Jesam, ali verujte da iako nailazimo na druge " klinove " tesko je tog jednog izbaciti iz secanja i osecanja...
Meni se desilo pred sam rat...sto neko ovde rece, slucajno, da slucajnije ne moze biti...nisam razmisljala da li je on ovo ili ono, moje ili druge vere, to tada nije bilo bitno...
On iz Sarajeva, a ja iz Beograda...i do tada je bilo ozbiljnih veza, ali se tada desila ta " ljubav do bola "...pocela sam se i pakovati da dodjem tu, kod njega...i onda rat i njegovo odustajanje, od mene, od ljubavi...
Na sam pomen Bosne i rata sam plakala, godinama...nisam znala da li je ziv a da se raspitujem, nije bilo vreme, plasila sam se da njemu ne napravim problem, ja sam ovde bila bezbedna...i sve te godine je bio u srcu, u mislima...
Kako to vec zivot izrezira, iliti ovaj reziser odozgo, opet slucajno da slucajnije ne moze biti, saznam da je preziveo, da se ozenio, pa dete..
Samo sam ga pozelela cuti i kunem se nista vise...onomad me i privukla njegova privrzenost, ozbiljnost i ne sumnja da bi bio sklon varanju...
napisala sam pismo ( naravno ne na kucu ), izlila osecaje, razmisljanja i lepe zelje...
Prestravio se...odjednom sam ja predstavnik druge vere, nacije agresora...odbio je svaki verbalni kontakt i nestao...
I pored toga sto sam svesna da je odavno gotovo, da tu nema mesta ni druzenju ni prijateljstvu, a pogotovo necem visem...boli, jako...i ne pomazu klinovi...svesna sam da je ispao kukavica, da je sve moglo biti drugacije da je osecao i deseti deo ljubavi koju sam ja osecala, ali ipak...
Mozda za par desetina godina i ne krenu suze sa svakim spominjanjem Sa i tih krajeva, tj. podsecanja da je moglo biti drugacije, a mozda i ne ...
to vec nikad necu saznati...mozda bi se isto zavrsilo i da se nije umesala visa sila, da nas ne dele granice, vere i nacionalnosti...
