podsjetimo se kako su dani pisali davne 2001. o zadatoj temi.obratimo pažnju na kraj teksta
:
Ovisni o Drogi
Dugovi, gubici, blokirani računi, beskonačan broj dozvola koje treba dobiti od isto toliko ministarstava i ureda i potrošiti isto toliko vremena, nisu bili prepreka da Slovenci počnu ulagati u Bosnu i Hercegovinu. Samo u Kantonu Sarajevo oni su otkupili četiri firme, koje su jedino proizvodile dugove. Dani su posjetili neke od tih firmi i sa novim vlasnicima razgovarali o ovom nesvakidašnjem - hazarderskom potezu
--------------------------------------------------------------------------------
a bi neko investirao u Bosnu i Hercegovinu, potrebno mu je puno više od dobrih želja i hazarderskog dara. Prije svega - živaca. Jer, Bosna je zemlja u koju sve i kad neko hoće da investira, to ne može učiniti tako lahko, jer ga ovdašnja birokracija naprosto izluđuje.
Malo je onih stranih ulagača koji su u Federaciji BiH izdržali kompletan kondicioni trening njene administracije, a koji se, u najkraćem, sastoji u pribavljanju raznih dozvola i potvrda od osamnaest različitih ureda i kontaktiranju više ministarstava na više nivoa, što traje mjesecima, a nerijetko i godinama.
Ali, čak i u takvim okolnostima, Bosni se osmjehnula sreća. U njene neiskorištene potencijale i propalu privredu odnedavno su svoj novac i znanje počeli ulagati Slovenci. No, i ova činjenica više je zainteresirala obične smrtnike negoli one čija je to prevashodna zadaća. Tako Federalna agencija za privatizaciju uopće nema zbirne podatke o prodatim firmama ili njihovim dijelovima, odnosno o njihovim kupcima (jedino što tamo, kada se o ulaganju Slovenaca tiče, znaju jeste to da je "Pivara Union kupila nešto dionica Sarajevske pivare"!?). Tako znatiželjniku ostaje jedino da pješice, od kantona do kantona, od Bosne do Slovenije, sazna šta su Slovenci sve kupili, kojim povodom, šta su obećali i šta im je utrapljeno.
Upropaštene investicije I Ševkija Okerić je pretposljednjeg dana svog direktorovanja u Agenciji za privatizaciju Kantona Sarajevo otvoreno kritizirao domaću administraciju: "Naša administracija je spora, teško donosi odluke i daje zbunjujuća objašnjenja. Čitave firme nisu uknjižene, ne postoje kvalitetni dokazi i onda se sve to svali investitoru na leđa. Mi nemamo cilj, ne prepoznajemo naš interes. A prije nego smo krenuli u privatizaciju, trebali smo sazvati vanredne skupštine i sjednice Vlade, donijeti zakone po kratkom postupku. Ako neko hoće da uloži ovdje pet ili 50 miliona, svejedno, onda on to zaslužuje." Okerić veli i da je, baš zbog navedenog, veliki broj nekoć zainteresiranih stranih investitora pobjeglo glavom bez obzira. "Samo su Slovenci ostali istrajni. Valjda jedini oni poznaju naš mentalitet i spremni su s nama se hrvati."
S Okerićem se slaže i Branko Vodušek, Slovenac koji preko svoje firme PR-SI.NET vodi strateške komunikacione projekte sa klijentima koji, između ostalog, ulažu u BiH. On kaže: "Mi dobro poznajemo i razumijemo način života u BiH, poznat nam je sistem vrijednosti, kao i radne navike, i stoga je nama lakše investirati nego drugima."
Vodušek je na primjeru Perutnine Ptuj plastično oslikao tjeranje investitora iz BiH. Ova firma je sa Agrokomercom iz Velike Kladuše još u januaru 2000. potpisala ugovor o osnivanju zajedničkog preduzeća za uzgoj i preradu mesa peradi i proizvoda. "Na osnovu ovog ugovora, Perutnina Ptuj trebala je uložiti više miliona maraka i zaposliti još 150 radnika. No, tzv. mali dioničari Agrokomerca, koji su postali njegovi suvlasnici još za vrijeme tzv. Markovićeve privatizacije, pobunili su se i projekat je zaustavljen. Zato je kapital koji je bio namijenjen Agrokomercu, Perutnina preusmjerila za kupovinu 59,4 posto vlasničkog dijela drugog najvećeg proizvođača pilećeg mesa u Hrvatskoj - Pipo Čakovec, i u decembru prošle godine realizirala taj projekat", kaže Vodušek.
Zbog administrativnih prepreka izostala je i investicija vrijedna 40 miliona maraka koje je u hotelsko-turistički kompleks na Ilidži bila spremna uložiti slovenačka firma Terme Čatež. Zapravo, ova firma već dvije godine čeka na suglasnost kantonalnih i gradskih vlasti kako bi mogla započeti sa investicijom.
Ovakvih primjera ima još i sigurno bi ih bilo još i više da Slovenci nisu uporni i precizni onoliko koliko zaista jesu. Zato, a to nam je potvrdio i Ševkija Okerić, za dosadašnje investicije Slovenaca u BiH ima da zahvalimo, prije svega, njima samima. Okerić kaže: "Slovenci, za razliku od nas, imaju cilj i znaju šta hoće. Sve je kod njih isplanirano i precizno. Predstavnici Ambasade Slovenije najredovniji su gosti u Kantonalnoj agenciji za privatizaciju. Ali sa njima je mukotrpno pregovarati. Malo je falilo da zbog jedne jedine riječi dođe u pitanje ugovor o kupovini Fabrike obuće i kožne galanterije Sarajevo od strane Alpine Žiri. Čitavih šest sati pregovarali smo oko toga da li treba u ugovoru napisati da se Alpina obavezuje da zadrži radnike ili da ih preuzme. Nama je to svejedno, a njima nije. Na kraju je sve ispalo kako treba, oni su ušli u Fabriku obuće i, koliko znam, već su poslali deset radnika na edukaciju u Sloveniju."
Pored Fabrike obuće i galanterije koju je Alpina Žiri kupila za samo 200.000 maraka, u Kantonu Sarajevo Slovenci su, v sodelovanju s domaćim kupcima, koji su obezbijedili certifikate, postali većinski vlasnici još tri firme: Activa Group Ljubljana i Abdulah Mešković kupili su Robno-transportni centar za 24.403.094 KM, Droga d.o.o. Sarajevo i Nermin Salman kupili su preduzeće Konzum za 6.100.000 KM, Gorenje Commerce i Ahmed Aganlić kupili su Duhanpromet za 1.500.000 KM.
Živo nas je zanimalo šta je to što je Slovence ponukalo da kupe, recimo, Konzum, za čije je poslovanje nezavisna revizorska kuća RECON izjavila da je katastrofalno i da na takvo još nikad u svojoj praksi nije naišla, ili, naprimjer, Duhanpromet, firmu kojoj je osnovna djelatnost maloprodajna distribucija duhana i štampe, a u kojoj su zaposleni počeli i zaboravljati da za rad postoji novčana naknada - plaća.
Kutarisanje dugova Droga d.o.o. Sarajevo, firma-kćerka Droge Portorož, na tenderu održanom 9. juna prošle godine, postala je većinski vlasnik (77%) lanca od dvadeset maloprodajnih objekata poznatih pod imenom Konzum. Njen direktor Nermin Salman veli da se Droga obavezala zadržati svih 185 zaposlenih radnika, uposliti još šezdeset i pet i uložiti 10.100.000 maraka! Za samo dva mjeseca, otkako je ušla u posjed Konzuma, Droga je uložila 1.666.018 maraka. No, početni bilans stanja koji je Konzum predočio kupcu prilikom privatizacije ni izbliza ne izgleda stvarnom. Prema Konzumovom bilansu, kupac je bio obaviješten da je ta firma u minusu samo 543.430 maraka. Međutim, RECON je utvrdio da samo dug prema Market banci iznosi tri miliona maraka, dok su ostala dugovanja dostigla cifru od skoro četiri miliona. Droga je do sada uspjela na dvije godine reprogramirati dug prema Market banci i uplatiti jedan milion maraka. Direktor Salman veli da Konzum duži period nije plaćao najamninu, ostave su bile poluprazne, uskladištenoj robi rok upotrebe je davno istekao, porezi na plaće, socijalno i zdravstveno osiguranje uopće nisu uplaćivani, a plaće su kasnile po nekoliko mjeseci. Droga je stanje u Konzumu uspjela dovesti do pozitivne nule: uplatila je sva dugovanja za socijalno i zdravstveno osiguranje; plaće, doduše minimalne, isplaćuju se mjesec za mjesecom; obezbijeđene su mjesečne karte za gradski saobraćaj i od prvog marta isplaćuje se po 50 maraka za topli obrok.
Gorenje Commerce je novi vlasnik Duhanprometa
Interesantan je podatak da Droga zaposlenim plaća zdravstveno osiguranje u privatnoj klinici "Mesihović". Naravno da nas je zanimalo otkud ovaj deal. Nermin Salman se nasmiješio i odgovorio: "U pravu ste, to jeste jedna vrsta deala. Ali, zbog činjenice da veliki broj radnika, njih između petnaest i dvadeset, u kontinuitetu, odsustvuje s posla, da su bivši generalni i finansijski direktori od decembra prošle godine na bolovanju i da svi oni donose ljekarske nalaze u koje ne možemo vjerovati, mi smo bili prisiljeni okrenuti se privatnoj praksi."
Govoreći o ovome, direktor Salman upoznao nas je sa još jednim problemom pred kojim se Droga našla još pri samom ulasku u Konzum. Naime, prema njegovim riječima, radnici koji su po tzv. Markovićevoj privatizaciji kupili dionice, nisu mogli podnijeti da je još neko vlasnik Konzuma, pa su čak pet mjeseci branili Drogi da uđe u posjed, a kada u tome nisu uspjeli, otvorili su sezonu bolovanja. No, sve to Drogu ne sprečava da ispuni svoj naum u BiH. Ova firma, koja inače zastupa De la Maris iz Izole (tvornica ribljih proizvoda), Medex iz Ljubljane, Maner (tvornica biskvita) iz Beča i Efes Pilsener (tvornica piva) iz Turske, nabavljač je prehrambenih proizvoda naveliko za najveće sarajevske shopping-centre, poput VF-a, Mercatora i Interexa, kani renovirati sve prodavnice dnevne potrošnje, a cijene robe prilagoditi ovdašnjem standardu. Pored toga, namjerava iskoristiti skladišni prostor površine 9.000 kvadratnih metara za logistički centar, a u opticaju je i ideja izgradnje nove fabrike kokošije paštete Argeta.
Nermin Salman objašnjava i zašto se Droga upustila u investiranje na ovako kriznom tržištu: "Droga u BiH sa svojim proizvodima učestvuje sa čak 34 procenta, a kada se uzme u obzir naša suradnja sa svjetskim firmama koje sam nabrojao i činjenica da sve to što mi proizvodimo treba ovom stanovništvu i da se već naviklo na te proizvode, onda nema mjesta zebnji. Potrebno je uvesti još malo 'poslovnog reda' i eto uspjeha", veli Salman i kao prilog tome navodi primjer da je dnevni promet u Konzumovim prodavnicama, kada ih je Droga preuzela, iznosio ispod četiri hiljade maraka, a da danas, u samo šest prodavnica, on iznosi oko devet hiljada maraka.
Frižideri i trafike Gorenje Commerce, firma-kćerka Gorenja iz Velenja, kupilo je Duhanpromet. Otkud to da firma koja proizvodi frižidere i električne šporete kupi firmu poznatu po plastičnim kioscima u kojima prodaje cigarete, žvakaće gume i štampu, i još za nju plati fantastičnih milion i po maraka (početna cijena iznosila je 387.677 KM)? Amir Zukić, sadašnji direktor Duhanprometa, veli da je Gorenje kupilo 62,64 posto kapitala i tako postalo 506. dioničar Duhanprometa. Ostalih 505 dioničara su radnici Duhanprometa. Gorenje se obavezalo na zadržavanje 144 bivša radnika i dodatno ulaganje u iznosu od dva milona maraka. I Gorenje je, kao i Droga, zateklo stanje različito od prezentiranog, pa su angažirali revizorsku kuću REVSAR. Radnici Duhanprometa plaće su primali sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci, ali je Gorenje ta dugovanja već isplatilo. Direktor Zukić napominje da, bez obzira na to što se Gorenje prije nije bavilo prodajom duhana i štampe, ono može pomoći procvatu ove firme jer ima uhodan menadžment po evropskim standardima. "Svoje standarde Gorenje ovdje preslikava. Slovenci dobro poznaju ovdašnji mentalitet i prilike, i nije neshvatljivo zašto su sa više strpljivosti ušli u investiciju od drugih ulagača", kaže Zukić. On veli da će mali kiosci, putem kojih se obavlja distribucija robe, biti uskoro standardizirani, kako njihov izgled, tako i asortiman roba, i da će se uspostaviti poseban odnos između matične kuće i poslodavca.
Osim kupovine čitavih preduzeća, Slovenci u kupovini bh. preduzeća učestvuju i preko privatizacijskih investicionih fondova. Od ukupno deset takvih fondova, u šest njih Slovenci imaju većinski ili djelimični ulog.
Matjaž Prinčič, predsjednik Izvršnog odbora ABDS-a, društva koje je osnovalo privatizacijski investicioni fond BIG, veli da je u prvom krugu javnog upisa dionica ovaj fond otkupio veći dio dionica Štamparije Borac iz Travnika i oko 10 posto dionica Remontnog zavoda iz Travnika. BIG je inače poznat kao fond sa najvećim osnovnim kapitalom, kojem je nakon prvog kruga javnog upisa dionica preostalo preko milijardu maraka.
Najveći pojedinačni dioničar u BIG-u je Kmečka družba, sa 40 posto uloga, i ona je učestvovala u dokapitalizaciji Oslobođenja. Naime, Kmečka družba je za finansijsku sanaciju ove štamparsko-izdavačke kuće već uložila dva miliona maraka i tako postala vlasnica 39 posto dionica. "Oslobođenje je firma sa tradicijom, što mi jako cijenimo. Sigurni smo da će se našim finansijskim injekcijama Oslobođenje oporaviti, stečeni ugled vratiti, a firma dići na noge", kaže Prinčič.
Ali, Kmečka družba nije prisutna samo u federalnom dijelu BiH. Svoja sredstva ona ulaže i u Republiku Srpsku. Tako je "pogurala" osnivanje Društva za upravljanje PIF-ovima "VIB Fond" iz RS-a, pa sad njen suvlasnički ulog iznosi čak 49 procenata.
Naravno, ovdje nije iscrpljen spisak slovenačkih ulaganja. U maloj privatizaciji Slovenci su učestvovali u kupovini zemljišta i dijelova firmi, kao što je slučaj sa Željezarom Ilijaš i Famosom. Treba napomenuti i ulaganje Preventa iz Sloven Gradeca, samostalno i preko PIF-a Prevent Invest, u proizvodnju presvlaka za automobilsku industriju u Sarajevu i Brezi, a trenutno je aktuelna ponuda Ljubljanske mljekare da otkupi 67 procenata sarajevskog Milkosa, koji trenutno ima čak šest miliona duga. Perutnina Ptuj je također u Republici Srpskoj ustanovila svoje trgovačko preduzeće TRN - Laktaši, dok je ulaganje Leka iz Ljubljane u sarajevski Bosnalijek, zatim u Mercator centar, VF, WISA shopping-centar, već apsolvirana stvar.
Iako, kada se sve sabere i oduzme, ulaganje Slovenaca doima kao ničim izazvano, stvari su sasvim drugačije. Slovenci su dobili jeftine tvornice, jeftinu radnu snagu, od koje će, uz malo riktanja, strpljenja i ulaganja, napraviti dobar biznis, a onda otvoriti put ka tržištu islamskih zemalja. S druge strane, Bosna nema šta izgubiti. Dobila je i više nego što je zaslužila. Pa ma koliko mi sami o sebi imali visoko mišljenje.
Arhiva Dani
