Pocetkom '92 moja tetka i njena porodica su pobjegli sa Ilidze i zivjeli privremeno kod nas u Novi grad. Sjetih se kada je moj rodjak ostao zaboravljen u podrumu nakon masovnog granatiranja, tamo nekada sredinom '92 (ni dan danas necu skontati kako smo ga mogli zaboraviti preko noci). Nije mogao izaci iz podruma jer je neko postavio panj ispred vrata, tako da je zaglavilo, ni makac.Zapomagao je, ali zaludu. Jadnik je k'o u samici morao pisati u bocu koju je, srecom, imao na raspolaganju. I citavu noc tako, dok ga se na sabahu nismo sjetili.
Druga anegdota tice se irskog setera moje rodice i moje sestre kojoj je tada bilo 4 godine. Jednog dana, u nasem malom stanu sa 8 ljudi u prostoru u kojem bi optimalno boravile 3 osobe, nema psa i sestre. Nakon kratkotrjane potrage, nasli smo ih oboje ispod kuhinjskog stola kako lizu eurokrem, po sistemu moja sestra malo pa kuja malo iz iste plasticne posudice. A kuja je inace bila luda, znala je krasti odjecu plivacima na obali Zeljeznice ili lizati uloske iz konejnera.A sto se eurokrema tice, moram priznati da smo u blizini imali veleprodajni magacin iz kojeg se odnosilo sakom i kapom.

Taj isti cuko je maznuo dobar komad suhog mesa sa pijace na Alipasinom polju negdje '93 kada je suho meso bilo pojam i donijela doma, ali avaj, nije dala nikome ni zalogaja dok se sama nije kutarisala citave komadine.
A sjeca li se neko telefonskih razgovora a la tele-konferencija, po 2, 3 osobe na istoj telefonskoj liniji?Telefon se ionako nije placao, pa se moglo zvati gdje ti dusa iste, naravno, na slobodnoj teritoriji, a i u RS.