znati sve te kondomske detalje! Ne želim uživo pratiti taj kondomski horor!" Moj teleskop pokušava nagnati stotine paukova na samoubojstvo. "Zašto mi Maja sve to prica? Život mi je i bez toga koma. Ja želim da se moja kcerka tuca u dubokoj tišini. I dalekoj daljini!"

Seka urla, a ja uništavam stoku uljuljanu u višegodišnju nirvanu. "Tonka! Reci nešto!" "Koliko Majica ima godina? Trideset?" "Dvadeset i devet. Jucer sam otišla u apoteku kupiti test za trudnocu." "Ti? I ti?" Ljudi moji, ovo me zapanjilo. "Test za nju. Da, ako nije, kužiš, da smirim živce." Danas svi svaki cas govore "kužiš". Zašto sam uvalila Kikiju u bokserice domacu klobasu mip trajnu, zašto? "Ona nije htjela ici. "Mama", rekla mi je, "gripa hara, beba bi se mogla razboljeti." Kužiš? Ona se tucnula pred dvadeset i šest dana i sedam sati, a ja vec moram brinuti o bebinom zdravlju! Što ce biti kad beba navrši mjesec dana? Ja cu biti stara starica u invalidskim kolicima. Bez invalidskog dodatka za starice."

Seka je tiho plakala. "U apoteci, oko mene, sami znanci. Ovaj Grad je postao jebeno selo. Moje vršnjakinje kupuju apaurine, praxitene, bayer direkte, a ja test za trudnocu! Kužiš? Krave bi jedva docekale. Pa sam, kad sam došla na red, kupila irumed iako imam recept doma. Tonka?! Da li me ti slušaš?" "Da." "Konj ima dvadeset i dvije godine..." "Ciji konj?" "Konj. Majin decko. Komad. Konj. Drkadžija. Bolesnik. Iz Duvna je. Srce Slavonije..." "Duvno nije u Slavoniji..." "A kakve to veze ima? I koga briga za geografiju? Za mene je sve blizu Hrvatskog zagorja Slavonija. A ti vrlo dobro znaš kakvi su Slavonci. Svi vole more. I nisu kao mi, Primorci. Mi rodbinu vidamo samo na ostavinskoj raspravi. A oni se s t a l n o druže. Ima ih ko pasa bez repa, kako se kaže..." "Kusih pasa..."

"Da. I sve ce strine, ujakinje, ujaci, tetke i tetkovi od strikova provaliti ovog ljeta u moj dvosobni stan." Što cu pitati?! "Pitaj nešto, Tonka! Tonka! Govori!" "Da li ce..." "Hoce! Vjencat ce se! U crkvi! Majica ce biti u crnoj vjencanici, a klipan u bijelom odijelu, ali ce nositi crni buket! Kužiš? Maja je rekla da ce nositi bijeli veo kao dodir nevinosti! Pazi! Nju je nevinost dodirnula! I to po glavi! Reci nešto..." Bjesomucno mašem teleskopom. Maja. Otkacena, razmažena gadura. Crna vjencanica! A Seka kupuje grudnjak na tri ceka.

"Sjecaš se, Tonka? I mi smo bile mlade, i mi smo navlacile kondome po opatijskim parkovima..." "Ja nisam!" Prokleta kobasica! "I mi smo navlacile kondome po opatijskim i rijeckim parkovima..." "Ja nisam!" Zašto sam Kikiju uvalila u bokserice domacu klobasu, mip trajnu? Zašto? "I nama su pucali, ali mi smo šutjele o tome! Vjencanja nisu postojala! Mi smo se registrirale! Bez popova! Bez zastava!" "Zastava?" "Da. Klipanderov ujak od tetkine bake ce na svadbi mahati zastavom od deset kvadrata. Kužiš? Ti znaš da se moj Miki... da se on zapravo zove... Milan... i da..." "Znam." Maja. Drska, mala kuja. "Samo malo, Tonka. Digla se Majica. Zlato... Alo, Tonka. Zaboravi. Majica je dobila menstruaciju." Seka je spustila slušalicu.

Ušla sam u Akinu sobu i zaurlala: "Diž se, kravo lijena! Vec je šest i sedam!"
__________________

Prica pedeseta

Život bez Kikija

Izvlacim dugacak, siv, gadan cup dlaka iz kade. I bacam ga u zahodsku školjku. Kiki se sinoc tuširao. Izvlacim cup dlaka iz umivaonika. Tu se Kiki brije. Bacam cup u školjku. Izvlacim dlake iz sifona.

Pišam i odvajam šareno rublje od bijelog. Šareno cu uvaliti pod program "colorati resistenti", na šezdeset stupnjeva, a bijelo na "prelavaggio molto sporco", na devedeset stupnjeva. Potežem vodu i navlacim trenerku. Pa po svim površinama štrcam "tik multiuso". Ako je "multiuso" znaci da sve pere. Nažalost, nemam onu patku ili racu sa kljunom koji se zavlaci u sve rubove. Ja sam ispiruci govna i blato s plocica u kupaonici, naucila talijanski. Naravno da ja volim svoga muža Kikija. Ali, kad udem u kupaonicu pomislim ono što ne pomisli ni jedna žena na kugli zemaljskoj. Da možda postoji i život bez muškarca... Život bez Kikija...

Dižem dasku i štrcam po žutim mrljama. I na dasci i na školjci. Tope se. Metlicom perem Kikijeve tragove. I bacam Novi list, Republiku, Jutarnji list, Globus, Nacional, Feral i Glas Koncila u veliku vrecu za smece. Sve te novine Kiki posuduje. Bacam bocu u kojoj je cešnjak pomiješan sa devedeset i devet postotnim alkoholom. To pomaže da covjek doživi sto godina.

Bacam i stari tranzistor, ostatke pjene za brijanje, brijace za jednokratnu upotrebu pune dlaka, stare bokserice cije žutilo nece oprati ni program RAPIDO, poderane carape, škarice kojima reže dlake u nosu i ušima, njegov cešalj bez tri zuba, cetkicu za zube koja je i jutros ostala suha, gornji dio trenerke sa tri masne mrlje, donji dio trenerke s velikom mrljom naprijed, ne masnom. Ubacujem u košaru prljavu posteljinu. Ukljucujem perilicu, svida mi se taj izraz "perilica", trljam kadu i oplakujem je vrucom vodom, uvaljujem domestos u školjku, bide, umivaonik. Sve oplakujem vrucom vodom. Trljam plocice, trljam ogledalo. Sušim. Otvaram prozor. Sve blista. Nema Kikija. Isprala sam Kikija iz života.

Pa sjednem na školjku, ali obucena, jer ako spustim gacice, odmah cu se popišati i uništiti sav trud. Pijem cherry brandy iz caše za crno vino, naslanjam noge na rub kade i sanjam...

Ima li života bez muškarca? Pred kim bi mi drhtala koljena? Ali meni vec dvadesetak godina ne drhte noge. Da nemam Kikija, ja bih iz kade izvlacila samo svoje dlake. Da nemam Kikija, nikad ne bih gledala debele crnce kako se mlate oko koša i jedinog bijelca, koji promašuje pa ga onda ti crnci ili netko drugi prodaju kao bijelog roba. A Kikija to baca u komu jer je taj "naš".

Da nemam Kikija nikad, nikad ne bih gledala krivonoge kretene kako po Kantridi trce za krivonogim debilima od kojih su jedni "njihovi" pa im Kiki jebe mater, a drugi su "naši" pa im Kiki jebe oca. A ja mu i dok je poluvrijeme nosim "molim te još jedno pivo".

Da nema Kikija, ja bih uvecer legla u krevet s toplim carapama na stopalima, ja ih zovem "capice", isplela mi ih je svekrva, s masnom nocnom kremom na licu, s pamucnim rukavicama na debelo namazanim rukama, grickala bih u krevetu "fluettes de champagne sesame, sesam, sesame", a to su u prijevodu štapici sa sezamom, i gledala bih televiziju i stare filmove u kojima se oni na kraju vjencaju i ležala bih d i j a g o n a l n o jer bi krevet bio samo moj. I ne bi me bilo briga je li Kiki oprao noge jer ne bi bilo Kikija. Nitko uz mene ne bi hrkao, podrigivao, prdio, stenjao i potezao pokrivac.

Da nema Kikija, ne bih jedanput mjesecno trebala uživati u seksu. Ja gore, on dolje. On dolje, ja gore. Otvoriti svjetlo! Zatvoriti svjetlo! Zatvoriti oci. Kiki stenje, a ja moram pogadati da li stenje kao da je sredina ili je vec kraj. Ako je sredina, moram tiho stenjati. Ako je kraj, moram ubrzati dah. A meni je svejedno. A u Glorijama piše da mi ne smije biti svejedno. Moram biti a k t i v n a. Moram bjesomucno mahati guzicom jer me lomi luda strast. Moš mislit. Jer, ako nisam aktivna, Kiki ce naci neku aktivniju, pa ce otici! A onda?! A onda??!!! Zato ja jednom mjesecno urlam: "Aaaaaaaaaaah". Pa onda gledam u zid i mislim kako je previše dvije marke po metru kvadratnom, materijal naš, a njegove ruke, pa mislim kako je bolje s našim rukama, pa kažem: "Kiki, ovog ljeta cemo farbati sami." Ali Kiki hrce snom pravednika i velikog jebaca.

Da nema Kikija, ja bih svakoga dana jela špagete s umakom od rajcica i nikad, baš nikad mi ne bi dosadilo. I ne bih imala auto. Registracija. Kuplung. Ulje. Getribe. Betribe. Zaribavanje. Odribavanje.

Da nema Kikija, radila bih u Italiji. Bila bih sluškinja. Zaradivala bih tri milijuna lira mjesecno, ofarbala kosu u žarkocrveno, kupila torbicu bruno magli, i cipele bruno magli, crvene, navukla crnu haljinu i skupi kaput, sredila ruke kod pedikera, i picila Korzom uzdignute glave. I jedrila Korzom... I disala duboko. I gledala sretno. U daleku daljinu. A nigdje na vidiku. Popišane daske.

Fair Life · Post by **Fair Life** » 31/08/2004 13:23

Prica pedeset prva

Za šaku kuna

Hajhaj! Veceras izlazimo. Danas je Osmi mart, Medunarodni dan žena. Super. Oprah je rekla: "Kad istanjite obrve, lice bljesne i postigne se efekt face liftinga." Cupam nježno dlake iznad ociju.

Ona je tamo u dnevnom boravku.

Ja sam radila kao korespondent za njemacki u ono vrijeme kada su se slavili osmi martovi. Bilo je ludo. Otkaceno, totalka. Docekao bi nas tajnik OOUR-a. I uvijek bi nekoj od nas uvalio jezik u usta, a zatim urucio visibabe. Zašto visibabe, nemojte mene pitati. Radilo se do deset. A onda. U salu za sastanke. Rolete na prozorima spuštao je isti tajnik istog OOUR-a. Sada nam je jezik uvaljivao generalni direktor, bez visibaba, a njegova tajnica bi ukljucivala kazetar. Na traci je bila samo Angie. Snimljena bar dvadeset i pet puta. Mi smo, pripijene uz generala ili šefove, mogle slaviti satima. Tipovi bi nam utrpali šapu medu noge ili je stavili na sisu. Ponekad i jedno i drugo. Mi smo se kikotale jer nas je zabavljalo to osmomartovsko suhotucanje sa starim drkadžijama.

Moja prijateljica Koka bi svoje brdašce uvalila generalu u šaku, a onda bismo kroz poluzatvorene oci gledale kako starcu sistem pada. Starac je tada imao oko cetrdeset, cetrdeset pet. Ne više. Plavio bi. Ljubicastio, blijedio... Imao je anginu pectoris pa nas je to drkanje zabavljalo. Natjecale smo se koja ce ga otjerati u grob, ali stari je bio žilav. Možda je još živ.

Ona pegla u dnevnom boravku. Našla ju je Ela. "Super je. Samo petnaest kuna na sat. Bila je šefica u nekoj banci." Pa kad me Kiki pitao: "Što hoceš za Dan žena?", rekla sam: "Hocu ženu." Petnaest kuna puta pet sati sedamdeset i pet kuna. "Jeftinija je od ciklame", rekao je Kiki. I nestao. Nestala je i moja Stara. I Aki. "Možeš je slobodno pustiti samu u kuci. Ova definitivno ne krade", rekla je Elica. Ali ja moram srediti ove obrve. Nježno cupam nježne dlake iznad ociju i gledam kako mi lice dobiva poseban sjaj. Osjecam se super.

Tiho otvaram vrata kupatila i gledam što ona radi. Pegla. Noge joj u flajflotericama. Gledam. Nisu moje flajfloterice. Donijela ih je. A da je pitam: "Kako ste, gospodo? Kako se zovete? Kako djeca? Ili, Kako unuci." Pitaj boga koliko komad ima godina. Da komad! Gospoda. Koliko godina ima gospoda? "Ne pitaj ništa. One ti ne vole govoriti", rekla je Eli, "osim nekih. A te, kad ubace u cetvrtu, te i ne rade ništa drugo. Samo torocu. Nije naš izraz, ali je pravi. Torokuše."

Otvaram tiho vrata kupatila i virim. Pegla. A meni se pije kava. "Pazi da ne krene špreha! Sin bez posla, kcerka bez posla, muž bez posla, ona na samrti, a 'vidite, ja sam bila profesorica...' Stop! Odmah osuši tužni slap! I da ti ne padne na pamet ubacivati u njenu veliku torbu kavu, brašno, šecer, cokolino... I ne plati joj dvadeset umjesto petnaest. Danas ona, sutra mi."

Virim. Pegla. Pije mi se kava. Cupam dlake iznad ociju. Pije mi se kava. "Sjedni na kauc, digni noge na stolic i lakiraj nokte. Boli te patka za 'šeficu'." U ormaricu nalazim Akin lak. Tamnoplavi. Uzimam ga i oštrim kasom kasam prema boravku. "Gospodo..." Stanem. A srce mi u grlu. Zašto? Totalno bez veze. "Ove su košulje presuhe. Treba ih smociti." Cekam. Oprezno. Srce mi lupa. "Da li biste, gospodo, htjeli rukav na bluzi sa crtom ili bez crte?" Crta? Ili bez? Bez ili crta? "Bez!" Govorim hladno jer nema nikakve potrebe da me preplavi vruci val topline. Sjedam na kauc. Dižem noge. Spuštam noge. Ispuštam lak. Krecem prema štednjaku. Srce mi u grlu. "Ne ponašaj se kao stranac u noci! Ti si doma. Zapamti, ti si doma!" Ipak griješim. "Hocete li kavu, gospodo?" "Ne, hvala." Kuham kavu i nosim je u kupatilo.

Cupam dlake iznad ociju. Otvaram tiho vrata. I gledam. Košara se prazni, a boravak puni košuljama na vješalicama. Koji osjecaj. Oštro krecem prema boravku. Stupam u boravak. Pa se uvaljujem u kauc, dižem noge na stolic, tocim cherry u cašu, ispijam, spuštam noge, ulazim u kupatilo, cupam dlake iznad ociju. Pa tiho otvaram vrata. Gledam. Pegla. Široki kukovi micu se lijevo, desno, lijevo, desno. Listovi su joj debeli, a noge otecene. "Tko je jebe, danas ona, sutra mi." O.K. Zatvaram vrata. Pa ih tiho otvaram. A onda oštro krecem prema boravku. I placam. Sedamdeset kuna. "Nemam pet", govorim. "U redu je. Dovidenja, gospodo." "Dovidenja."

A Kiki ulazi pa me pita: "Zašto nemaš obrve?"
__________________

Prica pedeset druga

Noge uvis!

Aki je moja, ja mislim, dvadesetogodišnja kcerka. Vjerojatno je starija, ali ja se ne usudujem brojiti njezine godine. Znam. Znam da vas uopce ne zanima koliko tocno moja kcerka ima godina. Jer ne znate ni kad su se vaši majmuni rodili. Nisu majmuni? Ni kreteni? Ni debili? Ne? To su vaša djeca! Vi ste ih željeli! Jedva ste ih docekali! Vi ste r a d i l i na tome. Pa, kad su bili plodni dani, vi ste, osamdeset i prve, nakon tucanja, još pola sata držali noge u zraku jer je u ženskom Svijetu pisalo da cete tako "biti sigurne". I, hvala Bogu, uspjelo je. Rodile ste. To vam je, naravno, bio "najsretniji trenutak u životu". To! Kad mala glava izviri medu vašim nogama! Koji doživljaj! Koja nesreca! Vaš muž to nije vidio! Toliko toga je muškarcima uskraceno.

Dojenje. To je ipak samo mamina sreca. Lijeva cica. A desna? Vuce? Ne vuce? Previše uvucene bradavice? Nisu. A bocica? Ne bocica. Bolje dojiti zbog stvaranja imuniteta. Ili jacanja imuniteta. Ili tako nešto vezano za imunitet. Svaka cetiri sata, pa nocu pauza. Nocu pauza? Ni nocu pauza. A danju svaka tri sata. Dobila je skoro dvije kile u prvih mjesec dana?!! Vijest o tome širi se poput požara medu mnogobrojnom rodbinom. "Bravo!" tresu se tribine. Nocu spava? Spava, spava. Ne spava. Ali zašto od svakonocnog urlanja praviti frku? Urlanje? To nije urlanje. Beba se voli igrati. Od jedan ujutro do sedam ujutro. Da. I prebrzo vuce. Pa uzme previše zraka. Pa teško podrigne.

Treba prijeci na bocicu. Ali bocica je bocica pa je tvrda stolica. Pa na štapic za cišcenje ušiju malo djecje kreme. Pa u riticu. Hoce kakati? Gledate u djecji cmar. Širi se. Pa se sužava. Pa širi. Pa sužava. Hoce? Nece? Opet štapic. A slatka kamilica? Pa opet gledanje u cmar. A onda polako krene pa naglo šikne. Veselo brišete veselo lice. Oznaka nacina i pridjev. To je to. Ali to baš i nije to. Ono što je danima tvrda stolica, sada je meka stolica. A boga mi i proljev. A curica ima problema i s kukicima. Pa umjesto dvije pelene nosi cetiri. Pa cetiri puta pet jednako dvadeset pokakanih pelena, jer curica ne sere nego kaka. Pa isperi. Pa peri. Pa suši. Pa peglaj... Pampers? Pampers osamdeset i prve?!!

Konacno. Vaša curica koja je "pravi on", ali nekako ipak lijepa, krece u vrtic. Bronhitis. Laringitis. Meningitis. Konjunktivitis. Srecom, radite pa možete na bolovanje. A On? On radi pa ne može.

Prvi razred. Od malena. Ali zaista od malenog malena. Dok je još bila mala. Ta vaša curica je pokazivala. Ne zato što je vaša. Nego onako. Ruku na srce. Da je cisti genije. U cetvrtoj godini prepoznavala je slona, konja i žirafu na engleskom i hrvatskom.

Uciteljice. Uciteljice? Uciteljice! Da uciteljice!! Vukle su se po seminarima i hotelima. I tucale s kolegama iz tada bratskih republika i pokrajina. Dok je Jadransko more hucalo i bucalo. Zato im je promaklo da je mala pravo cudo. Naravno da su morale priznati da je "dijete izuzetno bistro". Ali su uporno tvrdile, glupe krave tucadorke, da je "dijete lijeno" i da treba "s njom raditi". A one? Zašto su one placene? I raditi? Što? Prirodu? Društvo? Hrvatski? Matematiku? Sve. Instrukcije. Mala je završila osmogodišnju školu iako je sve uciteljice imala protiv sebe. Glupe stare cure bez vlastite djece.

Gimnazija. Trebala je potvrda da joj je kicmica kriva i da ima ravna stopala. Naravno da je gimnazija sranje, a profesori su luda govna. Bolesnici koji se iživljavaju na stidljivim, dobro odgojenim djevojkama. Instrukcije? Što? Matematika. Fizika. Kemija. Hrvatski. Engleski. Njemacki. Psihologija. Biologija. Latinski. Koliko predmeta ima u toj školi?! Kreteni. I idioti. To je program za majmune bez mašte, a ne za kreativno bice koje je htjelo biti manekenka. I koje je iznad toga. I izvan kuce. Ali. Tko danas može držati dijete pod kljucem? Tko? Nitko. Dobro. Ne mora baš svatko završiti gimnaziju u cetiri godine. Pa i ne mora.

Fakultet. Sad je vec, hvala bogu, na fakultetu. Vi mislite da je na fakultetu. Nadate se. Neki pricaju da je tamo vidaju. Ne pitate. Cemu pitanja? To je odraslo stvorenje. Odgovorno. Samo rijetko odgovara. Ali zato pita. Šminka. Auto. Mobitel. Benzin. Garderoba. Izleti. Parfemi. Ulošci. Cigarete. Carape. Godišnji odmori. Disko.

Priznajte. Meni za dušu. Ja sam poput vas! I ja imam dijete!! Priznajte!!! Sestre moje rodene!!!! Žao vam je. Žao vam je što ste osamdeset i prve držale noge u zraku.

Prica pedeset treca

Umri ženski

Hodam Korzom. Gledam izloge. Svijetloplavi kišobran od Sisleya. Uske svijetloplave hlace. Uska majica. Bijela jaknica trideset i šest. Žarkocrvena torbica. Želim umrijeti. Crknuti. Riknuti. Skviknuti. Okinuti. Da me nema.

Ali kako? Progutati kutiju praxitena i zaliti je litrom ruma? A što ako se probudim mamurna i izrigana? A pištolj u usta? U dnevnom boravku, tako da mi se mozak zalijepi za ekran. A da skocim s vrha nebodera i tresnem na nekog prolaznika punog životne radosti? A leci u kadu punu vruce vode, prerezati vene, ako su to vene, i cekati? Dok po vratima lupaju Aki, Stara, Kiki...

A ostati živ i cekati? Cekati. Što ce se to meni dogoditi? Što se to gospodi iza brda valja? Želim umrijeti. A zašto svake godine trpam sise u mamograf i sva sam sretna kad doktor kaže "Sve je u redu, gospodo"? Svakih šest mjeseci idem ginekologu i cekam nalaz papa-testa, a ruke su mi mokre i ledene. Citam o raku i veseli me kad procitam da se može odstraniti dojka, ali i nadomjestiti novom, "još ljepšom", pa malo kemoterapija, malo zracenje, i tako...

A da skocim u more s rijecke rive? Pa potonem izmedu rive i broda. Pa izronim i tresnem glavom o brod ili rivu. Pa me izvuku. Pa ostatak života provedem u kolicima. A Kiki nece doci do kolica. Pa cu sjediti na kaucu nepokretna i gledati "Naši i vaši"... Uh!

A što ako se jednog jutra, iznenada, tko zna zašto, probudim puna životne radosti? A životna radost je... To je kad se raduješ životu. Kad se ujutro probudiš pa... Što? Skuhaš sebi kavu, ukljuciš radio i pjevaš na sav glas dok se na vjetru suše zavjese. Ili je životna radost kupiti azaleju za trideset i šest kuna zarez devedeset i svojim je rukama posaditi u veci lonac. Ali ja nemam trideset i šest kuna zarez devedeset. I nemam veci lonac.

Boli me kicma. Uho. Oci. Nemam struka. Frizerka mi govori: "Pustite sijedu kosu, neka Vam se kosa malo odmori. Pa cemo opet, za koju godinu..." Gdje cu ja biti za koju godinu? Možda cu ležati u lijesu u crnoj haljini i Pradinim crvenim salonkama, to ce mi biti posljednja želja, vidjela sam ih u Teni, a prijatelji ce me tužno gledati s debelim suzama u crvenim ocima. A onda ce povorka tužno stupati, hodati, koracati, vuci se, tapkati prema grobu mome. A prijatelji ce u šestom redu nositi vijenac od holandskih ljiljana, to ce mi biti posljednja želja, i pricati viceve o Muji i Hasi. Mujo i Haso u središtu Newyorka. Pa gledaju aparat za hot dog. "Vidiš, Mujo", govori Haso, s jedne strane ubaciš u mašinu vola, s druge izade kobasica." "A može li obrnuto", pita Mujo. "E, ne može. To je uspjelo samo tvom starom." I onda ce se moji prijatelji smijati, a vijenac ce se tresti. A što ako budem pepeo u zdjeli u dubokom? Jer se duboko nikad ne otvara.

Možda je životna radost gledati radosno na život. Treba veselo i brzo hodati, raditi sklekove, istezati se, ustima raditi "o" i "x". Treba se cuvati sunca. Na rukama moraju biti rukavice "radi pjega". Držati se moram uspravno. Osteoporoza. Pa cu... Pa cu... Što cu to uspravna, sijede kose, bijela lica, bez pjega na rukama, bez raka u sisama, s urednim papa testom, sa cvrstim licem jer stotinu puta dnevno radim "o" i "x"... Što cu?!

Nikad više necu roditi. Nikad više necu raditi. Necu postati glumica. Necu pokazivati goli trbuh. Necu živjeti u Londonu. Necu imati cvrste grudi. Necu kupiti kucu s vrtom. Necu biti ošišana na ježa. Necu uci u broj trideset i osam.

A tkanina na kaucu je prljava i ofucana. Novi kauc je tisucu maraka. Možda je to životna radost. Ali ja nemam ni kune. Bojim se inkasatora, racuna, moje Stare koja danima želi "pravi francuski parfem" jer Marija stiže. Tko je Marija?

A što ako je životna radost novac? Pa možeš kupiti cipele, pletenu košaru, olympus, parfem, kišobran, azaleju, platiti struju... Sve to.

A zašto se ubio sin vlasnika Fiata?

A nova ljubav? Novi, mlad, cvrst, mirišljav vrat? I moje ruke oko toga vrata. I moje tijelo uz to novo tijelo. I nove traperice koje pucaju medu novim nogama...

A macka? Treba je cijepiti i ocistiti od glista. A pas? Treba ga cijepiti i ocistiti od glista. A hrcak, ribice, zamorac... Popodne cu ispeci palacinke.

U izlogu uska svijetlozelena majica. I crvena suknja. Trideset i osam. Benetton.

Reci cu vam. Nemam marmelade u frižideru.
__________________

Prica pedeset cetvrta

Stražnjice u tranziciji

"Izvolite, gospodo", govori mi djevojka ili decko trbuha ravnog poput daske za peglanje. I golog. "Samo gledam." Što gledam. Ja sam u prodavaonici donjeg rublja i gledam grudnjake. Grudnjaci su tamnoplavi. Tužno ljubicasti. Plasticni, prozirni. Sa silikonima. Vodenim jastucicima. Grudnjaci-grudi kojima ne trebaju grudi. Proljetna depresija se lijeci kupovinom pa pitam. Dobro. Šapucem. "Imate li osamdeset i pet 'c'". "Molim?" pita djevojka ili decko trbuha ravnog poput ekrana televizora sony wega. Pišem na komadicu papira 85C. Djevojka ili decko trbuha ravnog poput grijace ploce mramoterm odlazi. Pa dolazi u pratnji gospodina broj pedeset i osam. "Zašto provocirate, gospodo?" govori gospodin i hvata me za mišicu. Na Korzu sam.

Logoraši iz Dachaua i Auschwitza dobili su slobodno prijepodne. Pa zato, obuceni u pastelne tonove, pokazuju rebra, kukice i pupkove. Na ocima naocale. U rukama torbice. Osjecam kako se njihovi pogledi lijepe za moje gigantske sise. Križam ruke na grudima. Stavljam dlanove na ramena. Neka kosturi misle da me nešto boli. Pa ulazim. U Benetton. "Izvolite, gospodo." Gleda me djevojka ili decko u suknjici trideset i dva. "Samo gledam", govorim. Iz jedne kabine izlazi visoki zarobljenik, metar osamdeset, a oko bokova dvadeset, svijetloplava krpica. "Što ceš ti ovdje?" pita Ada, "da te upoznam s kcerkom Anom." Logoraš mi pruža drhtavu ruku i nešto šapuce. Ada i to odlaze do kase.

Traper je zadnji krik. Uske, dugacke suknje. U takvoj suknji cu djelovati mršavije. "Izvolite, gospodo." Gleda me decko u lila hlacicama.

Možda nije decko. Možda je nešto drugo. "Tražim traper suknju, broj, broj... cetrdeset." Nosim cetrdeset i dva, ali ne želim zarobljeniku otkrivati svoju tajnu. Nešto odnosi svoje kosti prema lijevim vratima. Preda mnom izranja zaštitar broj šezdeset, metar devedeset. "Ovdje necete praviti nered!" Izlazim bez tude pomoci. Korzo. Skidam džemper i vezujem ga oko ogromne guzice. Tako da logoraši i robijaši misle da sam trideset i šest. Vucem Korzom svoju kantu. Žedna sam. I pije mi se kava. Ne mogu ušetati u Simonu i sjesti na stolicu. Gdje cu naci stolicu za svoj kontejner.

"Izgledam poput malog zmaja", rekla mi je Nerina jucer, u zmajevim ocima kila suza. "Naprijed šiljati veliki trbuh, straga velika guzica." A Nerina je cetrdeset. Brdo moga sala stoji pred Karolinom Rijeckom. Uci. Ne uci. Ulazim. I prilazim. Proljetnim majicama. Majicicama. Majicicicama. Uz pult velika usta, bijeli zubi, nešto kostiju, oko njih žuti pojas. "Izvolite, gospodo", govori mi to. "Kupila bih plavu majicu." Velike me oci gledaju. Bijeli mi se zubi pokazuju. "Da. Majicu." Stežem maju oko ogromnih bedara i križam ruke na sisama torbama. "Za koga", pita nešto. "Za kcerku", odgovaram. "Broj", pitaju Kosti. "Dvadeset i osam", odgovaram veselo. I ja konja za trku imam, kravo. Ako si krava. Ako nisi bikic. Bicic. Bicicic. Kosti mi iz kutije za cipele izvlace, pa po pultu razvlace, majicice, haljinicice, kompleticice, kostimicicice, traper suknjicicice. Gledam i osjecam velike oci na svom debelom, zapravo, volujskom vratu. "Hvala lijepa", govorim. "Ne svida Vam se?" šapuce Najbolja Juha. "Sve je to previše veliko za kcerku." Crkni, kravo, ako si krava.

Na Korzu sam. Zašto ujedinjeni kreatori pederi svih zemalja dva puta godišnje skacu na svoje konje. I jašu li jašu. I žele sve ženske guzice na svim ulicama svih svjetskih gradova pretvoriti u guzice deckica koje doma tucaju. Zašto.

Pretužno dupe vucem veselim Korzom. Ogromni grudnjak pun je ogromnih grudiju. Na njih mogu posložiti deset redova Carica Milica ili nekog drugog Frankopana. Ali se ne osjecam herojski. Zato što sam drugacija. I jedina. Ali. Mogu smršaviti. Imam sedamdeset. Ako smršavim pedeset, imat cu dvadeset. Jednog dana, mogla bih se naci na ulici u Milanu. Mogao bi mi, sleda, prici Armani. I uhvatiti me za kost u guzici. Pa reci: "Ciao, ragazzo."

Ulazim. Pa izlazim. U ruci mi tri milke. Kreatori pederi! Zbog mene se niste trebali ujediniti.
__________________

Prica pedeset peta

Kupka za prljavog Harryja

Idem ljubavniku. Na cetvrti kat. Zato sam u kupatilu i zato držim desnu nogu u umivaoniku. Pa je brijem. Kad je izbrijem, dignut cu lijevu nogu. Pa pazuha. Pa... Da. I to. Muškarci to vole. Citajte Vjesnik, Jutarnji, Glas Koncila... Svi pišu o tome. Na glavi mi veliki zeleni vikleri. Kad ih skinem, kosa ce mi biti ravna. I sjajna. Vi mislite da ja idem ljubavniku zato što moj Kiki ima tešku, dugogodišnju, neizljecivu bolest. Ne. Kiki je jutros otišao na tržnicu. Pa da iskoristim. Tijelo premazujem mlijekom Paloma Picasso. Kad se tucam s Kikijem, mažem se djecjom kremom protiv upale. Da mi se koža hrani sedam minuta.

Ne kažem da je moj ljubavnik ono što meni treba. Da je idealan izbor. Svaki ljubavnik je kompromis. Izmedu najboljeg i moguceg. Ja bih htjela da me tuca pravo muško. Ne kažem da ne bih. Ja bih htjela da me tuca Clint Eastwood. To! Ali ja imam pedeset, a on sedamdeset i dvije. Tako da on ne bi. Kad idem u kino, a igra Clint, a uvijek idem u kino, kad igra Clint, onda... Da. Stavim tri para gacica.

Ne znam sjecate li se... Clint se penje uza zid visok sto metara, pa ude, pa obije sef, pa zlato u veliku vrecu, istim putem natrag, a veliki psi trce za njim i laju. I trce kao ludi. Malo morgen, psi. O. Psi, psi. Jadni psi. Clint leti na krilima vjetra. Ili. Clint je policajac. A ima i jedan drugi policajac. Ali taj drkadžija ima trideset godina pa nije vjerodostojan. A žena mu ima dvadeset. A onda Clint zbog necega odlazi toj ženi doma. Skida brzo košulju. Clint. Pa brzo potkošulju. Trga sa sebe hlace. Clint. Pa bokserice. I vec je medu njenim nogama. Ludilo. I onda, nakon pedesetak minuta, skupa puše jednu cigaretu. Gospoda želi ostaviti muža drkadžiju i predati se sedamdesetogodišnjem Clintu doživotno. Ali Clint nece.

Baba ce za koju godinu dohvatiti tridesetu i biti stara kanta. Poput Zete Jones. Znate staru Zetu? Crtam obrve jer sam ih zabunom pocupala. Stara Zeta ima trideset i u zadnji cas, u krajnji tren, ulovila je Michaela Douglasa, šezdeset. Iza uha štrcam Palomu. Pa medu grudi. I na viklere. Moj ljubavnik je odvjetnik. I intelektualac. Voli citati. Pa sam ja Kikija pitala da mi da lovu za grudnjak, pa mi je dao, pa sam ljubavniku kupila: Davor Krapac, "Zakon o kaznenom postupku". Jer to nema. A Kikiju sam uzela barberry pa cu i to odnijeti gore jer svaki advokat nosi barberry.

Paloma mi je ušla u uho pa beby štapicem cackam uho. Ili, na primjer. Sjetimo se Johna Waynea. Jahao je u osamdesetoj. Pucao s jureceg konja i pogodio mrskog neprijatelja u središte srca. Neprijatelj bi se, na jurecem konju, zanjihao. Pa prevalio preko konja. Noge bi mu ostale u uzdama, konj bi ga vukao, i sve bi se strašno prašilo. John bi vratio pištolj kamo treba i pogledao prema petnaestogodišnjoj udovici koja je citav film cekala da joj John pogodi muža u središte srca. I docekala. Pa sad gleda u Johna. John, srecom, preko medunožja nosi debelu kožnatu pregacu koja prijeci njegovom rotvajleru da izleti iz kaveza i prestraši ženicu djevicu. Da! Djevicu. Nevinu djevicu! Nevinu!! Jer ima svakakvih djevica!

Mažem trepavice. I Jutarnji i Feral i Glas su objavili da prosjecan muškarac ima tristo milijuna spermatozoida koji spavaju snom pravednika do vlasnikove pedeset i osme. A onda naglo podivljaju na vlasnikov sedamdeset peti. A njihov broj se penje na milijardu.

Kod žena je, lakiram umjetne nokte jer odvjetnik voli kad mu grebem unutrašnju stranu bedara, sasvim drugacije. Mi se radamo sa šest jaja. Naša jaja pocinju starjeti u našoj petnaestoj. U našoj tridesetoj to su stara jaja. Suha. Prah i pepeo. Zato sve mi moramo do svoje tridesete jednim jajetom od šest jaja uhvatiti jednog spermatozoida od šesto milijuna. Pa smo sretne do kraja života.

Nabacujem na golo tijelo ogrtac za kupanje. A na njega barberry. A u ruku Krapca, "Zakon o kaznenom postupku". Zvonim. Evo ga. Moj odvjetnik iz Dalmatinske zagore. Gol. Trideset i pet. Ne. Godina.
__________________

Prica pedeset sesta

Mramorne grudi

Sjedim pred kaficem. Sunce grije. Zrak je cist. Deset je sati. I Korzo krcato. Preda mnom caj s duplim rumom. Ali izgleda kao caj jer sam dvije prazne cašice nula pet vratila. Ne želim da sve ove krave oko mene misle da sam alkoholicarka. Oci su mi iza tamnih naocala. Osjecam se. Debelo. Staro. Tužno. Promašeno. Nepotvrdeno. Otpisano. Zdrkano. Žalosno. Nevoljeno. Nevoljno. Neupadljivo. Bezlicno. Proljetno depresivno. Užasnuta brojem lijepih djevojaka. Zgromljena brojem lijepih žena.

Ovaj prokleti grad se sprema za izbor mis. Zato su sve polugole. Neke i gole. U aprilu. U uskim hlacama. Duge kose. Kratke kose. A da skratim kosu. Ili pustim kosu. Prijateljica mi je rekla da se moja boja kose u Italiji zove "klimaktericno crveno" i da je imaju "samo babe i Ruskinje". A ja nisam Ruskinja. Osjecam se nekako uznemireno. Uznemireno poput uznemirene krave.

Na ovoj curi crvena kosa nije klimaktericno crvena. Samo crvena. A iste su boje. I moja kosa. I njena kosa. Izgleda poput tanke ptice. Kamo je vode njene dugacke, vitke noge. Na faks. Ona misli studirati. Pa diplomirati. Pa staviti nekakvom klipanu noge na rame i roditi dvoje malih majmuna. Pa ce ih dojiti. A onda obješenih sisa i debele guzice cekati bolji posao. Koji nece dobiti. Boljeg muža. Koga nece naci. Bolji život koji nece doci. Glupa, ambiciozna, crvenokosa žirafa. Krava.

"Daj, kunu." To je Kuna. Prosjakinja. Sijeda, ravna kosa. Kratka. Oci, dva suha dugmeta. Ne dam joj kunu. Zlobno me gleda. Bogata gadura.

Sama sjedi za stolom i ceka da naide njen uskoro bivši muž. Oci su joj crvene. I debele. Koja glupaca. "Ja ga ne dam", plakala mi je u cetvrtak. Ti ga ne daš. Budalo. Umjesto da ga šutneš, uvališ mu klince, neka ih vodi ljubavnici, neka im kurva placa pokazne i maturalce. Ti ga ne daš. Daj ga, kravo. I odahni. Kako netko može crvene, debele oci pokazivati citavom gradu. Gdje su ti naocale? Gdje ti je ponos, glisto?

A zašto sam ja ovako ljuta? A prsti su mi stegnuti u šake. Zašto ne volim sve ove žene. Možda bih prema ovim babama koje veselo stupaju u šarenom krdu, morala osjecati nježnost. To su žene. Bica poput mene. Ja se njih bojim. Što ce mi uciniti? Mogu mi ukrasti muža. Da li sam ja moj muž? Pa me više nece biti? A možda ih ne volim jer su sve ljepše. Imaju male sisice tvrde poput brackog mramora. Ili kamena. Ili neceg brackog. Od toga je napravljena Bijela kuca. A što ako neki muškarci vole dugacke, mlohave sise? Svakakvih ljudi ima. Možda svi muškarci ne vole mlada tijela. A zašto se ja ne mogu pomiriti sa svojim godinama? Jesu li mi druge žene krive?

S muškarcima je drugacije. Oni skupa piju pivo ispred malih ducana. U potkošuljama. I tapšu se po debelim ledima. Ne pada mi na pamet lupkati debele, nepoznate, znojne žene u potkošuljama pred vratima malih ducana. I s njima piti pivo. Ja od piva podrigujem. A muškarci vole biti skupa. Oni idu u rat. Pa onda pod bombama i granatama nepoznate, ranjene muškarce nose danima na svojim ledima. Ne postoji nepoznata žena koju bih sebi natovarila na leda. Ni poznata. Nema tog rata.

Muškarci varaju svoje žene. I o tome pricaju svojim prijateljima. A prijatelji im daju stan i alibi. I ne pricaju o tome. I ja imam ljubavnika. Ali Ela to ne zna. Da zna, nazvala bi Kikija. Poslala mu fax. E-mail. Preporuceno pismo. Obavijest preko Glasa Amerike Slobodne Evrope. Radio Vatikana. Radija 101. I ja bih njenom mužu. Zašto? Zašto se oblacimo za ženske poglede? Zašto ni jednu ženu na svijetu ne zanima ni jedan muškarac? Osim kao trofej koga ce pokazati drugoj ženi. I cuvati ga od nje. Zašto se mrzimo sa smiješkom na usnama koje smo namazale onako kako je to ucinila naša najbolja neprijateljica. Zašto su sve moje prijateljice, znanice, sestre, kcerke, mame. Zašto su krave, kurve, gadure, glupace, prdare, šupcare, ludare, debele, kantare, slinavke, nuklearni otpad, koze, anakonde, kobre, picke...

Zašto? Zašto ja sad ne bih prišla onoj Veri, tamo ispod tende? I rekla: "Stvarno mi je drago što te vidim." Otvorena srca. Odrasle smo skupa. Imam fotografiju na kojoj smo zajedno gole, pokraj psa, kad smo imale dvije godine. Pa prilazim Veri i govorim: "Stvarno mi je drago da te vidim." Pa je gladim po licu i ljubim u obraz. Vera me gleda. A oci joj zelene. Grli me, odmice od sebe, pa mi prilazi i prstima mrsi kosu.

"Super izgledaš. Kako mi je drago da te vidim." Pa me glasno i veselo ljubi. U jedan obraz. Pa u drugi. Krava. Slinava. Lažljiva.
__________________

Prica pedeset sedma

Zbogom, Marijo!

Sjedim na balkonu. Uskršnjem sam zecu odgrizla veliku cokoladnu glavu. Pojest cu mu i tijelo. Debelo. Cokoladno. Na stolu u dnevnom boravku je košarica sa jajima. Moja kcerka Aki ove godine nece odnijeti jaja na blagoslov.

Godinama me muci to pitanje. Koliko Bozanic ima haljina? Dvadeset? Pedeset? Sto? I zašto kardinal Bozanic ima mnogo haljina? Treba li Božji sluga biti toliko elegantan? Smije li Kardinal uživati u sebi? Da li to dragi Bog od njega traži? Kardinal živi u siromašnoj zemlji gdje sto ljudi ima tri zuba u glavi, a nitko nema posao. Možda Bozanic svojim elegantnim haljinama porucuje Hrvatima da ce biti bolje. Ako vjeruju. I oni ce imati mnogo odjece? Ja sam nevjernica. Smijem li ja uopce razmišljati o Bozanicevim haljinama? Nije li to grijeh? Bozanic je sveto lice. Svima sveto? A ako meni nije sveto, u cemu je moj problem? Ja ne vjerujem u Boga. A ipak pišem Bog velikim slovom?! Ako ne vjerujem u Boga, zašto me zanima Bozanic i njegove haljine?

Ja želim pitati i zašto Bozanic boji kosu? Smije li se to pitati? Je li je moje pitanje uvredljivo? Koga vrijedam? Bozanica? Boga? Zašto Bozanic boji kosu? Zašto ja bojim kosu? Zato što želim izgledati mlada. I ljepša. I poželjnija. Smije li Bozanic željeti izgledati poželjno? I poželjno kome? Ženama? Muškarcima? Djeci? A možda je sve tako jednostavno? Bozanic nije kicoš. Bozanic je trgovacki putnik koji prodaje svoj proizvod pa mora, poput svakog dobrog trgovackog putnika, ostaviti dobar dojam. Možemo li zamisliti Bozanica kao debelog pedesetogodišnjaka, prosijede masne kose u otrcanoj mantiji? Bi li takav bio bliže Bogu? Ili samo bliže Hrvatima?

Je li razmišljanje jedne nevjernice o kardinalima i buducim kardinalima u ove uskršnje dane hereza? Zapravo, smiju li se uopce postavljati neka pitanja? Ljudi svecenike nikad ništa ne pitaju jasno i glasno. Vjernici prilaze sveceniku, rjede kardinalu, gotovo nikad papi, i onda pognute glave šapucu.

Je li to poštovanje? Ili je to strah? Župnik iz Sesveta je godinama djevojcicama stavljao ruku u gacice. Vjernici ga ništa ne pitaju. Samo šapucu o tome. Puni poštovanja? Ili straha? Boje se. Ali boje se i nevjernici. Bojim se i ja. Zato ni ja ništa ne pitam makar bih tako rado znala koliko Bozanic ima haljina.

Tako se malo zna. Da li poznati hrvatski književnik zna da nije intendant jer je jedno sveto lice okrenulo telefon? Zna. Ali ne piše o tome. Da li vi znate da je ovih dana jedan klinac u osmogodišnjoj školi od uciteljice engleskog dobio zadatak da prevede pitanje: "Koliko je dana Isus bio u grobu?" I da odgovori na engleskom. Da li je dobar odgovor na odlicnom engleskom: "Šest mjeseci"? Ili je to loš odgovor? Što ce se ocjenjivati?

Jedan Talijan je u mom gradu odlucio osnovati poduzece koje se trebalo zvati "Santa Clara". Tako se zove i mineralna voda koju Talijan proizvodi u Italiji, a želi je uvoziti u Hrvatsku. Trgovacki sud je odbio registrirati firmu "Santa Clara" jer u Hrvatskoj firme ne smiju imati sveta imena. Zato jer ce sigurno pasti u stecaj. Pa bi bilo vrlo nezgodno da u Novom listu osvane naslov: "Vjerovnici lupaju na zatvorena vrata propale 'Santa Clare'".

Trsat je najljepše mjesto na svijetu. S grandioznom crkvom. Mnogi ljudi nedjeljom odlaze na Trsat da bi uživali u ljepoti trsatskih kucica i miru. Da miru... Svake nedjelje u šest popodne Trsatom odzvanja urlanje svecenika. Ukljucuju zvucnike, megafone, tule bez imalo sluha... Vi mislite da pretjerujem. Da ne treba vjerovati nevjernici ni kad istinu govori. Ali oni zaista urlajuci u megafon prepricavaju muke Isusove. A što je s mojom mukom? Imam li ja kao nevjernica neka prava u Hrvatskoj? Smijem li u šest popodne nazvati policiju i zatražiti da se poštuju javni red i mir? Smijem. Ali me strah. U Hrvatskoj danas živi sto šest posto stanovnika katolicke vjere. Zapravo... ja sam jednostavno kukavica. Da sam hrabra, rekla bih: "Dosta mi je terora, gospodo! I blagoslivljanja topova i lopova! Ne znam Ocenaš! Ne zanima me Zdravomarija! Ugasite zvucnike! Iskljucite megafone! Budite tihi!"

Ali ja šutim. Da me ne bi kaznio Bog u koga ne vjerujem. Kako cudno? I ja sam samo tihi sluga slugama koje ne poštuju Gospodarove zapovijedi.

Grizem debelo cokoladno tijelo uskršnjeg zeca. I mislim kako ove godine moja kcerka Aki nece odnijeti jaja na blagoslov. A hoce.

margareta · Post by **margareta** » 06/09/2004 21:30

ptičiji pogled

dajdzarile · Post by **dajdzarile** » 08/09/2004 23:02

imal jos ovih prica ? ne da su dobre nego...

fair samo nastavi

Fair Life · Post by **Fair Life** » 08/09/2004 23:45

Obecao sam 50. Postavio sam 56. Ne mogu vise, jer svaku je trebalo srediti.

PRICE iz Ferala

#51

#52

#53

#54

#55

#56

#57

#58

#59

#60

#61

#62

#63

#64

#65

#66

#67

#68

#69

#70

#71

#72

#73

#74

#75