"
Ime naše zemlje je bilo nepoznato većini ljudi u svijetu sve do prije četiri godine. Čak i danas slika koju oni imaju o Bosni je uglavnom površna i umnogome pogrešna. Većina njih zna samo daje Bosna negdje na Balkanu i da se tamo vodi rat. Oni ne mogu ili ne žele da saznaju više.
Kod nas Bosanaca, riječ Bosna znači ponos i prkos. Mi pokušavamo da pokažemo i dokažemo svijetu da smo dio njega. Želimo da kažemo da se borimo za pravednu stvar i da je sve što želimo slobodna zemlja. Mi ne ratujemo zato što smo, kako nas neki zovu, "varvari", već zato što moramo. Zato što neko želi da otme našu zemlju. I ponešto od toga svijet opravdava. Oni ne razumiju, međutim da se ovdje brani cio svijet. Da oni ovdje polažu ispit iz humanosti, ispit iz pravednosti. Ovdje u Bosni na ovom komadiću plavog neba i bijelom dragocjenom kamenu, brani se pravda."
Amina Alispahić, učenica Treće gimnazije
______________________________________
Život u Sarajevu se nastavlja. Mi, mladi ovoga voljenog grada, mi nastavljamo sa tugom u našim srcima i novim iskustvima. Prvo pitanje koje sami sebi postavljamo kao mladi ljudi glasi: Šta nas čeka u budućnosti? Stvar koja me čini sretnim na našem putu natrag ka miruje daje naša želja za slobodom veća nego mržnja neprijatelja. Tu nalazimo podršku za sve ostalo. Naravno, lično iskustvo je teško i bolno i to će ostati zauvijek kao neka vrsta štita za budućnost. Mi smo teško ranjeni ali ćemo snagu naći unutar nas samih....
Znači, moramo se boriti. Slom koji sam ja doživjela, a i mnogi mladi mojeg uzrasta, se može osjetiti čak i u ovim redovima. Svaka rečenica je početak...
Odlazak nekih dragih i bliskih osoba sa ovoga svijeta je ostavio neizlječivu ranu u srcu i duši. Rana je simbol grada, generacije. Jednostavan pogled unazad je dovoljan da se osjeti bol iz rane....
Ljudi koji su pokušavali da nas vrate u zdravlje, roditelji, naši nastavnici, oni su nam davali odlučnost. Moramo se probuditi u proljeće, moramo biti prijatelji i moramo živjeti nove živote. Nova muzika, novo društvo moraju izliječiti rane.
Sa našim iskustvom kao našim štitom, sa našim životima kao novim početkom, mi ćemo pokušati učiniti ranjenu mladost ovog grada ponovo zdravom.
Ehlimana Hrapović, Učenica ratne škole mjesne zajednice Bistrik
______________________________________
"
U to vrijeme bili smo tako očajni, naročito mladi ljudi. Nismo mogli razumjeti kako cijeli svijet može samo sjediti po strani i ne činiti ništa da nas spasi. Mislila sam da oni žele da mi umremo. Kada smo shvatili da niko neće uraditi ništa za nas, osim ako mi to ne uradimo sami, naš strah se okrenuo u revolt. Nismo željeli da potuno izgubimo hrabrost. To nije bila bitka samo na ratištu. To je također bilo intelektualno, spi-ritualno. Počeli smo ići u školu zato što smo osjećali da imamo pravo na takozvane "ratne škole" ….. Osjećali smo tada, a i sada, da imamo pravo na ovaj grad i na život i to nam niko nije mogao uzeti. Zbog toga nismo odustali"
Amira Prcić, učenica trećeg razreda Prve gimnazije na samom početku opsade
______________________________________
Psihologija ljudi u opkoljenim gradovima, u kojima desetine ljudi umiru svaki dan, i ponekad pada hiljade projektila različitog kalibra, je da pokušaju ustanoviti "normalan" život. Ti ljudi žele, makar u svojim iluzijama, da stvore običnije okruženje koje održava normalan način života zato što samo na taj način oni imaju želju da prežive.
Život u opkoljenim gradovima jednak je onome u koncentracionim logorima. Dugoročna opsada uništavala je zadnju iskru života u ljudima, zadnju nadu za moguće rješenje, optimizam. Tako su održavane priredbe, otvarane umjetničke galerije, održavani forumi poezije, organizovane muzičke priredbe; čak je i organizovano natjecanje "Mis opkoljenog Sarajeva".
Tako smo došli do "ratnih škola". One su takođe bile dio normalnih iluzija života, iako im se ne mogu oduzeti njihove bezbrojne funkcije. Djeca jesu učila, učitelji jesu držali časove, obrazovni proces odigravao se na bazi reduciranog programa, kojeg je napisalo Ministarstvo obrazovanja. Ipak, moj utisak je, da se najveća vrijednost škola za vrijeme rata ne može se mjeriti brojevima i statistikama, već kako bih ja izrazio riječima, može se mjeriti vrijednošću značenja života.
Ratne škole u Bosni i Hercegovini imale su udio u odbrani zemlje i njenog naroda. Ratne škole ponudile su dodatni osjećaj normalnog života djeci i odraslima; ponudile su snagu i vjeru daje moguće preživjeti nemoguće uslove, glad, žeđ, ranjavanje i umiranje. Čak i borci sa puškama u svojim rukama vjerovali su da ima smisla boriti se, kada znaju da njihova djeca pohađaju takozvane časove (….) Čak su i djeca zaključila da će mir i normalan život doći jer su naučili sve što im treba za vrijeme mira i normalne uslove. Zato su svi osjetili prednosti (…) vjere u mogući povratak mira i normalnog života. Ali ponekad za vrijeme tog dugog života u ratnom kampu, nada i vjera da će se mir i normalan život vratiti jednaka je samom normalnom životu"
***
Ukoliko postoji ikakva sumnja u vezi prirode ovog psihološkog ratišta, treba samo biti svjedok slike koju je upotrijebio neprijatelj, viđene u riječima Ratka Mladića, vojnog komandanta bosanskih Srba, uhvaćenih na vojnoj frekvenciji 27. maja 1992. dana masakra u redu za hljeb, dok je upravljao bombardiranjem Sarajeva. Metafora "mozak", izgovorena riječima Sarajlija za vrijeme opsade, viđena je u možda svojoj najhladnijoj formi u riječima generala Mladića, ovdje prizvanim od Zorana Bečića, koji takođe govori o očajničkoj borbi za opstanak.
"
Razvucite im pamet" kaže on. Sjećate li se toga? Tada, čak i kada sam slušao snimak tog naređenja, nisam mogao shvatiti šta je on mislio. Mislim da danas, gotovo dvije godine kasnije, shvatam šta je imao na umu, šta je htio da uradi, i šta je konačno uradio ….. Sada, konačno sam počeo shvatati šta je Mladić mislio kada je svojim komandantima rekao: "Razvucite im pamet!" Ovdje više nema ništa, nema sjećanja, ničeg da se sjećaš i ništa čemu da se nadaš.
I svaki put kada mislim da smo dosegnuli čvrsto dno, daje to limit, da ne može biti gore, otvaraju se novi slojevi, nove dimenzije bola i patnje. I možeš čak ići i iza toga, u još dublji, mračniji, i još strašniji ambis. Najgore je što smo mi pretrpili i preživjeli sve to. Mrzim preživljavanje. Ja ne želim više da preživim i očajan sam zbog toga građani Sarajeva su postali učesnici, mete i žrtve opsade, koja je držala čitavu populaciju onoga što je ostalo od grada, što oni nazivaju "slobodno Sarajevo", za otkup.
***
Na okruglom stolu ombudsmena u Sarajevu o temi "Djeca sa posebnim potrebama" Milanka Miković sa Odsjeka za socijalni rad Fakulteta političkih nauka Univerziteta Sarajevo, tvrdila da je
rat u Bosni "rat protiv civila" i da su "većina žrtava djeca". U tom smislu ona je ponovila riječi mnogih učesnika i pojasnila svoj stav na sljedeći način: "Ako na sve dosad spomenuto dodamo činjenicu, očitu iz naše bliske realnosti, personificiranu u ponudi pomoći našoj borbi za opstanak, sa prioritetom da se pomogne djeci, humanitarne organizacije slale su lijekove i hranu za bebe, koje su davane djeci i odraslima, sa isteklim rokom trajanja, ili što su djeci i starim ljudima Sarajeva i Bosne davani kolači stari tri decenije, tada imamo pravo da pitamo sami sebe da li je ovo bio eksperiment izveden na našoj djeci i svim drugim generacijama"?
***
Dana 10. novembra 1993 Oslobođenje piše: "Juče još jedan masakr u Sarajevu. Naselje Alipašino Poje su potresle eksplozije oko 11:00 časova. Vika, panika, bijeg, mrtvi i ranjeni, lokve krvi, sirene (...) Nekoliko mrtvih, desetine ranjenih najednom mjestu. Automobili su pokušavali prebaciti ranjene i one koje su mogli tran-sportovati su do bolnica (...)
"Odjeljenje hitne pomoći naše bolnice primilo je 34 pacijenta", kaže dr. Čerkez, jedan iz jučerašnjeg dežurnog tima Državne bolnice. "Dvoje ih je dovedeno mrtvih (...) odrasli. Jedan je umro kasnije. Većina ranjenih su djeca, ukupno 22. Ozljede su različite posebno po svim dijelovima tijela. Šestero je ozbiljno ranjeno. Osmero je zadržano na dalje liječenje" .
U vrijeme našeg dolaska sve operacione sale Državne bolnice su radile, pet operacija je bilo u toku.
"Mama, boli me!"
"Između 11:00 i 1:00 primili smo desetero ranjene djece i 13 odraslih građana" kaže dr. Kemal Drnda, glavni hirurg na dužnosti u prijemnoj sali kliničkog centra Koševo. "Rane su višestruke na različitim dijelovima tijela". Dva pacijenta su izuzetno teško ranjena. Radimo u svih pet operacionih sala. Nije bilo mrtvih. Ranjenima je posvećena medicinska pažnja, transportovani su na Neurološku kliniku i Dječje hirurško odjeljenje i oni na kojim se obave operacije biće smješteni na drugim klinikama" (1993:1).
Sljedećeg dana, 11. novembra, članak pod naslovom "Ponovo masakr u Sarajevu" nudi podnaslov ispod fotografije četvero mrtve djece "Nedužne žrtve jučerašnjeg granatiranja" i ovako glasi u potpunosti:
"Sarajevo žali za žrtvama od prekjuče dok novi projektili lete sa četničkih pozicija. U granatiranju čitavog grada, a posebno Otoke i Alipašinog Polja, osam civila je ubijeno a 42 ranjeno, nažalost, većina djece.
Dežurni doktor na Hirurškoj klinici je rekao juče: "Od 12:00 to 3:00 primili smo 20 djece i pet odraslih. Svi su ranjeni gelerima granata na Otoci i, nažalost, među primljenim imamo troje mrtve djece."
***
Dok se zapis od 12-13. novembra u Školskom ljetopisu odnosi na niz administrativnih obavještenja, isti zaključuje jednom hladnom rečenicom koja donosi tragediju u Treću gimnaziju.
"U ludom granatiranju grada, granatama su pogođena mjesta gdje je održavana nastava i devetero djece i nastavnik su ubijeni. Šestogodišnji sin Nure Huskić, nastavnice matematike, je ubijen." Dana 15. novembra zapis dalje bilježi daje "od 10. do 15. novembra, nastava u gradu obustavljena zbog tragičnih događaja" (Školski ljetopis). Odjeljenska knjiga takođe bilježi obustavljanje nastave tokom sedmice od ponedjeljka 9. novembra do subote 13. novembra.
Odjeljenska knjiga II-G razreda ratne škole mjesne
"I tako je primirje i dalje na snazi u Sarajevu. Snajperi i dalje pucaju i ubili su više ljudi. U blizini škole jedno dijete je pogođeno i ubijeno, a u ulici Darovalaca krvi majka našeg učenika Naida Podić II/I (drugi razred, prvo odjeljenje) je pogođena i ubijena. Na kraju sjednice Nastavničkog vijeća proglašeno je stanje opšte opasnosti u Sarajevu" (Školski ljetopis).
***
Dok sam gledao razvoj dešavanja ovdje, sjetio sam se Zlatka Dizdarevića "Pismo iz Sarajeva" koje se pojavilo u Time magazinu, datiranog 12. decembar 1994, pod nazivom "Hiljadu dana samoće." Članak je bio o sedmogodišnjem dječaku, Nerminu Divoviću, kojeg je ubio snajperista, sa Nerminovom slikom koji krvari na smrt na "Snajperskoj aleji" sa trupama UNPROFOR-a oko njega. "On nije ubijen iznenada, granatom," pisao je Dizdarević. "Njega je vrebao srpski snajperista, koji je čekao, nanišanio ga, pogledao mu u lice i povukao obarač. Zatim je isti snajperista upucao Nerminovu majku u stomak tako da ona ne umre odmah, već da gleda kako njen sin umire prvi" (1994:33). Po američkim terminima, ovo su ubice koje "love dijete kao jelena."
Pomislio sam na hladnu preciznost snajperista, "Grbavički violinisti," prema riječima Zlatka Topčića, o snajperisti koji bira svog subjekta ... uzima svoj instrument, postavlja ga na rame, udahne i zaustavi dah kao pred ronjenje, zatvori jedno oko ... i čak se na jedan trenutak osjeća poput... Boga" (1996:2).
I, naravno, ja sam se sjetio riječi učenika i nastavnika "Treće gimnazije", kako je i navedeno u knjizi, koji su išli na nastavu pod pogledom takvih snajperista. "Snajperisti," rekla je Edina Dmitrović, "to je bilo svakodnevno." "Ne znam da li ovo možete i da zamislite," rekla mi je. "Imate osjećaj da vas neko gleda - a zatim on i odlučuje. U sekundi možete čuti njegovu odluku . ... Ja sam se uvijek plašila za djecu, za moje učenike, i za moju djecu zato jer sam znala —"
Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo, najmanje 16.854 djece, između 1-19 godina, su ubijena ili nestala u Bosni tokom rata, 10,7% ukupnog broja poginulih u ratu na teritoriji koju je kontrolirala bosanska vlada, 1.601 samo u Sarajevu. Još 34.712 djece je ranjeno, 19,8% ukupnog broja, 14.946 samo u Sarajevu. Najmanje 1.893 ove djece, 15,3% ukupnog broja, su ostali nepokretni (Smajkić, 1998).
Ove brojke ne mogu prenijeti traume koje su zadobila ova djeca tokom opsade i post-traumatski stres koji nastavlja da ih proganja tokom poslije ratne ere. Da ponovim riječi Karmele Jevdević, kako je navedeno u knjizi: "Svako dijete u Sarajevu je pogođeno ratnom traumom." i Edine Dmitrović: "Oni koji nisu vidjeli mozak na asfaltu ne znaju štaje rat." (1996).
Citati iz knjige: HEROJI TREĆE GIMNAZIJE RATNA ŠKOLA U SARAJEVU 1992 -1995, autor: David M. Berman
Ratna generacija Treće gimnazije, koja je četiri godine provela pod opsadom
