Totalna rasprodaja
Činjenica je da je sve rasprodano, ali se još uvijek možemo dignuti i vratiti kako bi bili svoji na svome – obrazovanjem
Pavle Kalinić
Deset godina od priznanja Republike Hrvatske utvrđena je porazna činjenica da je hrvatski bruto proizvod po glavi stanovnika dvadeset posto europskoga prosjeka. Produktivnost nije uspoređivana, ali je najvjerojatnije jednako porazan postotak kao i kod društvenog bruto proizvoda. Koliki nam je postotak banaka ostao, to ne znaju ni najupućeniji, ali se svi slažu da je postotak odavno pao ispod dvadeset posto. Smijali smo se Mađarima koji su rasprodavali zemlju, ali su zadržali više od četrdeset i pet posto banaka. Ni telekomunikacije im nisu u tolikom postotku u stranom vlasništvu kao kod nas (51%) što ne znači da neće postati. Ipak kasnije nego ovdje.
Autoceste se zasad u nas grade pod koncesijama ili kreditima. Proizvodnja nam polako ali sigurno zamire, dok strani lanci kao Metro, Mercatone, Leclerc, Mercator i mnogi koji su u fazi dolaska guše i našu distribuciju i proizvodnju. Naši premudri pretvarači iz svačijeg u svoje vlastito privatno vlasništvo nesposobni su se uključiti u utakmicu i prisiljeni su ili prodati ili propasti. Kako se nisu previše trudili nešto steći, tako olako prodaju kako bi osigurali sebe uz neki demagoški intervju o tome da ih guši strana konkurencija, a oni se toliko žrtvuju za Lijepu našu. Ipak, novac spreme u džep ili na kakav strani bankovni račun, jer domaćih više ni nema, te uživaju opravdano svoje pretvorbene muke.
Uzmi novac i bježi
Sljedeća faza je rasprodaja zemlje, osobito uz more, rasprodaja otoka i poluotoka, pašnjaka i izvorišta čiste vode. Naravno, sve to u ovom trenutku nije zakonski provedivo, ali će se uz pritisak Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke te domaćih potkupljenih lobista s vremenom steći uvjete za totalnu rasprodaju kako je to, ne tako davno, učinjeno i u Španjolskoj.
Najsuroviji primjer rasprodaje obale je Acapulco u Mexicu. Amerikanci i oni bogati iz cijeloga svijeta uživaju u blagodatima ekskluzivnog ljetovališta u kojem nema loših hotela ili neuređenih plaža. Može se za novac naručiti što god se poželi – od egzotičnog voća (po koje na udaljene destinacije polijeću avioni) do mladoga ljudskog mesa bilo kojeg spola. I za to vrijeme dok bogati, zaštićeni žicom i naoružanom stražom, u Acapulcu žive životom o kojem mnogi na svijetu ne mogu niti sanjati, izvan žice i kroz žicu mali Meksikanci mole kruh, cent ili gutljaj Coca-Cole. Naravno da taj detalj, ili bilo koji sličan, po pravilu, promakne nezavisnim medijima tipa Playboy, CNN, USA Today, Wall Stret Journal ili Washington Post. Vijesti su samo one informacije koje su u funkciji krupnog, najkrupnijega, kapitala. Vijesti koje se tiču slobodnog protoka kapitala, nafte i strateških sirovina. Sve ostalo je informacija ako je posredno ili neposredno u funkciji bržeg obrtanja kapitala. Ako nije, onda to nije informacija koju je potrebno objaviti. Najbolji primjer bio je talibanski režim u Kabulu koji nije bio nikakav problem dok su činili smaknuća među sobom, ali su postali problem kad su krenuli s izvozom ideja kako bi svijet trebao izgledati. Čak i tada nije bilo važno, jer su njihove žrtve bile prihvatljive. Tek kad su se srušili Twinsi u New Yorku i izgorjela petina Pentagona, postali su neprihvatljiva činjenica. Dotad su bili medijski ignorirani, iako su ih CIA i slične organizacije pomno pratili. Ipak, poneko sumnja da se sve odigralo onako kako je objavljeno u “nezavisnim” medijima i jesu li protagonisti oni koji su za to i optuženi. Sumnje produbljuje i objava podataka koliko je poginulih, koliko je zaposlenih taj dan došlo na posao, a koliko nije, tko su oni koji nisu došli i zašto?
Svoji na svome
Na svu sreću, Hrvatska je u Europi, koliko se god zapadni borci za ljudska prava kleli da to nije važno – Hrvati su na svu sreću bijeli, pa se priče kao one u Afganistanu ili u Čečeniji ipak ne mogu dogoditi. Osim ako to opet uz pomoć susjeda ne zakuhamo! A hoćemo li ili ne ovisi samo o nama i našim susjedima, već i o našim tradicionalnim prijateljima koji su na ovim prostorima oduvijek imali svoje specifične interese za koje su se spremni boriti do posljednje kapi krvi domorodaca. Nadam se da nikad više nećemo dopustiti da nas tretiraju kao domoroce. Činjenica je da je sve rasprodano, ali se još uvijek možemo dignuti i vratiti kako bi bili svoji na svome – obrazovanjem.
to smo zaboravili,a?
