Prezivljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH

[zzzzz]

• Feljton: Preživljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH(17)
  
  Piše: Dr Ivo Komšić
  
  Razdor u Predsjedništvu
  
  4. kolovoz 1993.
  
  Jučerašnji dan je bio naporan i pun iznenađenja. Odmah za doručkom počela je rasprava o privremenom obustavljanju aktivnosti u Predsjedništvu Lasića, Borasa i Akmadžića, o čemu su nas obavijestili pismeno. Razlog je ofanziva Armije BiH na Bugojno, G. Vakuf i selo Doljane (Jablanica) u kome je masakrirano, prema vijestima, oko 30 civila.
  
  Odmah poslije doručka inicirao sam priopćenje opozicije o problemu ofanzive Armije prema HVO i Hrvatima u srednjoj Bosni i Jablanici. Da nisu pristali na to zakazao bih sam konferenciju za tisak, rekao što mislim i napustio Ženevu. Kako su oni pristali, priopćenje je već oko podne predano novinarima (i u engleskoj i u hrvatskoj verziji).
  
  U 15 sati zakazana je sjednica Predsjedništva. Haris Silajdžić je pokušao do tada stvoriti klimu o neophodnosti promjene pregovaračkog tima, umotavajući to u potrebu stvaranja nove organizacije pregovaračkog nastupa, koja bi bila učinkovita i na novi način iskoristila sve raspoložive ljude. Bojim se da je suština stvari u tome da se članovi Predsjedništva povuku i da se formira jedna potpuno nova grupa za pregovore koja bi se u svako doba (a i sve što bi dogovorila) mogla dezavuirati jer nema ni legalitet, ni legitimitet. Na proširenom sastanku Predsjedništva, Silajdžić je krenuo odmah s tom idejom. Pošto sam to očekivao dobro sam se spremio za sastanak. On je čak priopćenje oporbe o napadima Armije na HVO pokušao iskoristiti za svoju tezu: naveo ga je kao primjer nejedinstva naše delegacije koje nam u ovom trenutku veoma šteti. Zato je inzistirao na promjeni pregovaračkog tima, da to više ne budu članovi Predsjedništva već neka jedinstvena ekipa koja će se srčano i bezrezervno boriti za svoje ideje - naše ideje. - Jedino je ostalo nejasno tko će ideje oblikovati i čije će interese iskazivati.
  
  Ja sam čekao raspravu o formiranju novog pregovaračkog tima i utvrđivanje nove platforme za pregovore, kako je to tražio Silajdžić. (Kao da ta platforma nije postojala i kao da smo tek počeli pregovore, a ne potrošili već osam dana). Time što sam rekao htio sam dati do znanja da nitko neće moći manipulirati ni našom pregovaračkom delegacijom, ni Predsjedništvom, ni pregovorima, ni informacijama koje su ovdje odlučujuće. Rekao sam da nitko svojim dvostrukim kriterijem ne može naš dignitet dovoditi u pitanje, ne može nas sramotiti i blamirati. Ne može jedan kriterij postojati za "srpsku armiju", a drugi za našu. Ako inzistiramo na principu, ako prekidamo pregovore (a to je dan ranije urađeno) radi Mladićeve ofanzive na Bjelašnicu, onda ni Armija BiH, kojom komanduje Predsjedništvo, ne može imati napadna djelovanja prema HVO i hrvatskom narodu. Rekao sam da se od nas kriju informacije i da mi radi toga pred supredsjedateljima ispadamo smiješni. Dok se mi borimo da sačuvamo ovu državu, Armija te države napada u Bugojnu, G. Vakufu, Jablanici i drugim mjestima, progoni Hrvate, vrši masakre nad civilima.
  
  Obrazložio sam tezu da bez Hrvata u srednjoj Bosni neće moći opstati nikakva "Bosanska republika". Tražio sam da se s tim prekine, da se prekine s lažima o tome što se dešava između Armije i HVO. Kao primjer obmana i laži naveo sam izvještaje o situaciji u Fojnici, Kreševu i Kiseljaku. Rekao sam da točno znam kako su ti sukobi počeli, da je Armija napala i Fojnicu i Kreševo bez ikakvog razloga i da su sve informacije o tome koje su nam servirali bile lažne. Ako mi ne vjeruju, ponudio sam im dokument o napadu i pripremi artiljerije za to još iz trećeg mjeseca, kad sukoba u srednjoj Bosni uopće nije bilo.
  
  Nitko nije ni tražio dokumentaciju, nitko nije imao nikakve primjedbe na ono što sam govorio. Bio je tajac. Prisutni su se gledali, Silajdžić uglavnom gledao ispred sebe, Izetbegović također. U jednom trenutku, Silajdžić je izašao i ubrzo se vratio na sjednicu. Poslije njega, nakon desetak minuta ušao je Bakir Izetbegović, nešto šapnuo M. Ćemanu, a onda su obojica izašli. Ubrzo se Ćeman vraća sa viješću da na Tešanj traje velika artiljerijsko-pješadijska ofanziva, da se bacaju "lune", te da su kod nekih ubijenih četnika pronađene iskaznice 110. HVO brigade. (Poslije sastanka neki članovi Predsjedništva su mi rekli da je to čest način dobivanja informacija dok traju sjednice Predsjedništva). Također sam se usprotivio formiranju bilo kakvog pregovaračkog tima i potvrdio stav naše stranke iz Sarajeva, koji je u pismenoj formi Predsjedništvo dobilo. Naprotiv, inzistirao sam da se otklone razlozi radi kojih su tri člana Predsjedništva obustavili svoj rad u tom tijelu, da se oni vrate i rad nastavi. Tu sam imao podršku i Abdića i Lazovića i Pejanovića. Zaključeno je da se izda naredba o tome da Armija BiH prekine ofanzivna djelovanja prema HVO-u, te da će komandanti koji to ne provedu biti smijenjeni. Također smo zaključili da jedna delegacija ode na razgovore sa M. Bobanom i pokuša približiti hrvatske i muslimanske stavove o svim spornim pitanjima. U delegaciji su: Abdić, Pejanović i ja. Sastanak je ugovoren za 20 sati.
  
  Razgovarali smo otvoreno o onome radi čega smo došli. Pejanović je obrazlagao potrebu da se tri člana Predsjedništva uključe ponovno u rad tog tijela, o tome koliko je važno u ovim pregovorima imati legitimitet itd. Boban je pokazivao da to razumije, obećao da će s njima razgovarati (kao tobože on s njihovim stavom nema ništa), ali je inzistirao da se njihovi zahtjevi ispune i prekine ofanziva Armije BiH u srednjoj Bosni.
  
  Pokazivao je i veliku dozu nervoze. U trenucima je padao u vatru radi nevažnih stvari. To dokazuje njegovu nesigurnost. Naročit animozitet je ispoljio prema Izetbegoviću, tvrdeći da taj sve opstruira, da se nikada ne drži dogovora, da je s njim razgovarao preko stotinu sati, potpisao desetine sporazuma, ali da ih ovaj nikada nije provodio. Optužuje ga da je na njega pokušao atentat kada je on dolazio helikopterom u Sarajevo, poslije sporazuma u Međugorju. Poraze HVO u srednjoj Bosni pravda time da je HVO napadnut "iznutra" a ne izvana, da on nigdje nije izgubio bitku na frontu. - On još nije svjestan da je glavnu bitku izgubio: onu političku.
  
  Nastaviće se

[mr__bosnjak]

[Liska]

A vidi ovih recenica i nitko ih ne komentira:

Obrazložio sam tezu da bez Hrvata u srednjoj Bosni neće moći opstati nikakva "Bosanska republika". Tražio sam da se s tim prekine, da se prekine s lažima o tome što se dešava između Armije i HVO. Kao primjer obmana i laži naveo sam izvještaje o situaciji u Fojnici, Kreševu i Kiseljaku. Rekao sam da točno znam kako su ti sukobi počeli, da je Armija napala i Fojnicu i Kreševo bez ikakvog razloga i da su sve informacije o tome koje su nam servirali bile lažne. Ako mi ne vjeruju, ponudio sam im dokument o napadu i pripremi artiljerije za to još iz trećeg mjeseca, kad sukoba u srednjoj Bosni uopće nije bilo.

Ispade da je Armija pripremala napad na HVO kad sukoba uopce nije ni bilo. Kako se to uklapa u sliku da se Armija samo branila? Ili ovaj Komsic laze, ali je pitanje je li laze samo ovo ili sve?

[mr__bosnjak]

HVO je agresorska sila, A-BiH ima legitimitet je napast kad hoce. Pokazalo se dobrim potezom.

[zzzzz]

A vidi ovih recenica i nitko ih ne komentira:

Obrazložio sam tezu da bez Hrvata u srednjoj Bosni neće moći opstati nikakva "Bosanska republika". Tražio sam da se s tim prekine, da se prekine s lažima o tome što se dešava između Armije i HVO. Kao primjer obmana i laži naveo sam izvještaje o situaciji u Fojnici, Kreševu i Kiseljaku. Rekao sam da točno znam kako su ti sukobi počeli, da je Armija napala i Fojnicu i Kreševo bez ikakvog razloga i da su sve informacije o tome koje su nam servirali bile lažne. Ako mi ne vjeruju, ponudio sam im dokument o napadu i pripremi artiljerije za to još iz trećeg mjeseca, kad sukoba u srednjoj Bosni uopće nije bilo.

Ispade da je Armija pripremala napad na HVO kad sukoba uopce nije ni bilo. Kako se to uklapa u sliku da se Armija samo branila? Ili ovaj Komsic laze, ali je pitanje je li laze samo ovo ili sve?

Niko ne komentarise jer se slabo komentarise....uglavnom se cita. Nemoj da se pravis lud, sukobi su vec uveliko trajali, Prozor je uveliko vec bio ociscen. Ne znam, mozda su trebali cekati kao u Hercegovini, da HVO prvi napadne (mada napadali su i u Srednjoj Bosni). Onog trenutka kad su se odlucili za secesionisticku politiku, podjelu i etnicko ciscenje, HVO je od tada postao legitiman cilj.

Ivo Komsic to gleda malo iz svog ugla i ja ga razumijem, sto ne znaci da ga podrzavam i da mislim da je u pravu kad su sukobi u Srednjoj Bosni u pitanju.

[Dzemidzic]

Zeljko Komsic to gleda malo iz svog ugla i ja ga razumijem, sto ne znaci da ga podrzavam i da mislim da je u pravu kad su sukobi u Srednjoj Bosni u pitanju.

Nije u pitanju Zeljko,nego Ivo Komsic.

Nisam sve procitao, i nakon ovog citata nemam ni volju.
Tražio sam da se s tim prekine, da se prekine s lažima o tome što se dešava između Armije i HVO. Kao primjer obmana i laži naveo sam izvještaje o situaciji u Fojnici, Kreševu i Kiseljaku. Rekao sam da točno znam kako su ti sukobi počeli, da je Armija napala i Fojnicu i Kreševo bez ikakvog razloga i da su sve informacije o tome koje su nam servirali bile lažne. Ako mi ne vjeruju, ponudio sam im dokument o napadu i pripremi artiljerije za to još iz trećeg mjeseca, kad sukoba u srednjoj Bosni uopće nije bilo.

Sefer Halilovic:Za Srbsku agresiju i napade nismo bili dovoljno spremni..za HVO jesmo.

I sta ono rece Tudzman onomad:Cuvaj te mi Ivu.

[zzzzz]

Lapsus ovo za Zeljku, naravno da je Ivo. Zeljko je aktuelan ovih dana pa se omaklo

[Liska]

A vidi ovih recenica i nitko ih ne komentira:

Obrazložio sam tezu da bez Hrvata u srednjoj Bosni neće moći opstati nikakva "Bosanska republika". Tražio sam da se s tim prekine, da se prekine s lažima o tome što se dešava između Armije i HVO. Kao primjer obmana i laži naveo sam izvještaje o situaciji u Fojnici, Kreševu i Kiseljaku. Rekao sam da točno znam kako su ti sukobi počeli, da je Armija napala i Fojnicu i Kreševo bez ikakvog razloga i da su sve informacije o tome koje su nam servirali bile lažne. Ako mi ne vjeruju, ponudio sam im dokument o napadu i pripremi artiljerije za to još iz trećeg mjeseca, kad sukoba u srednjoj Bosni uopće nije bilo.

Ispade da je Armija pripremala napad na HVO kad sukoba uopce nije ni bilo. Kako se to uklapa u sliku da se Armija samo branila? Ili ovaj Komsic laze, ali je pitanje je li laze samo ovo ili sve?

Niko ne komentarise jer se slabo komentarise....uglavnom se cita. Nemoj da se pravis lud, sukobi su vec uveliko trajali, Prozor je uveliko vec bio ociscen. Ne znam, mozda su trebali cekati kao u Hercegovini, da HVO prvi napadne (mada napadali su i u Srednjoj Bosni). Onog trenutka kad su se odlucili za secesionisticku politiku, podjelu i etnicko ciscenje, HVO je od tada postao legitiman cilj.

Ivo Komsic to gleda malo iz svog ugla i ja ga razumijem, sto ne znaci da ga podrzavam i da mislim da je u pravu kad su sukobi u Srednjoj Bosni u pitanju.

Bilo je komentara i na ovoj temi, prema tome... Ovdje se decidno kaze da se Armija spremala na napad na HVO jos u trecem mjesecu 1993. godine. Jer onako kako se dosada vjerovalo, Armija je djelovala u obrani i nikada nije imala namjeru napasti HVO. Eto,sad ispade da u Kresevu i Fojnici i Kiseljaku nije ispalo tako.

[mr__bosnjak]

tada je trajala ustaska agresija, ta tri grada su bila pod okupacijom, morala se okupatorska sila porazit i gradovi oslobodit! Steta sto nije planirano u martu 91´ kad je franjo bio u akciji!

[Liska]

Mr. Bosnjak bas steta sto tada nije planirana. Znas li zasto? Zato jer vam glava nije znala gdje je guzica, pa je bio dobar i Tudjman. Da ne kazem da vam je Tudjman napravio Put spasa za stotine hiljada civila iz Bosne. Tudjman ga napravio i platio a vi principijelni kakvim vas je Bog dao se ne pobuniste i rekoste sto pravis put u nasoj zemlji, a nas ne pitas?

[vatra i voda]

Mr. Bosnjak bas steta sto tada nije planirana. Znas li zasto? Zato jer vam glava nije znala gdje je guzica, pa je bio dobar i Tudjman. Da ne kazem da vam je Tudjman napravio Put spasa za stotine hiljada civila iz Bosne. Tudjman ga napravio i platio a vi principijelni kakvim vas je Bog dao se ne pobuniste i rekoste sto pravis put u nasoj zemlji, a nas ne pitas?

Tudjman nikada nije bio prijatelj bosne i bosansko hercegovackih muslimana.Nikada ! Zapamti .On je njihov dzelat i katil .Zapamti .Sto se tice principa , ima tu istine , nije da nema ali ti nikada to neces moci dokuciti ni spoznati jer ti nikada nisi bio niti jedne sekunde u kozi bosanskog muslimana i muslimana uopce. Da li ikad u zivotu slago svoje ime i svoju vjeru. Bilo da se upucavas trebi na moru bilo da se plasis da ces zbog tog svog imena i svoje vjere ni kriv ni duzan mozda u tom trenutku platiti glavom.Da li si ikada bio prinudjen da skines gace i pokazes i dokazes vojinicima sa repetiranimj puskama kojoj vjeri pripadas.Da si za ovih zadnih sto godina bio jednu sekundu musliman , ne bi jedan castan i posten i ponosan i hrabar narod nazvao ne principjelnim mada on to jeste u nekim slucujevima zahvaljujuci principjelnim kosijama i susjedima i tolerantnoj i demokratskoj i civiliziranoj Evropi.

[zzzzz]

Bilo je komentara i na ovoj temi, prema tome... Ovdje se decidno kaze da se Armija spremala na napad na HVO jos u trecem mjesecu 1993. godine. Jer onako kako se dosada vjerovalo, Armija je djelovala u obrani i nikada nije imala namjeru napasti HVO. Eto,sad ispade da u Kresevu i Fojnici i Kiseljaku nije ispalo tako.

Ti se dobro pravis glup

HVO je vec u oktobru 92' dao do znanja kakve su mu namjere , kad su popalili bosnjacke kuce u Prozoru, a narod protjerali. Slicno su se ponasali i u Kiseljaku, Varesu a o Hercegovini da i ne pricam.

HVO i njihovo politicko rukovodstvo su izabrali sukob i krenuli u podjelu Bosne. Armija BiH je odgovorila na ove secesionisticke planove a po tebi je, vjerovatno, trebala sve to posmatrati mirno. Armija, kao sto ti rece, nikad nije imala namjeru napasti HVO dok taj HVO nije napao BiH i Armiju. Znas onu staru "poslije jebanja nema kajanja"

[zzzzz]

• Feljton: Preživljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH (1.
  
  Piše: Dr Ivo Komšić
  
  Ozvaničenje etničkog principa podjele
  
  15. kolovoz 1993. Treći dan mirovanja u Ženevi.
  
  Dok mi pregovorima nastojimo postići mir, Ženeva slavi svoj praznik. Na obali jezera postavljeni luna-park blješti na svjetlu i uznosi se u vrisku djece. Sve traje do kasno u noć. Slave stanovnici Ženeve, i to uglavnom oni obojene kože.
  
  U petak poslijepodne održana je kratka sjednica Predsjedništva. Izetbegović je pročitao poruku supredsjedatelja u jednoj rečenici. Siže je da se pregovori odgađaju do ponedjeljka poslijepodne, dok srpska vojska ne napusti Igman i Bjela-šnicu.
  
  Abdić je iskoristio priliku i predložio da se “slobodni” dani ne izgube te da se pregovara sa Bobanom. Ja sam dodao da događaji na Igmanu nemaju nikakav uticaj na sukobe Armije i HVO, da se ti sukobi šire, da se stvara nepovjerenje u zajednički život. Imao sam podatke o teškom stanju u srednjoj Bosni i dijelovima Hercegovine (koje sam to jutro dobio od nadbiskupa Puljića).
  
  Izetbegovićeva reakcija je bila neočekivano oštra, iako sadržajno predvidiva. Rekao je da s Bobanom ne želi razgovarati jer su im pozicije toliko udaljene da se ne mogu približiti. Po njegovom mišljenju, Boban traži muslimanske krajeve koje mu on ni u kojem slučaju ne može prepustiti (G. Vakuf, Bugojno, Jajce, Travnik, i sl.).
  
  Drugi razlog je što ne želi voditi ni s kim zvanične razgovore dok Mladić ne napusti s vojskom Igman i Bjela-šnicu. Izrekao je to mirno i odlučno, s dodatkom da nema pregovora, pa makar “svi pocrkali”. (Ovo “svi” odnosilo se na sve koji ovaj mir jedva čekaju).
  
  Tada se u razgovor uključio Lasić, koji je Izetbegović eve argumente o “muslimanskim krajevima” do kraja relativizirao. Izložio je podatke o tome da mnogo više Hrvata ostaje u Kaknju nego što je razlika u broju između Muslimana i Hrvata u Bugojnu. Također je iznio podatak da je s Dobretić ima Jajce većinski “hrvatski grad”. Izetbegovićeva primjedba je bila u pravcu da je on ponudio nedjeljiv prostor Tuđmanu i Bobanu od mora do Save; ukoliko to ne prihvataju, onda je jedini mogući princip podjele - etnički. Taj princip je, naravno, više bio argument za Lasićevu tezu o tome da se može izvršiti razgraničenje između “Republike Bosne” i “Herceg-Bosne”, nego što je bio protiv.
  
  Kako smo svi inzistirali da se razgovori s Bobanom obave i barem tu pokuša postići sporazum i zaustave sukobi, Izetbegović je nevoljko pristao. Dodao je da taj razgovor treba biti nezvaničan i neformalan, te pod uvjetom da Boban ostaje u Ženevi. Ukoliko je naumio otputovati, neka ide i nek ne ostaje radi razgovora. Posrednik je bio Abdić koji je Izetbegovića lišio brige s informacijom - Boban putuje avionom kući. Tu vijest je Izetbegović primio s olakšanjem.
  
  Ovaj kratki sastanak, koji je trajao svega desetak minuta, bio je do sada najsadržajniji i otkrio je više nego svi dani zajedno potrošeni u Ženevi. Čini mi se da su sve namjere otkrivene. Nedvosmisleno je da bi Izetbegoviću sporazum s Karadžićem dobro došao jer ovaj ima vojsku kojoj se teško suprotstaviti.
  
  Zato je vjerojatno i ostvaren kontakt izvan zvaničnih pregovora s Karadži-ćem. (U četvrtak navečer su se sigurno sastali). Zulfikarpašić i Filipović su tu večer zvali sve nas na večeru u 21 sat. Naslutio sam da se nešto priprema i izbjegao taj poziv. U hotelu sam našao poruku od Bobana da se sastanemo iza 22 sata. Pošto sam imao vremena, prošetao sam sa Zdravkom Đuričićem pored jezera, pojeli kobasice i popili pivo. U 22.15 došli smo pred hotel “President”.
  
  U ulici, koja je bila u mraku, ispred hotela, u jednom autu je sjedio Izetbegović sa sinom Bakirom. U trenutku kad smo došli do ulaza u hotel, koji je inače veoma dobro osvijetljen, pristigli su neki auti. Ja sam od vratara tražio da mi pozove taxi da bih otišao na razgovor s Bobanom, te dok sam to obavio, iz pristiglih auta izašli su čuvari Karadžića. (Zdravko je potvrdio da se radi o njegovim ljudima). Jedan mercedes je malo produžio i sklonio se sa svjetla i stao. U njemu se jasno vidjela debela glava Karadžića. Moj taxi je pristigao, ušao sam u njega i on je produžio. Prošli smo pored Karadžićevog auta, njegovi čuvari su me propratili upadljivo gledajući kuda odlazim.
  
  Zdravko mi je poslije potvrdio da su oba auta, i Izetbegovićev i Karadžićev, jedan iza drugog odmah otišli ispred hotela u istom smjeru). Što se tiče odnosa prema Hrvatima, Izetbegović ima jasan plan - Armijom BiH zauzeti svu srednju Bosnu i onaj dio doline Neretve koji je moguć e. On želi silom iscrtati granice između “Republike Bosne” i “Herceg-Bosne”. - To je konačno jasno. Ukoliko, pak, Boban želi sporazum, mora pristati na etničku podjelu po popisu iz 1991. godine.
  
  To je za Hrvate nepovoljno i Izetbegović zna da Boban neće na to pristati. Pred javnošću se, međutim, ogradio od svega: ponudom jedinstvene teritorije sa Hrvatima dao je do znanja da ne želi etničku podjelu BiH. Ako do nje dođe on misli da za to nije kriv. Uz to, on pred javnošću pere ruke od “muslimanske države” koju će dobiti. Ali, stvari izgledaju ovdje, iz blizine, sasvim drugačije. Izetbegović bi želio, sada sam uvjeren, muslimansku republiku u BiH, samo da mu je drugi naprave. Zato on stalno postavlja uvjete, zato odugovlači pregovore i ne želi učiniti ništa odlučno da se sukobi Armije BiH i HVO zaustave.
  
  U svemu tome nejasnu igru igraju Zulfikarpašić i dio naše delegacije iz opozicije koji s jedne strane pripremaju aranžmane s Karadžićem, s druge strane, dižu prašinu oko pregovora i tako vrše pritisak na Izetbegovića da sve odugovlači. Bojim se da je sve to smišljeno još u Sarajevu i da je zato Izetbegović inzistirao da u Ženevu dođe opozicija. On je znao da će ona vršiti pritisak na njega da ne prihvati pregovore o podjeli BiH, a to njemu dođe kao opravdanje za postavljanje uvjeta pregovaranja.
  
  Za to vrijeme svi rade na tome da se s Karadžićem zaustave sukobi, a Armija BiH ucrtava kartu prema Hrvatima.
  
  (Nastaviće se)

[zzzzz]

• Feljton: Preživljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH(19)
  
  Piše: Dr Ivo Komšić
  
  Sporazum o Sarajevu
  
  18. kolovoz 1993.
  
  Razgovori su nastavljeni u ponedjeljak poslijepodne i trajali gotovo do 22 sata. Na opće iznenađenje, bilo je mnogo lakše razgovarati nego ranije. Supredsjedatelji su razgovarali istovremeno sa sve tri strane.
  
  Oko Sarajeva je postignut, zabrinjavajuće lako, sporazum. Svi su pristali da taj grad dobije privremeno rješenje, da bude pod kontrolom UN (distrikt), da se izvrši demilitarizacija i grad otvori.
  
  Formirana je komisija koja će raditi na sporazumu za Sarajevo i razraditi opće principe (Filipović, Lasić, Krajišnik). Srpska strana je tražila da općina Pale ne ulazi u zonu grada Sarajeva, kao ranije.
  
  Sa Lasićem sam dogovrio da on pokuša dodati gradskoj zoni općine Kiseljak i Kreševo jer procjenjujem da bi nam to bolje odgovaralo od rješenja na koje je Boban već pristao.
  
  Jučer ujutro se pojavio Filipović sa Zulfikarpašićem i Durakovićem. Oni su već imali svoj stav oko svega: Filipović pristaje da radi u komisiji za Sarajevo ukoliko Sarajevo ne ulazi u globalni plan konstitucije triju republika.
  
  On, inače, ne želi sudjelovati u "etničkoj podjeli države". Oni se i dalje ponašaju kao da je u BiH sve normalno pa se sada pokušava pronaći samo novo ustavno uređenje.
  
  Nakon jučerašnjeg zasjedanja komisije, Filipović je napisao pismo predsjedniku Izetbegoviću u kome ga obavještava da više u tome ne može sudjelovati. Prisustvovao sam poslije toga njihovom razgovoru.
  
  Izetbegović ga je brzo razoružao i tražio od njega da ponudi nešto bolje od prekida sporazuma i nastavka rata. Kad god se Filipović spusti na tlo realnosti, ostaje bez riječi. Inače, sav njegov napor se zbiva u apstrahiranju realnosti (možda se ona samo tako može podnijeti).
  
  Izetbegović ga uvjerava da bosanska delegacija ne smije prekinuti pregovore i da iz njih mora izvući maksimum. - Izvolite, izvucite maksimum za Sarajevo, dodao je dosta nervozno, čak ljutito. - Filipović je dalje prihvatio razgovor o rješenjima za Sarajevo kao da se prije toga ništa nije zbivalo.
  
  U jednoj od pauza Izetbegović me pozvao na kratak razgovor. Zamolio me da utičem na opoziciju da bude konstruktivna na ovim pregovorima i da mu ne odmaže. Njena aktivnost, po njegovim riječima, se svodi na pisanje nekih pisama i iskazivanja nezadovoljstva s onim što on radi.
  
  Tada mi je pokazao dva pisma, dosta oštra i sa netačno iznesenim činjenicama, sa pogrešnim procjenama i ocjenama, oba napisana u ime "ujedinjene opozicije", na jednom sam potpisan i ja, na drugom ne. Taj potpis je, jasno se vidi, falsifikovan, a ja pisma ranije nisam ni vidio. To je djelo Zulfikarpašića i ostalih. (U toku dana sam doznao, iz razgovora sa HSS-om, da su oba pisma poslana u Zagreb).
  
  Izetbegoviću sam objasnio da ne mogu na njih utjecati, a da pisma sa mnom nemaju nikakve veze. Rekao sam mu da je očito da se moji ciljevi i njihovi na ovoj konferenciji razlikuju: ja želim da se postigne mir i da ljudi prestanu umirati, a za njih to nisam siguran.
  
  Jučer su razgovori išli dosta teže nego prekjučer. Bilo je jasno da je sporazum oko Sarajeva bio diktiran vojnom prijetnjom NATO-a.
  
  Sva druga područja - Brčko, Mostar, istočna Bosna, Krajina - sve je išlo teško. Komisija za Sarajevo nije prihvatila prijedlog da se zona grada širi, pa je sudbina Kiseljaka i Kreševa i dalje neizvjesna.
  
  Filipović je potpuno odstupio od prijedloga opozicije da se vlast u Sarajevu konstituira na principu pariteta i založio se za proporciju (što Muslimanima najbolje odgovara). Čak je i Predsjedništvo imalo zaključak o paritetu vlasti za Sarajevo, ali to se brzo zaboravlja.
  
  Ja sam u jednoj pauzi inzistirao kod Stoltenberga da se omogući transport ranjenih i bolesnih iz Kiseljaka i Nove Bile, a on je obećao da će sve učiniti. Bila je to prilika za dogovor jer su tu bili svi (Izetbegović, Boban…).
  
  (Nastaviće se)

[zzzzz]

• Feljton: Preživljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH(20)
  
  Piše: Dr Ivo Komšić
  
  Ispaštanje krivice
  
  25. kolovoz 1993.
  
  (Sarajevo) Nakon sedam dana sam u Sarajevu. Pregovori u Ženevi su se završili neočekivano brzo: supredsjedatelji su ponudili "paket" za sporazum o miru, dali nam svima pauzu do 30.8.1993. i očekuju da se ponovno, sa gotovim rješenjem, nađemo u Ženevi. "Paket" je kompromis svih zahtjeva koji su izneseni, ono najspornije - mape, riješeno je po njihovoj magičnoj formuli: proporciji. Za Muslimane je predviđeno, kako sam i pretpostavio, oko 30% teritorije, za Hrvate oko 20%, a za Srbe oko 50%. Korekcija je moguća samo u odnosu 50% i 20%. Jasno je da je svaki ekvivalent i kvantitativni kriterij za BiH nepravedan jer je ova zajednica počivala na kvalitetu. Ali, naša realnost je sada drugačija i od nje se krenulo. Mnogi to neće da prihvate, neće da se pomire s time. I meni samom to teško pada. Međutim, postoji realnost, postoji naša sudbina koju ne možemo prekoračiti.
  
  Kada smo u Ženevi sjedili zajedno u jednom trenutku Izetbegović je rekao: što sam ja bogu kriv da sve ovo podnosim? Možda on nije bio svjestan što je izgovorio. Ja jesam. Odmah sam mu odgovorio: predsjedniče, mora da ste zbog nečeg krivi; nemojte me pogrešno razumjeti, o Vama imam takvo mišljenje da Vam ovo mogu reći. - On je šutio faraonskom mudrušću. Gledao je u mene netremice. Pogled mu ni tada nije bio tužan. Dodao sam: ovaj rat i ne razumijem kao rat već kao ispaštanje krivice. Mi smo izvan milosti i mora da je neka velika krivica na nama dok toliko ispaštamo. Ništa nije rekao. Očito da smo se razumjeli. Drugome to i ne bih mogao reći.
  
  Ja, nažalost, i znam gdje je ta krivica koju ispaštamo. Nisam o tome želio govoriti. Bilo bi bolno i teško. Sigurno je samo to: nisu samo drugi krivi, krivica je i na nama. Mi je možemo prikriti pred drugima, ne možemo pred sobom. Izetbegović može sakriti svoju krivicu pred cijelim svijetom, ne može pred sobom. On to veoma dobro zna. Meni je teško jer to znam i ja. Volio bih da to ne znam. I ovo saznanje je mora. I on zna da ja znam. Zato se i razumijemo.
  
  Dobili smo mirovni paket i došli u Sarajevo. Kada je naše Predsjedništvo u petak, 21.8.1993. godine, izašlo iz sale za pregovore, sa jasnim uputama da cijeli projekat trebaju prihvatiti ili odbiti, i da je to posljednja šansa za mir, prišao sam Izetbegoviću i pitao ga: da li ste zadovoljni i s čime idemo u Sarajevo? On mi je kao odgovor ponudio informaciju za novinare. Rekao sam mu da me to ne zanima, želim odgovor na pitanje: da li ćemo na Skupštini BiH preporučiti da se "paket" usvoji ili ne. On mi je rekao da ćemo o tome donijeti odluku u Sarajevu, da će prvo biti izvršene konsultacije u užem krugu, a zatim donesena odluka na Skupštini RBiH.
  
  Ilustrativno je to da je on poslije Ženeve, tu večer, otputovao u Beč, a svi ostali su tek sutradan, u subotu, otišli u Zagreb, da bi se u nedjelju putovalo za Sarajevo. U Beču je sjedište zemalja OPEK-a. Bože, tko su prave gazde BiH, tko su glavni konsultanti be-ha vlasti, tko su njeni financijeri?
  
  Propaganda Radija i TV Sarajeva upućuje na to da bi Skupština BiH mogla odbiti ponuđeni mirovni plan. Zbog toga sam prekjučer bio kod Izetbegovića i pitao ga s čim on ide na Skupštinu, s kakvim prijedlogom. Rekao mi je da će tražiti od Skupštine da niti prihvati, niti odbije plan već da ovlasti delegaciju da nastavi pregovore i nastoji izboriti nešto povoljniji položaj središnje republike.
  
  Bilo mi je jasno da je on u načelu sve prihvatio i da je nezadovoljan sa mapama. Međutim, s tim su nezadovoljni i ostali. Ja sam težište stavio na zaustavljanje sukoba u srednjoj Bosni i upozorio sam ga da ofanziva Armije BiH na Kreševo, Kiseljak i Fojnicu može srušiti ne samo BiH već i svaku "središnju republiku". Bio sam izričit da se granice između "Herceg-Bosne" i "Bosne" ne smiju iscrtati silom i oružjem jer se u tom slučaju nikada neće moći prekoračiti. Po običaju, sve mi je odobravao. Tražio sam da se Armija odmah zaustavi i on je preda mnom zvao komandanta Delića i tražio da mu se on javi (dobio je informaciju da je on negdje na području Visokog). Potom je zvao Šibera i rekao mu da je ofanziva Aramije BiH na Fojnicu, Kreševo i Kiseljak besmislena jer je to područje riješeno Ženevskim sporazumom. Problem je, međutim, u tome što on tako lako sve to prima da izgleda neuvjerljivo. Tako se lako zauzeo za to što sam govorio da me doveo u sumnju. Kada sam odlazio od njega i ponovio mu da radi mene zaustavi tu ofanzivu, ako nema nikakav drugi razlog, on me zagrlio i odgovorio: učinit ću to ne samo radi tebe, već i radi Bosne.
  
  Izašao sam. Taj dan je palo najviše granata na Kreševo. Granate su padale na centar grada, na naseljeni dio. Mnogi ljudi su ranjeni, među njima i jedna djevojčica. Ne znam da li se to desilo prije ili poslije ovog razgovora.
  
  Nemam informacija što se zbivalo jučer. Nadam se da ću to saznati.
  
  Jučer i danas sam imao niz važnih susreta. Prvo kod nadbiskupa Puljića, zatim u HVO-u, zatim večeras, na Bogosloviji. Tema ista: da li ići na Skupštinu BiH ili ne. Ocjena većine je da se ide. Jedino HDZ i HVO Sarajeva oklijevaju i od odlučnog odbijanja sada su prešli u fazu preispitivanja svojih odluka. Svi ostali su za odlazak, za jasne govore, za prepoznatljive riječi i nedvosmisleno iskazan stav što želimo u budućnosti. Uglavnom, politika Tuđmana i Bobana, koja je vidljiva na ponuđenoj karti iz Ženeve je osuđena. (Naravno, ne od HDZ-a i HVO-a, koji to ne smiju naglas reći, a svi znamo što misle).
  
  Sutra ćemo održati još niz razgovora, ponovo se sastati sa nadbiskupom Puljićem i odlučiti što će tko tamo govoriti i kojim redoslijedom istupiti. Nema premišljanja: moramo preuzeti odgovornost za sudbinu 300.000 Hrvata koji ostaju u Bosni da žive sa muslimanskom većinom, ukoliko se država podijeli. Mi se toga ne bojimo, ali se bojimo smetnji koje nam drugi mogu napraviti. Nažalost, ovi drugi su "naši".
  
  (Nastaviće se)

[zzzzz]

• Feljton: Preživljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH(21)
  
  Piše: Dr Ivo Komšić
  
  Za i protiv podjele BiH
  
  29. kolovoz 1993.
  
  Konačno, gužva je prošla. Skupština BiH se završila sinoć kasno, i to sa zatvorenom sjednicom. Dva dana rasprava, različitih i neujednačenih, od onih koje pozivaju na rat (bez pokrića), do onih koje, gotovo molećivo, traže mir.
  
  Mnogo je bilo peripetija oko same odluke da li ići ili ne na zasjedanje Skupštine. Dan pred početak pojavio se Miro Lasić sa navodnim pozivom od Bobana da nadbiskup Puljić i ja dođemo u Hercegovinu na zasjedanje HDZ-ovske skupštine.
  
  Bio sam sklon otići na tu skupštinu jer se ona održavala u subotu (moglo se stići). Međutim, kad sam otišao kod nadbiskupa on mi je pokazao poziv koji je dobio radio-paketom preko HVO Sarajevo: bio je to poziv na "svečano" proglašenje "Republike Herceg-Bosne", što Lasić nije rekao. Nadbiskup je s ogorčenjem odbio poziv i rekao Lasiću da od tuge ne bi mogao biti dole. - Ja mu se više nisam javljao i ostao sam u Sarajevu.
  
  Mi smo se precizno dogovorili oko nastupa naših ljudi na Skupštini BiH (bolje reći njenom ostatku). Dan prije toga provjerili smo sadržaj tih istupa i potpuno se usuglasili oko toga da ćemo biti protiv podjele države. Uglavnom, na spisku se našlo desetak govornika, Hrvata. To je bilo važno jer smo znali da će Lasić istupiti sa riječima koje će Hrvate diskvalificirati ne samo u Skupštini, već i u budućoj "središnjoj republici" koja je izvjesna. Boban mu je to naložio i očito sve Hrvate izvan "njegove" republike žrtvovao.
  
  Tako je i bilo. Na sreću da smo se dobro pripremili i u precizno utvrđenom redu nastupa neutralizirali njegov skandalozni istup (s Lazovićem sam dogovorio redoslijed kojim će nas prozvati za govornicu). Govor svih nas je bio prepoznatljiv, zalagali smo se za mir, racionalan pristup mirovnom planu koji se može prihvatiti samo ako će okončati rat. Govorili smo smireno, dostojanstveno, ali i kritički prema muslimanskom ekstremizmu. Jasno smo dali do znanja da ne želimo napustiti ne samo "središnju republiku" nego niti jedan pedalj svoje zemlje.
  
  Temeljna teza nam je bila da su sve navodne republike naše. Začinio je nadbiskup sa svojim odmjerenim i jasnim govorom o tome, koji smo nas dvojica to jutro dorađivali u njegovom uredu. Kada je završio, data je pauza. Izlazeći u gužvi u hol hotela, čuo sam iza leđa nečiji glasan komentar: nema ništa od podjele, crkva je protiv.
  
  Konačno smo izrekli svoje opredjeljenje da stojimo uz hrvatski narod bez obzira na namjere "Herceg-Bosne", da preuzimamo odgovornost za njega i da ćemo se tako ponašati.
  
  Sinoć se zasjedanje završilo zatvorenom sjednicom onog dijela poslanika koji su bili prisutni, a koji nisu bili kvorum za punovažno odlučivanje. Sjednica je imala savjetodavni karakter. Uglavnom, sve je poznato. Izetbegović se izjasnio za veoma male promjene "ženevskog paketa", on će pokušati popraviti ustavni aranžman kad je u pitanju status države i garancije za povratak prognanih, zatim za dva-tri procenta teritorije u istočnoj i zapadnoj Bosni. Utisak je da je on donio odluku potpisati ovaj mirovni paket ukoliko će se njime etnički podijeliti Bosna i Hercegovina.
  
  Iz istupa nekih poslanika iz srednje Bosne stekao sam dojam da će se u toj regiji rat nastaviti, da će oni ići na osvajanje još nekih teritorija ili onih područja koja nisu do kraja definirana. To će biti veliki problem i ne znam sam kako u tome području zaustaviti rat.
  
  U tom smislu sam razgovarao sa Halilovićem. On je pristao da se danas sretnemo i to pitanje razmotrimo. Rekao sam mu da više nema osnova za rat jer se dogovorom mogu riješiti sva sporna pitanja. Razgraničenje na kartama je precizno kada je u pitanju srednja Bosna, a status Kiseljaka, Kreševa i Fojnice jasan. On se složio sa mnom, međutim danas se nismo uspjeli sresti, jer je on očito bio na sjednici SDA koja se cijeli dan održava i zbog čega nije bilo ni sjednice Predsjedništva. Tako u ovom trenutku ne znam (a nitko drugi također) tko ide u Ženevu, kakva delegacija: da li državna ili muslimanska.
  
  (Nastaviće se)

[danas]

svaka cast kad ovo sve tipkas...

[Vodenjak]

svaka cast kad ovo sve tipkas...

A zar se ne moze scanirati?

[mr__bosnjak]

Cuj Karadzic dolazio u Sarajevo i niko mu nista!

Kakvi smo mi levati, trebalo ga je sa pratnjom zaustavit i mucki likvidirat, puno bi bolje prosli! Mozda nebi bilo Srebrenice, ali nasi kreteni su htjeli "sredinsju republiku", popisam se na tu "republiku", Bosna i je Bosna i znaju se granice, a ti levati hoce tri drzave u drzavi, ih jos smo dobro prosli na sta bi oni sve pristali, cak su karu ugostili!

[Vodenjak]

Cuj Karadzic dolazio u Sarajevo i niko mu nista!

Kakvi smo mi levati, trebalo ga je sa pratnjom zaustavit i mucki likvidirat, puno bi bolje prosli! Mozda nebi bilo Srebrenice, ali nasi kreteni su htjeli "sredinsju republiku", popisam se na tu "republiku", Bosna i je Bosna i znaju se granice, a ti levati hoce tri drzave u drzavi, ih jos smo dobro prosli na sta bi oni sve pristali, cak su karu ugostili!

I sta ima jos kod tebe?

[zzzzz]

Cuj Karadzic dolazio u Sarajevo i niko mu nista!

Kakvi smo mi levati, trebalo ga je sa pratnjom zaustavit i mucki likvidirat, puno bi bolje prosli! Mozda nebi bilo Srebrenice, ali nasi kreteni su htjeli "sredinsju republiku", popisam se na tu "republiku", Bosna i je Bosna i znaju se granice, a ti levati hoce tri drzave u drzavi, ih jos smo dobro prosli na sta bi oni sve pristali, cak su karu ugostili!

Ne znam gdje si procitao da je Karadzic dolazio u Sarajevo??? Mislim da si to zamijenio sa sastankom u Zenevi ili sam ja nesto fulio

[zzzzz]

• Feljton: Preživljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH(22)
  
  Piše: Dr Ivo Komšić
  
  Povratak na mjesto zločina
  
  30. kolovoz 1993. (Ženeva)
  
  Predsjedništvo BiH u funkciji Skupštine odredilo je delegaciju za Ženevu u kojoj sam se ponovo našao. Sinoć me nazvao Izetbegović i tražio od mene da to prihvatim. Ovaj put na pregovore ne ide Predsjedništvo već delegacija (Izetbegović, Abdić, Lazović, Filipović, Silajdžić, Ljubijankić i ja).
  
  Ponovno delikatna situacija: Izetbegović se želio riješiti Lasića i Borasa iz pregovaračkog tima (Akmadžić je razriješen dužnosti predsjednika Vlade) koji su mu predstavljali smetnju, ali nije želio ići na pregovore bez ijednog Hrvata. Meni je bilo teško odlučiti: ako prihvatim naići ću na osudu HDZ-a, ako odbijem ostavljam na cjedilu sve Hrvate koji po predloženom planu ostaju izvan "Herceg-Bosne".
  
  Odlučio sam ipak preuzeti sudbinu ovih Hrvata na svoja pleća i pristao sam. Sinoćni razgovor sam iskoristio da Izetbegovića upozorim na naš razgovor od neki dan o potrebi prestanka napadnih djelovanja Armije na Kiseljak, Kreševo i Fojnicu. Tražio sam od njega da razgovara sa Delićem i Halilovićem (koga cijeli dan jučer nisam uspio pronaći) i rekao mu da bez ispunjenja tog uvjeta nisam sposoban boraviti u Ženevi.
  
  Obećao je da će taj razgovor obaviti tu noć. Danas sam pred polazak avionom ponovo bio kod njega da bih provjerio da li je obećanje ispunjeno. Uvjeravao me da je razgovarao sa Delićem, da mu je rekao da je prestanak borbi u srednjoj Bosni veoma značajna stepenica u uspostavljanju mira uopće.
  
  Po njegovim riječima rekao mu je da će Armija, ukoliko nastavi, sve Hrvate - Bosance otjerati Bobanu i od njih napraviti njegove najbolje bojovnike. Logika je ispravna, on je govorio uvjerljivo, ali je u meni ostala sumnja u ispunjenje tih riječi.
  
  Avion nije poletio u zakazano vrijeme. Umjesto u 7 sati, transporteri su došli po nas tek oko 13 sati. Uobičajena procedura snaga UN na aerodromu, ukrcavanje u "teretnjak" i polazak. Ovog puta ka Frankfurtu. Let dug, trosatni, naporan i dosadan.
  
  Iskoristio sam priliku i u avionu razgovarao sa Izetbegovićem. Pitao sam ga što očekuje. Odgovorio je da se boji da će Karadžić i Boban doći, potpisati mirovni paket i otići, te tako spriječiti svako daljnje pregovaranje. Što tada uraditi? (To sam pitanje stalno postavljao, ali mi nitko na njega nije davao odgovor).
  
  Izetbegović je rekao da za tu situaciju ima rješenje: otići će iz Ženeve u Ameriku u Vijeće sigurnosti i od njih tražiti podršku za nastavak pregovora. Ne može se prihvatiti ponuđeni plan, po njegovim riječima, dok se u istočnoj Bosni ne izvrši korekcija granica i ne vrate muslimanski krajevi sa kojih su Muslimani prognani. - To isto će tražiti i za dio Krajine.
  
  Iako o posljedicama tog čina nisam želio razmišljati, to me ipak obeshrabrilo i pomalo utuklo. Nisam mogao pobjeći od toga, zašutio sam i povukao se u sebe daljnji tok puta.
  
  Želio sam sporazum jer on donosi mir, zaustavlja progone i patnje ljudi. To je jedina šansa da se spasi srednja Bosna i Hrvati u njoj. S druge strane, to je podjela zemlje.
  
  Večeras sam se sreo sa Abdićem. Razgovarali smo o Skupštini BiH, o njenim zaključcima i zahtjevima prema Ženevi. Također smo razgovarali i o njegovom susretu s Tuđmanom. Njegova je procjena da pregovora neće biti, da će biti samo: uzmi ili ostavi. - To ćemo već sutra znati.
  
  (Nastaviće se)

[zzzzz]

"Želio sam sporazum jer on donosi mir, zaustavlja progone i patnje ljudi. To je jedina šansa da se spasi srednja Bosna i Hrvati u njoj. S druge strane, to je podjela zemlje."

Da se primjetiti kako u zadnjim dijelovima i Ivo Komsic sve vise razmislja samo o Hrvatima Srednje Bosne a sve manje prica o Bosni i Hercegovini.....

To je ljeto 93' tada smo gotovo svi izgubili vjeru u zajednicki zivot i vecinom razmisljali o "svojima", pa se ni Ivi ne moze zamjeriti takav stav. To ljeto 93', je vjerovatno najtezi period kroz koji je prolazila BiH i oni koji su se borili za nju (koliko puta sam samo ovo ponovio)

Neka svako donosi zakljucke iz svojih iskustava, moja su bila takva

[mr__bosnjak]

Cuj Karadzic dolazio u Sarajevo i niko mu nista!

Kakvi smo mi levati, trebalo ga je sa pratnjom zaustavit i mucki likvidirat, puno bi bolje prosli! Mozda nebi bilo Srebrenice, ali nasi kreteni su htjeli "sredinsju republiku", popisam se na tu "republiku", Bosna i je Bosna i znaju se granice, a ti levati hoce tri drzave u drzavi, ih jos smo dobro prosli na sta bi oni sve pristali, cak su karu ugostili!

I sta ima jos kod tebe?

Nista, sve je okej hvala Bogu. Ti?

@zzzz

Onda sam pogrijesio, mislio sam da je Sarajevo. Haj´ nastavi.

[zzzzz]

• Feljton: Preživljena Zemlja - Ko je, kada i gdje dijelio BiH(23)
  
  Piše: Dr Ivo Komšić
  
  Pregovori su prekinuti
  
  31. kolovoz 1993.
  
  Neka vrsta pregovora se ipak odvija. Supredsjedatelji veoma mudro sve drže na okupu. Izetbegovića pozivaju gotovo svakih pola sata, drže ga u sali za pregovore pet do deset minuta, zatim pozivaju druge strane, i tako ukrug.
  
  Do sada je uočljivo samo to da Izetbegović stalno ulazi i izlazi iz sale. Sadržajno nema nekih pomaka jer se samo iznose zahtjevi. Ove stalne promjene sugovornika dokazuju da sve strane imaju mnoštvo zahtjeva i da na njima inzistiraju.
  
  Daljnji tok bi mogao zavisiti od pritiska koji će biti izvršeni na sve strane u pregovorima. Sada će se vidjeti tko ima kakvu podršku u svijetu i koliko je svijetu uopće stalo do mira u BiH. Nikada se prije nije bilo tako blizu postizanja sporazuma. Potreban je veoma mali napor da se do njega dođe. Ali je zato potreban veoma mali napor i da se ne postigne. Sve je igra na žici. I ne zna se što je gore za nas.
  
  Poslijepodne su održana dva važna sastanka, bez prisustva supredsjedatelja. Prvi sastanak s Miloševićem, Karadžićem i Bulatovićem, drugi s Tuđmanom i Bobanom. Prvi daje neku nadu da bi se sporazum mogao postići, drugi ne obećava nikakav pomak.
  
  Međutim, imam osjećaj da se i Izetbegović boji tih pomaka i stičem utisak kad bi se sve njegove primjedbe uvažile da bi on i dalje izmicao. Popuštanja srpske strane nije primio sa nekim vidljivim ushićenjem. Čak je rekao novinaru Radio Sarajeva da o tome ništa ne javlja, da izvijesti samo da se pregovori nastavljaju, i to je sve. Poslije razgovora sa "hrvatskom stranom" osjetilo se neko olakšanje (ili ja to samo želim). Kao da je pregovaračima važnije postići neka njihova predviđanja nego približiti stavove o sporazumu. Vidljivo iznerviran, blijedog lica, bio je samo Silajdžić. Izetbegović je bio miran i vrlo hladnokrvno izjavio: nema napretka.
  
  Ne znamo o čemu su razgovarali, ali znam da je zahtjev za izlazak na more preko Neuma nerealan i ukoliko se želi naći razlog da se upropasti ovaj sporazum, onda je on nađen. Izetbegović je, inače, danas loše vodio delegaciju. Pregovarao je sam, birajući sebi pratioce bez nekog kriterija. Zapravo, delegacija bi trebala sama odrediti taj kriterij, a on bi nas morao upoznavati detaljno o toku pregovora. Ovako, pregovori liče na neki osobni odnos i razgovor. Već sutra ću iskazati svoje nezadovoljstvo time.
  
  1. rujna 1993. Pregovori su danas prekinuti bez nade u njihov nastavak. Odvijali su se u atmosferi promjenljive sreće: čas se činilo da je sporazum pred potpisivanjem, čas da je došlo do potpunog razlaza.
  
  Jutros sam tražio, nezadovoljan našom organizacijom, sastanak državne delegacije i inzistirao da se o svemu obavještavamo i pred svaku rundu razgovora dogovaramo o nastupu. Međutim, sastanak nije uspio i pretvorio se u unutrašnju raspravu, čak otvorenu svađu Abdića, Izetbegovića i Silajdžića. Abdić je inzistirao da se ne postavljaju nikakvi uvjeti i da se sporazum potpiše u interesu budućih odnosa među "republikama" i narodima. Izetbegović i Silajdžić su bili protiv insistirajući na teritorijalnim ustupcima u istočnoj Bosni i Krajini, te na izlasku na more kod Neuma.
  
  Poslije razgovora koje su supredsjedatelji imali sa srpskom i hrvatskom stranom dobijali smo vijesti da bi do takvih ustupaka moglo i doći. Čak je u jednom trenutku došao u našu sobu Milošević sa nekim papirom i razgovarao s Izetbegovićem nasamo, da mi ne čujemo. Radilo se o posebnom sporazumu o ukidanju sankcija Srbiji, što je zavisilo od primjene mirovnog plana u BiH. Tada smo mislili da je sve gotovo, da će se sporazum potpisati. Sat vremena nakon toga sazvana je plenarna sjednica na kojoj je sve propalo. Izetbegović nije bio zadovoljan nekim malim ustupcima i inzistirao je da se svi zahtjevi ispune.
  
  Pregovori su prekinuti. Milošević je bio bez riječi, ozbiljan i potopljen u misli. Tuđman je zahvalio supredsjedateljima na strpljenju i zalaganju i izišao. U našu salu je prvi ušao Silajdžić, blijed, ali sa nekim ukočenim osmijehom na licu. Rekao je samo: gotovo je. Poslije su ušli ostali. Ja sam stao na prozor i gledao divni park ispred Palače UN. Suzdržavao sam suze. Nisam ni u koga mogao gledati. U glavi mi je bila samo misao na srednju Bosnu i Hrvate u njoj. Izetbegović je bio okružen onima koji su bili u sali i nešto im objašnjavao, samouvjereno i ozbiljno. Abdić je bio bijesan i naglas je protestirao, tvrdeći da odmah večeras odlazi iz Ženeve (što je i učinio), da će sam potpisati sporazum i sa Srbima i sa Hrvatima. Filipović je užurbano šetao po sali gore-dolje i smijao se, govoreći: neka, neka, dobro je. Lazović je ponavljao: nema veze, bolje je ovako, ništa se neće desiti.
  
  Atmosfera mi je bila nepodnošljiva. Nisam mogao slušati ni komentare, ni objašnjenja. Jedino je Amira, naš prevodilac, izgleda osjećala što i ja: nije mogla sakriti suze. Potražio sam šofera i brzo otišao. S Izetbegovićem nisam imao snage sresti ni pogled.
  
  Ne znam na čemu se temelje odluke, ali nisam primijetio da postoje neke ozbiljne analize i pokušaji predviđanja događaja. Znam samo jedno: ovo je odluka za rat. Budući da Karadžić nema razloga da dalje ratuje jer drži potrebnu teritoriju, a Armija je nemoćna da napada njegovu vojsku, ovo je odluka da se ratuje protiv Hrvata. To će sada biti dugotrajan i iscrpljujući rat u kome će strašno stradati i jedan i drugi narod zbog međusobne izmiješanosti. Primijetio sam da muslimanska strana očekuje pobjedu protiv HVO-a i zato se tako olako odlučuje na taj korak. Uz to oni misle da mogu postići sporazum sa Srbima u ovom sukobu. Teško je bilo što reći jer utisci nisu sređeni, a emocije su još jake. Mislim i dalje na naše ljude u srednjoj Bosni, mislim na moj Kiseljak, moju obitelj, i za sve se uvijek podjednako bojim.
  
  (Nastaviće se)