#71 Re: Miljenko Jergovic
Posted: 29/10/2009 23:41
by sa2101
Mama Leone
Ovoga se moraš sjećati! rekao sam. Čega se moram sjećati? pitala je mama. Ne govorim tebi, govorim sebi. Ona me je držala za ruku, duboko frustrirana jer nije majka kao druge majke, a ni sin nije kao drugi sinovi, nego govori uglavnom nerazumljivo i preozbiljno za svoje godine. Ne smiješ govoriti sa samim sobom. Možeš misliti, ali ne i govoriti, ako govoriš, na kraju ćeš poludjeti. Očito je nervozna. Zato sam samo klimnuo glavom. Kad god je nervozna, klimnem glavom, da ne počne vikati, da se ne stane prepirati bez smisla i reda i da, u krajnjem slučaju, ne dobijem po labrnji. Riječ labrnja mi je odvratnija od svakog šamara. Kad bi mama rekla labrnja, već mi je bilo dosta. Dobit ćeš po labrnji zvučalo bi tako gadno da sam radije prešutio sve.
Išli smo tako, sve uz more, skoro do Zaostroga. Držala me je za ruku i nije puštala. Mislila je da ću nestati ako me pusti da slobodno hodam. Mama je bila kakve mame ne smiju biti. Nije se osjećala dovoljno mamom, pa je u strahu glumila. Zapravo, najviše se plašila da možda nisam odrasliji od nje, da nisam neki njezin minijaturni predak koji je greškom izišao iz njezina uterusa i želi je provjeravati u životu i stavljati pred mature kojima nije dorasla, pa je izigravala odraslost i nastojala me podcijeniti tim čudnim frazama o ludilu do kojega dolazimo kad razgovaramo sami sa sobom.
Primjetio sam da šuti jer očekuje od mene da nešto kažem, pa da se za to nešto uhvati i počne raspetljavati slučaj. Prikovao sam jezik za nepce i disao tiše, da joj se iz disanja ne bi pričinile riječi. Šutio sam kao svemir. Ona nije izdržala: Čega se moraš sjećati?
Munjevito sam morao birati strategiju: ili da se pravim da ne razumijem njezino pitanje, ili da pokažem kako sve vrijeme mislim upravo o tome čega se moram sjećati. Jednog sasvim određenog trenutka se moram sjećati, onog trenutka kad sam odjednom osjetio tri mirisa: miris mora, miris borovine i miris maslinova ulja.
Stala je, pustila mi ruku, pogled joj je bio zaprepašten, ali bezopasan. Nasmiješila se i rekla je: Ti si moj sin! Pa me je čvrsto zagrlila i pitala: ko je tebi mama, koga najviše voliš?
To je već bilo glupo, pa se ne sjećam što se dalje događalo. Ne pamtim jesmo li otišli u Zaostrog, jesmo li tamo išli u slastičarnicu na kolače ili smo išli u gostionicu na oru koju sam ja kao na reklamama zvao oratalismaribor. Jesmo li sjedili unutra jer mama nije mogla pušiti na zraku ili smo sjedili vani jer nije bila toliko nervozna da bi morala pušiti, jesmo li se vratili istim putem, preko plaže, ili smo išli magistralom... Ništa, ništa, ništa se od svega toga ja više ne sjećam. Sve poslije pitanja ko je tebi mama, koga najviše voliš ja sam zaboravio i nikada se neću sjećati. Taj je dio moga života mrtav. Ubila ga je mama.
Petnaest godina kasnije, bilo mi je već dvadest dvije, posvađao sam se u kampu na mrtvo ime s Natašom. Tako si odvratan dok govoriš sa mnom! rekla je pretvarajući lice u gađenje. Nitko prije ni poslije nje nije to znao činiti, pretvoriti baš sasvim cijelo svoje lice, uključujući i uši, u gađenje. Meni bi se noge podsjekle od užasa. Moja draga postajala je čudovište. Nije tada bila gadna i odvratna, niti se pretvarala u gnojni čir zbog kojega bih svaku dragu na svijetu ostavio. Njeno lice postajalo je gađenje, kao što u filmovima strave i užasa dijete postane štakor. Obično bih je u tom trenutku uhvatio za rame, privukao bih je sebi, ona se otimala i otimajući se ponovo vraćala svoje staro obličje. Morala bi se nasmijati i vratiti se jer se Nataša uvijek vraćala.
Ali toga dana na Korčuli ja sam bio bijesan. Okrenuo sam se i počeo koračati. Već kod petog koraka nisam znao kamo idem, htio sam se zaustaviti, ali nisam mogao, nije bilo smisla u daljem koračanju, no kakva bi smisla imalo da stanem, i tako sam išao, išao, išao... I, naravno, bio povrijeđen jer Nataša nije pošla za mnom. Ostala je ispred šatora ili gdje je već bila. Nije mi spustila ruku na rame. To nikada nije učinila, niti će ikada učiniti. Želio sam je mrziti zbog toga.
Kad si na otoku koliko god bio bijesan i ne znao kamo ideš, na kraju ćeš doći do mora. Zaustavio sam se na nekim stijenama, oštrim kao konačna odluka, ispred valova koji su bili jako uznemireni jer je pokraj otoka upravo prolazio veliki brod. Na brodu su se vidjeli mali ljudi koji nekome mašu. Osjetio sam se usamljenim jer nisu mahali meni. Ili sam se tako osjećao iz desetog razloga, ali dobro pamtim da sam se osjećao upravo tako i da sam tada osjetio tri mirisa: miris mora, miris borovine i miris maslinova ulja.
Bože dragi, šta ja to sebi radim! rekao sam naglas ili sam samo pomislio, ne znam, jer sam već trčao natrag, preko stijenja, pa kroz borovu šumu, pa kroz kamp, zapinjući preko konopaca i gazeći po tuđim ručnicima. Nataša više nije bila ispred šatora. Nije bila ni unutra. Trčao sam do česme. Ugledao sam je s desetak metara, i česmu i Natašu. Nataša je prala velik okrugao paradajz. Neki su ljudi stajali iza nje. Nisam imao vremena za zaustavljanje. Nisam mogao ništa promijeniti. Ja sam trčao, dugo trčao, sad mi se čini da sam trčao satima, a najduže tih deset metara. Zapamtio sam svaki trenutak, svaku kap koja je zalijevala masnu površinu paradajza i njezine ruke, svaku kap koje je kapnula ispred njenih stopala. Pred česmom je, kao i u svim kampovima na Jadranu, bilo blato. Nisam usporio ni preko blata. Prskao sam sebe, one ljude i nju koje se počela osvrtati. Trajalo je dugo, to prskanje i osvrtanje, ali se nije stigla okrenuti, nije stigla vidjeti tko to stiže, nije znala da sam to ja, da se bacam na nju, da padamo u blato, paradajz joj ispada iz ruku, da ispušta malen, kratak krik, da ležim iznad nje, da ležim na njoj i čvrsto je stežem.
Pusti me sad već! pazeći dobro da nijedna riječ, nijedan glas, ne zvuče grubo, nego da sve u tom trenutku, i tijelo, i kosa, i blatnjava odjeća, i disanje odaju nju koja želi da ostanem. Ja je nisam mogao pustiti jer mi se činilo da će nestati, kao što je nestalo sve ono, davno kod Zaostroga. Htio sam da šuti, da bude tu, besmrtna u tom trenutku i više nikad, u blatu pokraj česme, u kampu na Korčuli, pola metra od paradajza koji će ostati napušten i kojega se više nitko nikada neće sjećati. Paradajz je umro čim je ispao iz njezinih ruku.
Već sledećeg trenutka, Bože blagi, prošlo je još pet godina. Nataša je bila u Beogradu, a ja sam bio u Sarajevu. Trajao je rat. Rat moga života, jedini koji pamtim i jedini u kojem ću, sva je prilika, i poginuti, iako sasvim živ, neokrznut, čitav, kao Ahil kojega čak ni u petu nije pogodilo. Nisu radili telefoni. Bio sam u Jevrejskoj opštini kod Drvenije mosta, oko mene su bili ljudi koji čekaju vezu, ispred mene radioamater s nekim čudnim aparatom, kao iz Drugog svjetskog rata. Iz aparata se čuo šum svih svjetskih mora i svih brodoloma. Odjednom sve to. A između valova probijao se glas. Glas je govorio: Ona pita kako si?
Obraćam se radioamateru: Dobro, kako si ti? Radio amater skoro proguta mikrofon: Dobro je, kako je ona, ponavljam dobro kako je ona, prijem. I opet lomljava starih brodova, grohot valova, užas mornara: Ona je dobro, šta da mu pošalje? Neugodno mi je što pedeset ljudi sluša moj razgovor. Naginjem se i na uho govorim radioamateru: Pošalji mi novina i slanine! On se nevidljivo stresa od daha u svome uhu i nastavlja: Neka mu pošalje novina i slanine, ponavljam novina i slanine! Jevrejska opština se glasno nasmijala, valjda zbog novina, a glas s one strane šumio je: Misli na njega i moli ga da se čuva! Došlo je vrijeme kad je razgovor morao biti završen. Ljudi su čekali na svoj red, a ja sam morao izvgovoriti još jednu rečenicu, onu koja vrijedi više od svake šutnje i koja bi morala učiniti isto ono, mislio sam, što je učinio zagrljaj u korčulanskom blatu. Bio sam užasnut pred riječima, riječima, riječima što sam ih mogao reći, što ih nisam morao reći, što su se rasipale kao pijesak iz razbijenoga sata, kao živa na drvenome podu kemijskog kabineta, kao sitna smrt koja raste u meni, smrt paradajza pokraj česme, tad sam ga se sjetio, tog paradajza, a mislio sam da je umro, ne nije, pojavio se posljednji put, dok ispada iz njezinih ruku, vraća se meni, evo sad usred skoka u prazno jer s druge strane više nema nikoga, nema ni mene, ni kampa, ni Korčule, ni svađe, ni njezina lica pretvorena u gađenje, lijepo drago gađenje kojega više nema... Nisam primakao usne muškome uhu, niti sam šaptao. Rekao sam glasno, kao da smo zbilja tu, u njezinoj dnevnoj sobi, sami jer je general otišao sa ženom na more: Volim te najviše na svijetu! Radioamater se okrenuo prema meni. Prvi put u životu vidio mi je lice. Otkako smo se sreli bio sam mu za leđima. I vjerovatno me više nikad neće vidjeti. To ćeš reći sam, šapnuo je, skinuo slušalice, a ja sam sjeo na njegovo mjesto. U slušalicama šum je bio još mnogo jači. Nisam znao kamo idu moje riječi, niti tko ih sluša, u kakvim se valovima gube i ima li igdje mirnoga mjesta s kojega se one mogu čuti čisto, onako čisto kako će još samo sada biti izgovorene: Nataša, volim te najviše na svijetu!
Jevrejska opština plakala je kao nakon dobre predstave. Plakali su svi, i muško i žensko. Jedna rečenica rasplakala je tolike ljude. Ta rečenica je, istina, bila važna, ali samo onome tko ju je tada izgovarao i njoj koja ju je čula, svi drugi komotno su mogli spavati toga trenutka ili čačkati nos, ili pucati iz pušaka, ili se moliti Bogu, ili izgovarati neke općenite istine i riječi koje mogu spasiti svijet, ali su plakali, valjda zato što su se tada opraštali od svojih života jer ih je jela još jedna mala smrt. Nijedno od uplakanih lica danas ne pamtim.
Ne pamtim te važne trenutke, zaboravim čim kažem ovoga se moraš sjećati. Život bi bio dug kad bih se više sjećao. Zaboravio sam skoro sve. Osim ono kad trčim od obale do kampa ili ono kad pazim da mama ne kaže labrnja. Drugo je nestalo. Nestale stvari dijele se na one koje sam mogao sačuvati i one koje su se pretvorile u niz mojih malih smrti. Te su smrti kao sive mrlje na nekoj davnoj geografskoj karti. Nitko ne zna što je tamo, ako nije još jedna Indija. Mogao sam sačuvati rečenicu volim te najviše na svijetu, ali nisam znao kako se to radi ili nisam želio znati da mi strah nije najbolji saveznik u životu. Nataša je još neko vrijeme bila u Beogradu, a onda je otišla u Kanadu jer se ja više nikada nisam javio. Pokušavao sam u novim okolnostima govoriti volim te najviše na svijetu i osjećao sam se obično kao radioamater koji prevodi riječi preko voda i mora, pa svako ja postaje on, a svako ti postaje ona. Ili tako nekako. U svakom slučaju, nitko više nije plakao.
Maloprije, uključim radio, bog te pita koja stanica, ali naša svakako nije, kad ono svira pjesma Mama Leone. Opet sam se sjetio mirisa mora, mirisa borovine i mirisa maslinova ulja u isto vrijeme. I svega što je iz mirisa nastalo. Ne znam kakve veze ima ta pjesma, ali sigurno ima jer dolazi iz nečega što sam zaboravio, iz neke od onih malih smrti. Tu Mamu Leone trebalo bi negde smjestiti, ali ne znam gdje i kako jer u ovome što pričam nema više mjesta. Nije ga nikad ni bilo. Moja mama u međuvremenu je postala prava, odrasla mama, a ja sam sada već njezin sin. Nikako predak. Više ne govori labrnja, ali nekad to tako zvuči.
#72 Re: Miljenko Jergovic
Posted: 29/10/2009 23:43
by sa2101
Biblioteka
Iznad glave začuješ zvižduk, pa prođu dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prašine koji se pretvara u dim i u vatru. Čekaš još nekoliko trenutaka da prepoznaš o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, riječ je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori nečije lijepo uređeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog čaršijskog gazde, pun starinskog masivnog namještaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farrah Fawcett, i još brže nestane puštajući da vjetar raznosi pepelne listiće nad gradom, ti znaš da je upravo izgorjela nečija kućna biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomišljaš da je Sarajevo ležalo na knjigama. Ako i nije, želiš da kažeš da je tako dok prstima dodiruješ svoje, još nezapaljene.
U svakoj privatnoj biblioteci najviše je nepročitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlačile. Takvu knjigu dodiruješ često prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, pročitaš dva-tri reda i vraćaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gađenjem. Često si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji način, ali nikada nisi imao načina to učiniti. Ona je ostajala kao čudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja će se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i nepročitane knjige opteretit će te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ćeš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.
Manje je knjiga kojima se nisi vraćao od djetinjstva. One su te podsjećale na doba kada još nisi naučio preskakati stranice i čitati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno pročitao u životu. Sve dobre dječje priče imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa naučiti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu "Mrtvi" Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da plačeš.
Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ćeš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put čitao, neprestano bi odgađao kraj. Kasnije su te uzbuđivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ćeš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome će to kasnije zvučati patetično, ali će za tebe, pogotovu kad stigneš u druge gradove i u još uvijek žive knjižare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.
S gašenjem iluzije o kućnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Već u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadržana tek jedna grčka riječ, obična kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokužio onaj sarajevski književnik i bibliofil koji je prošle zime umjesto da troši skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slučajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativši stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za čašom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zločincima zbog kojih Varšave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva više nema. A i ako ih bude, tada u njima žive ljudi koji se u doba najvećeg mira pripremaju za evakuaciju, već spremni da se odreknu svojih knjiga.
U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono što ga je Zuko Džumhur izgovorio misleći na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je već izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je tražiti. Oni opterećuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posuđene knjige uredno vraćaš, poklonjene pokušavaš izbjeći ili izgubiti, a napisane šalješ prijateljima koji žive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen može progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.
Sve zapaljene kućne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamćene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konačni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveučilišne knjižnice, slavne Vijećnice, čije su knjige gorjele cijeli dan i noć. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, točno prije godinu dana. Možda baš istog datuma kad ti ovo čitaš. Pomiluj nježno svoje knjige, stranče, i sjeti se da su prah.
