Državno uređenje Bosne i Hercegovine
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine nije za podijeljenost BiH na entitete i kantone. Oba entiteta i svi kantoni su nastali kao posljedica rata i nametnutih rješenja na pregovorima vođenim u Vašingtonu, Dejtonu i Parizu. Oni su nastali kao rezultat sprovođenja one politike koju su tri nacionalistička pokreta odredila još 1990. godine. Zato ovi državni oblici počivaju na ratnim zločinima i genocidu. Ipak, oni su naša stvarnost i nije moguće ukinuti ih u bliskoj budućnosti. Jedna realna i obazriva politika mora voditi računa o tome da jačanje države Bosne i Hercegovine započne odmah, ali da ono ne bude zasnovano na narušavanju nacionalne ravnopravnosti.
Komunisti su za jačanje države Bosne i Hercegovine. Smatramo da sa tim procesom ne treba čekati, ali ga ne treba sprovoditi nasilno i protivustavno, jer se time samo jača međunacionalno nepovjerenje i mržnja. U prvo vrijeme treba istrajavati na onim promjenama koje znače usklađivanje entitetskih ustava sa ustavom Bosne i Hercegovine. U tom smislu smo se uvijek zalagali za konstitutivnost tri naroda u oba entiteta, što su tri nacionalizma dosad uspješno izbjegavala. Po našem mišljenju, vijeća naroda treba da postoje ne samo u entitetskim skupštinama i skupštini Bosne i Hercegovine, već i u svim kantonalnim i opštinskim skupštinama. Takođe smo za što ravnopravniju nacionalnu zastupljenost u opštinskim upravama, naročito odjeljenjima za izbjegla i raseljena lica i imovinska pitanja, jer su jednonacionalne opštinske vlasti često glavni kočničari procesa povratka prognanih. Uvođenje jedinstvenog obrazovnog sistema u ovom trenutku nije moguće zbog toga što svaki nacionalizam želi imati monopol na istinu. Treba težiti ujednačavanju obrazovnih sistema, sa krajnjim ciljem njihovog spajanja. Jačanje države Bosne i Hercegovine je moguće samo pod uslovom da oslabe i, na koncu, budu poražena tri nacionalizma. Samim tim će nestati opasnost od ugrožavanja bilo kog našeg naroda.
Državno uređenje Bosne i Hercegovine je teško odrediti, jer se u mnogo čemu radi o jedinstvenom ustavno-pravnom modelu. Ono u sebi sadrži elemente konfederalnog i federalnog uređenja, čija je osnovna odlika da međunarodni činilac odlučujuće utiče na njegove promjene. Tačno je da je Ustavom Bosne i Hercegovine predviđena procedura njegove promjene. Njen značaj je, međutim, umanjen snažnim prisustvom tzv. međunarodne zajednice, koja ima glavnu riječ kad se radi o ustavnim promjenama. Znajući kako je mali značaj formalne procedure, na koju se pojedini politički činioci pozivaju samo kad im je to u interesu, Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine zauzima principijelan stav da su opravdane sve one ustavne promjene kojima se uvodi ili snaži nacionalna ravnopravnost.
Smatramo da je u ovom trenutku glavni zadatak svih političkih snaga koje se protive nacionalizmu obezbjeđenje stvarne i pune nacionalne ravnopravnosti. Ostvarenje tog zadatka nema neposredne veze sa postojanjem ili ukidanjem entiteta, pod uslovom da oba entiteta zaista budu multietnička. Zato smatramo da se u ovom trenutku ne treba iscrpljivati raspravama o preuređenju Bosne i Hercegovine, čime se širi nacionalna mržnja, već treba tražiti djelotvorne metode praktične realizacije nacionalne ravnopravnosti. Ukoliko ravnopravnost nacija zaista bude ostvarena, iščeznuće potreba za postojanjem entiteta i kantona.
Prihvatamo jačanje zajedničkih institucija Bosne i Hercegovine, stvaranje novih institucija i prenošenje ovlašćenja na njih u onoj mjeri u kojoj to zaista može obezbijediti nacionalnu ravnopravnost. Da li je zaista tako, treba cijeniti u svakom konkretnom slučaju. Zajedničke institucije treba da budu organizovane na principima pariteta i konsenzusa. Ukoliko je to slučaj, neće postojati mogućnost preglasavanja i ugrožavanja bilo koje nacije. Tada će postojati najviše garancija da će biti donošene i sprovođene odluke u interesu sve tri nacije. Sadašnji entitetski, kantonalni i opštinski organi, koji su još uvijek dominantno jednonacionalni, ne mogu i ne žele djelovati na takav način. Državno uređenje Bosne i Hercegovine će se u budućnosti kretati ka federalizaciji, odnosno stvaranju novih i povećanju ovlašćenja postojećih zajedničkih institucija. Komunisti će to podržati ukoliko će se time zaista obnoviti i učvrstiti nacionalna ravnopravnost, što je najrealnije rješenje, pošto u zajedničkim institucijama nema preglasavanja.
Sigurnog mira i napretka u Bosni i Hercegovini ne može biti dok su na vlasti nacionalisti i oni koji prihvataju njihove teze zarad dodvoravanja nacionalistički opredijeljenim biračima. Rat je poslužio kao nužna pretpostavka brzog bogaćenja uskog sloja ljudi. Širenje nacionalne mržnje i rat su za njih bili najunosniji poslovi. Oni znaju da svoje interese najlakše mogu štititi tako što će naše narode držati u stanju zavađenosti. Jer, nikome neće pasti na pamet da ruši "svoje" vlastodršce kad postoji "opasnost" od dolaska onih iz reda "neprijateljskog" naroda. Slabljenje nacionalizma bi značilo slabljenje nacionalne zbijenosti i spremnosti na opraštanje "svojim" profiterima. Iz ovih razloga je neophodno sistematski suzbijati nacionalnu mržnju, uz oštro kažnjavanje onih koji je šire u medijima, školama i drugdje. Potrebno je uvesti krivično djelo izazivanja i raspirivanja nacionalne i vjerske mržnje, uz oštro kažnjavanje počinilaca i obavezu tužilaštava da po službenoj dužnosti pokreću postupke protiv počinilaca. Takođe se zalažemo za zabranu rada strankama koje šire međunacionalnu mržnju na bilo koji način, što mora biti prepušteno nezavisnim sudovima, a na osnovu precizno razrađenih zakonskih odredaba. Neprihvatljivo je da zakoni u Bosni i Hercegovini zabranjuju rad strankama koje zagovaraju povredu demokratije i ljudskih prava, a nigdje ne govore o strankama koje u višenacionalnoj zemlji, tek izašloj iz rata, šire međunacionalnu mržnju. Medijski prostor mora biti zatvoren za one koji na bilo koji način vrijeđaju osjećaje bilo kojeg naroda, ili dovode u pitanje nacionalnu i vjersku ravnopravnost. Isto tako, obrazovni sistem mora biti oslobođen nacionalno isključivih sadržaja, uz obavezu nastavnog osoblja da širi duh tolerancije, pomirenja i ravnopravnosti. Nacionalističko djelovanje nastavnika ne samo da je protivno moralnim načelima i kodeksu profesije, već mora biti zakonski predviđeno kao krivično djelo.
