[color=blue][size=100]DANI - Broj 452 - 10.02.2006.[/size][/color] wrote:Zašto BiH (nažalost) ne može biti građanska demokratija
DOŠAO ŠEJTAN PO SVOJE...
U javnom političkom prostoru Bosne i Hercegovine u svakom trenutku ima jedna središnja tema oko koje se kristaliziraju suprotstavljeni politički programi i povodom koje domaći akteri odmjeravaju snage, učvršćuju i profiliraju stajališta, prikupljaju podršku za neke predstojeće izbore ili se naprosto prikazuju "stranom faktoru" kao prihvatljivi sagovornici. U posljednjih nekoliko mjeseci, taj klin u čorbi zove se "ustavne promjene". Po običaju, rasprava se vodi sa mnogo strasti, nekompetentno i sa pozicija godinama poznatih i nepromijenjenih, pa je iz aspekta demokratske ustavotvorne prakse sasvim nezanimljiva. Ipak, ako najnovije inicijative nekih bosanskih političkih formacija, stranačkih prvaka i javnih ličnosti smjestimo u povijesnu perspektivu, ne pristajući da ih izdvojimo iz jednog kontinuiranog pokreta koji traje već 15 godina, današnja zalaganja za "građansku Bosnu i Hercegovinu" ukazuju se kao prilozi za historiju bosanskog političkog beščašća.
Vrhunac tog licemjerja predstavlja plaćeni (pr)oglas "Povodom ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini", što ga u Oslobođenju od 13. januara 2006. objavljuje Stranka za BiH. U njemu čitamo, naprimjer, da "u sadašnjoj inicijativi (ne kaže se čijoj, T. H.) građani nisu konstituirani kao suvereni, niti je sama država konstituirana kao suverena. Suverene su jedino etničke grupe i suverena prava mogu se utvrđivati jedino kroz tri unaprijed određena etnička tabora".
Izneseni stav sam po sebi nije sporan: ne samo da je koncept političke organizacije društva što počiva na pojedincu poželjniji od drugih, već je u Bosni i Hercegovini on jedini moguć. Skandalozno je samo to što taj stav dolazi od Stranke za BiH, i skandalozan je kontekst u kojem se iznosi...
Kada je prvi puta bilo moguće realno zagovarati "građanski princip"? Bez ikakve sumnje, krajem 80-ih godina, nakon planetarnog urušavanja komunizma, kada su tzv. socijalističke zemlje pristupile (ili bile natjerane da pristupe) temeljnim promjenama u političkoj organizaciji društva. Pitanje pred kojim se, u tom procesu, našla Bosna i Hercegovina bilo je u osnovi veoma jednostavno: hoće li se vlast jednog kolektiviteta (radničke klase) zamijeniti vlašću građana, ili vlašću drugih kolektiviteta (zvali ih mi narodima, konstitutivnim narodima ili nacijama)?
Ne može se, ni u najkraćim crtama, prikazati kratkovida argumentacija u korist "države narodâ" koja je tih godina bila u opticaju. Zauzvrat, "država građana" imala je u javnom prostoru toliko malobrojnu podršku da nije teško prisjetiti se ključnih momenata u kojima je bila dosljedno ismijavana ili odbacivana.
Prije prvih izbora
Prva prilika ukazala se u jesen 1989, kada su petorica građana (T. Haverić, Z. Grebo, I. Lovrenović, M. Živanović, D. Međović) tražila od Skupštine SR BiH da vrati pravnu snagu Deklaraciji ZAVNOBiH-a o pravima građana BiH iz 1944, prvom bosanskom ustavu i dokumentu koji je, po mjeri modernog konstitucionalizma i zaslugom svoga glavnog tvorca Hamdije Ćemerlića, uspostavljao građanina kao osnovni politički subjekt. Ne sjećamo se da je ta inicijativa dobila masovniju podršku, a naročito da je iza nje stao ijedan od današnjih glasnih zagovornika "građanskog principa" iz rukovodstva Stranke za BiH.
Druga prilika ukazala se kada je legaliziran stranački pluralizam. U tom trenutku, i samo u tom trenutku, donosile su se inicijalne odluke koje će oblikovati socijalno-politički život na ovom tlu u narednih pedeset godina. Budući da su odluke o etnopolitičkom organiziranju bosanskih Srba odn. Hrvata bile donesene u Beogradu odn. Zagrebu, jedina odluka koja je mogla biti donesena u Bosni i Hercegovini bila je o tome hoće li se i Muslimani tako organizirati, ili će svoje glasove dati "građanskim strankama".
Ni ovdje ne pamtimo da se ijedan od današnjih zagovornika građanske demokratije protivio osnivanju muslimanske nacionalne stranke. Ali se odlično sjećamo jednoga od njih, doktora lenjinizma, koji je i samu ideju građanina proglašavao "teorijskim konstruktom" koji je izmislio kralj Aleksandar kako bi posrbio Muslimane. Idući uvijek dalje, taj karcinom svakog kritičkog mišljenja u Bosni i Hercegovini uložio je, po običaju, neviđen napor u zamjenu teze, i borio se za legalizaciju "stranačkog organiziranja na nacionalnoj osnovi", dok se zapravo radilo o sasvim drugom pitanju, naime: kada to jednom bude dopušteno, je li Muslimanima pametno da se nacionalno organiziraju?
Muslimanska politička klasa smatrala je da jest, i SDA je osnovana. Sastavni dio njezine predizborne kampanje bilo je sistematsko blaćenje i ocrnjivanje građanskih stranaka, koje su navodno odvlačile glasove Muslimana od jedine političke formacije koja autentično zastupa njihove interese... Možemo li pogoditi ko je od današnjih zagovornika "građanskog principa" u tome prednjačio?
Nakon izbora, a prije agresije
Ishod prvih izbora je poznat: BiH nije postala građanska demokratija već faktička etnokratija. Uopšte ne treba sumnjati da su svi s kojima se Haris Silajdžić, jedan od prvaka Stranke za BiH, nedavno susreo u Briselu, bez izuzetka potvrdili da žele građansku demokratiju za BiH, a nikako etnički podijeljenu državu (intervju za Dnevni Avaz, 13. januar 2006, s. 2). No Silajdžić se našao u prilici da se u Briselu sastaje s ljudima od kojih nešto zavisi samo zato što ga oni otprije znaju kao političara; a političar je postao kada je, u etničkoj podjeli vlasti nakon prvih izbora, njegovu Stranku demokratske akcije zapalo ministarstvo inostranih poslova. (Može li se zalaganje za građansku demokratiju, kada dolazi od jednoga od protagonista etničke podjele vlasti, shvatiti drukčije nego kao krvav cinizam?)
Sljedeća prilika u kojoj je odbačena ideja građanske demokratije, u uskoj vezi s prethodnom, bilo je kratkovido insistiranje na "narodnoj suverenosti", gdje se narod shvatao kao etnija a ne ukupnost građana. Tako će se u 6. tački Rezolucije muslimanskih intelektualaca BiH, objavljenoj u januaru 1991, izričito tvrditi da su "Muslimani... suveren narod". Treba li da nas iznenadi što se među potpisnicima nalazi i Safet Halilović, još jedan od prvaka Stranke za BiH koja danas, eto, osuđuje suverenost etničkih grupa? Treba li da nas iznenadi što se, u istom trenutku, strategija srpsko-armijskog vrha sastoji upravo u potvrđivanju toga shvatanja, što Veljko Kadijević nedvosmisleno posvjedočuje u jednom razgovoru s Borisavom Jovićem: "U razgovorima sa republikama treba da polazimo od sledećeg principa: svakom narodu treba priznati mogućnost da bira soluciju, ali ne i republici." (B. Jović, Poslednji dani SFRJ, pod 4. januarom 1991)?
U istom duhu negiranja političkog subjektiviteta države, borci za muslimanske interese zalagali su se da u Predsjedništvu SFRJ ne budu predstavljene republike nego narodi: "nedopustivo je da Muslimani, po brojnosti treći narod u Jugoslaviji, nemaju u Predsjedništvu svoga predstavnika...".
Ne treba zaboraviti ni "Liberalni ustav", tj. nacrt ustavnog teksta koji je Liberalna stranka, uz potpise 30 opozicionih poslanika, ponudila na razmatranje Skupštini RBiH. Bio je osovljen na građaninu kao osnovnom subjektu, s jakom vladom i predsjednikom (a ne predsjedništvom) koji bi imao protokolarnu ulogu, ostavljao je mogućnost opštinama da se udružuju u regije, uvažavao etničku heterogenost države i predviđao institucije koje je štite... ukratko, sve ono što bi pobornici građanske demokratije danas htjeli da imaju, no do čega im onda nije bilo pretjerano stalo.
Dalje, bilo bi nepravedno prešutjeti usvajanje "Brionske deklaracije" u Skupštini RBiH, početkom jula 1991. Prva tačka ovog dokumenta, koji je ponudila Evropska zajednica, određivala je da "narodi Jugoslavije jedini mogu odlučiti o svojoj budućnosti", i tako utvrđivala narode a ne republike kao glavne subjekte pregovora o sudbini zemlje. Kada je poslanik Liberalne stranke Rasim Kadić pokušao upozoriti zakonodavno tijelo kako usvajanjem "Brionske deklaracije" Bosna i Hercegovina potpisuje vlastitu smrtnu presudu, potpredsjednik Vlade Rusmir Mahmutćehajić sa skupštinske govornice pružio je uvjeravanja poslanicima "da u evropskom smislu riječ narod podrazumijeva sve građane na određenoj teritoriji, a ne narod kao naciju", te je "nakon pojašnjenja Mahmutćehajića -Brionska deklaracija- izglasana." (Oslobođenje od 12. jula 1991, s. 1).
Nije jako važno je li to "pojašnjenje" bilo rezultat zle namjere ili samo neizlječivog nerazumijevanja političko-pravnog kompleksa, no Mahmutćehajića je na mjesto potpredsjednika Vlade bila postavila stranka osnovana ne zato da bude predstavnik građana na određenom teritoriju, već upravo Muslimana kao etničkog naroda, kako je to ponosno isticao njezin predsjednik: "Predstoji novi dogovor naroda BiH i naroda Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike mogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima." (A. Izetbegović, Sjećanja, s. 78 ). I kako je to ponosno isticao sam Mahmutćehajić, jedan od autora gorespomenute Rezolucije muslimanskih intelektualaca u kojoj se potvrđuje da su "Muslimani... suveren narod".
Kako god bilo, od te sitnošićarđijske prevrtljivosti (etnički narod kada dijelimo ministarstva i direktorska mjesta, građani kada Evropa treba da nas zaštiti ili ako treba da izađemo na referendum!) nije bilo velike koristi. Nekoliko mjeseci kasnije na Mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji u Hagu, sada već zabrinut posljedicama procesa koji je pokrenuo, Izetbegović će naglašavati da je u definiciji "inače nespornog principa prava na samoopredjeljenje naroda, nejasan... "pojam naroda". "Ako je riječ o narodu u etničkom smislu", nastavlja osnivač prve etničke stranke u Bosni i Hercegovini, "pojavljuju se nepremostive teškoće kod njegove primjene". (Poslednja šansa Jugoslavije. Haška konferencija 1991, Beograd, 2002, s. 48 ).
U ratu...
Nakon početka agresije, presudan korak u ukidanju svake mogućnosti građanske Bosne i Hercegovine predstavljala je Platforma za djelovanje Predsjedništva BiH u ratnim uslovima, iz juna 1992. Ovaj dokument po prvi puta legalizira fantomski koncept "konstitutivnih naroda", gurajući napadnutu državu još dublje u politički avanturizam. Osam godina kasnije, jedan od arhitekata tog ustavnopravnog samoubistva naći će dovoljno poštenja da prizna, post eventum, kako "pojam konstitutivnosti naroda nije razvijen u političkoj i ustavnoj teoriji niti je poznat u komparativnom ustavnom pravu" (Kasim Trnka, Ustavno pravo, s. 216), ali tada, kada se nešto još moglo učiniti, osude "konstitutivnosti naroda" svodile su se na jedan glas: "Od čuvene rečenice da rat u Hrvatskoj... nije naš rat... pa do potoka krvi u Bosni i Hercegovini nije prošlo mnogo vremena. Od trenutka donošenja ove Platforme pa dok šejtan ne dođe po svoje proći će još manje" (T. Haverić, "Što se više mijenja, to je više isto", Oslobođenje od 1. jula 1992, s. 3 ).
Ta eliminacija građanskog principa bila je popraćena etnizacijom otpora agresiji, i Sporazum iz Međugorja između SDA i HDZ potvrdit će da političke elite shvataju odbrambeni rat kao borbu dva naroda protiv trećeg. Kada je jedan od rukovodilaca Liberalne stranke na jednoj od ratnih konferencija za štampu u Predsjedništvu BiH objelodanio postojanje tog dokumenta i ukazao na kobne perspektive koje on otvara, pojavila se u BH Danima "šaljiva bilješka": "Pronađena je saradnička legitimacija KOS-a na ime Hasib Salkić...". Autor bilješke time je nedvosmisleno davao do znanja da svi oni koji osuđuju sporazum dviju etničkih stranaka nužno rade po nalogu treće!
Treba li napominjati da se i denuncijant-šaljivčina Senad Pećanin, zagovornik otpora na etničkoj osnovi i svojevremeno urednik lista Sandžak, danas grlato zalaže za građansku demokratiju?
... i u miru
Prilikom sklapanja mira, šejtan je došao po svoje: "konstitutivni narodi" ušli su najprije u Vašingtonski a zatim i u Dejtonski ustav, te je tako "zakucana" suverenost etničkih grupa, koja danas smeta Stranci za BiH. U tom trenutku, razmjere katastrofe već su mogli sagledati i politički diletanti koji su u američkoj vojnoj bazi zastupali "interese muslimanskog naroda", pa je pokrenuta akcija ubrzanog zametanja tragova. Tadašnji ministar vanjskih poslova M. Šaćirbegović spremno će okriviti Zapad (Svijet od 15. februara 1996, s. 16): "Ja sam bio tamo i, Boga mi, za ovo... nismo odgovorni ni Alija, ni Silajdžić, ni (ja,) Šaćirbegović (..). Mi smo se borili za druge stvari. Zapadu je odgovaralo da stvori tri strane, i da te tri strane prikazuje kroz njihove vodeće partije, kroz SDA, HDZ i SDS. Oni su znači ustanovili taj koncept, a sada se, kao, bune povodom toga."
Harisu Silajdžiću, koji je nešto pametniji od Šaćirbegovića, danas je jasno da je ta teza neuvjerljiva (Zapad nije stvorio ni SDA ni ostale dvije "strane"!); osim toga, u narednim mjesecima on računa na podršku Zapada za ličnu političku promociju. Stoga je našao novog, prihvatljivijeg krivca: "drugu priliku za temeljite ustavne promjene kojima se ruši Miloševićev projekt u BiH nećemo imati..." (Dnevni Avaz, 13. januara 2006.).
Slobodan Milošević kriv je za agresiju i genocid, i zbog toga mu se danas sudi. Ali koncept etničke podjele vlasti nije njegov projekt (on je htio sve, a ne da dijeli!): Bosna i Hercegovina kao dogovor triju naroda ideja je muslimanske političke klase, koju su nosioci srpskog i hrvatskog velikodržavnog projekta oduševljeno prihvatili kao dar s neba. Proglas Stranke za BiH pokušava da to prikrije na način koji svjedoči da u bosanskom javnom diskursu zaista sve prolazi! Ono što je sadašnje stanje, u osnovi nepromijenjeno od 1990, predstavlja se u proglasu kao opasnost koja tek prijeti ako se usvoji neki nespecificirani predlog: "Model etničke podjele predložen je i za instituciju Predsjedništva. Umjesto jednog Predsjednika, koji bi zastupao suverenost svih građana, predloženo je da bi tročlano Predsjedništvo trebalo da zastupa suverenitet tri etnička tabora."
Predložen? No ni sedmočlano Predsjedništvo, izabrano 1990, i čiji nijedan član nije dobio natpolovičnu većinu glasova, nije zastupalo suverenost građana! Ne pamti se da je Safet Halilović tada prosvjedovao. Ne pamti se da je Haris Silajdžić odbio, u takvom negrađanskom sistemu, ministarsku funkciju bez koje danas u Briselu ne bi mogao da se sastane ni sa dežurnim vatrogascem u zgradi Evropske komisije. A naročito se ne pamti da je iko od njih u podjeli vlasti tada predviđao neko mjesto za "građane Bosne i Hercegovine koji svoj identitet i političko opredjeljenje ne žele izražavati putem etničkog razvrstavanja", i za koje je Stranka za BiH danas, kada su socijalno mrtvi, izuzetno zabrinuta...
Uime svih 27 preostalih građana iz te kategorije ja im izražavam zahvalnost na brizi, ali to neće ići, a konstitutivno-narodna mudrost uči nas i zašto. "Nije hala daleko, kad na vakat kreneš" da bi se moglo razmišljati o ostvarivanju građanske demokratije u Bosni 2006, trebalo je zalagati se za nju od 1989. Novi građanski konvertiti krenuli su tim putem s velikim zakašnjenjem, i tek nakon što su iz koncepta "vlasti suverenih naroda" izvukli što se moglo izvući, i zato za njima ostaje smradan trag...
Tarik Haverić
Semezdin Mehmedinovic u intervjuu magazinu DANI- broj 93, od 18. 01. 1999.: