#71
Posted: 04/09/2006 20:16
by Haqqani
DANI 25.08.2006 - Dan nakon sarajevske premijere filma Put za Guantanamo, koji govori o trojici Britanaca arapskog porijekla, koji se igrom slučaja nađu u Afganistanu za vrijeme američkog bombardovanja, a potom bivaju uhapšeni i dvije godine provode u zloglasnom Guantanamo Bayu, Dani su razgovarali sa Rhuhelom Ahmedom, Asifom Iqbalom i Shafiqom Rasuljenerom, tzv. Triptonskom trojkom, koji su pričali o užasu američkog zatvora, pogoršanju odnosa među muslimanima i nemuslimanima u Velikoj Britaniji, svom odnosu prema Georgu Bushu i Osami Bin Ladenu, o tome da li bi danas otišli u džihad, te kako su "postali" muslimani.
Samo nekoliko dana poslije prvog najvećeg vanrednog stanja nakon julskog napada na londonsku podzemnu željeznicu, kada su britanske tajne službe objavile kako su spriječile teroriste da dignu u vazduh avione na putu do SAD-, što je izazvalo avionski kolaps u cijeloj Evropi i SAD-u, u situaciji pooštrenih pregleda i plastičnih kesa sa neophodnim stvarima u svim zračnim lukama, na Heathrow su stigla trojica putnika, očigledno arapskog porijekla sa još očiglednijim bradama, koje su alarmirale antiterorističku policiju ovog najvećeg londonskog aerodroma. Putnici su automatski izvedeni iz grupe te odvedeni na ispitivanje. Prvo postavljeno pitanje je bilo gdje putuju. Odgovor da putuju za Sarajevo nije nimalo olakšao njihovu situaciju. Naprotiv, britanskim policajcima su postali dodatno sumnjivi. Nakon gotovo sat vremena ispitivanja tokom kojih su trojica britanskih građana, sa britanskim pasošima, objašnjavali kako idu na filmski festival na kojem će biti prikazan njihov film „Put za Guantanamo“ , kojeg je režirao britanski reditelj Michael Winterbottom, konačno im je dozvoljeno da se ukrcaju na avion i dolete na 12. Sarajevo Film Festival.
Srećom ili nesrećom – u zavisnosti kako se na to gleda, niko od tzv. Triptonske trojke nije se pretjerano uzbudio, niti iznenadio tretmanom u londonskoj zračnoj luci. Prosto su navikli. Za Rhuhela Ahmeda, Asifa Iqbala i Shafiqa Rasuljenera ovo je opstala uobičajena aerodromska procedura, koja ih natjera da krenu malo ranije. Nakon što je „Put za Guantanamo“ osvojio Srebrenog medvjeda na Berlinskom festivalu, dvojica od njih su, zajedno sa dvojicom glumaca koji su ih igrali u filmu, po povratku sa Berlinalea satima ispitivani na londonskom aerodromu Luton, kojom prilikom je glumac Rizwan Ahmed, čak pitan i to da li je glumac postao kako bi mogao igrati u islamskim filmovima. Slična situacija dogodila se na gotovo svakom povratku u zemlju u kojoj su odrasli. Osim toga, ispitivanja i neugodnosti na aerodromu nisu ništa su u poređenju sa onim šta su ova trojica prijatelja prošla u najzloglasnijem zatvoru današnjice – američkoj vojnoj bazi Guantanamo Bayu u kojem su bez ikakve dokazane krivice držani dvije godine
Put za Guantanamo
Priča o tome kako su Shafiq, Rhuhel i Asif završili u Guantanamo Bayu različito je nazivana u evropskim i američkim medijima – od potresne do nevjerovatne i neistinite, no najbitnije je da je situacija u kojoj četvorica prijatelja otputuju prvo za Pakistan, kako bi prisustvovali na vjenčanju jednom od njih, a završe zaglavljeni u Afganistanu, izgube jednog od prijatelja, dopadnu prvo snagama Sjeverne alijanse a zatim američke vojske, za britanskog reditelja Michaela Winterbottoma bila „veća od života“. Tri britanska građanina oslobođeni su iz američkog zatvora prije dvije godine, kad su svoju priču ispričali novinaru Davidu Roseu. Ona je zapala za oko Michaelu Winterbottomu, kojeg domaća publika zna najbolje po filmu Dobro došli u Sarajevo i Matu Whitecrossu, koji su nakon razgovora sa advokatima došli do tzv. Triptonske trojke, tako nazvane po gradu u Engleskoj iz kojeg dolaze, i napravili na stotine sati intervjua kako bi dobili njihovu verziju priče.
Upravo ova poludokumentarna-poluigrana forma, bez ikakvih uljepšavanja, glavna je karakteristika filma Put za Guantanamo u kojem glumci, koji su portretirali glavne likove koji se pojavljuju u dokumentarnom dijelu, nisu bili u stanju proći kroz snimanje mučenja, tako da su na kraju ogromne i teške lisice za noge morale biti obložene spužvom, a scene mučenja drastično skraćene.
„Da smo ikada znali da će nam se takva stvar dogoditi, nikada ne bismo napustili kuću“.
Kaže Shafiq o onome što je Winterbottom opisao kao „putovanje iz noćne more“. Koje je počelo nakon hutbe u jednoj pakistanskoj džamiji, poslije koje su četvorica Britanaca odlučili posjetiti Afganistan. Međutim, kada su u njega ušli nije bilo načina da odatle izađu. Prva prilika koja se ukazala da pređu granicu bila je na dan prvog američkog bombardovanja, kada su izgubili prijatelja o kome se ni danas ništa ne zna. Preživjevši bombardovanje uhapšeni su od strane vojnika Sjeverne alijanse, koji ih zatvaraju u kontejnere, a zatim otvaraju rafalnu vatru po njima. Čudom, sva trojica ostaju živi i bivaju odvedeni u zatvor u blizini Mazari Šerifa, gdje ih preuzimaju američke trupe.
„Odveli su nas u Kandahar i rekli kako će od tada naša situacjia biti mnogo bolja. U Kandaharu smo ostali oko dvije i pol sedmice, nakon čega smo odvedeni za Guantanamo. Prve dvije sedmice uopće nismo znali gdje se nalazimo. Odvedeni smo sa povezima na očima, vrećama na glavama, svezanih nogu i ruku, čak su nam i uči bile pokrivene, tako da nismo mogli vidjeti ili čuti bilo šta. Nismo uopće znali gdje nas vode. Nakon nekoliko sedmica u Guantanamu došao je Crveni krst i oni su nam rekli da smo na Kubi“,
priča Asif, koji prosječni dan u Guantanamu opisuje kao konstantni strah.
Brijanje brade – izlaznica iz Guantanama
„Bojiš se da će te zbog bilo kojeg razloga i taj dan tući petorica američkih vojnika. To je normalni Guantanamo dan. Sjediš u kavezu i zuriš u jednu tačku, jer ne postoji ništa drugo. Nema knjiga, ničega. Imaš susjede, no ukoliko se ne poznajemo nema mnogo toga o čemu možemo razgovarati. Šta da kažeš osobi koja je u istoj situaciji kao i ti? Posebno ako još ne govorite istim jezikom, što se često dešavalo. Kada se upoznaješ sa nekim u normalnim okolnostima pričaš o tome kakav je tvoj život, koga znaš, gdje izlaziš, šta radiš... Kada se upoznaješ u Guantanamu nemaš ništa o čemu želiš pričati, jer nemaš ništa. Jedeš, spavaš i ideš u WC. Svi rade isto. Ujutro se probudiš, vidiš njegovo lice, on tvoje i to je to. Po cijeli dan buljiš u zid i pokušavaš da nekako ubrzaš vrijeme”,
kaže Rhuhel, koji je jedno vrijeme proveo u kavezu do bosanskog Guantanamo zatvorenika Sabera Lahmara.
Iako su predstavnicima Crvenog krsta bili omogućeni dolasci u Guantanamo, oni nisu mogli uraditi ništa da poboljšaju uslove u kojima su živjeli zatvorenici.
“Nisu mogli uraditi bilo šta zato jer Amerikanci sve kontrolišu. Mi nismo smjeli reći ništa što Amerikancima nije odgovaralo jer u tom slučaju ne bi više govorili s nama. No, ni njima nije bilo dozvoljeno da nama daju bilo kakve informacije, tako da nismo znali šta se dešava u vanjskom svijetu“
, kaže Asif, koji će zauvijek pamtiti prizor pretučenog Guantanamo zatvorenika koji je nakon cijelog dana mučenja vraćen u kavez.
„Najgora stvar je konstantni strah. Ne znaš šta će se dogoditi tebi, članovima tvoje porodice. Ne znaš da li će te danas odvesti na mučenje, ispitivanje, da li će te prebiti, odvesti u izolaciju... Uvijek ću pamtiti jednog od momaka koji je bio tako isprebijan da smo svi mislili da je mrtav. Kada smo rekli predstavnicima Crvenog krsta u kakvom je stanju vraćen sa ispitivanja, rekli su nam kako je napao čuvare. I to su nam govorili dok je on još uvjek ležao na podu u besvjesnom stanju”,
priča.
Ono što Crveni krst jeste postigao, i što je, kako kažu, potpuno promjenilo njihove živote, bilo je da su im američki vojnici morali dozvoliti mogućnost prakticiranja islama.
“Prije Guantanama mi jesmo bili muslimani, no nismo prakticirali vjeru. U Guantanamu je jedini način da preživimo bio taj da se okrenemo islamu. Jedna od osnovnih stvari o kojoj nas uči islam je sabur – strpljenje. To nam je bilo potrebno kako bi smo preživjeli. Sa ljudima koji su znali više od nas o islamu provodili smo mnogo vremena i to je bilo ono što nam je pomoglo da opstanemo. To je ironično. Postigli su upravo suprotnu stvar od one koju su mislili da rade. Za mene je to pozitivna promjena“,
kaže Shafiq. No, ovo je korišteno i kao metod ucjene od strane američkih vojnika.
„Tokom boravka u Guantanamu bradu su imali i oni koji je ranije nisu imali. Nebrojeno mnogo puta nam je rečeno kako, ukoliko obrijemo bradu i prestanemo da se molimo, možemo ići kući. Stalno sam razmišljao o tome kakve veze brada ima i sa čim? Imaš bradu ili nemaš, moliš se ili se ne moliš – kakve to veze ima u bilo kojoj zemlji? Zato je očito da je problem koji oni imaju problem sa religijom“,
kategorično tvrdi Asif.
Prvo muslimani pa onda britanci
Svijet u kojem živimo danas sva trojica nazivaju svijetom nepovjerenja i mržnje prema muslimanima. Američkog predsjednika Georga Busha nazvat će Hitlerom modernog doba.
„S tim se možda mnogi neće složiti, rekavši kako je on izabrani predsjednik svoje zemlje. No, to je bio i Hitler. Niko ne preispituje to što Bush radi. On je predsjednik SAD-a i svaki njegov postupak samim tim mora biti ispravan. No, to je potpuno pogrešno. Kada je napao Irak rekao je svijetu kako su u Sadamovim zatvorima mučili ljude. Onda su njegovi ljudi preuzeli zatvore i vidjeli smo objavljene slike njihovih postupanja sa zatvorenicima. Zar to nije mnogo gore? George Bush kaže kako on brani slobodu, demokratiju. Te se riječi toliko ponavljaju da su ljudi zaboravili šta je demokratija i šta je sloboda. Mi imamo američku definiciju toga šta je sloboda i šta je demokratija i u ime te definicije se muče i ubijaju ljudi. Kako to može biti sloboda? Pogledajte šta se dešava u Libanonu. Cijeli svijet viče kako nije ispravno to što Izrael radi u Libanonu. Šta kaže Bush? Kakvo oni imaju pravo da se brane? I neće se dogoditi ništa, zato jer Bush i Blair vole Jevreje. Čini se kako je to što određuje kako će se ponašati prema tebi u današnjem svijetu to da li si ili nisi musliman. Ukoliko si Muhammed odmah si sumnjiv. Oni mogu definirati demokratiju, no to nije demokratija za muslimane. Pa i Bosna je to dokazala. Amerika nije zaustavila masakre nad muslimanima u Bosni. Ista stvar će se desiti sa Libanonom. Rat će tamo završiti tek kada Amerika bude ispunila svoje strateške ciljeve”,
pričaju nadovezujući se jedan na drugoga, odlučni u tome kako su oni danas prvo muslimani, pa tek onda Britanci.
“Mi smo odvedeni u Guantanamo 15. januara 2002. Dva dana poslije ispitivani smo od strane obavještajaca MI5. Mene su ispitivali dva sata i bio sam ubjeđen kako će mi, s obzirom da su imenovani od strane moje Vlade, pomoći. No, čovjek koji me je ispitivao rekao je kako lažem. Prije nego je otišao, rekao mi je kako nikada više neću vidjeti britansko tlo. Kada čuješ da si terorista od Amerikanaca, zato jer nisi Amerikanac, to te ne dodirne na isti način koji se desi kada ti to kaže neko iz tvoje zemlje. Neko ko ti kaže kako nikada više nećeš vidjeti svoju porodicu. Tada sam počeo ludjeti,”
kaže Shafiq koji na poređenje situacije sa muslimanima u Evropi koji se prvo smatraju Britancima, Francuzima, Nijemcima... pa tek onda muslimanima, sa istom situacijom u kojoj su bili Jevreji prije Drugog svjetskog rata koji su sebe smatrali prvo Nijemcima pa tek onda Jevrejima, što je mnoge i odvelo u smrt, kaže kako razlike nema.
“Prije nego se ovo desilo smatrao sam sebe prvo Britancem, a tek onda muslimanom. Sada to nije tako. Sada za sebe i ne kažem kako sam Britanac. Ja sam musliman. Tačka. Znam da to nije nešto zbog čega su ljudi sretni, no to je tako. Sve što mi se dogodilo dogodilo se samo zato jer sam musliman”,
odlučan je Shafiq, koji kao i ostatak Triptonske grupe osjeća promjene u životima muslimana Velike Britanije.
Osuda ubijanja civila
“Mislim da su se stvari jako promjenile. Ljudi su zlostavljani samo zato jer su muslimani, posebno žene koje nose burke i muškarci koji imaju duže brade i tamnu kožu. Policija ima pravo zaustaviti i pretresti osobu, no svi koji se pretresaju su muslimani. To izaziva veliku mržnju između muslimana i onih koji to nisu. Mislim da će stvari biti još gore i da će eskalirati u otvorene sukobe. Mi ne znamo šta će se desti u budućnosti niti kakva je budućnost pred nama”,
kaže Asif, koji situaciju u Britaniji kada su muslimani u pitanju generalno smatra napetom. Nakon julskih napada, muslimanska zajednica je osudila terorizam, no to nije spriječilo napade na džamije i mesdžide, koji su nakon nedavnih hapšenja muslimana optuženih za pripremanje terorističkih akcija u avionima sve učestaliji. Jaz između muslimana i nemuslimana u Velikoj Britaniji je sve veći, tvrde sva trojica, smatrajući kako će, ukoliko stvari ne krenu nabolje, za nekoliko godina biti nepremostiv.
„Problem je u generaliziranju. Nemoguće je reći kako su svi muslimani teroristi jer se time za terorizam krivima proglašava više od milijardu ljudi. Sasvim je drugačije u slučaju kršćana. Hitler je bio kršćanin. Niko ne kaže kako je zbog nejgovih postupaka prema Jevrejima kriva cijela kršćanska populacija na svijetu. Ukoliko ste musliman, krivi ste. Tako je to postavljeno u zvaničnom odnosu zemalja na svijetu i u medijima“,
kaže Rhuhel, dodajući kako čak i reakcije na film u Velikoj Britaniji, koji je prvo prikazan na izuzetno gledanom Channel4 kanalu a zatim paralelno pušten u kino, DVD i internet distribuciju, nisu bile onakve kakve su očekivali. Kratko će prokomentarisati kako je priča Puta za Guantanamo imala puno veći uticaj van britanskih granica.
Najveći razlog sva trojica nalaze u terorističkim napadima, za vrijeme kojih su bili na snimanju u Pakistanu. Naravno, po dolasku u Britaniju su privedeni i ispitivani, a dio medija je čak njih krivio za terorističke napade na podzemnu željeznicu i autobus u Londonu. Sva trojica će osuditi terorizam, koji za žrtve ima civile.
„Time postajemo isti kao i oni. Nakon toga situacija u kojoj žive muslimani u Britaniji postala je značajno gora”,
kaže Rhuhel, no smatra i to kako su vlade zemalja u kojima se događaju napadi sukrivci.
“Oni ne pružaju nikakvu pomoć muslimanima, oni su ti koji podržavaju ubijanje muslimana u svijetu i gnjev je prisutan, no ne podržavamo ubijanje civila”,
kaže.
Ne postoje radikalni islamisti
Ni jedan od njih ne smatra kako je islam teroristička religija, niti da postoje radikalni islamisti.
„Ljudi koji nas nazivaju radikalima imaju problem. Islam je uvjek bi isti od dana objave do danas. Amerikanci imaju problem sa nama. Oni ne mogu prihvatiti ono što jasno piše u Kur’anu – kršćani i jevreji nikada neće biti naši prijatelj i ne žele svi muslimani živjeti u demokratiji. Neki žele živjeti u šerijatu. No, Amerikanci žele da nam nametnu svoje viđenje slobode. Mi ne želimo njihovu slobodu. Njihova sloboda nije naša i naša nije njihova. Sve dok se ne shvati kako na svijetu žive različiti ljudi, različitih shvatanja, različitog viđenja slobode, neće biti mira na svijetu“,
kaže Asif, dodajući kako nema ništa protiv demokratskih država, no branio bi šerijat.
„Ukoliko bi se na svijetu uspostavila zemlja koja bi usvojila šerijat mi ne bismo bili protiv nje, isto kao što nismo protiv demokratskog društva. Ljudi imaju pravo izabrati – ukoliko žele šerijat imaju pravo na njega, kao i na demokratiju. Ukoliko se desi da naša vjera bude napadnuta, naša je dužnost da branimo našu vjeru. Amerikanci se bore za svoju demokratiju. Libanonci, Palestinci, Iračani, generalno muslimani, na svijetu se ubijaju zato jer Amerikanci žele demokratiju. Ukoliko bismo bili u situaciji da se borimo za šerijat, borili bi smo se za njega. Dio naše religije je da branimo svoju vjeru“,
odgovara na pitanje da li bi sada nakon što je dvije godine proveo zatvoren u kavezu, otišao u džihad. Na pitanje da li je danas u Evropi biti dobro biti musliman, uglas i kroz smijeh odgovaraju kako je musliman dobro biti bilo gdje. No, kako nije sigurno. To dokazuju nedavnim britanskim primjerom u kojem je nakon pretrage kuće jednog od osumnjičenih za terorizam, u kojoje je učestvovalo 250 policajaca i u kojoj nije nađeno ništa, na vlasnika ipak pucano i on je ranjen u rame. Reći će i to kako još uvjek ne strahuju za živote svojih porodica ili svoje živote, s obzirom da ne rade ništa što bi ih moglo dovesti u opasnost. Sva trojica su oženjeni, a Asif, čijim je vjenčanjem i počela cjela avantura ima četveromjesečnu kćerku. O porodicama govore malo, susret nakon oslobađanja nazivaju najsretnijim danom u životu, koji je za sada posvećen putovanju sa filmom i pokušajima da se priča o Guantanamu privede kraju. Što nikako nije i konačni kraj.
„Nije u pitanju samo Guantanamo. Postoji mnogo toga što mi ne znamo. Mjesta po cijelom svijetu u koja sada odvode muslimane. Preko godinu dana nije bilo ljudi koji su dovedeni u Guantanamo, a hapšenja još uvjek traju i čovjek se mora zapitati gdje se svi ti ljudi odvode. Jednom kada ste u Guantanamu ljudi znaju za vas i postakete statistika. Sada se muslimani odvode na mjesta za koja niko ne zna. Naš je cilj skrenuti pažnju na to šta se muslimanima dešava danas samo zato jer su muslimani“,
završava Shafiq.
Film Put za Guantanamo u SAD-u je premijerno prikazan šest sedmica prije Sarajeva. Na premijeri su, međutim, bili samo reditelji. Iako su putovali sa filmom Asif, Ruhel i Shafiq nisu otputovali u Ameriku. Zato jer nisu mogli. Prije puštanja iz Guantanama jasno im je objašnjeno da, ukoliko se i u jednom trenutku nađu na američkom tlu, mogu biti vraćeni u Guantanamo ili će im, kako im je rečeno, bit urađeno nešto i gore.
Triptonska trojka sa Nađom Dizdarević
Posebno dirljiv je bio susret sa Nađom Dizdarević, suprugom Boudellaa Hadža, bosanskog državljanina koji je gotovo prije pet godina odveden u Guantanamo. Asif, Ruhel i Shafiq su za vrijeme zatočeništva u Guantanamo Bayu susreli sve bosanske zatvorenike, tako da je Nađa za vrijeme našeg razgovora došla sresti se sa ljudima koji su dijelili istu sudbinu kao i njen suprug.
“Nisam spavala cijelu noć. Jako sam uzbuđena i potresena. Pogotovo sada, kada već osam mjeseci nemam nikakvih vijesti, s obzirom da se sva pisma vraćaju. Advokati koji su bili prije nekoliko sedmica rekli su mi samo da je živ, no s obzirom na cenzuru ne mogu mi ništa više reći, a i kada prođe cenzrua reći će mi samo ono šta smiju”,
kaže Nađa, koja je željela pogledati film, no nije uspjela kupiti karte.
“Sa jedne strane teško mi je gledati sve to. Sa druge strane, kada vidim njih, žive i slobodne, koji pričaju o tome šta im se dešavalo, imam nadu da će i oni koji su odvedeni iz Bosne jednom tako pričati. To što su oni preživjeli omogućava meni da se nadam da će preživjeti i moj muž. U isto vrijeme njihovo oslobađanje je pokazatelj da uz podršku Vlade, uz njihovo zauzimanje, uz njihov trud i želju, mogu biti oslobođeni i naši muževi. Sada je samo pitanje da li se to želi“,
rekla je Dizdarević.
O susretu sa alžirskom grupom
Bosanska Alžirska grupa u Guantanamo Bay stigla je samo nekoliko dana nakon dolaska trojke iz Triptona. Slučaj je htio da Rhuhel bude u kavezu do Sabera Lahmara, koji je bio i njegov prvi susjed u Guantanamu.
„Sve o čemu je on govorio bila je njegova porodica i šta će se desiti njima i njemu. Bili smo zajedno nekoliko mjeseci tokom kojih nije prestao ponavljati kako mu nije jasno zbog čega je tu, kako ga je oslobodio bosanski sud, kako je ilegalno izručen... Još uvjek mi je potpuno neshvatljivo da su ljudi koje je bosanski sud proglasio nevinim zatvoreni. Kakvo pravo ima Amerika da odvede ljude koji su proglašeni nevinima? U januaru će biti pet godina da su u Guantanamu i još uvjek im nije dokazana nikakva krivica. Radi se o ilegalnom zadržavanju u uslovima koji naprosto nisu za čovjeka. U tim uslovima se ne može živjeti. Cijeli život je sveden na čekanje. Ne znaš šta ti se dešava, šta će ti se desiti. To su uslovi u kojima čovjek počinje ludjeti“
priča Rhuhel.
Američki film o Guantanamu
“Najgore je to što su nam to radili Amerikanci. Odrasli smo u Britaniji i sve što smo ikada gledali bilo je iz SAD-a. Mi smo željeli biti Amerikanci. Gledaš film poput Ramba i u njemu su Rusi zloće, Amerikanci su dobrice. I onda si odjednom u situaciji da su Amerikanci ti koji su zli. Na Ameriku se u britanskom društvu gleda kao na zemlju demokratije i pravde. To nas uče svojim filmovima, serijama... Zato smo mislili da će nam pod američkim starateljstvom biti dobro. Kako će se prema nama ponašati humano. No, čim su nas preuzeli vezani smo kao životinje, prebijeni smo kundacima i znam da sam u tom trenutku pomislio – šta se kojeg vraga ovdje dešava. Bilo mi je bolje u Afganistanskom zatvoru“,
priča Asif.
„Sasvim je sigurno da će i o Guantanamu napraviti neki film iz američke perspektive. U njemu ćemo mi vjerovatno biti prikazani kao glavni negativci protiv kojih se bore hrabri i pravedni američki vojnici. Oni će biti heroji Guantanama. To će se sigurno dogoditi. I taj će film vjerovatno mnogo bolje biti prihvaćen u nekim zemljama nego Put u Guantanamo. To je trenutna situacija u svijetu u kojem je islam prijetnja, a Amerika zemlja koja se bori protiv te prijetnje. Tu se ne može uraditi mnogo,“
kaže Rhuhel.
Reakcija u Bosni
„Znali smo da je ovdje bio rat, no ništa više. Nismo znali šta možemo očekivati. Mislili smo da će grad biti mnogo porušeniji, no impresionirani smo onim što smo vidjeli. Nakon projekcije filma, ovacije i reakcije gotovo 4.000 ljudi bile su nevjerovatne. To su reakcije koje nismo nikada doživjeli. Znali smo kako ovdje žive muslimani, no nismo znali kako će nas prihvatiti. Bili smo na premijeri filma u Turskoj, ali film tamo nije dobro prihvaćen iz nekog razloga kojeg ne možemo da shvatimo. Zato smo očekivali sličnu reakciju od muslimana ovdje. No, reakcije su bile nevjerovatne. Mislim da je to zato jer su Bosanci preživjeli rat, znaju kako je strahovati za svoj život, biti u potpuno pomjerenoj situaciji. Mislim da su zato mogli da se povežu sa nama,“
kaže Shafiq.
Osmogodišnji Guantanamo zatvorenici
„Upoznao sam dječake od osam do 16 godina u Guantanamu, koji su optuženi za terorizam. Prema svima njima ponaša se jednako. Nema veze koliko godina imate u Guantanamu – jednaka su mučenja prebijanja, ispitivanja... Kamp Iguana bio je dječiji kamp. Kada stignete u Guantanamo svi prolaze isti postupak – svemu prethodi mjesec dana totalne izolacije. Djeca od osam godina su prošla isto – mjesec dana su bila zatvoreba u samicama. Meni je tada bilo 23 godine i to nisam mogao podnijeti. Ne misliš ni o čemu samo ludiš. Šta zna dijete od osam godina – zna za mamu, tatu, školu, knjige... To su djeca koja su svaki dan plakala za svojim mamama. Šest mjeseci su tu djecu Amerikanci smatrali teroristima. Znao sam čovjeka od 105 godina koji je bio zatvoren i mučen. On nije bio u stanju da se popne na drvenu klupu na kojoj smo spavali. Vršio je nuždu po sebi. I niko mu nije pomogao, niti mu je iko od nas mogao pomoći”
, sjeća se Shafiq.
Svijet u službi Amerike
“U Guantanamu je još uvjek 450 ljudi. Vlade zemalja čiji su građani tamo zatvoreni bez ikakvog razloga, uključujući tu i BiH, moraju ustati reći kako žele njihovo oslobađanje. U tom slučaju bi ti ljudi, svi oni, morali biti pušteni, no, kako niko ne radi ništa, Amerika može raditi šta god želi. Amerikanci ulažu novac u sve te zemlje i zato im je dozvoljeno da rade šta god žele, jer su svi u strahu da ne presuši američka pomoć,“
kaže Shafiq.
ko im se to usprotivio? 
: Koga je moliti, nije ga kuditi ).
