Iako bih ostao pri jednom dijelu svog iskaza i rekao da duhovnost/religija ipak daje covjeku jedan vid psihickog olaksanja u odredjenim situacijama
Radi se okljucnim situacijama, a ne ti tipa zasto se planeta okrece oko sunca i zasto je okrugla. Mada i na ova pitanja se moze odgovoriti kroz ulogu Boga. Kljucna pitanja poput onih "Koje je moje i uopste porijeklo zivota" "Koje je porijeklo univerzuma?" "Otkud ja ovdje i koji je smisao mog zivota?"
Odgovori na ova pitanja svakako pruzaju psihicku rasterecenost, sto ne znaci da ce svaki nevjernik biti opterecen. On ce smisao traziti u ljubavi, prijateljstvu, muzici, pomaganju drugima, drogi, kriminalu ili necem drugom, i pri tom mu smrt nece predstavljati problem i oduzimati mu smisao djelovanja.
Duhovna ogranicenost je vrlo simbolicna. Moje je shvatanja da se ogranicava "covjekova priroda", mada je ona svakako danas ogranicena drustvenim normama i zakonima koji omogucavaju postojanje civilizacijskog zivota. Vjernik ima jasno definisana pravila i nacela po koima mora zivjeti, i obaveze koje mora ispunjavati, i u tom pogledu je ogranicen, jer religija mu ne dozvoljava da mijenja pravila i obaveze koje mu se nalazu, bez obzira sto se njegova svijest mijenja i stav prema odredjenim stvarima.
Uzecu banalan primjer, vecina nas ukoliko se zaljubi smatra normalnim poljubiti tu osobu, bez vjencavanja, ali to je prema religiji strogo zabranjeno. To prakticno u danasnjem drustvu znaci da bih ja morao obrazovati se, zaposliti se, i obazbjediti neophodne uslove za zivot (to je vec 24-25 ili vise godina) i tek onda priustiti sebi prvi poljubac, drugim rjecima biti duhovno zarobljen i ogranicen (jer ljubav je duhovog proijekla je l') do tih godina.
