cini mi se prigodnim da ovo stavim ovde.
preneseno sa idijebimater.com
Biti dijete u naopakoj zemlji
Jedna od mizernih sitnica na koje se danas niko živ ne obazire jesu… ne nisu penzioneri… jesu djeca. Biti dijete danas u ovoj državi je jedan izuzetno jeben poduhvat. Ništa više ne postoji što bi služilo djetetu, što bi bilo napravljeno samo za dijete i što bi djetetu iole uljepšalo taj jedinstveni period njegovog života.
Nisam dijete. Nije dijete niko iz Tima Raketa. Imamo u guzici peko nekoliko godina ali kad nas to pogađa kako djeca danas žive onda možemo misliti kako je djeci. Nije to samo opaliti filozofiju: Šta dijete zna? Ono je malo i ne može da sazna kako je nekome drugom pa da onda samo zaključi da je njemu gore i da kaže "hoću i ja 'vako".
Trebali bi smo se svi mi debelo zamisliti nad time kakva su nam današnja djeca, šta će jednog dana biti od njih i ima li ikakvog smisla imati dijete danas kada će ono na očigled koliko-toliko inteligentnih roditelja, odrastajući u ovakvoj jednoj izrazito ne-inteligentnoj okolini, i samo vremenom postati glupo, naopako i neinteligentno.
Od sasvim malih nogu dijete se mora priviknuti na to da je osuđeno na propast do tamo neke desete-petnaeste godine kada se prvi put ne pobije, ali kada se pobije pa on nekoga uleši a ne kada se pobije pa njega prebiju. Tek onda se dijete kotariše bremena podčinjenosti.
Ajmo krenuti redom, od najmanjeg uzrasta ka starijem. Mala djeca danas uopšte više nemaju gumenih igračaka. Imaju one sve silne luksuzne kvalitetne munja-nebeska igračke Chico i kompanije od kojih niti jedna nije gumena. Igračka koju malo dijete može staviti u usta? Ne postoji. Ali zato ima ultra komplikovane igračke za roditelje kao što je konjić koji svira kada ga povučeš za rep. Pošto malo dijete nema snage da povuče konja za rep to je onda igračka za roditelje.
Kada se to dijete kupa, odnosno kada naraste toliko da se može samo prćkati u kadi, ono nema sa čime da se igra u kadi. Niti jedna od tih igračaka za malu djecu danas nije vodootporna a uz to ni ne pliva. Mala žuta patkica za igru kada se kupaš ne postoji. Kao što rekoh, imam preko nekoliko godina i dan danas tražim tu patkicu. Ali patkice nema.
I ne samo patkice nego općenito igračaka koje pište kada ih pritisneš - nema.
Nekada su se djeca, ja znam da ja jesam, kupala u pjeni za kupanje. Princip upotrebe prost k'o pasulj: u kadu punu vode naspeš pjenu, promućkaš rukom i dobiješ brdo balončića. Ne znaju današnja djeca koji je to merak kupati se u tome, praviti bradu i brkove od pjene, puhati balončiće slamkom… Ma nema. Danas kada sam otišao u apoteku kupiti pjenu za kupanje (iako s glave više ne mogu stati u kadu) prodavači blage veze nemaju šta je to. Davali su mi Jonsonov šampon za pranje kose (onaj veliki žuti!) i kojekakve šampone i kupke za djecu. Ali ne i pjenu za pravljenje balončića (a baš tako sam objašnjavao). Onaj koga ovo zanima shvatiti će o čemu govorim.
Pojam dječjeg je bio nekada Volt Dizni. Danas nema toliko filmova o Miki Mausu ili o Paji Patku kao što je nekada bilo ali danas kod nas nema niti jedne igračke iz Diznijeve franšize. Pazi, to su sve bile izrazito simpatične likovi i igračke. Bukvalna stvar ali niti jedna od tih igračaka nije imala ništa šiljasto na sebi. Mogao si se valjati sa njima, gristi ih, šutati i raditi ko-zna-šta i nikada si ne bi iskopao oko na neki dio igračke. Pogledaj danas igračke. Baci jednu tu Chico igračku pola godine mlađem bratu o glavu i prvo brat dobije frakturu lubanje a drugo igračka se raspe u sto komadića. Gumenim Pajom si mogao da se tučeš i tučeš i niti bi kome razbio glavu niti bi razbio igračku.
Kada dijete pravaziđe doba kada se tuče gumenim igračkama sa bratom bilo bi logično da se nekako razvija njegova kreativnost i mašta. Počinjalo se kojekakvim bojankama, onim plastičnim pločama na koje su se ubadale plastične pločice u bojama pa se tako pravio crtež, improvizovanim ksilofonima, dječjim bubnjevima, pa onda i onim plastičnim oblicima u koje si gurao kocku u rupu za kocku, krug u rupu za krug… A sve s ciljem da dijete nekako ispolji tu svoju kreativnost. Ako lupa o bubanj bez veze onda mu se da nešto drugo da ne smeta roditeljima i slično. Misliš da danas išta od svega toga postoji u ovoj državi? Ma da, sigurno… Muzički instrumenti za djecu ne postoje čak ni kod Kineza. A o ovim oblicima koji se slažu da ni ne govorim.
Logičan korak poslije toga jesu kockice. Po mogućnosti LEGO ali ne mora biti to neka marka. Nema šanse, danas se LEGO kocke mogu kupiti kod nas ali koštaju kao svetog Petra kajgana. To svojoj djeci mogu priuštiti samo kakve guzonje ali onda, to je sve goli seljak koji pojma nema šta je to LEGO pa ne vrijedi džaba pričati. A kakva su djeca rasla uz LEGO i šta je na kraju bivalo od te djece. Koji umovi, koja kreativnost… džaba.
Počevši sa LEGOm djeca počinju skupljati igračke. Svako ko se i jednom u životu igrao sa LEGO kockicama zna da LEGO kockica nikada ne može biti dosta. A onda se pojave Transformersi, He-Man i ostali Mastersi, Barbike kod djevojčica… Sve su to igračke koje se skupljaju. Ne možeš se igrati samo sa jednim Transformersom. Moraš imati dvije Barbike da bi mogla pozvati prijateljicu da se igrate… Nema, igračaka koje se skupljaju danas naprosto nema. Ne postoji igračka gdje bi ti kupio više njih (cijena je sad nebitna). Ima taj LEGO ali ko to još može kupiti…
A tu su i autići. Ali to je nevjerovatno, mislim, autići su tako bezvezna stvar. Ono, ne govorim sad o Matchbox i ostalim kvalitetnim autićima nego općenito. Autići made in Kina, Tajvan i slično. Ni toga nema. Ne možeš kupiti paket od dvadeset autića.
Možeš, eventualno, kupiti jedan autić made in Kita jer se takvi autići raspadnu još u kutiji. Imam punu kesu autića od kojih je pola made in Kina i još uvijek rade, odnosno, još uvijek se kotrljaju. A ovi današnji nisu iz Kine dok se raspadaju jal ih samo nakoso pogledaš.
Sada kada čitam ovaj tekst do ovdje vidim da sam pisao o igračkama za mušku djecu. Izvinjavam se svim djevojčicama, djevojkama i ženama što ne znam sa čime su se one igrale kada su bile male. Znam za Barbike i mali milion varijacija na tu temu. Ne kita produkcijskih lutaka nego ono da uz Barbiku ide i Ken, i garderoba i kuća i auto i sto sitnica. Onda kada dječaci uzmu igrati jedan-dva-tri sa autićima djevojčice bi uzele igrati gume i piknika na travi ispred zgrade.
I to nas dovodi do igara ispred zgrade. Igre kao što su guma kod djevojčica - ne postoje. Niko se živ toga više ne igra. Sličice kod dječaka - eto kao nešto su se pojavile u zadnje vrijeme jer nismo imali albume pa su se sad pojavili Pokemoni a imali smo i svjetsko prvenstvo u fudbalu pa su se i za to skupljale sličice. Malo ali ipak polako napreduje. Klikeri - ne postoje. Autići - kao što sam već rekao, ne postoje. A kako smo se igrali svega toga… Pa od jutra pa dok roditelji ne dođu s posla nismo kući dolazili.
Razlog izumiranja igara ispred zgrade postoji. Malo ću sada da filozofiram ali ću se vratiti na objašnjavanje kako je jebeno biti dijete danas.
Danas više niko nikome ne vjeruje. Ne vjeruju roditelji komšijama u zgradi pa se to reflektira na djecu koja onda neće da se druže sa komšijinom djecom. Ako se ko i pođe igrati sa komšijinim djetetom prije ili kasnije neko će sasvim slučajno da pogodi ovog drugog loptom u glavu. Nije to bilo namjerno, nije to bilo jako, nije to bio vole, ali dijete zaplaka, roditelji poiskakaše na balkone, poče cika i vriska, izletiše očevi da se biju, spomenu mu ovaj majku, ovaj mu se sjeti vjere, ovaj ovog šakom u glavu ovaj izvuče pajser iz auta… A sve zbog toga što je lopta… Ma kakva lopta, sve zbog toga što je jedno dijete palo na beton i zaplakalo a ovo drugo ni krivo ni dužno samo gledalo kako ovo zaplaka. Ali oboje su fasovali batine od matera, ili još gore, od baba. I ne bi ti se ja sad ponovo ni primakao ovom drugom kada popih batine i očevi nam u bolnici/policiji zaglaviše samo zato što ti ne znaš vezati pertlu pa si zapeo za nju, pao i počeo plakati.
Osim toga djeca se više ne vežu u veće grupe. Određeno dijete ima daidžu istog uzrasta dva sprata više njega u zgradi i njih dvojca nema šanse da se povežu sa onom drugom dvojicom iz drugog haustora. Princip je isti, jebi mu mater nema on šta da se druži sa vama dvojicom, jel' vam jučer nabio loptu na ulicu - svaka će mater danas uz viklere u kosi tako posavjetovati dijete.
Kolektiv djece koja onda zajedno rade nešto izbrisan je iz našeg socijalnog društva. Zajedničko sanjkanje, zajedničko paljenje vatre, sve su to neke stvari koje kada rade dvoje djece uopšte nije tako zabavno kao kada ih radi njih petoro ili desetoro. Ista ti je stvar i kod muške i kod ženske djece. Ovaj je šutnuo loptu na ulicu, ona je zaboravila da je ponijela tvoju lutku sa svojima.
Tek kada djeca odrastu do tog nekog uzrasta kada se počinju tući tek se onda počnu vezivati u grupe, da se fol brane kada se uzmu biti, ali to onda postaju grupe djece koja se tuku, djece koju stvarno treba izbjegavati, djece koja namjerno šutaju lopte na ulicu ili u glavu, djece koja će sutra krasti iz radnje, prekosutra krasti auta, drogirati se i za koju niko ne može garantovati da nakon što postanu punoljetni neće ubiti nekoga.
A prije smo se vezivali u grupe, zajedno išli šetati (u četvrtom razredu osnovne nas četvero-petero smo sami išli na brdo Mojmilo na Dobrinji na izlet kao da idemo Bog zna gdje, a ne nepunih 500 metara dalje od naselja gdje smo živjeli), kasnije zajedno ljetovali, zajedno išli na putovanja za djecu na more… Ništa to više današnja djeca ne rade. Nemaju uopšte pojma da se takvo nešto može raditi… A glavni krivac za to jesu roditelji koji toj djeci brane da se druže sa onim djetetom iz devetog haustora jer mu otac vozi fiću a ne brane mu da se druži sa onim djetetom iz sedmog haustora kojem otac vozi BMW. To što je ovo prvo dijete 16 puta inteligentnije od drugog to baš i nije važno. Važno je da su roditelji zadovoljni a koga još briga za djecu.
A onda počne škola. Naučiš čitati, pisati, crtati. Dobiješ nevjerovatnu dužnost da sam samcat ideš u školu, da sam vodiš računa da ne zakasniš, dobiješ učenje i želju za boljim ocjenama. Danas dobiješ qrac jer te prvo baba vodi u školu svaki dan, pa te onda uče nekim karinastim stvarima, dobiješ urođenu mržnju nepismenih roditelja prema bilo kakvoj obrazovnoj ustanovi, dobiješ usrane učitelje koje zaboli za tebe i tvoje znanje, dobiješ…
A nekada smo nosili cvijeće učiteljicama za osmi mart jer smo mi to željeli a ne jer su nam roditelji to rekli. Ili u još gorem slučaju, same učiteljice.
Onda se pojavi obrazovni program na televiziji u prijepodnevnom terminu. Sjeti će se mnogi "Opstanka". Vjerujem da su mnoge generacije naučile malte ne sve što znaju o životinjama baš iz "Opstanka". Danas, djeca nemaju "Opstanak". Imaju doduše TV emisije o životinjama ali i Albanska TV kuća bi u svom ZOO vrtu snimila bolju emisiju od one koju naša djeca mogu vidjeti i iz kojih sve što možeš da naučiš je da lav ima grivu, da riče i da ima četiri noge. Zebra ima pruge, žirafa ima dugi vrat a ribe plivaju u moru. Pas laje a mačka prede. To djeca znaju ako samo pogledaju kroz prozor, ne moramo im prikazivati na televiziji. Druga vrsta obrazovnog programa ne postoji na TV kanalima. Naučimo boje, naučimo brojati, naučimo slova, naučimo istoriju, naučimo geografiju… Idem polako i ka drugačijim obrazovnim programima koje djeca koja idu u školu gledaju, odnosno koja su nekada gledala. Nema. Nema ništa od toga. Imajući u vidu kako su sve to jednostavne ideje za emisije u kojima voditelj sjedi u studiju i objašnjava djeci kako se računa začuđuje me kako to do sada niti jedna od domaćih TV kuća nije napravila niti jednu obrazovnu emisiju. Imali smo "Ulicu Sezam" ali to je američka emisija za malu djecu a mala djeca ne znaju čitati titlove na ekranu. A same slike im ništa ne znače. A još manje abeceda na engleskom. Ponoviti ono što si naučio u školi uz TV ekran je postalo misaona imenica.
Omjer prikazivanja jedine dječije emisije obrazovnog karaktera na našem programu, emisije "Otvori prozor", u omjeru generacija koje "kači" prikazivanje je 10:1. Deset puta, svake godine po jednom-dvaput, jedna generacija djece može da gleda taj serijal. Pa nisu ni djeca maloumna. Osim toga to je bilo zanimljivo djeci devedesetih ali ovo su dvije hiljadite, novi milenij, dajte nešto novo. Mislim da ni 2% djece uopšte ne gleda "Otvori prozor" bez obzira koliko ga državna televizija puta reprizirala.
Osim obrazovnih emisija na TVu nekada su postojale i zabavne. "Nedeljni zabavnik" je vjerovatno najbolja emisija zabavnog karaktera ikada prikazana i producirana na ovim područjima. No to nemamo u arhivu za repriziranje a osim toga jedan od voditelja, bez obzira što je bio najbolji dječiji glumac, baš i nije imenom i prezimenom po ukusu današnjih vlasti pa stoga ne očekujte reprizu ovog serijala u skorije vrijeme. Za neupućene govorim o Slavku Štimcu, junaku filmova kao što su "Salaš u malom ritu", "Vuk samotnjak" i "Zimovanje u Jakobsfeldu".
Spomenuh TV igre. Nekada je bio "Muzički tobogan", nekada je bio kviz "Znam znam(?)" (ili kako se već zvao). Danas ničega nema. Fazon je u tome što su to sve jednostavni projekti koji ne traže puno financijske potpore. Spakuj šaku pitanja iz "1000 zašto 1000 zato" sakupi šaku djece u studio i eto ti emisije i edukativnog i zabavnog karaktera. Emituj to nedjeljom prijepodne uz blok crtanih filmova i eto ti hita nad hitovima. Ali džaba ja to tebi pričam.
Znam, znam. Čim ste pročitali naslov odmah ste očekivali osvrt na crtane filmove. Evo odugovlačim to već vidi koliko, ali šta ću. Na kraju krajeva moram se osvrnuti na to. Jer ako se spominju djeca spominju se i crtani filmovi. Ali ni na tom frontu nema ništa novo. Repriziraju se crtani mali milion puta, novi se ne nabavljaju… Neki dan spomenu mi prijatelj onaj crtani s Duškom Dugouškom kada Džo ruši brane (svako živ zna taj crtani) i spomenu onaj dijalog "Džo nemoj ovu!" BUUM! "Džo nemoj ovu branu!" BUUM! Džo sruši hidrocentralu… Kad je taj crtani zadnji put prikazan? Prije rata vjerovatno. Kada su prikazani crtani o onim bubama, kada su prikazani crtani o onom mačku Frkiju? Sve to negdje čami u arhivu dok se isti Tom i Džeri vrte hiljadama puta. Druge TV kuće ganjaju nešto novo ali ipak niti jedna od njih ne prikazuje SMIJEŠAN crtani. Ntv HAYAT je imao "Dragon Ball" koji sad prikazuje OBN; ultra nasilan crtani koji je ipak bio za malo stariju publiku (5-6 razred osnovne) a onda opet neka sranja o gusarima i nekoj karinastoj ženskoj sa magijom i kamenom koji skakuće i tome slična sranja... Ne gledam pa ne znam ni kako se zove.
A OBN je od hrvatske TV kuće NOV@ TV preuzeo Pokemone.
Sad ću odmah da kažem da sam ja gledao Pokemone. Ne zato jer sam glup ili nešto slično. Ne, gledao Pokemone zato jer je to svojevremeno (prilikom prvog originalnog prikazivanja - ne sad kod treće sezone repriziranja) bio najbolje animiran crtani film koji sam mogao da pogledam. Da, Pokemoni su užasno glup crtani i jadna su ta djeca koja uz to odrastaju (crtani se svodi na borbu pokemona uz negativce koji kradu te iste pokemone - faktički ništa im se lijepo ne dešava) ali jadna nam je i država kada je to najbolje što može ponuditi.
Tukao se i He-Man u svom crtanom ali to je bilo više zajebantsko nasilje nego ovo. To nas dovodi do činjenice da su mnogi stariji crtani filmovi bolji od današnjih Pokemona (da se ne osvrćem na crtane sa satelita). A samim tim što su stariji crtani znači da su jeftiniji za otkupiti za prikazivanje na televiziji. Pa zašto onda nemamo Štrumpfove, Snorkijevce i slične bezazlene crtane filmove? Dijete koje se rodilo nakon '95. godine uopšte nema pojma ko su Štrumpfovi i kada bi mu se prikazao taj crtani sigurno bi mu se smijao kao da je to najnoviji crtić. Današnjoj djeci je pun mozak istog Toma i Džerija (koji je extra crtani film samo ne u ovolikim količinama istih epizoda) a sa druge strane ni ne znaju ni za šta drugo osim za Pokemone. Pa između istih epizoda Toma i Džerija i svaki dan novih dogodovština Pokemona i budala poput mene bi izabrao Pokemone. A koliko smo samo nekada gledali serijala crtanih nedjelom prije dnevnika. Kada bi se reprizirao i jedan od njih u tom terminu sigurno bi potukao gledanost Pokemona. Ali ne. Ne ide to tako. Od kada roditelji dođu kući pa dok ne odu spavati na programu je politika te za sve babe posebna porcija, od 15 sati dnevno (izračunali ljudi), sapunica. Dijete? Koga još briga za dijete.
I tako kada dijete u nedostatku igračaka, u nedostatku društva sa kojim bi se igrao, u nedostatku TV programa namijenjenog njegovom uzrastu počinje raditi što i odrasli. Sa babama gleda sapunice (više djece danas zna ko su likovi u sapunicama nego što ih zna koliko kontinenata ima na planeti), gleda program za roditelje… A šta tamo vidi? Vidi iskopavanja masovnih grobnica, vidi nasilje u Izraelu, vidi nasilje u filmovima (jer ni dječijih filmova nemamo)… Jednom riječju, vidi sve ono što ne treba da vidi.
Otišao sam u Crnu Goru i kada sam na televiziji vidio ruski film za djecu nije me tenk mogao odvojiti od televizora. Kada će naše dijete moći vidjeti nešto takvo na našoj televiziji? Iskreno se nadam da će djeca današnje djece moći to vidjeti a ne tek njihovi unuci ili još daljnje generacije.
Dobro, ne moraju se djeca zabavljati televizijom. Kada dijete nauči čitati, odnosno kada počne shvaćati svijet oko sebe ono se prihvati knjige. Počev od malih nogu kada samo lista slikovnice, pa onda kada mu roditelji čitaju knjige za djecu pred spavanje pa do perioda kada samo bude u stanju da pročita knjigu dijete bi trebalo da se druži s knjigom. Trebalo. Ali kod nas nije tako.
Prvo, da bi čitao knjigu moraš znati čitati. A pošto su roditelji mrzili školu onda oni baš i ne znaju da čitaju a samim tim tu mržnju prema školi prenose na dijete. Pa ni dijete nema želju da ode u školu a samim tim ni ne zna da kada naučiš čitati otvaraš vrata jednog fantastičnog svijeta knjiga. Vidi bolan kako je to sve jednostavno i fino samo je ovaj narod naopak, jeb'o mater…
Slikovnica - nema. I ono što ima ravno je onim kita autićima. To su neke nakaradne priče da te Bog sačuva. Knjiga za čitanje djeci pred spavanje - nema. Nema domaćih knjiga a strane se ne prevode. U stvari, tu imaš opet ono vjersko pitanje.
Reći će mnogi: ne petljaj vjerska pitanja u tekst o djeci. Hoću! Hoću da ih petljam kad je korijen svega toga u tome što je pisac ove ili one nacionalnosti. Najbolji pisac dječije literature sa ovih prostora, čovjek Bosanac čak šta više, ima srpsko ime Branko (Ćopić) i samim tim se podrazumijeva da nije pogodan za djecu koja imaju ime kao što je Ahmed, Muhamed ili Samir. To što Branko Ćopić niti u jednoj svojoj knjizi nije napisao niti jednu riječ po vjerskom pitanju to nema veze. To što niti jedan pisac sa pogodnim imenom nikada, ama baš nikada, neće napisati bolji roman za djecu od "Magarećih godina" isto nema veze. Opet kažem, bitno je da su knjige, kao i igračke kao i TV program, pogodne za odrasle a djecu ko šljivi.
Eto još jedan primjer - dječije pjesmice. Nađi mi u Sarajevu bilo gdje i jednu knjigu kolekcije dječijih pjesmica. Nema! Nema dječijih pjesmica ni od autora sa pogodnim ni od autora sa nepogodnim imenima. A dijete koje zna i jednu dječiju pjesmicu napamet nije se pojavilo u ovoj državi unatrag deset godina! Ono što pod moranjem nauči napamet u školi po pravilu službe se zaboravi odmah jal se odrecituje učiteljici. Ni od onih pjesmica koje se uče u školi današnja djeca ne znaju niti jednu strofu pjesmice, a kamo li cijelu pjesmicu.
A svemu tome je kriv pogrešan pristup djetetu da ono MORA naučiti pjesmicu a ne da ono ŽELI naučiti pjesmicu. Opet su krivci roditelji, obavezno baba koja viče "ne moraš ti to naučiti" i sami učitelji koji doslovice naređuju koja se pjesmica i za koliko sati mora naučiti napamet. Cap-cap gotovo. Da te čujem. Ne znaš? Evo tebi jedinica pa ćeš naučiti na popravnom.
Kada počne škola počnu se djeca zanimati za sve i svašta. Uzmu čitati knjige sa slikama. Uzmu čitati enciklopedije.
Već spomenutih "1000 zašto 1000 zato", apsolutni bestseler "Dječija Enciklopedija", serijal od 6 knjiga "Dječije sveznanje" (kako, zašto, gdje… sve živo objašnjeno), pa onda mali milion edicija kojekakvih mašina, aviona, automobila, životinja, cvijeća, prirode… Niti jednu od navedenih knjiga nije moguće danas kupiti pa čak ni kod uličnih prodavača starih knjiga. Sve i jedan trag obrazovne knjige izbrisan je iz našeg društva. Satran, zapaljen i uništen da se nikada ne ponovi.
Nova izdanja postoje. Negdje vani naravno ali to niko živ ne prevodi. Tja, pa više mi se isplati prevesti "Seks i grad" knjigu za nafuranu klasu odraslih nego kakvu dječiju enciklopediju za hiljade i hiljade djece. Ne bi mogli danas svi roditelji kupiti takve knjige (sve da se imalo zanimaju za djecu) ali bi mogle biblioteke, pa se te knjige iznajmljuju pa djeca čitaju, pa se djeca obrazuju, pa na kraju bude nešto od te djece. Ma u qrcu, kada djeca idu u školu preko klinca ko je onda još lud da ide u biblioteku.
U svemu ovome ne smijem zaboraviti ni domaći radio program koji nije emitovao niti jednu dječiju pjesmicu a kamo li i minutu dječjeg programa. Reći će urednici da imamo dječiji program. Imamo u stvari opet jednu kitu gdje dvoje djece koja su premlada da budu voditelji preko telefona pričaju sa drugom djecom o popularnim pjevačima i sličnim nebulozama. To je program za uzrast djece koja se sama ne mogu javiti na telefon a kamo li sama okrenuti broj pa im zbog toga trebaju odrasli a to onda čini to programom za roditelje (jer faktički treba roditelje, baš kao i one igračke sa početka, da bi djeca imala veze sa time). I onda se tu pušta popularna muzika koja veze nema sa djecom. Eto, kažem vam, nisam čuo da je dječiji radio program pustio dječiju pjesmicu unatrag preko deset godina! A i sadržaj emisije se sastoji od vijesti iz šou biznisa koje ne pohvatam ni ja sa preko nekoliko godina a kamo li dijete koliko već godina mlađe od mene. Tu bi brate trebale da budu vijesti tipa "slon ljepotan Dondolan i slonica Mica sreli su se jednog dana ispod krošnji od banana." To je Branko Kockica ali tome se i ja ovoliki klipan smijem a kako se neće smijati dijete neko. Ali to je onda Branko Kockica koji je opet iz krive države sa krivim imenom pa iako u svojim emisijama nije zagovarao međunacionalnu i vjersku mržnju opet je nepoželjan u kontaktu sa roditeljima. Jer ko bolje zna šta djetetu treba od političara na vlasti, zar ne?
Elem, malo po malo, dođosmo do zaključka na kraju.
Dokle ovako? Govorimo kako se djeca drogiraju i kako su naopaka a ne vidimo da smo mi, odrasli, krivi za to. Kažemo da se onaj Hamid otuđio od porodice i otišao u jalijaše u dobi od 18 godina. Otišao je on u jalijaše čim je njega babo, u Hamidovoj dobi od 4 godine, poslao da mu donese pivu dok je babo okretao janjca na Jablaničkom jezeru. Otišao je Hamid u jalijaše kada mu je baba kupila loptu na pijaci da se igra za dajdžom na livadi iza kuće. Otišao je Hamid u jalijaše kada mu je TV program doživio kulminaciju Pikačuovim udarom groma. Otišao je Hamid u pizdu materinu prije nego što je i izašao iz nje!
Jer fakat, koja je poenta imati dijete kad će ono biti dva puta gluplje od roditelja i gdje roditelji neće moći ništa da urade po tom pitanju? Kada su svi ostali roditelji druge djece neprijateljski nastrojeni prema njima i njihovom djetetu zato jer je otac kupio sinu LEGO kockice ili kćerki pravu Barbiku a ne sebi novog Audija A116. Ili zato jer su ga roditelji naučili pjesmicama Branka Kockice.
Ili zato što nisu tjerali dijete po pivu dok se ovo igralo sa svojim drugovima.
Žalosno ali istinito.
Dobrinje, djeca igraju po čitav dan. Fudbal, barbike, bicikli se vozaju, role, ...Istina nema gume i klikera 
) kojih eto kao nema, pa se treba zabrinuti za buducnost djece! 
