O, Turci!
"Evo, došli smo u Carigrad! Pošto su nas 500 godina držali u ropstvu, sada ćemo im mi pokazati kako se na njihovoj teritoriji osvaja Evropa", izjavio je uoči ovogodišnjeg Eurosonga održanog u Istanbulu, predstavnik Srbije i Crne Gore na tom takmičenju. Željko Joksimović, kako se već zove dotični pjevač porijeklom iz manje, a poslom iz veće republike negdašnje SR Jugoslavije, tim je samoreklamerskim istupom, uokvirenim mitologijom i protkanim samouvjerenošću, uzdrmao Tursku, ali i Bosnu i Hercegovinu!
Sasvim je logična ljutnja žitelja današnje Republike Turske zbog poređenja sa Osmanskom carevinom, s kojom sedamdesetmilionska sekularna država ima veze koliko i dejtonska BiH sa Kotromanićevom kraljevinom. Nejasna je, međutim, histerija ovdje: izdanja bošnjačke medijske imperije već sumnjaju u buduća Joksimovićeva gostovanja u BiH, Senad Hadžifejzović je zvijezdi s najbližeg istoka dao lijep prostor u Centralnom dnevniku, a čak su posjetitelji internet portala Sarajevo-X, dubinski pogođeni pričom o "vekovima ropstva", stali u odbranu Carigrada, naoružani tastaturama i motivirani jedom što je "naš narod" u televotingu dao 12 bodova "srpčadi".
Uoči godina pokolja, megafoni Srpske demokratske stranke plašili su tadašnje biračko i kasnije ratničko tijelo namjerama SDA i muslimana da ovdje prave Tursku. Sa druge strane, stizalo je ili histerično pozivanje na bosanstvo ili, u jako rijetkim slučajevima, čuđenje: Turska je, moglo se tada ponekad čuti, decenijama građena moderna država sa jakim institucijama, istina suviše militarizirana, ali sa učvršćenim sekularnim uređenjem, članstvom u NATO-u, ozbiljnom diplomacijom…
Skoro petnaest godina kasnije, jednako su utihli i bosanskopatriotski krici i glasovi politički obrazovane manjine. Među Bošnjacima, na čiju se krizu identiteta sjajno nakalemila gomila frustracija (politički i ostali porazi, vezanost bosanskih Srba i Hrvata sa Beogradom i Zagrebom, iritirajući političko-nacionalistički folklor iz okoline, trijumfalističko samopromoviranje…), sada se kao epidemija proširila potreba za identifikacijom sa "svojim" i "jakim". Iz tog kompleksa, kao i iz svega što dolazi iz pomiješanih osjećaja vlastite neodređenosti i zavisti, proizilazi i navijanje za "naše" (Turke, dakle) na Svjetskom prvenstvu u fudbalu, ili skandiranje "Turkie, Turkie!" na stadionu Koševo uoči utakmice Sarajeva i Bešiktaša (kada su "braća" iz Stambola bosanskom timu uvalila peticu)… Na kraju, odatle dolazi i nacionalna povrijeđenost izjavom koja, eto, jeste inspirirala komentatore milionskih turskih dnevnika i bogatih televizija ali koja ne samo da neće ozbiljnije uticati na odnose dviju zemalja kojih se, kao, tiče (SiCG i Turske), već neće inicirati ni mrvu neprijatnosti bilo kojem srpskom turisti na godišnjem odmoru u Bodrumu, novoomiljenom beogradskom ljetovalištu na turskoj obali.
U otužnoj želji da budu ono što nisu, kada već ne znaju biti ni ono što jesu, Bošnjaci, odnosno bosanski muslimani, nesvjesno i kolektivno sada i vlastitu prošlost tumače u skladu sa novoprobuđenom potragom za maticom, prepoznatom u Republici Turskoj, poredeći je, baš kao i Joksimović, sa davnašnjom imperijom. A ta imperija je i teritorij na kojem je današnja BiH, kao i dobar komad Evrope, okupirala, nametnula svoje zakone, provodila svoju pravdu, puno gradila, malo manje opismenjavala i kroz vijekove za glavu skraćivala ili progonila svakog ko bi zasmetao porti, zvao se on Miloš, Husein ili Ivo.
Još će, na kraju, zahvaljujući "pevaču", ispasti kako su bili u pravu i onaj hodža iz Podrinja što je, tumačeći džematlijama prošlost, rekao: "Onda su došli Turci i nama donijeli našu kulturu" i srpski nacionalisti koji Bošnjake zovu ili Turcima ili poturicama. A, naravno, nisu. Jer, niti se islam i islamska kultura mogu nosati k'o ratni plijen, niti Muhamed rođen u BiH, Muhamed rođen u Turskoj i Muhamed rođen u SR Njemačkoj moraju imati nešto zajedničko. Osim što, možda, sva trojica vole orijentalni melos, a samo jedan sigurno razumije i srpski i zna šta znači Lane moje ovih dana…
Emir Imamovic