#51 UDRUZENJE ZA KULTURU NOVO SARAJEVO
Posted: 10/05/2009 20:22
LITERARNE KREACIJE -2009
Dodjela priznanja za najusješnije radove u domenu poezije i proze
Na Javni poziv je apliciralo 52 autora sa preko 150 radova, a stručni žiri se opredjelio da dodjeli priznanje za 26 najuspješnijih radova - 18 pjesama i 8 kratkih priča, u četiri kategorije: Osnovna škola, Srednja škola, Mladi autori i BiH-dijaspora.
Udruženje za kulturu- Novo Sarajevo
Literarne kreacije 2009
Književna manifestacija u sklopu obilježavanja 16.maja - Dana općine Novo Sarajevo
Dodjela priznanja za najusješnije radove u domenu poezije i proze
Na osnovu odluke stručnog žirija manifestacije „Literarne kreacije -2009“ dodjeljuju se priznanja za najuspješnije poetske i pozne radove prispjelim na Javni poziv po kategorijama, i to:
Osnovna škola
Poezija:
1. Nemirna rijeka bosanska – Rahmana Kolenda
2. Kad porastem, kad porastem – Lejla Hasanbegović
3 Ptice - Merisa Hanjalić
4. Dječija borba za slobodu - Ajša Đuherić
Kratka priča:
1. Avdo i njegov magarac Njakac – Edber Vuranovski
2. Zvjeri naše sudbine – Ana Stojčić
Srednja škola
Poezija:
1. Pustinja zgaslih pogleda - Jasmin Hasanović
2. Čuvari - Anja Rikalo
3. Pjesma proljeća - Dino Muratović
4. Nesuđenom prijatelju - Ajla Čustović
Kratka priča:
1. Ono što želim reći - Nirmela Čolak
2. Mostovi ispisuju vrijeme – Lejla Muratčauš
Mladi autori
Poezija:
1. Snaga proljeća - Amina Bečić
2. Dolazi dan nam tako sveti – Nurija Delić
3. Moja ljubice… - Mersima Mehanović
4. Njoj – Adi Jašarević
Kratka priča:
1. Da Vincijev kod – Igor Beno
2. Ekonomska basna – Amer Mešić
3. Krici poraženih – Nedim Jahić
BiH-dijaspora
Poezija
1. Zaimove uspomene - Asim Bajramović (USA)
2. Okan – Enes Topalivić (Norveška)
3. Fin neki čovjek - Majo Danilović (Italija)
4. Spoji čežnje, postani most – Avdo Havlaćan-Mrganjac (USA)
5. Zaključano proljeće – Semira Jakupović (Engleska)
6. Gubiš se gubiš - Nisad Jakupović (Englaska)
Kratka priča
1. Oni su živi – Sulejman Aličković (Luksemburg)
Autorski radovi koji su proglašeni najuspješniji na manifestaciji „Literarne kreacije – 2009“ proslijeđuju se prema Međunarodnoj književnoj manifestaciji „Treći novosarajevski književni susreti – 2009“, koju KNS organizira u novembru 2009. godine.
Mersida Sadiković-Osmanbašić
Koordinatorica „Književnog kruga-KNS“
Sarajevo; 10.05.2009.god.
Osnovna škola
Poezija
1. Nemirna rijeka bosanska – Rahmana Kolenda
2. Kad porastem, kad porastem – Lejla Hasanbegović
3. Ptice - Merisa Hanjalić
4. Dječija borba za slobodu- Ajša Đuherić
Kratka priča
1. Avdo i njegov magarac Njakac – Edber Vuranovski
2. Zvjeri naše sudbine – Ana Stojčić
Rahmana Kolenda (1996), Tarčin
Učenica VI razreda O.Š. '' HILMI ef. ŠARIĆ '' u Tarčin.
NEMIRNA RIJEKA BOSANSKA
ZAŽUBORI HLADNI TALAS:
ŠTO SI RIJEKO TIHA DANAS?
LUTAŠ DUGO TI BEZ CILJA
IMA L' SRCE TVOJE MIRA?
GLEDAJ RIBE ŠTO SKAKUĆU
I U TEBI VJEČNO ŽIVE!
TUŽNE VRBE TEBE SLAVE
PONOSI SE, RIJEKO, TIME!
PROTEGLA SI SVOJE NOGE
I UPRLA POGLED PLAVI
ZAGRLILA POLJA , DOLE
SVE TE ŽIVO VOLI - HVALI!
ZAŽUBORI RIJEKO, JAČE
NAĐI SRCU SVOME STANKA!
TEČEŠ, HUČIŠ, NEMIRNA SI
GODINAMA BEZ PRESTANKA!
Lejla Hasanbegović, Sarajevo
Učenica VI razreda OŠ “Hasan Kikić” u Sarajevu.
KAD PORASTEM, KAD PORASTEM
Pitaju me i pitaju kad porasteš šta ćeš biti.
A ja kažem stjuardesa.
E pa stvarno si blesa.
Kako ti na um pade da budeš stjuardesa?
Budi glumica reče brbljiva teta Maja.
Ma šta vam je!
To bi htjela sva moja raja.
Onda budi neka nastavnica u školi.
Pa da me devedeset posto djece ne voli.
Ma kad vam kažem pustite me više!
Sa stjuardesinim poslom dobro mi se piše.
I ponovo me pitaju i pitaju kad porasteš šta ćeš biti.
A ja kažem vozač tramvaja.
E pa s tobom stvarno nema kraja.
Zamislite, mala hoće biti vozač tramvaja.
Budi dušo kompozitor ili pijanista,
s tobom je mama uvijek priča ista.
E sad iz inata neću da budem ništa.
Merisa Hanjalić (2000) Sarajevo
Učenica četvrtog razreda OŠ Kovačići
PTICE
Svakog jutra cvrkut ptica se čuje,
u našim parkovima ta melodija odjekuje.
Ta prekrasna bića žive na našem krovu
imaju divnu sobu u svome dvoru.
Kad njihov glasić počne da pjeva
djeca su ljepša i veselija.
Ljepše se igraju, ljepše se druže
svakoj ptičici ruku pruže.
Al' ptice odletješe zamahom krila
njima je majka gnijezdo svila.
Odoše i oni u svoj dom
ljubav pravu čuvaju u srcu svom.
Ajša Đuherić (1996), Jelah
Učenica 6 razred Osnovne škole ,,1 mart “ – Jelah.
DJEČIJA BORBA ZA SLOBODU
Današnji svijet
Mnogo je lijep,
a mnoga djeca su u borbi
da ovaj život provedu u slobodi.
Svaki novi dan
Pomaže da im se ispuni san :
,,DA TREBAMO IMATI PONOS
I SA SVIMA KRASAN ODNOS”
Žele da se međusobno pomažu
I sa roditeljima da se slažu.
Da svoj život veselo žive
I kada porastu da se mladosti dive.
Oni žele da dane mlade
Zauvijek pamte,
jer će ih život nekada maziti
a nekada gaziti.
Da svoj plan o borbi
Čuvaju u staroj torbi,
da ih ne zaplaše granate,
i da se s ponosom domovini vrate.
Žele da nitko nikada ne skita ,
i nikoga za pomoć pita.
Da se ne dokopaju moći
Preko mračne,duge noći.
Da njihova srca ne
Budu puna leda,
i da zauvijek svatko
dobro izgleda
JER ONI ĆE SVOJU MLADOST
DA PROVEDU U BORBI
I DA STEROST DOČEKAJU
U DIVNOJ SLOBODI.
Edber Vuranovski (1997); Sarajevo
Učenik V razreda Osnovne škole "Skender Kulenović" u Sarajevu.
Avdo i njegov magarac Njakac
Bilo je to davnih vremena kada su bile kraljevine,a među tim kraljevinama jedni ljudi, a među tim ljudima bio je jedan čovjek, a u tom čovjeku zlobna duša.Nije htio ni skim da se druži.Išao bi po tuđim baštama i krao od svakoga po nešto.:šljive,dinje,paprike i ostalo. Zvao se Avdo i imao je magarca koji se zvao Njakac.
Volio bi ići na pecanje kojega nikada nije išlo.Uvijek bi upecao tri ribe i nijednu više.Dosta se o njemu pričalo kako ni s kim ne razgovara,da je uvijek namršten, ali ipak simpatičan djeci. Svako se pita zašto mu se djeca smiju, a i on naravno.Kada bi djecu ispitivali šta im je smješno oni bi odgovorili da i sami ne znaju.
I tako je to bivalo svaki dan dok na jednom mladi kraljević nije njega vidio kako krade.Nije vidio lice, ali kada je prolazio pored njega sve je mislio da je on,a li nije bio siguran. Avdo je volio ići u lov, ali nikad nije imao sreće, jer dok bi došao kući životinja bi mu ispala iz torbe.Dosta puta bi se svađao sa ljudima,a pogotovo sa svojim magarcem koji bi ga uvijek udario zadnjim nogama. Avdo bi ga nakon toga išibao, a Njakac se ne bi pomjerio dva sata sa jednog mjesta. Magarac bi mu uvijek uzimao i jeo zalihe vode i hrane.I tako kada su jednom krenuli na put, Avdo je ponio hrane i dosta vode. Išli su u drugo kraljevstvo pošto je od Avde brat tamo živio. Sve stvari je stavio na svog magarca i krenuo. Na pola puta Avdo je ogladnio. Našli su jedno drvo i ispod njega je bila velika hladovina. Avdo je sjeo i najeo se, a usput je dao Njakcu malo hrane i vode. Već od dugog puta Avdo je zaspao u trenu, a Njakac je iskoristio priliku i odmah navalio na svu hranu i vodu. Kada se Avdo probudio vidio je da je sve razbacano i da ništa nije ostalo od hrane i vode. Avdo je Njakca počeo ganjati i tako su trčeći došli do svoje kuće. Kada su ušli u grad ljudi su se počeli smijati, ali njih dvojica se nisu obazirali na to. Tačno pred kuću Njakac se sapletao pa onda za njim Avdo. U kuću su ušli osramoćeno.
Od tog dana su rijetko izlazili na ulice u kraljevstvo.
Ana Stojčić (1995); Mostar
Rođena1995. godine u Mostaru. Učenica je sedmoga razreda Osnovne škole Silvija Strahimira Kranjčevića - Mostar
Zvijeri naše sudbine
Pročitavši naslov, zastala sam i na trenutak se uplašila. Riječ zvijer me podsjeća na neke šumske životinje, „šumske zvijeri“.
Oko nas su zvijeri neke druge vrste. Sigurno su mnogo opasnije. Njihove sjajne, požudne oči vrebaju iz svake rupice i iza svakog ugla.
Ne skrivaju se u dubokoj šumi, ne pojavljuju se samo noću nego su neprestanu tu, oko nas. Vrebaju nas, motre, prate,… Čekaju pogodan trenutak kad smo slabi, ranjivi kako bi nas ščepali kao hobotnica svojim pipcima.
Svoj otrov će ubrizgati u naše vene i početi nas nagrizati. Pokušat će nas zatrovati svojim mislima, idejama.
Ne smijemo se pustiti! Trebamo razmišljati bistre glave i uhvatiti se u koštac sa zvijerima svoje sudbine. Ne moramo biti „cool“ i guba te probati sve i svašta.
Snaga i moć su u nama koja će nam pomoći oduprijeti se tim nemanima. Svijetle zvjezdice koje bdiju nad nama svaki dan su naši bližnji. Ponekad nam idu na živce ili nam se čini da su nerazumni, ipak su oni ti kojima trebamo vjerovati.
Kada imamo sigurnost, ljubav, povjerenje u drage i odane ljude, te opasne ljute zvijeri sudbine su samo sitne mrvice.
One će pobjeći kad puhne najbliži povjetarac!
Srednja škola
Poezija:
1. Pustinja zgaslih pogleda - Jasmin Hasanović
2. Čuvari - Anja Rikalo
3. Pjesma proljeća - Dino Muratović
4. Nesuđenom prijatelju - Ajla Čustović
Kratka priča:
1. Ono što želim reći - Nirmela Čolak
2. Mostovi ispisuju vrijeme – Lejla Muratčauš
Jasmin Hasanović (1989)Goražde
Maturant gimnazije u Goraždu (MSŠ "Enver Pozderović").
Pustinja zgaslih pogleda
Potopljene oči zgaslog sjaja
Kao harmonija razlivenog ništavila
Prijete jurišom na Svjetlo
I klize kroz tišinu naših slutnji
Poput sablasti, gordo praznine stoje
I raspuknuta tuga na nepreglednim poljima
Dok odzvanja eho tišine i tihe pjesme horova
Izgubljenih
Tiho davi se svaki dio mene, tinja poput kuge
I dok hodim, bolno koračam, plaseć' se neznanog
Plaseć' se neba nad' mnom
Osjećam je kako dere i ruši bedeme
Mojih osjećaja
Vječna, bezgranična, ravnica emocija
Pusta...
Ja ne hodim,
Ona hodi mnom...
Anja Rikalo (1992);Mostar
Rođena 1992. godine i učenica drugog razreda Gimnazije u Mostaru
Čuvari
Čuvari snova uzdišu nad kapcima.
Vatra i Voda.
U klopci pijeva vječno budnih grlica
Koje plaču kroz pjesmu
Grčeći snažnu požudu kao dio sebe,
Rađaju se, rastu i umiru
Sve boje zatomljenih želja
Kojima nije bilo dozvoljeno da budu.
Sunce je kidalo dijelove sebe
I bacalo ih na užarene stijene
Koje su izgarale pod tim nježnim,
Ali opasnim dodirom.
Nebo se prosipalo svuda po vodenom ogledalu
Topeći njegovu ledenu površinu u tečne kristale.
Ruže su mirisale u zjenicama djevojaka;
Latice su mijenjale boju;
Osjećaji su mirisali kroz poglede.
Dan i Noć.
Bol plave vode nošene u zjenicama,
Koje šapću riječi duginih boja,
Ostavlja samo azurne pramenove slike iza koje se
Prelijevaju šarene emocije dok vise u zraku
Ogledajući se u svjetlosti
Jednako šarenih sentimenata.
Zemlja i Nebo.
Dodir mira pronađenog
U brazdama uspomena
Stvorenih u prošlosti koja ne može biti daleko,
Te izrezana i odcijepljena od budućnosti
Miluje i spušta svoje jagodice prstiju na tok
Uvrnute igre zamrznute
U onome što zovemo stvarnost.
Istok i Zapad.
Bezvremena i bestjelesna uspomena
Traje i postoji u izoliranim
I teškim zidovima nutrine,
Mijenja pravila kao i stvarnost za snove,
Otvarajući vrata nemogućeg da postane moguće;
Rušeći sve igrače koji su igrali pogrešno prateći prostore
Ograničene zaključcima i teorijama pravilnosti i nepravilnosti
Tamo gdje pravilnost ne može da bude;
Takve ideologije nisu imale svoj sistem ideja
Te samim tim nikada nisu ni postojale.
Dino Muratović (1993); Zenica
Učenik je Katoličk0g školskog centara-Opća gimnazija u Zenici gdje živi i stvara.
Pjesma proljeća
Zapisah je u vremenu,
Uklesah u kamenu,
Nju - pjesmu o proljeću.
Osjetih je pod nogom,
Dok gazih stazama bijelog pijeska,
Čuh njen zvuk kako se lomi pod beskrajem mira,
Čuh nju - Pjesmu o proljeću.
Zaustavih je na raskršću vremena,
Gdje se „sada“ i „zauvijek“ presijecaju,
Gdje se rukujem sa nepoznatim,
Gdje živim životom sumanutim.
Pronađoh je u kupoli vremena,
Gledah je na jedan tren, tako kratak, a tako vječan,
Ruku joj pružih,
I poljubac vječnosti na obrazu osjetih...
Čujem njene zvuke,
Kako beskrajno žubore, cvrkuću, uživaju...
Čujem njen osmijeh, tu, iza mene,
Osjetim njen dodir, kola mi kroz vene...
Zapisah je u vremenu,
Uklesah u kamenu,
Nađoh je na dlanu ocrtanu,
Gdje vidim sudbinu kao kistom nacrtanu...
Zaživje njen glas u mome srcu,
Potrčaše njeni koraci u mom kraju,
Oči joj zablistaše,
Pjesmo moja, sada si u raju....
Ajla Čustović (1990); Sarajevo
Učenica Treće gimnazije u Sarajevu.
Nesuđenom prijatelju
Riječi mi škrto sunce
što tek na tren
iza olovno sivog neba proviri
ruke meni pružene
odbijam svjesno
i njih i njihove dlanove
otvorene
nude mi nešto
i ostaju začuđene
zaprepaštene ili iznenađene
mojim stavom
da, odbijam
da, ne pristajem
prihvatiti vaš dar što pružate ga meni
sada je kasno za sve
i nema vremena
vjetar je silan neki
uspio uzdrmati
moje stablo
znaš i sam korijeni
njegovi kako su
i najmanjim žilama
bili čvrsto vezani
za svoj stav
vjetar je neki bio snažan
silovit, bijesan
to nije više
ono što sam mislilia ranije
svjetlosti nema
tim putem kojim hodiš
nju samo i slijedim
žao mi je, nesuđeni
i tebe i tvojih ruku
pruženih meni
u lice ti ne gledam
ne želim ga vidjeti
nije to put
kojim ja želim ići
neminovan je bio
tvoj silazak sa mog neba
kao kap kiše
spušten si sad na dno
upijen zemljom
zauvijek zaboravljen
blijeda mrlja
nepotrebna
na najljepšoj tkanini
nesuđeni prijatelju moj
zbogom zauvijek
Nirmela Čolak (1992) - Sarajevo
Srednje ekonomske škole - Sarajevo
Ono što želim reči
Evo i ovaj vjetar koji nosi ove zadnje sate zime i donosi na široko raširenim krilima zvukove, mirise, slike i ljepote proljeća podsjetime na tebe. Na onaj blagi osmijeh koji je redovno krasio godinama izrezbareno lice. Koji je uvijek tu bio al je posebnu draž dobivao baš u proljeće. I ovaj vjetar, i grad, planine, rijeke , ptice, sve živo i neživo i ono sa dušom i bez nje i ovaj osjećaj što godinama ne jenjava, ne išćezava, ne nestaje, sve me to tjera da sada ruke ka nebu dignem i da kažem ovo što godinama iz dana u dan me muči, probada, ujeda, oduzima mi snagu i kažnjava. Ono što želim reči neka ode sa vjetrom, ali nek nikog ne povrijedi, neka ode niz rijeku ali neka ribe ne čuju, neka ode u zemlju al nek cvijeće ne zatruje. Tako je otvratno i tako mučno. Godinama šutjeti i mučiti se, dok ti nešto nevidljivo pije sav život a ne smiješ mu se i nemaš snage da mu se odupreš. E sad sam našla snagu, dok mučim ovaj bijeli papir ovim slovima jedino meni dragima, da kažem moju najveću sramotu i bol. Riskirat ću da ovo sve naruši svemirsku ravnotežu, evo bit ću odvratna i sebična.
Dedo od tebe tražim oprost. Što te ne poljubih, što ti ne vjerovah i što s tobom onako na relaciji dedo unuka, u zao čas zaratih. Što ti zadnje sate teškim i sumornim učinih, što te na cjedilu ostavih. Ono što želim reči jeste da se kajem, da me bol sravnila i tvoj bijeli nišan dotukao. Od boli vrištim do neba, i tamo anđelima ometam svakodnevne obaveze. Ti si među njima, i nadam se da me čuješ. Od sramote bježim, skrivam se od svijeta. Al od sebe pobjeći ne mogu, od postupaka ne mogu bježati, tu su. Za svakim čoškom, u svakom kutu. Iako možda i sunčeva svjetlost svojom snagom baci sjenu na unutrašnju bol noć je jača i vrati je. Noć je ta koja se samnom grešnim čovjekom igra. Ono što rekoh ode sa vjetrom, ode niz rijeku, ode u zemlju, a evo i upi ovaj bijeli papir. Rekoh i nije mi žao. Samo Bože da ljude ovim priznanjem ne povrijedim. I Bože čuvaj mog dedu, kad ja nisam znala.
Lejla Muratčauš (1991), Sarajevo
Učenica Prve gimnazje u Sarajevu.
Mostovi ispisuju vrijeme
Most. Djeluje kao da nema kraja, a, zapravo, on spaja. Spaja dvije obale, dvije ljubavi, dva sna davno protkana u ogledalu života. Putem njegovim možemo letjeti sa vjetrom, drijemati uz šum rijeke koja protječe i podsjeća nas na neprekidnu vremensku kolotečinu. Stupamo mostovima i preplavi nas osjećaj ponosa znajući da su građeni olovnim rukama naših predaka, da su gaženi neumornim nogama naših branitelja, naših spasioca i domoljuba; nalazimo svijet koji je, možda, jučer iščezao i udišemo jedan sasvim novi, ali sazdan starim nadama. A nade? Nade su se stoljećima prostirale po mostovima, rasipajući se kao šarene perle, praveći neprobojni štit uokviren vremenom. Mostovi; mostovi su staze, putevi kojim hodamo, kojim koračamo. A – kada izaberemo put kojim koračamo, onda nema na šta da se žalimo . . .
Stojim na mostu. Posmatram vrapčiće koji neumorno cvrkuću, iako iznad njih leti namrguđena ptica grabljivica, vrebajući samo pogodan trenutak za . . . zašto se njihov cvrkut ne utišava? Da li oni nama, ljudima, ukazuju na svoju pjesmu, uljepšavajući nam dan? Osvrnem se i usredsredim na hučanje rijeke i njene podle, zajedljive šumove. Zašto tako brzo protječe? Da li nas podsjeća na to da život nikog nikog ne čeka i da moramo uhvatiti njegov ritam? Da li nas podsjeća na to da je život, zapravo, samo rijeka snova koju ne možemo preplivati niti gaziti, ali možemo ploviti i vidjeti dokle nas nosi. Stojeći na čvrstom tlu mosta, tražim riječ. Jednu poznatu riječ, koja mi je već danima navrh jezika. Ta nedokučiva riječ mi je potrebna da nešto kažem, zaustim, ali . . . Zasad nepomično stojim na tlu koje je desetljećima i stoljećima prije mene razdvajalo i spajalo; čuvalo i držalo; osjetilo krv, znoj i bol i na kraju, pobjednički ostalo da stoji tu, kao suvenir, kao dokaz budućim posjednicima vremena. To tlo je naš podsjetnik, podsjetnik koji nas očuvava i koji nas je očuvavao u namjerama da čuvamo novo i ne zaboravimo staro. Koliko li je prolivenih suza sa ovih nepomičnih mostova kanulo u rijeke? Koliko li se samo plamena ljubavi ugasilo i okrenulo dvoje ljudi na dvije različite strane? Koliko je starica i staraca prošlo tim mostovima, držeći se za ruku i prisjećajući se prvih poljubaca, baš na tim istim mostovima? Koliko su ti mostovi ratova i bitki ˝preživjeli˝? Na toj čistoj i vlažnoj površini, koraci prekidaju pjesmu noćnog vjetra. Tu ispod izviru sreća i tuga, u plavom sutonu gdje žubore raznobojne vode. Tu zvijezde jutra ostavljaju trag kristalne rose. Tom stazom smo sanjali i hodali, a hodati možemo jeidno kada sanjamo. Letjeli smo preko nje, iako su krila ponekad bila slomljena i zakržaljala. Gazili smo njom i nismo se previše osvrtali kuda stajemo. Ti mostovi stoje kao knjige. Otvorene knjige. Na njima stoji zlokoban kamen nečega što tek treba biti, ali one ne znaju ni šta ni kada. Ispuštaju zvuk prazne tišine, a mi, mi pravimo najljepšu muziku koju znamo. Ponekad se pitam da li sviju, kao mene, dok šetam mostom, obuzme osjećaj pa ne znam da li sam na zemlji ili na nebu. Taj osjećaj me protrese do temelja, kao neka čudna igra, a ne znam jesam li hrabra ili sam samo obična kukavica koja zatvara oči i srlja u opasnost ne gledajući. A možda sam se u jednom trenutku zadesila pod sretnom zvijezdom, namijenjenoj nekom drugom, pa tom nekom crpim sreću? Svi smo mi, prelazeći taj most i želeći zaustaviti vrijeme i sebi načiniti nepomičnim u tom vremenu, pohlepno gledali da uzmemo što više, čak i ono što nam ne treba i što ne želimo. A, na mostu, zapisano je sve, pisat će se sve – i nama, i drugima da mogu čitati i učiti da ta PISMA pišemo sami sebi i projiciramo svoje želje na to podatno tlo i ispetljavamo nove čvorove na konopcu života. Koliko je pametno preći na drugu stranu mosta mosta, srljajući u nepoznato? Nama su drugi ostavili, ali imamo li mi sad dovoljno da ostavimo drugima? Da li vrijedi da ćemo naći uz vodu, ako pustimo niz vodu? Bit ćemo novi, ali ipak oni stari koje je starost podmladila.
Ima nekih riječi koje se ne mogu pretvoriti u ton, muziku. One ostaju da sazriju, a kad sazriju, shvatit će da nikad nisu trebali postati zvuk. Ostat će tu, urezane, uklesane, neizbrisive. Niko ih neće izgovarati. One su tu da bismo osjećali stvari koje su postojale, a koje su nama povjerene na održavanje. One nam daju podstrek da mi pravimo nove, ne bolje – nije u pitanju prestizanje. U pitanju je naša bašta u kojoj su zasađene mnogobrojne vrste biljki, a koje je ni najveće oluje ni kopreni snijegova ni pali borci ni metkovi zla, nisu uspjeli iščupati, odnijeti. Bašta je ostala nama da u nju sadimo nove biljke, pazimo stare i održavamo njenu površinu budućim nasljednicima. Stubovi mostova su građeni znojnim i krvavim rukama bosanskohercegovačkih domovinaca. Oni su naš vremeplov, naš ponos, naše gazilište koje nas podsjeća da moramo koračati, čak iako je ispod nemilosrdna rijeka koja sve odnosi. Past ćemo, udariti se, ali ćemo naići na nekog prolaznika koji će nas podići. Ostavit ćemo trag na mostu i nesutrašivo prkositi vremenu. I, na kraju, bit ćemo ponosni što znamo šta je prošlost, naša prošlost, a šta odgovrnost za to.
Mladi autori
Poezija:
1. Snaga proljeća - Amina Bečić
2. Dolazi dan nam tako sveti – Nurija Delić
3. Moja ljubice… - Mersima Mehanović (Sarajevo)
4. Njoj – Adi Jašarević
Kratka priča:
1. Da Vincijev kod – Igor Beno
2. Ekonomska basna – Amer Mešić
3. Krici poraženih – Nedim Jahić
Amina Bečić (1988); Sarajevo
Rođena u 1988 u Visokom. Studira Filozofski fakultet u Sarajevu.
SNAGA PROLJEĆA
Bijelo perje pada oko moje duše
Obavijajući je u zanosnom plesu
Slobode
Treperim
U polju svjetlosti
Dok proljeće ulazi u pore Mikrokosmosa
Na vrhu Ljepote
Pleše zlatna prosuta magija
Dižem glavu visoko
Sunce
I
Gdje god
Okrenem se
Oči mi zablistaju
Val srećeme odnese u beskraj
Dah svilenog neba miluje more leptirova
Moj svijet je sad ispunjen stidljivim laticama
I gdje drugo da krenem
Napokon
Svi putevi su me doveli
Meni
Nurija Delić(1987); Ilijaš
Rođen 1987. godine u Srebrenici. Student PMF-a u Sarajevu.
Dolazi dan nama tako sveti
Dolazi dan nama tako sveti
Tvrda stijena zemlji suzom prijeti
Zbog svega što je u Julu bilo
Vodi me k sebi Podrinjska vilo
Nije sve bilo sasvim davno
Sutra idem pred Boga ravno
Na mezarje oca i svakog sina
Tugom nestaje pustinjska dina
Molim se nebu sa narodom svojim
Bože blagoslovi nas darom Tvojim
Do Potočara i domovine srebrene,
Ukrasi svjetlom nišane mermerne
Genocid su oni nad nama stvorili
A mi smo sa ponosom se borili
Za Srebrenicu,Boga i slobodu
I danas sve bi dao za Drinsku vodu
Duše srebrene iz daleka nas zovu,
Narod dolazi spreman za dovu
Da pokloni se onima koje najvoli Bog
To su birani sinovi iz naroda mog
Sa našim genima druge zemlje krasimo
Vatru iz sotone sa Gospodarom gasimo
Svijetlimo kroz guste oblake dima
Još uvijek Srebrenčana ima
Mersima Mehanović (1987), Sarajevo
Rođena je 1987.godine u Tuzli. Studentica na Prirodno-matematičkom fakultetu. Živi i stvara u Sarajevu.
Moja ljubice...
Činiš mi, ljubice,
Da nagledam se neba
I gutam dane,
Da mašim šumu od stabala,
A brjegovima tražim jame.
Da nadišem se mirisa,
Pa začepim bocu,
Da topim grejp na jeziku
Skoro kao... (ćutnju).
Činiš
Da veći sam za dimenziju
Kada stariji sam za treptaj,
Bogatiji za hičme
Svakim tvojim ''daj'',
Da sviće mi mrak,
Pa tušim zvijezde,
Da predanim dan pod dugom,
I prestravim san zbiljom.
Činiš mi
Da naravno rimam,
Pa pobrkam svaki dotad stečeni red nekom nebulozom.
Da skladam oblik u ništa,
To ništa prestaje biti,
Da rađam boje,
I koljem demone,
A svoje demone
Usput
Ignorišem.
Ne bude li te bilo,
Ljubice,
Kao što više nema onih ljubica,
Činila si
Da nagledam se neba
Gdje neba nema,
I gutam dane
Koji vremena ne znaju.
...
Kako si danas samo ljupka,
Kako si danas tako moja.
Adi Jašarević (1980); Zenica
Rođen je 28.8.1980. u Zenici gdje živi i stvara.
NJOJ
Kroz mrlju ovostranog
na mrvi kosti,mesa i kože
na čas nazrijeh
čarobnu šaru Suštine
Tvoje beznačajne sitnice
vode me do četvrtog stepenika Jedinstva
najsjevernije tačke koju ova
apnoična mješina može doseći,
tamo gdje je hladno i
gdje se u mojim očima ogledaju stranci
Dadoh Ti cvijet,
ti mi pruži nisku plavih i crnih ivica,
molih: nauči me,i
Ti me nauči
Otvoren sam za zadnji udarac
koji Tvoja vitka ruka neće zadati,čak
no kad rahitični zub vremena oboji
ljubičasto u prljavo-sivo
U svim životima,moja adresa
je dno
jezera bez dna,
o kom si pričala one Noći
kad najsjajnija zvijazda na nebu bijaše
Sunce...
Igor Beno (1980); Čapljina
Rođen 1980. u Čapljini. Diplomirao Pedagoški fakultet u Mostaru.
DA VINCIJEV KOD
Da Vincijev kod. Da. Oni koji nekim slučajem pročitaju ovu pripovijetku do kraja pitat će se kakve veze naslov ima s pričom. Odgovorit ću paralelom. Edo Maajka jednu je svoju pjesmu nazvao Severina da bi u tekstu naglasio da je to učinio da privuče publiku iako pjesma nema veze s popularnom pjevačicom. Na sličan način i ja bombastičnim naslovom želim privući potencijalnog čitatelja budući da svi koji nešto čitaju, čitaju Da Vincijev kod. Ja tu knjigu iskreno nisam čitao (valjda zato što je svatko čita. Uh, ovo je bilo prepotentno, ne valja. Ali nek stoji.) pa o njoj ništa kompetentno ne mogu reći.
Zovem se Sulejman i živim u državi koja se zove Bosna i Hercegovina. Po nacionalnosti sam Bošnjak, po vjeroispovijesti musliman, po boji kože bijelac, po spolu muškarac. Sve su to karakteristike s kojima sam rođen ili koje su mi neposredno date. One ne ovise o mojoj volji i ja sam ih prihvatio i poštujem ih. Ima i onih karakteristika koje sam naučio, usvojio, ugradio u sebe i dobio odgojem. Tu podrazumijevam mišljenje, stav i svjetonazor. Mnoštvo različitih entiteta čine moju osobu i svođenjem mene kao čovjeka na samo jednu od mojih identifikacija čini se smrtni grijeh. A ljudi koje vidim stalno žive u tom grijehu. Reći ćete mi šta nas briga za tebe? Zašto stalno opisuješ sebe? Pogledaj malo i druge! Normalno, u pravu ste, ali ne mogu krenuti s upoznavanjem drugih dok ne upoznam sebe. A ovo sam rekao jer je vaša glupost, ljudi moji, meni zagorčala mnoge stvari.
Potječem iz normalne familije. Moji roditelji pošten su soj koji je uvijek gledao svoj posao i nikada se ni s kim nije zamjerao, jedino onda ako je netko baš pretjerao, a i takvih je slučajeva bilo i moj bi otac, poštenjačina starog kova, eksplodirao kad bi mu se prelila čaša. Majka, mirna i samozatajna, uvijek je hladila situaciju govoreći da treba znati opraštati i da nema tog nesporazuma koji se ne može riješiti. Živjela je po maksimi – strpljen - spašen.
Zbog gena koje sam naslijedio osjetljiv sam na svako zlo i nepravdu makar se ona provlačila kroz segmente koje ljudi smatraju najsvetijim, a takve su tradicija i religija. Tradicija je dobra stvar i držim da su ljudi bez tradicije prazni. Ona nam pokazuje korijene, ona nas usmjerava na djelovanje, ali tradicionalizam, kao i svaki drugi ''izam'', nikako nije dobar. Tradicionalizma, gospodo, ovdje ima na bacanje. Pogledajte oko sebe i vidjet ćete! Nikakvi klišeizirani paketići mene ne mogu zadovoljiti. Ja sam ja, a ne netko drugi. Ljudi stiješnjeni u kojekakve grupacije sami sebi ugrađuju zidove koji ih dijele od drugih i često od samih sebe. Ja ne želim biti dio takvih grupacija. Humanizam je jedina ideologija za kojom težim, i to takav humanizam kakvog sam ja zamislio. Nekad su mi veći prijatelji oni koje sretnem prvi put, nego oni s kojima sam stalno. Takvog sam razmišljanja, prvo počinjem od čovjeka kao takvog, jedinstvenog i neponovljivog u svemiru, bez obzira odakle potjecao i tko su mu preci (i bez obzira na razvoj genetičkog inženjeringa koji se previše igra sa Stvoriteljem jerbo žele napraviti to da čovjek bude ponovljiv, a ne neponovljiv, ali evo im ga!), počinjem od njegove duše, njegovih osjećaja, a tek na to ''nadoštiklajem'' ono ostalo.
Zaručen sam s Lejlom. Ubrzo ću se oženiti. Čovjeku je zbilja potreban oslonac koji se zove žena, inače bi propao. Barem je tako u mom slučaju. Da nema Lejle, stvarno ne znam šta bi. Nije me stid priznati da ona upravlja sa mnom. Nije da sporo shvaćam, ali se jednostavno sporo palim, valjda zato što sam često zamišljen, tko zna, pa je ona tu kao nekakav potisak koji me vadi kad zastranim, kad sam nesiguran u donošenju odluka i kad se izgubim u svim obavezama koje tu i tamo uzimam na sebe.
Zabavljamo se već pet godina i kroz tri mjeseca trebali bi se vjenčati. Ona je lijepa i inteligentna, neodoljiva, ne popušta pritiscima, kad nešto zacrta, to će i učiniti. Naviknuti smo jedno na drugo i poznajemo se do u tančine. Mi smo poput raka samca i moruzgve. To je žena s kojom ću sagraditi dom i imati djecu. Definitivno. Ne bih mogao zamisliti da bih s nekom drugom mogao proživjeti to što sam s Lejlom. Jest da nam se misli katkad ne podudaraju i da imamo dosta različitih interesa. Smatram da je to normalno. Ja sam npr. jednostavan, da ne kažem traljav, ne pridajem važnost komšiluku i pričama, sitnice me čine sretnim, slušam rock, čitam romane, ona je proračunata, striktna i neumoljiva, neshvatljiva katkad u svom kompliciranju, jaka na jeziku, ali sažeta u iskazu, zna što želi, ljubiteljica mode i glamura, sluša narodnjake, čita story magazine i žutu štampu. Ali baš te različitosti čine dobar brak. Valjda...
Ali (eh to ''ali'') pojavio se problem koji me motivirao da napišem ovu priču. U moj je život ušla druga i stvorila nekakav osjećajni kolaps u mojoj duši. Zašto se pojavila, odakle je došla, gdje je živjela prije, zašto baš sad, zašto je nisam ranije sreo, šta je htjela od mene, šta sam ja od nje, postoji li sudbina od koje ne možemo pobjeći, šta nas to spaja, šta je to brak, šta je to ljubav, pitanja su na koja ne znam ili se bojim davati odgovore.
Sve je počelo tog kobnog ili sretnog četvrtka (sreća ili nesreća, zavisi s koje strane gledaš. To su igle istog magnetizma). Bio je dernek kod mog druga Hakije. Nestalo nam je pića, pa su mene poslali da donesem. A koga će drugog? Ja nikad ne prigovaram. A i najmlađi sam (barem u glavi). Mislio sam otići u trgovinu ispod zgrade, ali iz nekog razloga odlučio sam prošetati do druge trgovine koja je bila udaljena oko sedamsto metara. Malo svježeg zraka nije mi škodilo, a i piva je tamo bila 20 feninga jeftinija. Kakva je gužva bila u tom marketu, padalo mi je na pamet da se vratim, ali stisnuo sam zube. Kad sam došao na kasu, ispred mene je bila jedna djevojka koja je nakupovala dosta stvari.
''Izvoli naprijed!'', rekla mi je. ''Ti i onako imaš samo pive. Načekat ćeš se dok meni otkuca.''
''Hvala, baš si ljubazna!''
''I drugi put!'' Kako me je pogledala! Kao da su sve zvijezde u istom trenutku pale na zemlju. Nikada mi se nije dogodilo da na prvi pogled osjetim tako snažnu kemiju, ali budući da sam sklon preuveličavanju i sanjarenju, definirao sam to kao uobrazilju.
Poslije sam je vidio u gradu, kraj željezničke. Bila je s nekim prijateljicama. Nasmiješila se i rekla treći put častim pićem. Odgovorio sam zašto ne. Neka me drhtavica uhvatila u srcu. Potajno sam se nadao da će do tog susreta doći. Nisam znao sviđa li mi se ili ne, ali u njoj je bio neki opijum koji me je privlačio. Naravno da mi se sviđala, ali ne na takav način kao što mi se sviđa Lejla. Ipak ona mi je buduća, to je svršen čin. Smatrao sam to tek slučajnom podudarnošću. Obećanje sam odlučio održati. Šta mi može biti? Popit ćemo piće, malo proćakulati, to je normalna stvar. Čitavu noć razmišljao sam o njoj i potajno molio Boga da nam upriliči da se treći put sretnemo.
Od tolikog grada sutradan sam, dok sam kupovao srećke, opet nabasao na nju (poslije sam razmišljao nije li znakovito? Je li dragi Allah uslišao moje molbe, ili se tu upleo šejtan?).
''Kakva slučajnost'', rekao sam.
''Ne znam je li'', odgovorila je, ''možda je sudbina. Onda, častiš li me ili ne?''
Nije mi ostavila prostora za kalkulaciju. Ništa se nije dogodilo, ali oboje smo bili sigurni da neće ostati na toj kavi. Zvala se Jovanka, imala je 24 godine i radila je u kemijskoj čistionici. Rekao sam da sam zaručen, ali nije reagirala. Govorila je da se neće u to upletati i da bi voljela da se još koji put sastanemo, čisto prijateljski, budući da smo imali dosta zajedničkih tema za razgovor. Nisam mogao odbiti. Uostalom ovo mi je druženje dobro došlo da zaboravim brige vezane za vjenčanje a tu sam bio duboko u neizvjesnosti i očekivanju.
''Ljubavi, jedva čekam vjenčanje!'', govorila mi je Lejla sa žarom u oku. ''Napravit ćemo takav dernek da će se dugo pamtiti!''
Vjenčanje?, pomislio sam. Da. Vjenčanje. Ovo je tvoja buduća Sulejmane. Dobro je pogledaj! Šta si se umislio? Nju ćeš ženiti!
''Da, golubice moja!'', odgovorio sam. ''Ali ja jedva čekam da to prođe. Znaš da sam slab u organizacijama, a pogotovo takve vrste.''
''Ma bit će sve u redu. Zajednički nam je uprijet!'', pogledala me je i uštipnula za jagodice.
Zajednički, zajednički. Naravno, volim je. Ali čitav život. Čovječe, ona se nekad ponaša kao da sam njeno vlasništvo. Al kad samo pomislim na Jovanku. Nju bih volio slobodno i čisto. Ma kakva Jovanka! Dođi sebi!
Isprva sam tu pomisao odbijao kao nešto nemoguće. Ali poslije sam vidio da je neminovno. Toliko sitnica, toliko naizgled nevažnih stvari vezalo nas je. Mogao sam s njom provesti sate i sate a da opet ne dođe do zasićenja u razgovoru. Nisam se mogao odviknuti od tog zagonetnog smiješka i plama u očima. Nitko me nikad nije razumio kao Jovanka. Voljeli smo se bez imalo interesa, bez imalo želje za posjedovanjem, nismo to naglas iznosili, a i nismo htjeli - naši pogledi govorili su sve.
Onda smo se jedamput sasvim spontano poljubili. Potom smo se trznuli i postidjeli se kao djeca kad urade nešto što se ne smije.
''Oprosti!'', rekao sam. ''Ne znam šta mi je bilo. Nisam htio.''
''Oprosti ti. Ja sam kriva. Dala sam ti povod.''
''Ništa. Zaboravimo ovo!'', rekao sam nakon par trenutaka šutnje.
''Da. Nismo smjeli!'', tiho je izustila zacrvenjevši se.
Nikome od nas nije bilo žao zbog toga poljupca, ali bojali smo se. Svega. Sebe, stvari, ljudi, bojali smo se svoje ljubavi jer katkad ona ima razornu moć.
Vidio nas je neki čiča, daljnji rođak izvjesne žene koju su zvali Tetka, stare cure što je živjela u Lejlinoj zgradi. To je bilo dovoljno da krene bura priča i negodovanja.
Lejla je istu tu večer došla ljuta k'o ris.
''Šta ja to čujem?'', galamila je. ''Ako je istina to što sam čula, gubi se iz mog života!''
''A šta si čula?'', pravio sam se da ne znam.
''Da se žvališ s nekom Srpkinjom.''
''Taj tko ti je to rekao slagao je. Istina, imam jednu dobru prijateljicu srpske nacionalnosti, ali među nama nema ničega.''
Dugo mi je trebalo da smirim histeričnu Lejlu, ali ipak je na kraju povjerovala u moju priču jer sam ja i majstor za slagati. Ne želim ni reći šta sam sve odglumio. Lažne osjećaje prikazao sam kao stvarne, rekao joj da je ona prva i zadnja žena u mom srcu bla bla bla, ona je pala na to.
''Oprosti, što sam sumnjala u tebe. Koga bi to volio više nego mene! Lutak moj mali. Ovaj svijet nema drugog posla nego da trača. Hoćeš li mi oprostiti?''
''Naravno, ljubavi! Sve je u redu. Vidimo se sutra na onom mjestu!''
Protepala mi je još par budalastih rečenica i nestala.
Nedugo za njom došao mi je amidža Nedim, lik kojeg nikad nisam volio i koji me samom svojom facom iritirao i tjerao da ga mrzim. Uvijek je bio podoban, kakav je god sistem bio. Sad je bio gorljivi musliman, čovjek od riječi, iako prije rata nije znao ni šta je džamija.
''Kakav si ti Bošnjak, vodaš se sa četnikušama?'', bila je njegova opaska.
Šta odgovoriti na ovo? Poslao sam ga u pizdu materinu i istjerao iz kuće, neka mi je deset puta rod. Nacionalisti. Najveća zumra što može biti. U redu. Rat je bio. Nitko ne može vratiti žrtve. Krivci trebaju biti kažnjeni, to znam. Ali znam i to da se rat vodio i zbog onih stvari koje sam naglasio na početku. Puna su im usta Bosne. A tu i tamo okače tursku zastavu kao da je i ona dio ovoga folklora. Sve je to za njih isto. Povode se za činjenicom da Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi Srbiju, zašto Bošnjaci ne bi imali samo svoju državu? Sram ih bilo. Ja volim Bosnu i Hercegovinu. Ona je jedna, jedina, neponovljiva i prekrasna, zemlja budućnosti, perspektive, mira i sna. U njoj su ljudi sretni i streme ka ljubavi i dobroti. Livade, rijeke, jezera, cvrkut ptica, to je moja Bosna i Hercegovina. Ona je prostor slobodnih ljudi, u punom smislu riječi. A vaša Bosna i Hercegovina je smetlište civilizacije, marginalna točka, bure baruta, a vi ste je takvom načinili, gospodo. Nemojte mi spočitavati da sam izdajica svog naroda ako vam skrešem istinu u lice, vi ste izdajnici! Turbofolkeri, tko će se s vama natezati!
Nisam mogao spavati. Amidžu i njegov soj otpilio sam iz misli, ali su me mučile mnogo ozbiljnije stvari. Nisam znao koga zavlačim sebe, Jovanku ili Lejlu. Osjećao sam se bljutavo.
Ujutro sam donio odluku. Dosta mi je bilo dvostruke igre. Želio sam Lejli reći da prekidam zaruke pa kud puklo da puklo. Izabrat ću ljubav, pa makar mi se život pretvorio u pakao. Naći ćemo valjda Jovanka i ja neki skriveni kutak na svijetu dovoljan da primi dvoje klauna koji su pobjegli iz cirkusa života.
Čuo sam da mi je došla poruka. Kad sam vidio da je od Jovanke, dugo sam se libio da je otvorim. Imao sam loš predosjećaj.
Odselila sam se, pisala je. To je najbolje za oboje. Nisam htjela da budem smetnja tvojoj sreći. Volim te, a i ti voliš mene. To je tako. Dovijeka se ne možemo pretvarati. Onaj poljubac željeli smo oboje, to dobro znaš. I to je naša greška, naše prokletstvo. Ne trebam ti naglašavati koliko si mi promijenio život i koliku si prazninu u njemu popunio. Ako ti išta znači, gdje god bila, nosit ću uspomenu na tebe i na divne trenutke našeg poznanstva.
Eh, taj SMS. Čudna stvar. Pomaže nam da se lakše spojimo s nekim ukoliko smo sramežljivi, ali kad su u pitanju ovakve stvari, mobitel se pretvara u bešćutnog egzekutora. Koliko hladnije ova poruka izgleda na displayu, nego na papiru.
***
Oženio sam se. Lejla i nije tako loša. Vidi se da će biti dobra majka. Mislim da je ljubav relativna stvar. Tko zna što bi sve moglo biti da sam nastavio s Jovankom. Oboje smo mogli otići u propast. A ovako, imaš osobu za koju znaš da te neće izraditi i da će uvijek biti tu. Šta ti više treba? A opet, katkad, neke mi se lude stvari sklope i kao da me nešto podbode u želudac. Ona se pojavi pred mojim očima, čista, jednostavna i iskrena i pobijedi sve moje argumente.
Jutros sam krenuo na posao i ubacio prvu kazetu koja mi je došla pod ruku (nemam CD-player, sramota za današnji vakat, ali me nije briga). Eh, i odmah da zasvira ta nesretna pjesma Plavog Orkestra:
Jovanka, Jovanka,
Život melodijo,
Oprosti draga, oprosti draga
Što sam te volio!
I onda ti budi pametan. Ali šta mogu? Sa životom se treba znati uhvatiti ukoštac. Eto toliko od mene. Ako netko misli da ovdje ima nekakav Da Vincijev kod, neka ga slobodno potraži. Ne tvrdim niti da ga ima, niti da ga nema. Čitatelju, na volju ti bilo!
Amer Mešić (1985); Sarajevo
Diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Ekonomska basna
Osvanuo je još jedan dan, sunčan i blag. Stanovnici zoološkog vrta nisu ni sumnjali da će ovaj dan biti drugačiji od svih ostalih. Miris proljetnog cvijeća, a još više misao na jutarnji doručak probudio je sve životinje. Iz svog dremeža probudila se i zvijezda zoološkog vrta Žirafa. Tijelo joj je bilo boje zlata prekriveno čudesnim šarama, noge tanke i vitke, a vrat visok poput ovećeg stabla. Posjetioci i gosti dolazili su izdaleka da bi se divili njenoj ljepoti. Žirafa se brzo razbudi i osjeti veliku glad. Bilo je potrebno dobro se najesti, jer danas u Zoo dolazi veliki broj posjetilaca, a Žirafa zna da se sa punim stomakom izvode najbolje tačke. Zato brzo odskakuta do životinjske kuhinje s mislima o obilnom doručku i svima onima koji će se diviti njenoj ljepoti danas. Stigavši u kuhinju primjeti veliki metež i galamu, sve životinje su jadikovale i svađale se oko nečega. Žirafa sjede za svoj sto i naruči uobičajenu porciju hrane za doručak. Vrlo brzo pred njom se nađe servirano jelo. Zapravo to nije ni bilo uobičajeno jelo već samo čaša vode i jedan busjen trave. Žirafa nije mogla vjerovati svojim krupnim očima i pomisli da sanja. Brzo Žirafa shvati da je sve ovo stvarnost i iz sna se vrati u javu, jer slon što je sjedio do nje stade joj na rep oštro prosvjedući na svoju porciju hrane. Šta se desilo sa obilnim jutarnjim gozbama, šta je sa desertom, gdje su nestali gurmanski specijaliteti zoološkog vrta? Žirafa se uspaniči jer znajući da bez dobrog doručka i punog stomaka neće biti u stanju izvesti svoje tačke pred posjetiocima. Sindikat životinja se skupi i obrati kralju životinja, starome Lavu. Svi su bili uznemireni dok Lav nije dobro odmjerenom rikom umirio životinje. Zatim uze riječ i reče da su se tamna vremena nadvila nad zoološkim vrtom i da se malo zna o problemima koji nadolaze. Zamolio je sve prisutne životinje da se što prije naviknu na vodu i travu. Žirafa je oštro prosvjedovala i otišla do upravnika Zoo-a. Upravnik nije imao nikakvih informacija, već samo reče da se ova pošast zove EKONOMSKA KRIZA i da dolazi iz zemlje Amerike. Dani su tako prolazili, a životinje su postajale sve mršavije i slabije zbog oskudne hrane. Posjetioci su također sve manje dolazili u zoološki vrt. Žirafa nije mogla da podnese ovakvo stanje te spakova nešto svojih stvari i razglasi da ide u zemlju Ameriku da nađe lijek za ekonomsku krizu.
Tako je žirafa je svojim vitkim nogama gazila kilometre, prelazila brda i plivala morima. Ni kiša, niti snijeg nisu je mogli zaustaviti u svom naumu da otkrije lijek za ekonomsku krizu i da ponovo vrati sreću u Zoo. Došavši do jednoga mosta ugleda neobičnog čovjeka. Bio je tužan i lice mu je svo ogrezlo u suzama. Njegovo svileno odijelo i kravata bijahu mokri od suza. Pored čovjeka ležala je aktovka i oko nje mnogo razbacanih papira. Žirafa ga je upitala kako se zove i zašto je tužan. Čovjek joj odgovori kako se zove Biznismen i da je tužan jer je dobio otkaz zbog neke ekonomske krize koja je došla iz Amerike. Sada nema ništa pa čak ni kredita na mobitelu. Kada mu je Žirafa ispričala svoju priču, Biznismen odluči da će i on ići zajedno da pronađu lijek za nesreću koja ga zadesi.
Udruženi zajedno, Žirafa i Biznismen su putovali mnogo dana i vidjeli su kako ekonomska kriza pogađa i druge zemlje. Nastavili su svoje putovanje dok nisu naišli tako na jednu djevojku pored puta koja je bila toliko tužna da su je morali pitati zbog čega očajava. Djevojka im reče da zbog ekonomske krize koja se širi poput virusa, muž joj više ne kupuje skupu odjeću i poklone. Ubrzo i Djevojka se pridruži Žirafi i Biznismenu u potrazi za ekonomskim lijekom koji se nalazi u Americi.
Tako družina nastavi svoje putovanje i kroz mnoge poteškoće i avanture oni prođoše. Danima su hodali u potrazi za zemljom Amerikom i za lijekom, ali ništa nisu našli. Jednog dana sretoše rudara koji je nasred puta svojim pijukom kopao jamu i tražio zlato. Kada ga je družina pitala zašto tu traži zlato, a ne u rudarskim jamama, Rudar samo reče da je ekonomska kriza zahvatila sva rudarska okna. „Svi su ostali bez posla i sada se borimo kako znamo“, odgovora Rudar. Družina mu brzo ispriča svoje planove i Rudar obeća da će im pokazati gdje se nalazi zemlja Amerika ako ga povedu sa sobom i daju mu malo ekonomskog lijeka.
Napokon družina koja je pogođena ekonomskom krizom dođe u Ameriku. Iznenadiše se kada vidješe da je tamo stanje dobro. Zoološki vrtovi su bili puni posjetilaca, a životinje su pozirale sa punim stomacima. Biznismeni su i dalje poslovali i bilježili su iz dana u dan sve veću dobit. Djevojke su nosile skupu odjeću, koju su za njih kupovali njihovi muževi. Rudari su marljivo kopali rude i pjevali veselo rudarske pjesme. U ovoj zemlji nije bilo ni traga od ekonomske krize. Družina je bila u nevjerici kada je vidjela da su ovdje svi sretni i zaposleni i stanovnici Amerike uputiše ih u kuću novoizabranog predsjednika da im rasvijetli sve probleme. Predsjednika Amerike životinje su nazivale „Milka-man“ po čokoladi, rudari su ga jednostvano nazivali „Naš čovjek“, biznismeni su ga od milja zvali „Skupo odijelo“, a žene su mu dale ime „Dobri“.
Došavši u kuću predsjednika, on ih primi toplo i srdačno i posluša sve njihove probleme pojedinačno. Na pitanje šta im savjetuje i ima li lijeka za ekonomsku krizu, predsjednik im reče kako je ta kriza samo plod mašte i da se na nju pozivaju samo ljudi i životinje koji neće da rade. Ekonomska kriza nije ništa drugo nego opravdanje za neznanje, ekonomska kriza i ne postoji, ona je izmišljena. Tako je predsjednik Amerike objasnio ovu krizu i svima dao po jednu bočicu čarobne vode kojom trebaju poprskati ono što je ekonomska kriza uništila i sve će se vratiti u normalno stanje.
Dugo se družina opraštala sa predsjednikom i zahvaljivala mu na savjetima i na čarobnome lijeku i pri polasku svi su zajedno mahali i hvalili dobrotu američkog predsjednika. Predsjednik je također mahao i govorio u sebi: „ Koja čudna skupina ljudi i životinja. Kakva čarobna voda i lijek to je obična voda iz česme“.
Pri povratku kući družina je prskala takozvanom čarobnom vodom gdje god je uočila posljedice ekonomske krize. Svi su vjerovali u magičnu moć čarobne vode. Međutim obična voda iz česme vrlo brzo se pokazalo da djeluje kao najbolji lijek protiv ekonomske krize. Za nekoliko dana cijela se zemlja obnovila, poslovi su vraćeni i svi su bili sretni. Rudari su kopali i vadili velike komade zlata, djevojke su postale još ljepše, biznismeni su najbolje poslovali, a Žirafa je bila najsretnija. Ponovo je u zoološkom vrtu hrane bilo u izobilju i Žirafa je ponovo plijenila pažnju posjetitelja.
Od tada Žirafa je postala kralj životinja.
Nedim Jahić (1989), Sarajevo
STUDENT PRAVNOG FAKULTETA UNIVERZITETA U SARAJEVU
Krici poraženih
Snijeg je okopnio, zrak je težak. U rovovima blato, smrdi mokra zemlja. Te noći je prekršeno primirje. Ne znam da li smo ga prekršili mi, ili su to bili oni. Sve više mislim i sve više znam da će mi ovaj novi nemir mnogo lakše pasti, ako prihvatim drugi odgovor za neporecivu istinu. Zvuci dopiru sa brda, hladne glave su se zapalile u trenutku, a bijes je ono što čujem da dolazi. Pazi, ova je bila veoma blizu. Eksplozije odjekuju linijom mrtvih, krikovi poluživih govore i upozoravaju. Riječi ne razumiješ, ali ćeš ih pamtiti cijelog života. Koliko god on još potrajao.
Cijele noći nema prestanka, ovaj put kao da odustati neće. Naša smjena je već davno prošla, niko nije još stigao da nas zamijeni. Branici su sve prazniji, jame se urušavaju. Oni koji odluče časno poginuti, ako se časnim može nazvati bilo kakav kraj, ustaju iz rovova uzdignutog pogleda prema neprijatelju. Oni koji odluče bježati padaju brzo bez dostojanstva, leđima okrenuti strahu. Između ludih heroja i naivnih kukavica stojimo mi, nespremni da padnemo ni za ponos, ni za nadu. Sa mnom u rovu je još jedan vojnik. Zoka. Zoki se tresu ruke dok pokušava da izvuče posljednju cigaru. Obrazi su mu crveni, oči čvrsto zatvorene, obrve namrštene, a uši pažljivo osluškuju. Narednog puta se neće stresti, jer je očekuje. Ona dolazi. Pazi, ova je bila još bliže. Ipak se trznu, cigara mu ispade, smoči se u blatu.
- Hajd kad je zadnja, nije posljednja. – rekoh.
- Valjda kad je posljednja, nije zadnja.
- Znaš nisam se u životu mnogo bavio time šta je od toga gore.
- Zadnje je najgore. To je kraj svakog kraja. Ja mislim. – Zoka je već bio pribran.
Šaržeri su prazni, ali Zoka namješta kalašnjikov i traži metu, kao da je nekog već ubio ranije, kao da će nekog već ubiti kasnije. Naglo se ugasiše vatre u daljini, na trenutak se učini kao da je tišina zavladala na cijelom frontu. Zoka vadi olovku i papir. Povuče se u rov, sada širom otvori oči, napisa par redova, zastade i zagleda se u olovku.
- Šta je bilo, vidim krenuo si nešto pisati?
- Krenuo sam...pa stao.
- Nije valjda ratni roman.
- Nije, ovaj je o miru.
- Sada kada si to rekao i pisanje o ratu mi izgleda normalnije.
-Kako? Pa vidiš da je mir.
- Kako mir, granate padaju na sve strane, ne znam da li je još iko živ ostao u ovim rovovima što granice čuvaju već godinama. Niko se nije javio, nema dozivanja, imena, skrivenih znakova. Ništa.
- Pa ne padaju više granate. Pale su već dvije u blizni, sumnjam da će neko potrošiti i treću na ovo zgarište zalutalih junaka. Znaš oružje je skupo, a ovdje smo svi kokuzi. I sa jedne i sa druge strane.
Već bih se ja i nekako složio sa Zokinim zaljučkom da je ovog momenta zavladao mir, da nisam znao šta slijedi. Dvije sam priče čuo o ratnom muku, jedna kaže da je to zatišje pred oluju, a druga da je to oluja samo po sebi. U obje je pitanje sata ili minuta, kada će nešto dogoditi što će biti konačno. Ili ćemo podignutih ruku i spuštenih glava ispuzati iz vučijih jama, iscrpljeni i potpuno poraženi, ili će nam se nečujno prišunjati i ubiti nas bez jauka.
Možda ćemo završiti u nekim dalekim zatvorima, logorima, kasarnama, čekajući presudu za ubistva, silovanja, uništavanja i druga zvjerstva svojstvena čovjeku onog trenutka kad prestane biti čovjekom. Neće tada biti bitno da li smo Zoka ili ja, ikada prestali biti ljudi i postali zvijeri, bit će bitno da smo jedini koji su ostali između onih junaka i kukavica, jedini koji su došli do tog nekog suda predstavljajući mračnog neprijatelja, tamnu silu, davši tako lice zlu, a dobru prividni izraz zadovoljenja pravde. Ili osvete, ali tada bi dobro već prestalo biti ono samo.
Prošlog jutra je naš vod spalio dva sela, Zoka je prespavao napad, ja sam čuvao stražu u štabu. Kažu da 'smo' sela spalili jer su oni spalili naša noć prije. Do ovog objašnjenja nisam imao svog sela, jer su moji barem posljednje tri generacije živjeli u jednom velikom gradu, pa sam kao takav morao vještački ubacivati odrednicu 'naše' ispred mnogo čega i u govoru i u glavi, premda je malo toga u suštini bilo moje. Moja soba u porodičnoj kući, moj slupani auto kojem su skinuli točkove na početku ovog veselog horora potvrdivši mu tako status nekretnine, moje potrošene starke i par knjiga na polici. To više nije bilo moje, tuđim je već stiglo postati.
Zoka je s druge strane imao dosta toga što bi mogao nazvati svojim. Čak je i par sela bez ikakvog zastoja u razmišljanju znao nazvati svojim dok smo ih mi ili neko drugi u pričama o borbama spominjali. Iz jednog koje smo nedavno prošli mu je bila treća djevojka u životu, u drugom je pao sa kruške dok je pijan pokušavao ubrati onu najvišu, a u treće je sa svakom platom išao kupovati sir i kajmak. Vidiš, mnoga su sela bila Zokina, ali smo većinu spalili mi, a tek poneko oni.
Zato, on i nema neke pretjerane potrebe za osvetom, svakako ne prema drugima, možda za ponekom prema sebi. On u rovu ne sjedi zbog 'naše stvari', već zato što mu se spletom okolnosti izjalovio bijeg u Njemačku, pa je nakon tri kucanja na kućna vrata, četvrti put silom dovučen direktno na front. Razmišljajući tako o životu, dok smo u tako sjedili u miru rova, Zoka prekinu tišinu.
- Evo je. – reče Zoka.
- Čega?
- Dolazi i treća.
- Ne lupaj, mirno je već satima.
- Ovdje ti mir potraje tek toliko da se stigne napisati priča. Čuješ li kako dolazi novi strah? Budi sretan ako uzme prvo mene i tebe.. . barem nećemo otići u ime bolesnih ideala, već samo zato što smo se slučajno našli na početku nekog novog ludila.
Ona dolazi po svoje žrtve, najveće tragedije su već davno napisane, krajnja komedija je nedokučiva, negdje između je stvarnost. Napiši priču, čekajući nove sirene da dođu po tvoju dušu. Krik koji upozorava. Neumnici opet vladaju. Poraženi smo.
KNS/10.05.2009.
Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo
http://www.kns.ba
Dodjela priznanja za najusješnije radove u domenu poezije i proze
Na Javni poziv je apliciralo 52 autora sa preko 150 radova, a stručni žiri se opredjelio da dodjeli priznanje za 26 najuspješnijih radova - 18 pjesama i 8 kratkih priča, u četiri kategorije: Osnovna škola, Srednja škola, Mladi autori i BiH-dijaspora.
Udruženje za kulturu- Novo Sarajevo
Literarne kreacije 2009
Književna manifestacija u sklopu obilježavanja 16.maja - Dana općine Novo Sarajevo
Dodjela priznanja za najusješnije radove u domenu poezije i proze
Na osnovu odluke stručnog žirija manifestacije „Literarne kreacije -2009“ dodjeljuju se priznanja za najuspješnije poetske i pozne radove prispjelim na Javni poziv po kategorijama, i to:
Osnovna škola
Poezija:
1. Nemirna rijeka bosanska – Rahmana Kolenda
2. Kad porastem, kad porastem – Lejla Hasanbegović
3 Ptice - Merisa Hanjalić
4. Dječija borba za slobodu - Ajša Đuherić
Kratka priča:
1. Avdo i njegov magarac Njakac – Edber Vuranovski
2. Zvjeri naše sudbine – Ana Stojčić
Srednja škola
Poezija:
1. Pustinja zgaslih pogleda - Jasmin Hasanović
2. Čuvari - Anja Rikalo
3. Pjesma proljeća - Dino Muratović
4. Nesuđenom prijatelju - Ajla Čustović
Kratka priča:
1. Ono što želim reći - Nirmela Čolak
2. Mostovi ispisuju vrijeme – Lejla Muratčauš
Mladi autori
Poezija:
1. Snaga proljeća - Amina Bečić
2. Dolazi dan nam tako sveti – Nurija Delić
3. Moja ljubice… - Mersima Mehanović
4. Njoj – Adi Jašarević
Kratka priča:
1. Da Vincijev kod – Igor Beno
2. Ekonomska basna – Amer Mešić
3. Krici poraženih – Nedim Jahić
BiH-dijaspora
Poezija
1. Zaimove uspomene - Asim Bajramović (USA)
2. Okan – Enes Topalivić (Norveška)
3. Fin neki čovjek - Majo Danilović (Italija)
4. Spoji čežnje, postani most – Avdo Havlaćan-Mrganjac (USA)
5. Zaključano proljeće – Semira Jakupović (Engleska)
6. Gubiš se gubiš - Nisad Jakupović (Englaska)
Kratka priča
1. Oni su živi – Sulejman Aličković (Luksemburg)
Autorski radovi koji su proglašeni najuspješniji na manifestaciji „Literarne kreacije – 2009“ proslijeđuju se prema Međunarodnoj književnoj manifestaciji „Treći novosarajevski književni susreti – 2009“, koju KNS organizira u novembru 2009. godine.
Mersida Sadiković-Osmanbašić
Koordinatorica „Književnog kruga-KNS“
Sarajevo; 10.05.2009.god.
Osnovna škola
Poezija
1. Nemirna rijeka bosanska – Rahmana Kolenda
2. Kad porastem, kad porastem – Lejla Hasanbegović
3. Ptice - Merisa Hanjalić
4. Dječija borba za slobodu- Ajša Đuherić
Kratka priča
1. Avdo i njegov magarac Njakac – Edber Vuranovski
2. Zvjeri naše sudbine – Ana Stojčić
Rahmana Kolenda (1996), Tarčin
Učenica VI razreda O.Š. '' HILMI ef. ŠARIĆ '' u Tarčin.
NEMIRNA RIJEKA BOSANSKA
ZAŽUBORI HLADNI TALAS:
ŠTO SI RIJEKO TIHA DANAS?
LUTAŠ DUGO TI BEZ CILJA
IMA L' SRCE TVOJE MIRA?
GLEDAJ RIBE ŠTO SKAKUĆU
I U TEBI VJEČNO ŽIVE!
TUŽNE VRBE TEBE SLAVE
PONOSI SE, RIJEKO, TIME!
PROTEGLA SI SVOJE NOGE
I UPRLA POGLED PLAVI
ZAGRLILA POLJA , DOLE
SVE TE ŽIVO VOLI - HVALI!
ZAŽUBORI RIJEKO, JAČE
NAĐI SRCU SVOME STANKA!
TEČEŠ, HUČIŠ, NEMIRNA SI
GODINAMA BEZ PRESTANKA!
Lejla Hasanbegović, Sarajevo
Učenica VI razreda OŠ “Hasan Kikić” u Sarajevu.
KAD PORASTEM, KAD PORASTEM
Pitaju me i pitaju kad porasteš šta ćeš biti.
A ja kažem stjuardesa.
E pa stvarno si blesa.
Kako ti na um pade da budeš stjuardesa?
Budi glumica reče brbljiva teta Maja.
Ma šta vam je!
To bi htjela sva moja raja.
Onda budi neka nastavnica u školi.
Pa da me devedeset posto djece ne voli.
Ma kad vam kažem pustite me više!
Sa stjuardesinim poslom dobro mi se piše.
I ponovo me pitaju i pitaju kad porasteš šta ćeš biti.
A ja kažem vozač tramvaja.
E pa s tobom stvarno nema kraja.
Zamislite, mala hoće biti vozač tramvaja.
Budi dušo kompozitor ili pijanista,
s tobom je mama uvijek priča ista.
E sad iz inata neću da budem ništa.
Merisa Hanjalić (2000) Sarajevo
Učenica četvrtog razreda OŠ Kovačići
PTICE
Svakog jutra cvrkut ptica se čuje,
u našim parkovima ta melodija odjekuje.
Ta prekrasna bića žive na našem krovu
imaju divnu sobu u svome dvoru.
Kad njihov glasić počne da pjeva
djeca su ljepša i veselija.
Ljepše se igraju, ljepše se druže
svakoj ptičici ruku pruže.
Al' ptice odletješe zamahom krila
njima je majka gnijezdo svila.
Odoše i oni u svoj dom
ljubav pravu čuvaju u srcu svom.
Ajša Đuherić (1996), Jelah
Učenica 6 razred Osnovne škole ,,1 mart “ – Jelah.
DJEČIJA BORBA ZA SLOBODU
Današnji svijet
Mnogo je lijep,
a mnoga djeca su u borbi
da ovaj život provedu u slobodi.
Svaki novi dan
Pomaže da im se ispuni san :
,,DA TREBAMO IMATI PONOS
I SA SVIMA KRASAN ODNOS”
Žele da se međusobno pomažu
I sa roditeljima da se slažu.
Da svoj život veselo žive
I kada porastu da se mladosti dive.
Oni žele da dane mlade
Zauvijek pamte,
jer će ih život nekada maziti
a nekada gaziti.
Da svoj plan o borbi
Čuvaju u staroj torbi,
da ih ne zaplaše granate,
i da se s ponosom domovini vrate.
Žele da nitko nikada ne skita ,
i nikoga za pomoć pita.
Da se ne dokopaju moći
Preko mračne,duge noći.
Da njihova srca ne
Budu puna leda,
i da zauvijek svatko
dobro izgleda
JER ONI ĆE SVOJU MLADOST
DA PROVEDU U BORBI
I DA STEROST DOČEKAJU
U DIVNOJ SLOBODI.
Edber Vuranovski (1997); Sarajevo
Učenik V razreda Osnovne škole "Skender Kulenović" u Sarajevu.
Avdo i njegov magarac Njakac
Bilo je to davnih vremena kada su bile kraljevine,a među tim kraljevinama jedni ljudi, a među tim ljudima bio je jedan čovjek, a u tom čovjeku zlobna duša.Nije htio ni skim da se druži.Išao bi po tuđim baštama i krao od svakoga po nešto.:šljive,dinje,paprike i ostalo. Zvao se Avdo i imao je magarca koji se zvao Njakac.
Volio bi ići na pecanje kojega nikada nije išlo.Uvijek bi upecao tri ribe i nijednu više.Dosta se o njemu pričalo kako ni s kim ne razgovara,da je uvijek namršten, ali ipak simpatičan djeci. Svako se pita zašto mu se djeca smiju, a i on naravno.Kada bi djecu ispitivali šta im je smješno oni bi odgovorili da i sami ne znaju.
I tako je to bivalo svaki dan dok na jednom mladi kraljević nije njega vidio kako krade.Nije vidio lice, ali kada je prolazio pored njega sve je mislio da je on,a li nije bio siguran. Avdo je volio ići u lov, ali nikad nije imao sreće, jer dok bi došao kući životinja bi mu ispala iz torbe.Dosta puta bi se svađao sa ljudima,a pogotovo sa svojim magarcem koji bi ga uvijek udario zadnjim nogama. Avdo bi ga nakon toga išibao, a Njakac se ne bi pomjerio dva sata sa jednog mjesta. Magarac bi mu uvijek uzimao i jeo zalihe vode i hrane.I tako kada su jednom krenuli na put, Avdo je ponio hrane i dosta vode. Išli su u drugo kraljevstvo pošto je od Avde brat tamo živio. Sve stvari je stavio na svog magarca i krenuo. Na pola puta Avdo je ogladnio. Našli su jedno drvo i ispod njega je bila velika hladovina. Avdo je sjeo i najeo se, a usput je dao Njakcu malo hrane i vode. Već od dugog puta Avdo je zaspao u trenu, a Njakac je iskoristio priliku i odmah navalio na svu hranu i vodu. Kada se Avdo probudio vidio je da je sve razbacano i da ništa nije ostalo od hrane i vode. Avdo je Njakca počeo ganjati i tako su trčeći došli do svoje kuće. Kada su ušli u grad ljudi su se počeli smijati, ali njih dvojica se nisu obazirali na to. Tačno pred kuću Njakac se sapletao pa onda za njim Avdo. U kuću su ušli osramoćeno.
Od tog dana su rijetko izlazili na ulice u kraljevstvo.
Ana Stojčić (1995); Mostar
Rođena1995. godine u Mostaru. Učenica je sedmoga razreda Osnovne škole Silvija Strahimira Kranjčevića - Mostar
Zvijeri naše sudbine
Pročitavši naslov, zastala sam i na trenutak se uplašila. Riječ zvijer me podsjeća na neke šumske životinje, „šumske zvijeri“.
Oko nas su zvijeri neke druge vrste. Sigurno su mnogo opasnije. Njihove sjajne, požudne oči vrebaju iz svake rupice i iza svakog ugla.
Ne skrivaju se u dubokoj šumi, ne pojavljuju se samo noću nego su neprestanu tu, oko nas. Vrebaju nas, motre, prate,… Čekaju pogodan trenutak kad smo slabi, ranjivi kako bi nas ščepali kao hobotnica svojim pipcima.
Svoj otrov će ubrizgati u naše vene i početi nas nagrizati. Pokušat će nas zatrovati svojim mislima, idejama.
Ne smijemo se pustiti! Trebamo razmišljati bistre glave i uhvatiti se u koštac sa zvijerima svoje sudbine. Ne moramo biti „cool“ i guba te probati sve i svašta.
Snaga i moć su u nama koja će nam pomoći oduprijeti se tim nemanima. Svijetle zvjezdice koje bdiju nad nama svaki dan su naši bližnji. Ponekad nam idu na živce ili nam se čini da su nerazumni, ipak su oni ti kojima trebamo vjerovati.
Kada imamo sigurnost, ljubav, povjerenje u drage i odane ljude, te opasne ljute zvijeri sudbine su samo sitne mrvice.
One će pobjeći kad puhne najbliži povjetarac!
Srednja škola
Poezija:
1. Pustinja zgaslih pogleda - Jasmin Hasanović
2. Čuvari - Anja Rikalo
3. Pjesma proljeća - Dino Muratović
4. Nesuđenom prijatelju - Ajla Čustović
Kratka priča:
1. Ono što želim reći - Nirmela Čolak
2. Mostovi ispisuju vrijeme – Lejla Muratčauš
Jasmin Hasanović (1989)Goražde
Maturant gimnazije u Goraždu (MSŠ "Enver Pozderović").
Pustinja zgaslih pogleda
Potopljene oči zgaslog sjaja
Kao harmonija razlivenog ništavila
Prijete jurišom na Svjetlo
I klize kroz tišinu naših slutnji
Poput sablasti, gordo praznine stoje
I raspuknuta tuga na nepreglednim poljima
Dok odzvanja eho tišine i tihe pjesme horova
Izgubljenih
Tiho davi se svaki dio mene, tinja poput kuge
I dok hodim, bolno koračam, plaseć' se neznanog
Plaseć' se neba nad' mnom
Osjećam je kako dere i ruši bedeme
Mojih osjećaja
Vječna, bezgranična, ravnica emocija
Pusta...
Ja ne hodim,
Ona hodi mnom...
Anja Rikalo (1992);Mostar
Rođena 1992. godine i učenica drugog razreda Gimnazije u Mostaru
Čuvari
Čuvari snova uzdišu nad kapcima.
Vatra i Voda.
U klopci pijeva vječno budnih grlica
Koje plaču kroz pjesmu
Grčeći snažnu požudu kao dio sebe,
Rađaju se, rastu i umiru
Sve boje zatomljenih želja
Kojima nije bilo dozvoljeno da budu.
Sunce je kidalo dijelove sebe
I bacalo ih na užarene stijene
Koje su izgarale pod tim nježnim,
Ali opasnim dodirom.
Nebo se prosipalo svuda po vodenom ogledalu
Topeći njegovu ledenu površinu u tečne kristale.
Ruže su mirisale u zjenicama djevojaka;
Latice su mijenjale boju;
Osjećaji su mirisali kroz poglede.
Dan i Noć.
Bol plave vode nošene u zjenicama,
Koje šapću riječi duginih boja,
Ostavlja samo azurne pramenove slike iza koje se
Prelijevaju šarene emocije dok vise u zraku
Ogledajući se u svjetlosti
Jednako šarenih sentimenata.
Zemlja i Nebo.
Dodir mira pronađenog
U brazdama uspomena
Stvorenih u prošlosti koja ne može biti daleko,
Te izrezana i odcijepljena od budućnosti
Miluje i spušta svoje jagodice prstiju na tok
Uvrnute igre zamrznute
U onome što zovemo stvarnost.
Istok i Zapad.
Bezvremena i bestjelesna uspomena
Traje i postoji u izoliranim
I teškim zidovima nutrine,
Mijenja pravila kao i stvarnost za snove,
Otvarajući vrata nemogućeg da postane moguće;
Rušeći sve igrače koji su igrali pogrešno prateći prostore
Ograničene zaključcima i teorijama pravilnosti i nepravilnosti
Tamo gdje pravilnost ne može da bude;
Takve ideologije nisu imale svoj sistem ideja
Te samim tim nikada nisu ni postojale.
Dino Muratović (1993); Zenica
Učenik je Katoličk0g školskog centara-Opća gimnazija u Zenici gdje živi i stvara.
Pjesma proljeća
Zapisah je u vremenu,
Uklesah u kamenu,
Nju - pjesmu o proljeću.
Osjetih je pod nogom,
Dok gazih stazama bijelog pijeska,
Čuh njen zvuk kako se lomi pod beskrajem mira,
Čuh nju - Pjesmu o proljeću.
Zaustavih je na raskršću vremena,
Gdje se „sada“ i „zauvijek“ presijecaju,
Gdje se rukujem sa nepoznatim,
Gdje živim životom sumanutim.
Pronađoh je u kupoli vremena,
Gledah je na jedan tren, tako kratak, a tako vječan,
Ruku joj pružih,
I poljubac vječnosti na obrazu osjetih...
Čujem njene zvuke,
Kako beskrajno žubore, cvrkuću, uživaju...
Čujem njen osmijeh, tu, iza mene,
Osjetim njen dodir, kola mi kroz vene...
Zapisah je u vremenu,
Uklesah u kamenu,
Nađoh je na dlanu ocrtanu,
Gdje vidim sudbinu kao kistom nacrtanu...
Zaživje njen glas u mome srcu,
Potrčaše njeni koraci u mom kraju,
Oči joj zablistaše,
Pjesmo moja, sada si u raju....
Ajla Čustović (1990); Sarajevo
Učenica Treće gimnazije u Sarajevu.
Nesuđenom prijatelju
Riječi mi škrto sunce
što tek na tren
iza olovno sivog neba proviri
ruke meni pružene
odbijam svjesno
i njih i njihove dlanove
otvorene
nude mi nešto
i ostaju začuđene
zaprepaštene ili iznenađene
mojim stavom
da, odbijam
da, ne pristajem
prihvatiti vaš dar što pružate ga meni
sada je kasno za sve
i nema vremena
vjetar je silan neki
uspio uzdrmati
moje stablo
znaš i sam korijeni
njegovi kako su
i najmanjim žilama
bili čvrsto vezani
za svoj stav
vjetar je neki bio snažan
silovit, bijesan
to nije više
ono što sam mislilia ranije
svjetlosti nema
tim putem kojim hodiš
nju samo i slijedim
žao mi je, nesuđeni
i tebe i tvojih ruku
pruženih meni
u lice ti ne gledam
ne želim ga vidjeti
nije to put
kojim ja želim ići
neminovan je bio
tvoj silazak sa mog neba
kao kap kiše
spušten si sad na dno
upijen zemljom
zauvijek zaboravljen
blijeda mrlja
nepotrebna
na najljepšoj tkanini
nesuđeni prijatelju moj
zbogom zauvijek
Nirmela Čolak (1992) - Sarajevo
Srednje ekonomske škole - Sarajevo
Ono što želim reči
Evo i ovaj vjetar koji nosi ove zadnje sate zime i donosi na široko raširenim krilima zvukove, mirise, slike i ljepote proljeća podsjetime na tebe. Na onaj blagi osmijeh koji je redovno krasio godinama izrezbareno lice. Koji je uvijek tu bio al je posebnu draž dobivao baš u proljeće. I ovaj vjetar, i grad, planine, rijeke , ptice, sve živo i neživo i ono sa dušom i bez nje i ovaj osjećaj što godinama ne jenjava, ne išćezava, ne nestaje, sve me to tjera da sada ruke ka nebu dignem i da kažem ovo što godinama iz dana u dan me muči, probada, ujeda, oduzima mi snagu i kažnjava. Ono što želim reči neka ode sa vjetrom, ali nek nikog ne povrijedi, neka ode niz rijeku ali neka ribe ne čuju, neka ode u zemlju al nek cvijeće ne zatruje. Tako je otvratno i tako mučno. Godinama šutjeti i mučiti se, dok ti nešto nevidljivo pije sav život a ne smiješ mu se i nemaš snage da mu se odupreš. E sad sam našla snagu, dok mučim ovaj bijeli papir ovim slovima jedino meni dragima, da kažem moju najveću sramotu i bol. Riskirat ću da ovo sve naruši svemirsku ravnotežu, evo bit ću odvratna i sebična.
Dedo od tebe tražim oprost. Što te ne poljubih, što ti ne vjerovah i što s tobom onako na relaciji dedo unuka, u zao čas zaratih. Što ti zadnje sate teškim i sumornim učinih, što te na cjedilu ostavih. Ono što želim reči jeste da se kajem, da me bol sravnila i tvoj bijeli nišan dotukao. Od boli vrištim do neba, i tamo anđelima ometam svakodnevne obaveze. Ti si među njima, i nadam se da me čuješ. Od sramote bježim, skrivam se od svijeta. Al od sebe pobjeći ne mogu, od postupaka ne mogu bježati, tu su. Za svakim čoškom, u svakom kutu. Iako možda i sunčeva svjetlost svojom snagom baci sjenu na unutrašnju bol noć je jača i vrati je. Noć je ta koja se samnom grešnim čovjekom igra. Ono što rekoh ode sa vjetrom, ode niz rijeku, ode u zemlju, a evo i upi ovaj bijeli papir. Rekoh i nije mi žao. Samo Bože da ljude ovim priznanjem ne povrijedim. I Bože čuvaj mog dedu, kad ja nisam znala.
Lejla Muratčauš (1991), Sarajevo
Učenica Prve gimnazje u Sarajevu.
Mostovi ispisuju vrijeme
Most. Djeluje kao da nema kraja, a, zapravo, on spaja. Spaja dvije obale, dvije ljubavi, dva sna davno protkana u ogledalu života. Putem njegovim možemo letjeti sa vjetrom, drijemati uz šum rijeke koja protječe i podsjeća nas na neprekidnu vremensku kolotečinu. Stupamo mostovima i preplavi nas osjećaj ponosa znajući da su građeni olovnim rukama naših predaka, da su gaženi neumornim nogama naših branitelja, naših spasioca i domoljuba; nalazimo svijet koji je, možda, jučer iščezao i udišemo jedan sasvim novi, ali sazdan starim nadama. A nade? Nade su se stoljećima prostirale po mostovima, rasipajući se kao šarene perle, praveći neprobojni štit uokviren vremenom. Mostovi; mostovi su staze, putevi kojim hodamo, kojim koračamo. A – kada izaberemo put kojim koračamo, onda nema na šta da se žalimo . . .
Stojim na mostu. Posmatram vrapčiće koji neumorno cvrkuću, iako iznad njih leti namrguđena ptica grabljivica, vrebajući samo pogodan trenutak za . . . zašto se njihov cvrkut ne utišava? Da li oni nama, ljudima, ukazuju na svoju pjesmu, uljepšavajući nam dan? Osvrnem se i usredsredim na hučanje rijeke i njene podle, zajedljive šumove. Zašto tako brzo protječe? Da li nas podsjeća na to da život nikog nikog ne čeka i da moramo uhvatiti njegov ritam? Da li nas podsjeća na to da je život, zapravo, samo rijeka snova koju ne možemo preplivati niti gaziti, ali možemo ploviti i vidjeti dokle nas nosi. Stojeći na čvrstom tlu mosta, tražim riječ. Jednu poznatu riječ, koja mi je već danima navrh jezika. Ta nedokučiva riječ mi je potrebna da nešto kažem, zaustim, ali . . . Zasad nepomično stojim na tlu koje je desetljećima i stoljećima prije mene razdvajalo i spajalo; čuvalo i držalo; osjetilo krv, znoj i bol i na kraju, pobjednički ostalo da stoji tu, kao suvenir, kao dokaz budućim posjednicima vremena. To tlo je naš podsjetnik, podsjetnik koji nas očuvava i koji nas je očuvavao u namjerama da čuvamo novo i ne zaboravimo staro. Koliko li je prolivenih suza sa ovih nepomičnih mostova kanulo u rijeke? Koliko li se samo plamena ljubavi ugasilo i okrenulo dvoje ljudi na dvije različite strane? Koliko je starica i staraca prošlo tim mostovima, držeći se za ruku i prisjećajući se prvih poljubaca, baš na tim istim mostovima? Koliko su ti mostovi ratova i bitki ˝preživjeli˝? Na toj čistoj i vlažnoj površini, koraci prekidaju pjesmu noćnog vjetra. Tu ispod izviru sreća i tuga, u plavom sutonu gdje žubore raznobojne vode. Tu zvijezde jutra ostavljaju trag kristalne rose. Tom stazom smo sanjali i hodali, a hodati možemo jeidno kada sanjamo. Letjeli smo preko nje, iako su krila ponekad bila slomljena i zakržaljala. Gazili smo njom i nismo se previše osvrtali kuda stajemo. Ti mostovi stoje kao knjige. Otvorene knjige. Na njima stoji zlokoban kamen nečega što tek treba biti, ali one ne znaju ni šta ni kada. Ispuštaju zvuk prazne tišine, a mi, mi pravimo najljepšu muziku koju znamo. Ponekad se pitam da li sviju, kao mene, dok šetam mostom, obuzme osjećaj pa ne znam da li sam na zemlji ili na nebu. Taj osjećaj me protrese do temelja, kao neka čudna igra, a ne znam jesam li hrabra ili sam samo obična kukavica koja zatvara oči i srlja u opasnost ne gledajući. A možda sam se u jednom trenutku zadesila pod sretnom zvijezdom, namijenjenoj nekom drugom, pa tom nekom crpim sreću? Svi smo mi, prelazeći taj most i želeći zaustaviti vrijeme i sebi načiniti nepomičnim u tom vremenu, pohlepno gledali da uzmemo što više, čak i ono što nam ne treba i što ne želimo. A, na mostu, zapisano je sve, pisat će se sve – i nama, i drugima da mogu čitati i učiti da ta PISMA pišemo sami sebi i projiciramo svoje želje na to podatno tlo i ispetljavamo nove čvorove na konopcu života. Koliko je pametno preći na drugu stranu mosta mosta, srljajući u nepoznato? Nama su drugi ostavili, ali imamo li mi sad dovoljno da ostavimo drugima? Da li vrijedi da ćemo naći uz vodu, ako pustimo niz vodu? Bit ćemo novi, ali ipak oni stari koje je starost podmladila.
Ima nekih riječi koje se ne mogu pretvoriti u ton, muziku. One ostaju da sazriju, a kad sazriju, shvatit će da nikad nisu trebali postati zvuk. Ostat će tu, urezane, uklesane, neizbrisive. Niko ih neće izgovarati. One su tu da bismo osjećali stvari koje su postojale, a koje su nama povjerene na održavanje. One nam daju podstrek da mi pravimo nove, ne bolje – nije u pitanju prestizanje. U pitanju je naša bašta u kojoj su zasađene mnogobrojne vrste biljki, a koje je ni najveće oluje ni kopreni snijegova ni pali borci ni metkovi zla, nisu uspjeli iščupati, odnijeti. Bašta je ostala nama da u nju sadimo nove biljke, pazimo stare i održavamo njenu površinu budućim nasljednicima. Stubovi mostova su građeni znojnim i krvavim rukama bosanskohercegovačkih domovinaca. Oni su naš vremeplov, naš ponos, naše gazilište koje nas podsjeća da moramo koračati, čak iako je ispod nemilosrdna rijeka koja sve odnosi. Past ćemo, udariti se, ali ćemo naići na nekog prolaznika koji će nas podići. Ostavit ćemo trag na mostu i nesutrašivo prkositi vremenu. I, na kraju, bit ćemo ponosni što znamo šta je prošlost, naša prošlost, a šta odgovrnost za to.
Mladi autori
Poezija:
1. Snaga proljeća - Amina Bečić
2. Dolazi dan nam tako sveti – Nurija Delić
3. Moja ljubice… - Mersima Mehanović (Sarajevo)
4. Njoj – Adi Jašarević
Kratka priča:
1. Da Vincijev kod – Igor Beno
2. Ekonomska basna – Amer Mešić
3. Krici poraženih – Nedim Jahić
Amina Bečić (1988); Sarajevo
Rođena u 1988 u Visokom. Studira Filozofski fakultet u Sarajevu.
SNAGA PROLJEĆA
Bijelo perje pada oko moje duše
Obavijajući je u zanosnom plesu
Slobode
Treperim
U polju svjetlosti
Dok proljeće ulazi u pore Mikrokosmosa
Na vrhu Ljepote
Pleše zlatna prosuta magija
Dižem glavu visoko
Sunce
I
Gdje god
Okrenem se
Oči mi zablistaju
Val srećeme odnese u beskraj
Dah svilenog neba miluje more leptirova
Moj svijet je sad ispunjen stidljivim laticama
I gdje drugo da krenem
Napokon
Svi putevi su me doveli
Meni
Nurija Delić(1987); Ilijaš
Rođen 1987. godine u Srebrenici. Student PMF-a u Sarajevu.
Dolazi dan nama tako sveti
Dolazi dan nama tako sveti
Tvrda stijena zemlji suzom prijeti
Zbog svega što je u Julu bilo
Vodi me k sebi Podrinjska vilo
Nije sve bilo sasvim davno
Sutra idem pred Boga ravno
Na mezarje oca i svakog sina
Tugom nestaje pustinjska dina
Molim se nebu sa narodom svojim
Bože blagoslovi nas darom Tvojim
Do Potočara i domovine srebrene,
Ukrasi svjetlom nišane mermerne
Genocid su oni nad nama stvorili
A mi smo sa ponosom se borili
Za Srebrenicu,Boga i slobodu
I danas sve bi dao za Drinsku vodu
Duše srebrene iz daleka nas zovu,
Narod dolazi spreman za dovu
Da pokloni se onima koje najvoli Bog
To su birani sinovi iz naroda mog
Sa našim genima druge zemlje krasimo
Vatru iz sotone sa Gospodarom gasimo
Svijetlimo kroz guste oblake dima
Još uvijek Srebrenčana ima
Mersima Mehanović (1987), Sarajevo
Rođena je 1987.godine u Tuzli. Studentica na Prirodno-matematičkom fakultetu. Živi i stvara u Sarajevu.
Moja ljubice...
Činiš mi, ljubice,
Da nagledam se neba
I gutam dane,
Da mašim šumu od stabala,
A brjegovima tražim jame.
Da nadišem se mirisa,
Pa začepim bocu,
Da topim grejp na jeziku
Skoro kao... (ćutnju).
Činiš
Da veći sam za dimenziju
Kada stariji sam za treptaj,
Bogatiji za hičme
Svakim tvojim ''daj'',
Da sviće mi mrak,
Pa tušim zvijezde,
Da predanim dan pod dugom,
I prestravim san zbiljom.
Činiš mi
Da naravno rimam,
Pa pobrkam svaki dotad stečeni red nekom nebulozom.
Da skladam oblik u ništa,
To ništa prestaje biti,
Da rađam boje,
I koljem demone,
A svoje demone
Usput
Ignorišem.
Ne bude li te bilo,
Ljubice,
Kao što više nema onih ljubica,
Činila si
Da nagledam se neba
Gdje neba nema,
I gutam dane
Koji vremena ne znaju.
...
Kako si danas samo ljupka,
Kako si danas tako moja.
Adi Jašarević (1980); Zenica
Rođen je 28.8.1980. u Zenici gdje živi i stvara.
NJOJ
Kroz mrlju ovostranog
na mrvi kosti,mesa i kože
na čas nazrijeh
čarobnu šaru Suštine
Tvoje beznačajne sitnice
vode me do četvrtog stepenika Jedinstva
najsjevernije tačke koju ova
apnoična mješina može doseći,
tamo gdje je hladno i
gdje se u mojim očima ogledaju stranci
Dadoh Ti cvijet,
ti mi pruži nisku plavih i crnih ivica,
molih: nauči me,i
Ti me nauči
Otvoren sam za zadnji udarac
koji Tvoja vitka ruka neće zadati,čak
no kad rahitični zub vremena oboji
ljubičasto u prljavo-sivo
U svim životima,moja adresa
je dno
jezera bez dna,
o kom si pričala one Noći
kad najsjajnija zvijazda na nebu bijaše
Sunce...
Igor Beno (1980); Čapljina
Rođen 1980. u Čapljini. Diplomirao Pedagoški fakultet u Mostaru.
DA VINCIJEV KOD
Da Vincijev kod. Da. Oni koji nekim slučajem pročitaju ovu pripovijetku do kraja pitat će se kakve veze naslov ima s pričom. Odgovorit ću paralelom. Edo Maajka jednu je svoju pjesmu nazvao Severina da bi u tekstu naglasio da je to učinio da privuče publiku iako pjesma nema veze s popularnom pjevačicom. Na sličan način i ja bombastičnim naslovom želim privući potencijalnog čitatelja budući da svi koji nešto čitaju, čitaju Da Vincijev kod. Ja tu knjigu iskreno nisam čitao (valjda zato što je svatko čita. Uh, ovo je bilo prepotentno, ne valja. Ali nek stoji.) pa o njoj ništa kompetentno ne mogu reći.
Zovem se Sulejman i živim u državi koja se zove Bosna i Hercegovina. Po nacionalnosti sam Bošnjak, po vjeroispovijesti musliman, po boji kože bijelac, po spolu muškarac. Sve su to karakteristike s kojima sam rođen ili koje su mi neposredno date. One ne ovise o mojoj volji i ja sam ih prihvatio i poštujem ih. Ima i onih karakteristika koje sam naučio, usvojio, ugradio u sebe i dobio odgojem. Tu podrazumijevam mišljenje, stav i svjetonazor. Mnoštvo različitih entiteta čine moju osobu i svođenjem mene kao čovjeka na samo jednu od mojih identifikacija čini se smrtni grijeh. A ljudi koje vidim stalno žive u tom grijehu. Reći ćete mi šta nas briga za tebe? Zašto stalno opisuješ sebe? Pogledaj malo i druge! Normalno, u pravu ste, ali ne mogu krenuti s upoznavanjem drugih dok ne upoznam sebe. A ovo sam rekao jer je vaša glupost, ljudi moji, meni zagorčala mnoge stvari.
Potječem iz normalne familije. Moji roditelji pošten su soj koji je uvijek gledao svoj posao i nikada se ni s kim nije zamjerao, jedino onda ako je netko baš pretjerao, a i takvih je slučajeva bilo i moj bi otac, poštenjačina starog kova, eksplodirao kad bi mu se prelila čaša. Majka, mirna i samozatajna, uvijek je hladila situaciju govoreći da treba znati opraštati i da nema tog nesporazuma koji se ne može riješiti. Živjela je po maksimi – strpljen - spašen.
Zbog gena koje sam naslijedio osjetljiv sam na svako zlo i nepravdu makar se ona provlačila kroz segmente koje ljudi smatraju najsvetijim, a takve su tradicija i religija. Tradicija je dobra stvar i držim da su ljudi bez tradicije prazni. Ona nam pokazuje korijene, ona nas usmjerava na djelovanje, ali tradicionalizam, kao i svaki drugi ''izam'', nikako nije dobar. Tradicionalizma, gospodo, ovdje ima na bacanje. Pogledajte oko sebe i vidjet ćete! Nikakvi klišeizirani paketići mene ne mogu zadovoljiti. Ja sam ja, a ne netko drugi. Ljudi stiješnjeni u kojekakve grupacije sami sebi ugrađuju zidove koji ih dijele od drugih i često od samih sebe. Ja ne želim biti dio takvih grupacija. Humanizam je jedina ideologija za kojom težim, i to takav humanizam kakvog sam ja zamislio. Nekad su mi veći prijatelji oni koje sretnem prvi put, nego oni s kojima sam stalno. Takvog sam razmišljanja, prvo počinjem od čovjeka kao takvog, jedinstvenog i neponovljivog u svemiru, bez obzira odakle potjecao i tko su mu preci (i bez obzira na razvoj genetičkog inženjeringa koji se previše igra sa Stvoriteljem jerbo žele napraviti to da čovjek bude ponovljiv, a ne neponovljiv, ali evo im ga!), počinjem od njegove duše, njegovih osjećaja, a tek na to ''nadoštiklajem'' ono ostalo.
Zaručen sam s Lejlom. Ubrzo ću se oženiti. Čovjeku je zbilja potreban oslonac koji se zove žena, inače bi propao. Barem je tako u mom slučaju. Da nema Lejle, stvarno ne znam šta bi. Nije me stid priznati da ona upravlja sa mnom. Nije da sporo shvaćam, ali se jednostavno sporo palim, valjda zato što sam često zamišljen, tko zna, pa je ona tu kao nekakav potisak koji me vadi kad zastranim, kad sam nesiguran u donošenju odluka i kad se izgubim u svim obavezama koje tu i tamo uzimam na sebe.
Zabavljamo se već pet godina i kroz tri mjeseca trebali bi se vjenčati. Ona je lijepa i inteligentna, neodoljiva, ne popušta pritiscima, kad nešto zacrta, to će i učiniti. Naviknuti smo jedno na drugo i poznajemo se do u tančine. Mi smo poput raka samca i moruzgve. To je žena s kojom ću sagraditi dom i imati djecu. Definitivno. Ne bih mogao zamisliti da bih s nekom drugom mogao proživjeti to što sam s Lejlom. Jest da nam se misli katkad ne podudaraju i da imamo dosta različitih interesa. Smatram da je to normalno. Ja sam npr. jednostavan, da ne kažem traljav, ne pridajem važnost komšiluku i pričama, sitnice me čine sretnim, slušam rock, čitam romane, ona je proračunata, striktna i neumoljiva, neshvatljiva katkad u svom kompliciranju, jaka na jeziku, ali sažeta u iskazu, zna što želi, ljubiteljica mode i glamura, sluša narodnjake, čita story magazine i žutu štampu. Ali baš te različitosti čine dobar brak. Valjda...
Ali (eh to ''ali'') pojavio se problem koji me motivirao da napišem ovu priču. U moj je život ušla druga i stvorila nekakav osjećajni kolaps u mojoj duši. Zašto se pojavila, odakle je došla, gdje je živjela prije, zašto baš sad, zašto je nisam ranije sreo, šta je htjela od mene, šta sam ja od nje, postoji li sudbina od koje ne možemo pobjeći, šta nas to spaja, šta je to brak, šta je to ljubav, pitanja su na koja ne znam ili se bojim davati odgovore.
Sve je počelo tog kobnog ili sretnog četvrtka (sreća ili nesreća, zavisi s koje strane gledaš. To su igle istog magnetizma). Bio je dernek kod mog druga Hakije. Nestalo nam je pića, pa su mene poslali da donesem. A koga će drugog? Ja nikad ne prigovaram. A i najmlađi sam (barem u glavi). Mislio sam otići u trgovinu ispod zgrade, ali iz nekog razloga odlučio sam prošetati do druge trgovine koja je bila udaljena oko sedamsto metara. Malo svježeg zraka nije mi škodilo, a i piva je tamo bila 20 feninga jeftinija. Kakva je gužva bila u tom marketu, padalo mi je na pamet da se vratim, ali stisnuo sam zube. Kad sam došao na kasu, ispred mene je bila jedna djevojka koja je nakupovala dosta stvari.
''Izvoli naprijed!'', rekla mi je. ''Ti i onako imaš samo pive. Načekat ćeš se dok meni otkuca.''
''Hvala, baš si ljubazna!''
''I drugi put!'' Kako me je pogledala! Kao da su sve zvijezde u istom trenutku pale na zemlju. Nikada mi se nije dogodilo da na prvi pogled osjetim tako snažnu kemiju, ali budući da sam sklon preuveličavanju i sanjarenju, definirao sam to kao uobrazilju.
Poslije sam je vidio u gradu, kraj željezničke. Bila je s nekim prijateljicama. Nasmiješila se i rekla treći put častim pićem. Odgovorio sam zašto ne. Neka me drhtavica uhvatila u srcu. Potajno sam se nadao da će do tog susreta doći. Nisam znao sviđa li mi se ili ne, ali u njoj je bio neki opijum koji me je privlačio. Naravno da mi se sviđala, ali ne na takav način kao što mi se sviđa Lejla. Ipak ona mi je buduća, to je svršen čin. Smatrao sam to tek slučajnom podudarnošću. Obećanje sam odlučio održati. Šta mi može biti? Popit ćemo piće, malo proćakulati, to je normalna stvar. Čitavu noć razmišljao sam o njoj i potajno molio Boga da nam upriliči da se treći put sretnemo.
Od tolikog grada sutradan sam, dok sam kupovao srećke, opet nabasao na nju (poslije sam razmišljao nije li znakovito? Je li dragi Allah uslišao moje molbe, ili se tu upleo šejtan?).
''Kakva slučajnost'', rekao sam.
''Ne znam je li'', odgovorila je, ''možda je sudbina. Onda, častiš li me ili ne?''
Nije mi ostavila prostora za kalkulaciju. Ništa se nije dogodilo, ali oboje smo bili sigurni da neće ostati na toj kavi. Zvala se Jovanka, imala je 24 godine i radila je u kemijskoj čistionici. Rekao sam da sam zaručen, ali nije reagirala. Govorila je da se neće u to upletati i da bi voljela da se još koji put sastanemo, čisto prijateljski, budući da smo imali dosta zajedničkih tema za razgovor. Nisam mogao odbiti. Uostalom ovo mi je druženje dobro došlo da zaboravim brige vezane za vjenčanje a tu sam bio duboko u neizvjesnosti i očekivanju.
''Ljubavi, jedva čekam vjenčanje!'', govorila mi je Lejla sa žarom u oku. ''Napravit ćemo takav dernek da će se dugo pamtiti!''
Vjenčanje?, pomislio sam. Da. Vjenčanje. Ovo je tvoja buduća Sulejmane. Dobro je pogledaj! Šta si se umislio? Nju ćeš ženiti!
''Da, golubice moja!'', odgovorio sam. ''Ali ja jedva čekam da to prođe. Znaš da sam slab u organizacijama, a pogotovo takve vrste.''
''Ma bit će sve u redu. Zajednički nam je uprijet!'', pogledala me je i uštipnula za jagodice.
Zajednički, zajednički. Naravno, volim je. Ali čitav život. Čovječe, ona se nekad ponaša kao da sam njeno vlasništvo. Al kad samo pomislim na Jovanku. Nju bih volio slobodno i čisto. Ma kakva Jovanka! Dođi sebi!
Isprva sam tu pomisao odbijao kao nešto nemoguće. Ali poslije sam vidio da je neminovno. Toliko sitnica, toliko naizgled nevažnih stvari vezalo nas je. Mogao sam s njom provesti sate i sate a da opet ne dođe do zasićenja u razgovoru. Nisam se mogao odviknuti od tog zagonetnog smiješka i plama u očima. Nitko me nikad nije razumio kao Jovanka. Voljeli smo se bez imalo interesa, bez imalo želje za posjedovanjem, nismo to naglas iznosili, a i nismo htjeli - naši pogledi govorili su sve.
Onda smo se jedamput sasvim spontano poljubili. Potom smo se trznuli i postidjeli se kao djeca kad urade nešto što se ne smije.
''Oprosti!'', rekao sam. ''Ne znam šta mi je bilo. Nisam htio.''
''Oprosti ti. Ja sam kriva. Dala sam ti povod.''
''Ništa. Zaboravimo ovo!'', rekao sam nakon par trenutaka šutnje.
''Da. Nismo smjeli!'', tiho je izustila zacrvenjevši se.
Nikome od nas nije bilo žao zbog toga poljupca, ali bojali smo se. Svega. Sebe, stvari, ljudi, bojali smo se svoje ljubavi jer katkad ona ima razornu moć.
Vidio nas je neki čiča, daljnji rođak izvjesne žene koju su zvali Tetka, stare cure što je živjela u Lejlinoj zgradi. To je bilo dovoljno da krene bura priča i negodovanja.
Lejla je istu tu večer došla ljuta k'o ris.
''Šta ja to čujem?'', galamila je. ''Ako je istina to što sam čula, gubi se iz mog života!''
''A šta si čula?'', pravio sam se da ne znam.
''Da se žvališ s nekom Srpkinjom.''
''Taj tko ti je to rekao slagao je. Istina, imam jednu dobru prijateljicu srpske nacionalnosti, ali među nama nema ničega.''
Dugo mi je trebalo da smirim histeričnu Lejlu, ali ipak je na kraju povjerovala u moju priču jer sam ja i majstor za slagati. Ne želim ni reći šta sam sve odglumio. Lažne osjećaje prikazao sam kao stvarne, rekao joj da je ona prva i zadnja žena u mom srcu bla bla bla, ona je pala na to.
''Oprosti, što sam sumnjala u tebe. Koga bi to volio više nego mene! Lutak moj mali. Ovaj svijet nema drugog posla nego da trača. Hoćeš li mi oprostiti?''
''Naravno, ljubavi! Sve je u redu. Vidimo se sutra na onom mjestu!''
Protepala mi je još par budalastih rečenica i nestala.
Nedugo za njom došao mi je amidža Nedim, lik kojeg nikad nisam volio i koji me samom svojom facom iritirao i tjerao da ga mrzim. Uvijek je bio podoban, kakav je god sistem bio. Sad je bio gorljivi musliman, čovjek od riječi, iako prije rata nije znao ni šta je džamija.
''Kakav si ti Bošnjak, vodaš se sa četnikušama?'', bila je njegova opaska.
Šta odgovoriti na ovo? Poslao sam ga u pizdu materinu i istjerao iz kuće, neka mi je deset puta rod. Nacionalisti. Najveća zumra što može biti. U redu. Rat je bio. Nitko ne može vratiti žrtve. Krivci trebaju biti kažnjeni, to znam. Ali znam i to da se rat vodio i zbog onih stvari koje sam naglasio na početku. Puna su im usta Bosne. A tu i tamo okače tursku zastavu kao da je i ona dio ovoga folklora. Sve je to za njih isto. Povode se za činjenicom da Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi Srbiju, zašto Bošnjaci ne bi imali samo svoju državu? Sram ih bilo. Ja volim Bosnu i Hercegovinu. Ona je jedna, jedina, neponovljiva i prekrasna, zemlja budućnosti, perspektive, mira i sna. U njoj su ljudi sretni i streme ka ljubavi i dobroti. Livade, rijeke, jezera, cvrkut ptica, to je moja Bosna i Hercegovina. Ona je prostor slobodnih ljudi, u punom smislu riječi. A vaša Bosna i Hercegovina je smetlište civilizacije, marginalna točka, bure baruta, a vi ste je takvom načinili, gospodo. Nemojte mi spočitavati da sam izdajica svog naroda ako vam skrešem istinu u lice, vi ste izdajnici! Turbofolkeri, tko će se s vama natezati!
Nisam mogao spavati. Amidžu i njegov soj otpilio sam iz misli, ali su me mučile mnogo ozbiljnije stvari. Nisam znao koga zavlačim sebe, Jovanku ili Lejlu. Osjećao sam se bljutavo.
Ujutro sam donio odluku. Dosta mi je bilo dvostruke igre. Želio sam Lejli reći da prekidam zaruke pa kud puklo da puklo. Izabrat ću ljubav, pa makar mi se život pretvorio u pakao. Naći ćemo valjda Jovanka i ja neki skriveni kutak na svijetu dovoljan da primi dvoje klauna koji su pobjegli iz cirkusa života.
Čuo sam da mi je došla poruka. Kad sam vidio da je od Jovanke, dugo sam se libio da je otvorim. Imao sam loš predosjećaj.
Odselila sam se, pisala je. To je najbolje za oboje. Nisam htjela da budem smetnja tvojoj sreći. Volim te, a i ti voliš mene. To je tako. Dovijeka se ne možemo pretvarati. Onaj poljubac željeli smo oboje, to dobro znaš. I to je naša greška, naše prokletstvo. Ne trebam ti naglašavati koliko si mi promijenio život i koliku si prazninu u njemu popunio. Ako ti išta znači, gdje god bila, nosit ću uspomenu na tebe i na divne trenutke našeg poznanstva.
Eh, taj SMS. Čudna stvar. Pomaže nam da se lakše spojimo s nekim ukoliko smo sramežljivi, ali kad su u pitanju ovakve stvari, mobitel se pretvara u bešćutnog egzekutora. Koliko hladnije ova poruka izgleda na displayu, nego na papiru.
***
Oženio sam se. Lejla i nije tako loša. Vidi se da će biti dobra majka. Mislim da je ljubav relativna stvar. Tko zna što bi sve moglo biti da sam nastavio s Jovankom. Oboje smo mogli otići u propast. A ovako, imaš osobu za koju znaš da te neće izraditi i da će uvijek biti tu. Šta ti više treba? A opet, katkad, neke mi se lude stvari sklope i kao da me nešto podbode u želudac. Ona se pojavi pred mojim očima, čista, jednostavna i iskrena i pobijedi sve moje argumente.
Jutros sam krenuo na posao i ubacio prvu kazetu koja mi je došla pod ruku (nemam CD-player, sramota za današnji vakat, ali me nije briga). Eh, i odmah da zasvira ta nesretna pjesma Plavog Orkestra:
Jovanka, Jovanka,
Život melodijo,
Oprosti draga, oprosti draga
Što sam te volio!
I onda ti budi pametan. Ali šta mogu? Sa životom se treba znati uhvatiti ukoštac. Eto toliko od mene. Ako netko misli da ovdje ima nekakav Da Vincijev kod, neka ga slobodno potraži. Ne tvrdim niti da ga ima, niti da ga nema. Čitatelju, na volju ti bilo!
Amer Mešić (1985); Sarajevo
Diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Ekonomska basna
Osvanuo je još jedan dan, sunčan i blag. Stanovnici zoološkog vrta nisu ni sumnjali da će ovaj dan biti drugačiji od svih ostalih. Miris proljetnog cvijeća, a još više misao na jutarnji doručak probudio je sve životinje. Iz svog dremeža probudila se i zvijezda zoološkog vrta Žirafa. Tijelo joj je bilo boje zlata prekriveno čudesnim šarama, noge tanke i vitke, a vrat visok poput ovećeg stabla. Posjetioci i gosti dolazili su izdaleka da bi se divili njenoj ljepoti. Žirafa se brzo razbudi i osjeti veliku glad. Bilo je potrebno dobro se najesti, jer danas u Zoo dolazi veliki broj posjetilaca, a Žirafa zna da se sa punim stomakom izvode najbolje tačke. Zato brzo odskakuta do životinjske kuhinje s mislima o obilnom doručku i svima onima koji će se diviti njenoj ljepoti danas. Stigavši u kuhinju primjeti veliki metež i galamu, sve životinje su jadikovale i svađale se oko nečega. Žirafa sjede za svoj sto i naruči uobičajenu porciju hrane za doručak. Vrlo brzo pred njom se nađe servirano jelo. Zapravo to nije ni bilo uobičajeno jelo već samo čaša vode i jedan busjen trave. Žirafa nije mogla vjerovati svojim krupnim očima i pomisli da sanja. Brzo Žirafa shvati da je sve ovo stvarnost i iz sna se vrati u javu, jer slon što je sjedio do nje stade joj na rep oštro prosvjedući na svoju porciju hrane. Šta se desilo sa obilnim jutarnjim gozbama, šta je sa desertom, gdje su nestali gurmanski specijaliteti zoološkog vrta? Žirafa se uspaniči jer znajući da bez dobrog doručka i punog stomaka neće biti u stanju izvesti svoje tačke pred posjetiocima. Sindikat životinja se skupi i obrati kralju životinja, starome Lavu. Svi su bili uznemireni dok Lav nije dobro odmjerenom rikom umirio životinje. Zatim uze riječ i reče da su se tamna vremena nadvila nad zoološkim vrtom i da se malo zna o problemima koji nadolaze. Zamolio je sve prisutne životinje da se što prije naviknu na vodu i travu. Žirafa je oštro prosvjedovala i otišla do upravnika Zoo-a. Upravnik nije imao nikakvih informacija, već samo reče da se ova pošast zove EKONOMSKA KRIZA i da dolazi iz zemlje Amerike. Dani su tako prolazili, a životinje su postajale sve mršavije i slabije zbog oskudne hrane. Posjetioci su također sve manje dolazili u zoološki vrt. Žirafa nije mogla da podnese ovakvo stanje te spakova nešto svojih stvari i razglasi da ide u zemlju Ameriku da nađe lijek za ekonomsku krizu.
Tako je žirafa je svojim vitkim nogama gazila kilometre, prelazila brda i plivala morima. Ni kiša, niti snijeg nisu je mogli zaustaviti u svom naumu da otkrije lijek za ekonomsku krizu i da ponovo vrati sreću u Zoo. Došavši do jednoga mosta ugleda neobičnog čovjeka. Bio je tužan i lice mu je svo ogrezlo u suzama. Njegovo svileno odijelo i kravata bijahu mokri od suza. Pored čovjeka ležala je aktovka i oko nje mnogo razbacanih papira. Žirafa ga je upitala kako se zove i zašto je tužan. Čovjek joj odgovori kako se zove Biznismen i da je tužan jer je dobio otkaz zbog neke ekonomske krize koja je došla iz Amerike. Sada nema ništa pa čak ni kredita na mobitelu. Kada mu je Žirafa ispričala svoju priču, Biznismen odluči da će i on ići zajedno da pronađu lijek za nesreću koja ga zadesi.
Udruženi zajedno, Žirafa i Biznismen su putovali mnogo dana i vidjeli su kako ekonomska kriza pogađa i druge zemlje. Nastavili su svoje putovanje dok nisu naišli tako na jednu djevojku pored puta koja je bila toliko tužna da su je morali pitati zbog čega očajava. Djevojka im reče da zbog ekonomske krize koja se širi poput virusa, muž joj više ne kupuje skupu odjeću i poklone. Ubrzo i Djevojka se pridruži Žirafi i Biznismenu u potrazi za ekonomskim lijekom koji se nalazi u Americi.
Tako družina nastavi svoje putovanje i kroz mnoge poteškoće i avanture oni prođoše. Danima su hodali u potrazi za zemljom Amerikom i za lijekom, ali ništa nisu našli. Jednog dana sretoše rudara koji je nasred puta svojim pijukom kopao jamu i tražio zlato. Kada ga je družina pitala zašto tu traži zlato, a ne u rudarskim jamama, Rudar samo reče da je ekonomska kriza zahvatila sva rudarska okna. „Svi su ostali bez posla i sada se borimo kako znamo“, odgovora Rudar. Družina mu brzo ispriča svoje planove i Rudar obeća da će im pokazati gdje se nalazi zemlja Amerika ako ga povedu sa sobom i daju mu malo ekonomskog lijeka.
Napokon družina koja je pogođena ekonomskom krizom dođe u Ameriku. Iznenadiše se kada vidješe da je tamo stanje dobro. Zoološki vrtovi su bili puni posjetilaca, a životinje su pozirale sa punim stomacima. Biznismeni su i dalje poslovali i bilježili su iz dana u dan sve veću dobit. Djevojke su nosile skupu odjeću, koju su za njih kupovali njihovi muževi. Rudari su marljivo kopali rude i pjevali veselo rudarske pjesme. U ovoj zemlji nije bilo ni traga od ekonomske krize. Družina je bila u nevjerici kada je vidjela da su ovdje svi sretni i zaposleni i stanovnici Amerike uputiše ih u kuću novoizabranog predsjednika da im rasvijetli sve probleme. Predsjednika Amerike životinje su nazivale „Milka-man“ po čokoladi, rudari su ga jednostvano nazivali „Naš čovjek“, biznismeni su ga od milja zvali „Skupo odijelo“, a žene su mu dale ime „Dobri“.
Došavši u kuću predsjednika, on ih primi toplo i srdačno i posluša sve njihove probleme pojedinačno. Na pitanje šta im savjetuje i ima li lijeka za ekonomsku krizu, predsjednik im reče kako je ta kriza samo plod mašte i da se na nju pozivaju samo ljudi i životinje koji neće da rade. Ekonomska kriza nije ništa drugo nego opravdanje za neznanje, ekonomska kriza i ne postoji, ona je izmišljena. Tako je predsjednik Amerike objasnio ovu krizu i svima dao po jednu bočicu čarobne vode kojom trebaju poprskati ono što je ekonomska kriza uništila i sve će se vratiti u normalno stanje.
Dugo se družina opraštala sa predsjednikom i zahvaljivala mu na savjetima i na čarobnome lijeku i pri polasku svi su zajedno mahali i hvalili dobrotu američkog predsjednika. Predsjednik je također mahao i govorio u sebi: „ Koja čudna skupina ljudi i životinja. Kakva čarobna voda i lijek to je obična voda iz česme“.
Pri povratku kući družina je prskala takozvanom čarobnom vodom gdje god je uočila posljedice ekonomske krize. Svi su vjerovali u magičnu moć čarobne vode. Međutim obična voda iz česme vrlo brzo se pokazalo da djeluje kao najbolji lijek protiv ekonomske krize. Za nekoliko dana cijela se zemlja obnovila, poslovi su vraćeni i svi su bili sretni. Rudari su kopali i vadili velike komade zlata, djevojke su postale još ljepše, biznismeni su najbolje poslovali, a Žirafa je bila najsretnija. Ponovo je u zoološkom vrtu hrane bilo u izobilju i Žirafa je ponovo plijenila pažnju posjetitelja.
Od tada Žirafa je postala kralj životinja.
Nedim Jahić (1989), Sarajevo
STUDENT PRAVNOG FAKULTETA UNIVERZITETA U SARAJEVU
Krici poraženih
Snijeg je okopnio, zrak je težak. U rovovima blato, smrdi mokra zemlja. Te noći je prekršeno primirje. Ne znam da li smo ga prekršili mi, ili su to bili oni. Sve više mislim i sve više znam da će mi ovaj novi nemir mnogo lakše pasti, ako prihvatim drugi odgovor za neporecivu istinu. Zvuci dopiru sa brda, hladne glave su se zapalile u trenutku, a bijes je ono što čujem da dolazi. Pazi, ova je bila veoma blizu. Eksplozije odjekuju linijom mrtvih, krikovi poluživih govore i upozoravaju. Riječi ne razumiješ, ali ćeš ih pamtiti cijelog života. Koliko god on još potrajao.
Cijele noći nema prestanka, ovaj put kao da odustati neće. Naša smjena je već davno prošla, niko nije još stigao da nas zamijeni. Branici su sve prazniji, jame se urušavaju. Oni koji odluče časno poginuti, ako se časnim može nazvati bilo kakav kraj, ustaju iz rovova uzdignutog pogleda prema neprijatelju. Oni koji odluče bježati padaju brzo bez dostojanstva, leđima okrenuti strahu. Između ludih heroja i naivnih kukavica stojimo mi, nespremni da padnemo ni za ponos, ni za nadu. Sa mnom u rovu je još jedan vojnik. Zoka. Zoki se tresu ruke dok pokušava da izvuče posljednju cigaru. Obrazi su mu crveni, oči čvrsto zatvorene, obrve namrštene, a uši pažljivo osluškuju. Narednog puta se neće stresti, jer je očekuje. Ona dolazi. Pazi, ova je bila još bliže. Ipak se trznu, cigara mu ispade, smoči se u blatu.
- Hajd kad je zadnja, nije posljednja. – rekoh.
- Valjda kad je posljednja, nije zadnja.
- Znaš nisam se u životu mnogo bavio time šta je od toga gore.
- Zadnje je najgore. To je kraj svakog kraja. Ja mislim. – Zoka je već bio pribran.
Šaržeri su prazni, ali Zoka namješta kalašnjikov i traži metu, kao da je nekog već ubio ranije, kao da će nekog već ubiti kasnije. Naglo se ugasiše vatre u daljini, na trenutak se učini kao da je tišina zavladala na cijelom frontu. Zoka vadi olovku i papir. Povuče se u rov, sada širom otvori oči, napisa par redova, zastade i zagleda se u olovku.
- Šta je bilo, vidim krenuo si nešto pisati?
- Krenuo sam...pa stao.
- Nije valjda ratni roman.
- Nije, ovaj je o miru.
- Sada kada si to rekao i pisanje o ratu mi izgleda normalnije.
-Kako? Pa vidiš da je mir.
- Kako mir, granate padaju na sve strane, ne znam da li je još iko živ ostao u ovim rovovima što granice čuvaju već godinama. Niko se nije javio, nema dozivanja, imena, skrivenih znakova. Ništa.
- Pa ne padaju više granate. Pale su već dvije u blizni, sumnjam da će neko potrošiti i treću na ovo zgarište zalutalih junaka. Znaš oružje je skupo, a ovdje smo svi kokuzi. I sa jedne i sa druge strane.
Već bih se ja i nekako složio sa Zokinim zaljučkom da je ovog momenta zavladao mir, da nisam znao šta slijedi. Dvije sam priče čuo o ratnom muku, jedna kaže da je to zatišje pred oluju, a druga da je to oluja samo po sebi. U obje je pitanje sata ili minuta, kada će nešto dogoditi što će biti konačno. Ili ćemo podignutih ruku i spuštenih glava ispuzati iz vučijih jama, iscrpljeni i potpuno poraženi, ili će nam se nečujno prišunjati i ubiti nas bez jauka.
Možda ćemo završiti u nekim dalekim zatvorima, logorima, kasarnama, čekajući presudu za ubistva, silovanja, uništavanja i druga zvjerstva svojstvena čovjeku onog trenutka kad prestane biti čovjekom. Neće tada biti bitno da li smo Zoka ili ja, ikada prestali biti ljudi i postali zvijeri, bit će bitno da smo jedini koji su ostali između onih junaka i kukavica, jedini koji su došli do tog nekog suda predstavljajući mračnog neprijatelja, tamnu silu, davši tako lice zlu, a dobru prividni izraz zadovoljenja pravde. Ili osvete, ali tada bi dobro već prestalo biti ono samo.
Prošlog jutra je naš vod spalio dva sela, Zoka je prespavao napad, ja sam čuvao stražu u štabu. Kažu da 'smo' sela spalili jer su oni spalili naša noć prije. Do ovog objašnjenja nisam imao svog sela, jer su moji barem posljednje tri generacije živjeli u jednom velikom gradu, pa sam kao takav morao vještački ubacivati odrednicu 'naše' ispred mnogo čega i u govoru i u glavi, premda je malo toga u suštini bilo moje. Moja soba u porodičnoj kući, moj slupani auto kojem su skinuli točkove na početku ovog veselog horora potvrdivši mu tako status nekretnine, moje potrošene starke i par knjiga na polici. To više nije bilo moje, tuđim je već stiglo postati.
Zoka je s druge strane imao dosta toga što bi mogao nazvati svojim. Čak je i par sela bez ikakvog zastoja u razmišljanju znao nazvati svojim dok smo ih mi ili neko drugi u pričama o borbama spominjali. Iz jednog koje smo nedavno prošli mu je bila treća djevojka u životu, u drugom je pao sa kruške dok je pijan pokušavao ubrati onu najvišu, a u treće je sa svakom platom išao kupovati sir i kajmak. Vidiš, mnoga su sela bila Zokina, ali smo većinu spalili mi, a tek poneko oni.
Zato, on i nema neke pretjerane potrebe za osvetom, svakako ne prema drugima, možda za ponekom prema sebi. On u rovu ne sjedi zbog 'naše stvari', već zato što mu se spletom okolnosti izjalovio bijeg u Njemačku, pa je nakon tri kucanja na kućna vrata, četvrti put silom dovučen direktno na front. Razmišljajući tako o životu, dok smo u tako sjedili u miru rova, Zoka prekinu tišinu.
- Evo je. – reče Zoka.
- Čega?
- Dolazi i treća.
- Ne lupaj, mirno je već satima.
- Ovdje ti mir potraje tek toliko da se stigne napisati priča. Čuješ li kako dolazi novi strah? Budi sretan ako uzme prvo mene i tebe.. . barem nećemo otići u ime bolesnih ideala, već samo zato što smo se slučajno našli na početku nekog novog ludila.
Ona dolazi po svoje žrtve, najveće tragedije su već davno napisane, krajnja komedija je nedokučiva, negdje između je stvarnost. Napiši priču, čekajući nove sirene da dođu po tvoju dušu. Krik koji upozorava. Neumnici opet vladaju. Poraženi smo.
KNS/10.05.2009.
Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo
http://www.kns.ba
