potpisujemragib wrote:Pazi hadzinice ja ne slijedim reisa vec Kur'an i sunnet. Reisa postujem i pokoravam se u stvarima koje su u skladu sa šerijatom i tu trebaju muslimani biti poslusni.hadzinica wrote:kako ti znas sta sam ja?????sija? zasto? sto sam rekla da volim hazreti Aliju??? ja volim i hazreti Fatimu, hz. Hasana I HUsejna!kako da ne volim takve persone?!addo888 wrote:Hadzinica je sijja
ti volis reisa? kako sebe nazivas?! ma dajte zar je to nesto na osnovu cega si me selektovao?????
rekla sam ti NIKO ama bas NIKO me ne moze "djeliti" i "svrstavati" u bil kakvu "vrstu" ili sta li vec! zato sto neko kaze da smo mi...."bosnjaci,ovakvi il onakvi muslimani..." il si musliman il nis...
zamisli kakvih jos nekih "vrsta"...muslimani koji sami nose muslimansko ime! muslimani koji ponekad klanjaju! muslimani koji klanjaju samo dzumu! muslimani koji su iz bosne... muslimani iz afrike....muslimani braca iz saudijske arabije.... muslimani koje slijede i vole reisa...muslimani koji ga ne uvazavaju... iii???? jesu li to stvari koje te odredjuju kakav si musliman il nisi????
meni Boga mi nisu!!! ja se muslimanka u svakom momentu, na svakom mijestu, sa reisom il bez njega, u kuci kljanjajuci il dzamiji...
ja sam neko ko vjeruje u Allaha i Allahu! ko voli Poslanika MUhameda s.a.v.s. i Ehlibejt!!!! i reci mi ako smijes sta sam ja????
Allah.dz.s kaze
O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim(En-Nisa-59)
A pogledaj sta kaze draga sestro Poslanik.s.a.v.s. Allahu najdrazi rob.
Ko kod svog predpostavljenog bude nešto mrzio(ako nije jasan kufr), neka se strpi, jer, zaista onaj koji makar malo bude nepokoran prema pretpostavljenom, umrijet će dzahilijetskom smrti.
Ovaj hadis prenosi Buharija i Muslim.
Ja postujem reisa jer me to uče ovi ajeti i jasni hadisi.
Ne smije nas niko dijeliti na vehabije i sufije
-
dzena
- Posts: 27
- Joined: 03/08/2006 01:09
#51
-
BECHO
- Posts: 2446
- Joined: 03/02/2003 00:00
- Location: Zürich, CH
#52
Dobro vam hadzinica ocita bukvar, svaka cast! Meni je licno ovaj reis veci politicar nego vjernik. Cim on voza auta od 50 milja, zivi u najluksuznijim vilama, pise kojekakve deklaracije evropskih muslimana (ko biva on je glasnogovornik svih muslimana na svijetu), drzi 2 satne politicke govore po dzenazama - nikakav to uzor muslimana nije, niti bi trebao biti. Meni bar kao muslimanu ne predstavlja nista a kad bi mogao birati ko ce biti reis, izabrao bi ef. Senada Agica!
Last edited by BECHO on 15/08/2006 15:55, edited 1 time in total.
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#53
e jesi izabr'oBECHO wrote:Dobro vam hadzinica ocita bukvar, svaka cast! Meni je licno ovaj reis veci politicar nego vjernik. Cim on voza auta od 50 milja, zivi u najluksuznijim vilama, pise kojekakve deklaracije evropskih muslimana (ko biva on je glasnogovornik svih muslimana na svijetu), drzi 2 satne politicke govore po dzenazama - nikakav to uzor muslimana nije, niti bi trebao biti. Meni bar kao muslimanu ne predstavlja nista a kad bi mogao birati ko ce biti reis, izabrao bi ef. Spahica.
-
BECHO
- Posts: 2446
- Joined: 03/02/2003 00:00
- Location: Zürich, CH
#54
Greska, umjesto Spahica, mislio sam na Senada ef. Agica! Izvinjenje svima!zena wrote:e jesi izabr'oBECHO wrote:Dobro vam hadzinica ocita bukvar, svaka cast! Meni je licno ovaj reis veci politicar nego vjernik. Cim on voza auta od 50 milja, zivi u najluksuznijim vilama, pise kojekakve deklaracije evropskih muslimana (ko biva on je glasnogovornik svih muslimana na svijetu), drzi 2 satne politicke govore po dzenazama - nikakav to uzor muslimana nije, niti bi trebao biti. Meni bar kao muslimanu ne predstavlja nista a kad bi mogao birati ko ce biti reis, izabrao bi ef. Agica
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#55
...ma tako i ja...uglavnom su mi favoriti oni koji si nikad ne bi ni kandidirali...BECHO wrote:Da ne bude zabune, mislio sam na Mustafu ef. Spahica a ne na reisovog zamjenika Ismeta!zena wrote:e jesi izabr'oBECHO wrote:Dobro vam hadzinica ocita bukvar, svaka cast! Meni je licno ovaj reis veci politicar nego vjernik. Cim on voza auta od 50 milja, zivi u najluksuznijim vilama, pise kojekakve deklaracije evropskih muslimana (ko biva on je glasnogovornik svih muslimana na svijetu), drzi 2 satne politicke govore po dzenazama - nikakav to uzor muslimana nije, niti bi trebao biti. Meni bar kao muslimanu ne predstavlja nista a kad bi mogao birati ko ce biti reis, izabrao bi ef. Spahica.
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#56
BECHO wrote:Greska, umjesto Spahica, mislio sam na Senada ef. Agica! Izvinjenje svima!zena wrote:e jesi izabr'oBECHO wrote:Dobro vam hadzinica ocita bukvar, svaka cast! Meni je licno ovaj reis veci politicar nego vjernik. Cim on voza auta od 50 milja, zivi u najluksuznijim vilama, pise kojekakve deklaracije evropskih muslimana (ko biva on je glasnogovornik svih muslimana na svijetu), drzi 2 satne politicke govore po dzenazama - nikakav to uzor muslimana nije, niti bi trebao biti. Meni bar kao muslimanu ne predstavlja nista a kad bi mogao birati ko ce biti reis, izabrao bi ef. Agica
Becho
- vatrogasac
- Posts: 10044
- Joined: 24/04/2006 21:33
#57
...opet američka linija....BECHO wrote:Greska, umjesto Spahica, mislio sam na Senada ef. Agica! Izvinjenje svima!zena wrote:e jesi izabr'oBECHO wrote:Dobro vam hadzinica ocita bukvar, svaka cast! Meni je licno ovaj reis veci politicar nego vjernik. Cim on voza auta od 50 milja, zivi u najluksuznijim vilama, pise kojekakve deklaracije evropskih muslimana (ko biva on je glasnogovornik svih muslimana na svijetu), drzi 2 satne politicke govore po dzenazama - nikakav to uzor muslimana nije, niti bi trebao biti. Meni bar kao muslimanu ne predstavlja nista a kad bi mogao birati ko ce biti reis, izabrao bi ef. Agica
-
BECHO
- Posts: 2446
- Joined: 03/02/2003 00:00
- Location: Zürich, CH
#58
Omaklo mi se zeno, nadam se da ne's zamjerit'!
Seno u razgovoru za BH-Dane...
http://www.bhdani.com/arhiva/230/t23005.shtml
Seno u razgovoru za BH-Dane...
http://www.bhdani.com/arhiva/230/t23005.shtml
Last edited by BECHO on 15/08/2006 16:12, edited 1 time in total.
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#59
vatrogasac...ne pali se...vatrogasac wrote:...opet američka linija....BECHO wrote:Greska, umjesto Spahica, mislio sam na Senada ef. Agica! Izvinjenje svima!zena wrote: e jesi izabr'o
sve dok je agicu prvi kandidat ceric
Last edited by Kwaheri on 15/08/2006 16:14, edited 1 time in total.
- vatrogasac
- Posts: 10044
- Joined: 24/04/2006 21:33
#60
....ma malo......zena wrote:vatrogasac...ne pali se...vatrogasac wrote:...opet američka linija....BECHO wrote: Greska, umjesto Spahica, mislio sam na Senada ef. Agica! Izvinjenje svima!![]()
![]()
-
BECHO
- Posts: 2446
- Joined: 03/02/2003 00:00
- Location: Zürich, CH
#61
Jasta je. Ef. Agic je ustvari rabi Agic a ovaj intervju sto je dao Danima je preveden sa hebrejskog na bosanski!vatrogasac wrote:...opet američka linija....BECHO wrote:Greska, umjesto Spahica, mislio sam na Senada ef. Agica! Izvinjenje svima!zena wrote: e jesi izabr'o
-
BECHO
- Posts: 2446
- Joined: 03/02/2003 00:00
- Location: Zürich, CH
#62
Priznajem da nisam znao za ovo ali nevezano za njegove navodne simpatije prema reisu, veliki plus od mene ima zbog svog racionalnog odnosa prema problemima koji postoje unutar muslimana.sve dok je agicu prvi kandidat ceric nema od tog nishta ... moj BECHO
Navescu samo ovaj dio razgovora za Dane...
Bosna je specifična zemlja jer u njoj islam egzistira sa drugim vjerama. To je multietnička zemlja još od vremena Turaka. Kako je to uticalo na islam koji se praktikuje u Bosni i postoji li opasnost da, pod uticajem ovih radikalnih elemenata o kojima ste govorili, bosanski islam postane drugačiji?
AGIĆ: Bojim se da ako na vrijeme ne budemo reagirali, ako na vrijeme ne preduzmemo neke korake da zaštitimo svoj vjerski identitet, možemo imati dosta problema. Već su se pojavile određene grupe koje postaju jake i koje već izdaju svoje časopise, imaju svoje radioprograme. Ako se to ne bude pratilo i kontroliralo, postoji mogućnost da tradicionalni islam u BiH izmijeni svoju sliku. To će, prije svega, zbuniti muslimane u BiH, udaljit će ih od onoga pravog i ispravnog prakticiranja islama, zbunit će ih do te mjere da neće znati kako da ga prakticiraju, jer već sada postoji raznoliko prakticiranje islama po džamijama. Dolazi do sukoba.
-
Kwaheri
- Posts: 3273
- Joined: 30/04/2004 12:33
#63
ma i ja lupam...BECHO wrote:Priznajem da nisam znao za ovo ali nevezano za njegove navodne simpatije prema reisu, veliki plus od mene ima zbog svog racionalnog odnosa prema problemima koji postoje unutar muslimana.sve dok je agicu prvi kandidat ceric nema od tog nishta ... moj BECHO
Navescu samo ovaj dio razgovora za Dane...
Bosna je specifična zemlja jer u njoj islam egzistira sa drugim vjerama. To je multietnička zemlja još od vremena Turaka. Kako je to uticalo na islam koji se praktikuje u Bosni i postoji li opasnost da, pod uticajem ovih radikalnih elemenata o kojima ste govorili, bosanski islam postane drugačiji?
AGIĆ: Bojim se da ako na vrijeme ne budemo reagirali, ako na vrijeme ne preduzmemo neke korake da zaštitimo svoj vjerski identitet, možemo imati dosta problema. Već su se pojavile određene grupe koje postaju jake i koje već izdaju svoje časopise, imaju svoje radioprograme. Ako se to ne bude pratilo i kontroliralo, postoji mogućnost da tradicionalni islam u BiH izmijeni svoju sliku. To će, prije svega, zbuniti muslimane u BiH, udaljit će ih od onoga pravog i ispravnog prakticiranja islama, zbunit će ih do te mjere da neće znati kako da ga prakticiraju, jer već sada postoji raznoliko prakticiranje islama po džamijama. Dolazi do sukoba.
Licno, dr. Agica cijenim, al ga ne bih za reisa...
i da dodam... ne dopustimo da nas dijele na vehabije i sufije...
- vatrogasac
- Posts: 10044
- Joined: 24/04/2006 21:33
#64
....istog sam mišljenja.....od nokte do nokte....zena wrote: ....Licno, dr. Agica cijenim, al ga ne bih za reisa...
i da dodam... ne dopustimo da nas dijele na vehabije i sufije...![]()
-
ragib
- Posts: 3292
- Joined: 03/05/2002 00:00
- Contact:
#65
to znaci da ti smatras ispravnim sve sto taj reis kaze i ucini??? pa ces ga slijediti pa makar taj radio i govorio stvari koji nanose stetu i stvaraju pogresnu sliku o recimo konkretno muslimanima u bosni?hadzinica wrote:Pazi hadzinice ja ne slijedim reisa vec Kur'an i sunnet. Reisa postujem i pokoravam se u stvarima koje su u skladu sa šerijatom i tu trebaju muslimani biti poslusni.
Allah.dz.s kaze
O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim(En-Nisa-59)
A pogledaj sta kaze draga sestro Poslanik.s.a.v.s. Allahu najdrazi rob.
Ko kod svog predpostavljenog bude nešto mrzio(ako nije jasan kufr), neka se strpi, jer, zaista onaj koji makar malo bude nepokoran prema pretpostavljenom, umrijet će dzahilijetskom smrti.
Ovaj hadis prenosi Buharija i Muslim.
Ja postujem reisa jer me to uče ovi ajeti i jasni hadisi.
a sta ako ja sebi za pretpostavljenog izaberem nekog drugog? jel se ti pretpostavljeni biraju po geografskom, vjerskm, mezhebskom i kojem drugom "opredjeljenju"???? ja rodjena u bosni i moram slustai reisa???
odoh onda u iran! vise mi odgovara njihov vođa! PONAVLJAM PO STOTI PUT! ne zelim da idem za nekim ko obnasanjem svoje vjerske funkcije daje si za pravo da govori u moje ime!!!![/quote]
Ja sam ti samo napisao sta je Muhamed.s.a.v.s rekao.
IZ je ipak krovna institucija muslimana u BiH(jer nemamo halife).
Svakako da ne smatram da sve sto reis kaze da je i tako. Ja zivim u BiH ne slazem se u mnogim stvarima sa Reisom, IZ itd ali mi to ne daje za pravo da "lajem" na njega vec bi trebao da jacam ovu instituciju.
Lahko je rušiti ali teško graditi.
Muslimani danas jedva docekaju da nekog kritikuju i ponizavaju
A Muhamed.a.s kaze
Čovjek(rob) neće sakriti mane čovjeka na dunjaluku, a da neće njegove Allah sakriti na Kijametskom danu.
Last edited by ragib on 15/08/2006 18:00, edited 1 time in total.
-
addo888
- Posts: 242
- Joined: 15/07/2006 20:42
#66
Kao prvo Bosanski islam ne postoji,mi smo sunniti i slijedimo hanefijski mezheb...sa vecim uticajem od turaka.Dakle islam nam je isti kao i u TurskojBosna je specifična zemlja jer u njoj islam egzistira sa drugim vjerama. To je multietnička zemlja još od vremena Turaka. Kako je to uticalo na islam koji se praktikuje u Bosni i postoji li opasnost da, pod uticajem ovih radikalnih elemenata o kojima ste govorili, bosanski islam postane drugačiji?
Kao drugo,ni taj Agic ne slijedi ovaj tursko/bosanski islam jer on hajvan je odvano otisao u sufije...i nesmije nista da kaze niti izjavi dok ne kontaktuje sa svojim "sejhom", iz Liberije cini mi se da je, koji je njegova spiritualna veza sa Bogom(ovo uopste ne zvuci islamski,znam)
-
addo888
- Posts: 242
- Joined: 15/07/2006 20:42
#68
Sunniti= 80% muslimana ovog svijeta(medju njima smo i mi).Smatraju da je Ebu Bekr r.a naslijednik Muhammeda a.s.Slijede izvorni islamGost123 wrote:bi li bio problem nekomu napisati onako laicki osnovne razlike izmedju sunita, siita, vahabija, sufija...?
ili dati link na kojem se moze fino informirati.
imao sam dobar link o vehabijama sa stajalista sunita, ali to davno bilo, ne sjecam se.
hvala
Sijje=oko 10% ovog svijeta(vecina u Iranu),odvojili se od sunnita jer smatraju da Ebu Bekr nije naslijednik nego Alija r.a.Izprva je razlika bila samo to,ali poslje su i poceli ubacivati u vjeru novotarije...sada imaju neke svoje imame kojima se mole.Smatraju da je melek Dzibirl pogrijesio kad je dao Muhammedu a.s objavu da bude poslanik i da je trebao dati Aliji r.a
Vehabije=oni su jedna manja grupa unutar sunnizma.Zele da slijede islam "cist od svakakvih tradicija koje su nastale nakon objave Kur'ana"
Sufije=mala grupacija koji su izmjesali islam,hinduizam,hriscanstvo i puno toga.Mnogi od njih i nisu muslimani..kao npr bektasije,slijedbenici haqqanija..ali ima sufija koji su muslimani.Izvorni sufizam ne treba mjesati sa ovim danasnjim!!
-
BECHO
- Posts: 2446
- Joined: 03/02/2003 00:00
- Location: Zürich, CH
#69
da dodam... ne dopustimo da nas dijele na vehabije i sufije...
Podjela vec postoji. Bradonje u tenama i trofrtaljkama ganjaju ljubavne parove po parkovima, izvrcu burad sa rakijom, spaljuju zastave drugih drzava, prijete curama u minjacima i potpuno su izolirani od civilizovanog drustva. Zato, itekako da postoji bosanski islam kao sto veli ef. Agic - jer da ne postoji, ja bi vjerovatno i prije dolaska 'pravovjernih' sretao dede kako maltretiraju djecu po parkovima ili mozda neke stare nene koje se potkradaju u tudje avlije i izbacuju alkohol i svinjetinu iz komsijskih podruma ili pusnica. Vehabije su jednostavno produkt ''misionarenja" u trenutku citave nase nesrece koja nas je zadesila u ratu. Nasa gorka istina je samo sto su imali djelomicno uspjeha u svemu tome. Po meni, ljepse bi bilo da uopste nisu ni dolazili jer nasa tradicija praktikovanja vjere onako kako smo ucili od svojih oceva, majki i generacija iza nas, ne moze niti bi smjela biti upitna dolaskom nekih radikalnih eksamplara iz Arabije i zemalja Magreba.
-
Haqqani
- Posts: 1087
- Joined: 06/12/2005 10:49
#70
Bismillahir rahmanir rahimaddo888 wrote:Sunniti= 80% muslimana ovog svijeta(medju njima smo i mi).Smatraju da je Ebu Bekr r.a naslijednik Muhammeda a.s.Slijede izvorni islamGost123 wrote:bi li bio problem nekomu napisati onako laicki osnovne razlike izmedju sunita, siita, vahabija, sufija...?
ili dati link na kojem se moze fino informirati.
imao sam dobar link o vehabijama sa stajalista sunita, ali to davno bilo, ne sjecam se.
hvala
Sijje=oko 10% ovog svijeta(vecina u Iranu),odvojili se od sunnita jer smatraju da Ebu Bekr nije naslijednik nego Alija r.a.Izprva je razlika bila samo to,ali poslje su i poceli ubacivati u vjeru novotarije...sada imaju neke svoje imame kojima se mole.Smatraju da je melek Dzibirl pogrijesio kad je dao Muhammedu a.s objavu da bude poslanik i da je trebao dati Aliji r.a
Vehabije=oni su jedna manja grupa unutar sunnizma.Zele da slijede islam "cist od svakakvih tradicija koje su nastale nakon objave Kur'ana"
Sufije=mala grupacija koji su izmjesali islam,hinduizam,hriscanstvo i puno toga.Mnogi od njih i nisu muslimani..kao npr bektasije,slijedbenici haqqanija..ali ima sufija koji su muslimani.Izvorni sufizam ne treba mjesati sa ovim danasnjim!!
Moram te upozoriti da se igras sa svojim imanom brate, mada sam te htio ignorisati. Razmisli dobro sta pises , i raspitaj se sta je tekfir, i kakve su posljedice istoga.
-
Habib
- Posts: 24
- Joined: 14/08/2006 23:59
#71
Tipican post wehabijeaddo888 wrote:Sunniti= 80% muslimana ovog svijeta(medju njima smo i mi).Smatraju da je Ebu Bekr r.a naslijednik Muhammeda a.s.Slijede izvorni islamGost123 wrote:bi li bio problem nekomu napisati onako laicki osnovne razlike izmedju sunita, siita, vahabija, sufija...?
ili dati link na kojem se moze fino informirati.
imao sam dobar link o vehabijama sa stajalista sunita, ali to davno bilo, ne sjecam se.
hvala
Sijje=oko 10% ovog svijeta(vecina u Iranu),odvojili se od sunnita jer smatraju da Ebu Bekr nije naslijednik nego Alija r.a.Izprva je razlika bila samo to,ali poslje su i poceli ubacivati u vjeru novotarije...sada imaju neke svoje imame kojima se mole.Smatraju da je melek Dzibirl pogrijesio kad je dao Muhammedu a.s objavu da bude poslanik i da je trebao dati Aliji r.a
Vehabije=oni su jedna manja grupa unutar sunnizma.Zele da slijede islam "cist od svakakvih tradicija koje su nastale nakon objave Kur'ana"
Sufije=mala grupacija koji su izmjesali islam,hinduizam,hriscanstvo i puno toga.Mnogi od njih i nisu muslimani..kao npr bektasije,slijedbenici haqqanija..ali ima sufija koji su muslimani.Izvorni sufizam ne treba mjesati sa ovim danasnjim!!
Svima nadje neku mahanu, jedino wehabije slijede "pravi" islam
80% sunnija, plus 10% shija=90% muslimana
Sta je sa preostalih 10%, nije valjda da su wehabije tih 10%?
Nikako ne vjerujem da ih ima toliko
Otkud ti ovo da su sufije izmjesali islam, hinduizam, hriscanstvo i puno toga.
I jos kazes: "Mnogi od njih i nisu muslimani."
Ko si ti da ocjenjujes ko je musliman a ko nije?
Ako je neko izmijesao islam sa krscanstvom to su onda ucinile wehabije, koji poput krscana vjeruju da Bog ima fizicko tijelo, ruke, noge, oci, trepavice, koljena, podkoljenice itd, da sjedi na tronu (arshu) kojeg premashuje sa po cetiri prsta sa svake strane (ocigledno malo podebeo za taj tron) itd itd poput krscana.
Takodje ne nadjoh na jednom shijskom sajtu da shije: "Smatraju da je melek Dzibirl pogrijesio kad je dao Muhammedu a.s objavu da bude poslanik i da je trebao dati Aliji r.a"
Dali ti je ovo jos wehabijska podvala, ili i sam vjerujes u to?
-
Habib
- Posts: 24
- Joined: 14/08/2006 23:59
#72
Razlike izmedju sunnija i shija sa stanovista vjerovanja nisu nista vece nego sto su razlike unutar sunnijskih mesheba (safijskog, hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog)Gost123 wrote:bi li bio problem nekomu napisati onako laicki osnovne razlike izmedju sunita, siita, vahabija, sufija...?
ili dati link na kojem se moze fino informirati.
imao sam dobar link o vehabijama sa stajalista sunita, ali to davno bilo, ne sjecam se.
hvala
Sustinska razika je u prihvatanju osoba koje trebaju predvoditi ummet
Sunnije smatraju da se te osobe trebaju birati demokratski - putem dogovora (shure), dok shije smatraju da su te osobe unaprijed odredjene Bozijom odredbom.
O nastanku wehabija - knjiga Memoari britasnkog spijuna Hemfera
Last edited by Habib on 16/08/2006 00:26, edited 1 time in total.
-
Haqqani
- Posts: 1087
- Joined: 06/12/2005 10:49
#73
Sufizam je jedna dimenzija islamske vjere: njegova unutrašnja dimenzija.
Svi nesporazumi u vezi sa sufizmom nastali su iz pokušaja da se od njega napravi jedna odvojena struja ili sekta čiji su korijeni navodno izvan islama, vjere Jedinstva, vjere tevhida, da se kontemplacija odvoji od akcije, religiozna praksa od duhovnosti, unutrašnje od vanjskoga, kretanje ka islamskom Bogu od svih objava koje su prethodile i koje teže prema Njemu kao prema svome završetku.
Ibn Haldun u svojoj Mukaddimi (Rasprava o svjetskoj historiji) smješta sufizam u globalnu perspektivu islama: "Sufizam (tasavvuf) je jedan od nastalih oblika poznavanja Zakona (Šerijata). Put koji su slijedile buduće sufije uvijek je smatran putem istine i dobrog vladanja, kako od Poslanikovih ashaba, tako i od njihovih neposrednih učenika i njihovih nasljednika. Taj put znači strogo primjenjivanje pobožnosti, dosljedne vjere u Boga, odricanja od ovosvjetske taštine, užitaka, od bogatstva i počasti za kojima teže obični Ijudi, zatim u povremenom povlačenju, daleko od svijeta, kako bi se čovjek posvetio molitvi. Sve to bilo je uobičajeno među Poslanikovim ashabima i među prvim muslimanima.
Počevši od drugog stoljeća po Hidžri (VIII stoljeće po Isau a. s.) težnja za dobrima ovoga svijeta počela je rasti i ljudi su se više okrenli prema zemaljskim užicima. Upravo tada su se sufije počele smatrati ljudima koji teže samo za onim svijetom. Sufije su se odlikovale asketizmom, odricanjem i pobožnošću. Zatim su oni razvili jednu vrstu posebnog duhovnog iskustva: ekstazu. Sufija početnik napreduje od jedne stanice do druge dok se postigne iskustvo o jedinstvu Božijem - tevhidu."
Taj fundamentalni tekst Ibn Halduna omogućuje nam da izbjegnemo zabune i besmislice koje, često, u današnjem islamskom svijetu, izazivaju nepovjerenje prema sufizmu koji je ipak kruna Gazalijeve misli. Prvo, sufizam nije rođen tako što je na islam utjecao kršćanski misticizam, gnosticizam, ili mudrost Indije. Izvor sufizma je u Kur'anu.
Unutrašnje doživljavati Zakon, Šerijat, ne znači odvojiti se od njega, nego naprotiv - živjeti sa dubokom sviješću o njegovom smislu. Sufizam, dakle, ne znači prezir prema prakticiranju vjerskih obreda, nego unutrašnje doživljavanje religije. Sloboda u odnosu na tradiciju nije pobuna protiv nje: ona se sastoji u tome da shvatimo živi smisao religije. Jer sloboda nije samo u tome da možemo reći - ne. Ona znači moć za stvaranjem.
Značajno je da Gazali, u najvišoj tački uspona islama, vidi u sufizmu najviši stepen poznavanja, "četvrti stepen tevhida" (Ihja, T. IV., str. 212): "Četvrti stepen je da u postojanju vidimo samo Jednog Jedinoga: to je kontemplacija pravednika koju sufije zovu "gašenjem od nestajanja u Jedinstvu". To neizrecivo poznavanje može se izraziti samo simbolizmom čija pravila Gazali daje u drugom dijelu svog djela Miškat el-envar jer, kaže on, "ne postoji nijedna stvar na vidljivom svijetu koja ne bi bila simbol skrivenog svijeta".
"Ja sam proveo više od dvije godine u povučenosti i samoći, u duhovnim vježbama i borbi, potpuno predan čišćenju svoje duše, nastojanju da svoje srce učinim sposobnim da primi Boga, prema učenju sufija." (Gazali, El-munkiz min ed-dalal)
Sufizam nije nastao pod utjecajem kršćanskog misticizma
Izmedu sufizma i kršćanskog misticizma postoji fundamentalna razlika: kršćanski misticizam u biti je dijalog sa osobom Isaa preko koga Bog ulazi u život kršćanina. Bez sumnje, Isaova poruka, kao što je to naglašavao Titus Burkhart, otkriva neke aspekte Ibrahimovog monoteizma. Kada on kaže - ako vas neko udari po desnom obrazu, okrenite mu i lijevi - to očevidno nije bukvalna naredba, nego naprotiv alegorija o dobrovoljnom izlasku iz igre kozmičkih akcija i reakcija, čije uzajamne okrutnosti i osvete predstavljaju samo poseban slučaj.
Za muslimana, Isa nije Bog, on nije Riječ koja je postala meso, on je samo veliki Božiji poslanik; Bog se nije utjelovio, on se ne pojavljuje lično: islam naučava da Bog samo objavljuje Svoju Riječ i Svoj Zakon. Zato ne može postojati ona intimnost sa Bogom koja karakterizira najveće kršćanske mistike.
Značilo bi strašno osiromašiti islam kada bi se, pod izgovorom da treba održati netaknutu Božiju trancendenciju, isključio odnos ljubavi izmedu Boga i čovjeka. Sam Kur'an pobija to lažno čistunstvo: «Gospodar je, uistinu, samilostan i pun ljubavi (Vedud)», kazuje nam sura Hud, 90. ajet, što se ponavlja u suri El-Burudž,14. ajet. Čitamo u Kur'anu: «Bog će, sigurno, dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole.» (El-Maide,54) Tačno se određuje koga Bog voli: to su oni «koji vole svog bližnjega i svoju zajednicu, oni koji hrane bijedne, siročad i zarobljenike za ljubav Božiju.» (Ed-Dehr,8)
Skinuvši ljusku sa grčkih filozofskih termina (kao što su supstancija i hipostaza) duboki duh jedinstva Božijeg izrazio je jedan musliman, perzijski sufija Ruzbehan iz Širaza (1128-1209) u svome djelu Jasmin vjernika ljubavi (VII, 197) "Od vremena kad nije svijet postojao, i od vremena kad je svijet nastao, Božije Biće je ljubav, On voli i voljen je."
Bez sumnje, tvrdnja da je Bog ljubav, manje je prisutna u Kur'anu nego u Evanđelju, ali ona ipak tu postoji, i to ne samo zbog toga koliko je mjesta dato Isau i njegovoj objavi, koja je potvrđena, ali ne i ponavljana. Napokon, ako na planu prava Muhammed, a.s., prihvaća običaj odmazde, koji je vladao u predislamskoj Arabiji, Poslanik podsjeća na univerzalnu poruku: osim prava, koje je ukorijenjeno u historiji, postoji nešto drugo, to je moralna obaveza, obaveza koju nam Bog propisuje. Ako čovjek ima iz toga (ranijeg) vremena pravo na odmazdu, on ima dužnost, ako želi biti u Božijoj volji, da posluša vječni nepisani zakon, zakon Isaov, da na zlo odgovori dobrim, kao što i Kur'an kaže u suri El-Kasas, 54. ajet.
Značajno je da se u Kur'anu, mnogo puta poziv na molitvu, gdje čovjek staje pred svog Allaha, povezuje sa ponašanjem čovjeka u odnosu na druge ljude: molitva nije nikada odvojena od čina kojim čovjek stavlja u službu zajednice sva dobra koja mu je Bog podario, što predstavlja najplemenitiju definiciju milosrđa: to nije milostinja, nego poklon od sebe i od onoga što se voli: «Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio onoga što vam je najdraže.» (Alu Imra, 92) Predstavljalo bi pravo osiromašenje kada bi se, ono što su sufije slavile uzdižući ljudsku ljubav, svelo na nivo teofanije, Božanske ljubavi. Ruzbehan iz Širaza također piše: "Radi se samo o jednoj istoj ljubavi, i upravo u knjizi o ljudskoj ljubavi treba učiti pravila o ljubavi prema Bogu" (Jasmin vjernika ljubavi, VII, 160). Dante, u svome Bratstvu vjernika ljubavi putem Beatriče otkriva Boga i čitava njegova poezija fine, idealne ljubavi živjela je od te ostavštine, kojoj je Stendal, u svome traktatu O ljubavi odao najveću počast.
U malo djela svjetske literature ljubav je uzdignuta tako visoko kao što je slučaj sa djelima Ruzbehana iz Širaza - Jasmin vjernika ljubavi; Ahmeda Gazalija (umro 1126.): Slutnje Vjernika ljubavi; Ibn Davuda Isfahanija (umro u Bagdadu 909.) Knjiga o cvijetu; ili pak Golubičina ogrlica Ibn Hazma iz Korodobe (umro 1063.). Tu su i poeme o ljubavi prema Bogu Attara i Rumija, ili poema o ljudskoj ljubavi, kao što je Vis i Ramin od Gorganija, koja podsjeća na Tristana i Izoldu, a pojavila se čitavo stoljeće ranije, i vjerovatno je nju inspirisala. Tu je i roman-poema od Nizmanija, zatim Džamijeva: Medžnun i Lejla, tragedija ludo zaljubljenog, pa onda poeme mnogih sufija, kao što je ona žene iz Basre, Rabije, koja Bogu dovikuje osam stoljeća prije velike svete Tereze od Avile:
Ja Te volim dvjema ljubavima:
ljubavlju koja teži sreći mojoj i
ljubavlju koja je doista dostojna Tebe.
Što se tiče ljubavi za moju sreću,
to je ljubav da ja mislim samo na Tebe
i ni na koga drugog. A što se tiče ljubavi
koja je dostojna Tebe, to je da
koprene padaju i ja Te vidim.
Nikakva slava meni ni zbog jedne
ni zbog druge ljubavi, nego slava Tebi,
i za ovu i za onu.
I sam veliki Gazali, u svome Ihjau, sjećajući se Rabije i Džunejda, posvećuje ljubavi jedno od najljepših poglavlja: Knjigu ljubavi (VIII svezak ovog djela).
Mi smo ovdje daleko od bijednih i usahlih tumačenja (egzegeze) suhoparnih pravnika i teologa, koji najjasnije tekstove Kur'ana izvrću da bi odbacili ljubav jer bi ona narušila apsolutnu transcendentnost Boga. Oni se svim silama trude da glagolu voljeti (ehabbe) oduzmu pravo značenje i da ga shvaćaju u smislu poslušnosti, kada se radi o čovjeku i nagrade, kada se radi o Bogu. Ako je strah od Boga samo strah od kazne, to jest strah od nebeskog žandara, onda strah ne bi predstavljao nikakvu vrlinu, nego kukavičluk. Kao što bi nada u nagradu značila: raditi za lični interes. Bojati se Boga, to znači bojati se da učinimo nešto što Mu se ne sviđa, to jest voljeti Ga.
Evo, tu je opet ta žena, sufija, velika Rabija, iz Basre - na početku one divne alegorije: ona je šetala sa bakljom u jednoj ruci i kablicom vode u drugoj. I govorila je: "Želim da svojom vodom ugasim sve plamenove Džehennema, a da svojom bakljom spalim sve slasti Dženneta, kako bi ljudi sve radili samo iz čiste ljubavi prema Bogu"
Samo ovakva ljubav potvrđuje ljudsku ljubav, ona u sebi nosi znamenje Božanske ljubavi. Voljeti, to znači više voljeti drugoga nego samoga sebe, po cijenu svake žrtve, pa makar to bila i smrt.
Zbog toga, u čitavoj predaji Ibrahimova učenja: jevrejskoj, kršćanskoj ili muslimanskoj, ljubav je uvijek parabola Božanske ljubavi, bilo da se radi o Pjesmi nad pjesmama iz Biblije, o svetoj Terezi od Avile, ili o islamskim sufijama.
Bez sumnje, velika je greška natezati tvrdnju da su veliki učitelji sufizma bili pod utjecajem kršćanstva. Nažalost, kršćanski orijentalisti katkada su podlijegali takvom iskušenju, kao Asin Palacios u Španiji ili Henri Corbin u Francuskoj, u pogledu Ibn Arebija. Djelo Asina Palaciosa nosi uostalom karakterističan i tendenciozan naslov: Kristjanizirani islam. I sam se Massignon angažira u tom smislu svojim djelom Strast El-Halladža.
Ista zapadnjačka koncepcija misticizma navodi Regisa Blanchera da u svome djelu Uvod u Kur'an (str. 258) napiše: "Nikada arapski prorok, kako izgleda, nije upravljao svoju misao prema mistici. Naprotiv, svugdje u Kur'anu nailazimo na strogo odvajanje izmedu bića i Božanstva. Muhammeda nije nikad ni okrznula misao da stvorenje od krvi i mesa, kao što je on, može težiti da se stopi u Bogu."
Kod orijentalista greška se sastoji uvijek u tome da sufizam, čisto islamski fenomen, procjenjuju na osnovu zapadne mistike, usko povezane sa inkarnacijom.
Sufizam ne proistječe iz gnosticizma
Takoder bi bila greška tvrditi da sufizam potječe iz aleksandrijskog gnosticizma. Bez sumnje, isto kao što je islam imao neke veze sa kršćanstvom Antiohije i Sirije, nije bio neosjetljiv prema gnozi Aleksandrije. Vrlo rano halifa El Mensur dao je prevoditi djela grčkih autora. Pod naslovom "Aristotelova teologija" objavljen je komentar tri posljednje Plotinove Eneade. Takoder, prijevod spisa koji se pripisuju Denisu Aeropagitu utjecao je na širenje neoplatonizma u islamu. Isto važi za Knjigu o dobru, pripisivanu Aristotelu, a koja je ustvari izvod iz Elemenata teologije neoplatoničara Prokusa.
Lahko se, dakle, u tekstovima mogu naći tragovi tih prijevoda, ali sufizam nije u krajnjoj liniji platonizam, kao što je to bilo učenje grčkih crkvenih otaca u kršćanstvu. Islamski su tekstovi tumačili neke aspekte platonizma kroz religiozno iskustvo sasvim drugačije od orijentacije platoničara. Ti izvori mogu se lahko identificirati, a oni i omogućuju da se utvrdi raskorak izmedu helenističkih shvatanja odnosa čovjeka prema Bogu i islamskih shvatanja, baziranih na raskidu izmedu shvaćanja i objave.
Sufizam nije nastao iz indijske mudrosti
To je još evidentnije kada se radi o odnosu izmedu sufizma i indijske mudrosti. Naučni doprinosi Indije pojavljuju se od kraja prvoga stoljeća po Hidžri, čak prije prijevoda djela grčkih autora. U tom je doprinosu naročitu ulogu odigrao El-Biruni (973-1030), koji je pratio Mahmuda od Gazine na njegovom vojnom pohodu u Indiju. Biruni je besprijekorno čitao pismo sanskrit. Mudrost Indije muslimani su upoznali iz njegove knjige Provjera indijskih shvaćanja, koja se mogu racionalno prihvatati ili odbaciti.
Meditacije indijskih mudraca bez sumnje su obogatile religiozno iskustvo sufija, ali još više nego gnoza, one se radikalno razlikuju od sufizma: mudrost Indije počiva na punom uvjerenju da čovjek, askezom i odgovarajućim duhovnim vježbama, svojim vlastitim naporima, može postići to da se identificira s Bogom, dok u objavljenim religijama (u judaizmu, kršćanstvu i islamu), to jest semitskim religijama, Bog treba "pružiti ruku" čovjeku, da mu šalje vjerovjesnike, da se prekorači ona provalija do transcendentnosti putem objave, što se ne može postići nikakvom mudrošću.
Razlika je korjenita i u pogledu stvaranja: ono za muslimana nije nešto što jednostavno proistječe iz imanentnog totaliteta. Sufizam nas uči da smo istinski namjesnici Božiji, to jest da smo zaduženi da provodimo Njegovu volju na Zemlji, da učestvujemo u Njegovom stalnom stvaranju. O tom stalnom stvaranju govori se u suri El-`Ankebut, 19. ajet: «Zar oni ne vide kako Allah sve iz ničega stvara? On će to opet učiniti...»
Objava se ne sastoji u produžavanju bilo kakve mudrosti, koja prema konačnom cilju ide savlađujući jedan po jedan cilj. Objava je silazak Božije Riječi prema čovjeku. Ta razlika se također vidi i u pogledu djelovanja: iako priznaje vrline smjernosti kršćanskih monaha govoreći «oni se ne ohole»,(El-Maide, 82), iako hvali ljude koje «kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju, molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju», (En-Nur,37) Bog u Kur'anu podsjeća (El-Hadid, 27) da nije propisan monaški život. Naprotiv, On je postavio čovjeka za «Svoga zastupnika na Zemlji»,(El-Bekare, 30) kako bi, na svoju odgovornost i svojim djelovanjem ostvario Allahove nakane na Zemlji. Za muslimana, kontemplacija je trenutak akcije.
Sufizam ima svoj izvor u Kur'anu
Princip sufizma je šehadet, to jest očitovanje islamskog vjerovanja: "Nema boga osim Allaha". To znači da je samo Apsolutni apsolutan, da je sve ostalo relativno. Jedino je Bog realan.
Ovdje također treba izbjeći jednu besmislicu: ako se kaže da je Bog sve, to ne znači da je sve Bog. Nema panteizma u viziji sufija. Naprotiv, Bog je ono što nedostaje svakoj stvari da bi bila Sve. Svaka stvar je realna samo po svome odnosu prema Bogu. Odvojena od njega ona je samo obična iluzija, a ne bit. To ni u kom slučaju ne znači da se Bog svodi samo na obični zbir bića, pa i kad bi se on produžavao u beskonačnost. To, dakle, nema nikakve veze s panteizmom, koji neprestano raste izmedu konačnog i beskonačnog.
Govoreći o tim odnosima između onoga što je potpuno realno i onoga što je relativno realno, trojica zastupnika na ispravnom putu, Poslanikovih ashaba, rekli su:
- Ebu Bekr: "Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio Boga ispred nje."
- Omer: "Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio i Boga istovremeno."
- Osman: "Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio Boga iza nje."
Samo je Bog stvaran (realan). Svaka stvar koja postoji samo je Njegov znak koji Ga označava. Svaka stvar ima svoj uzrok i svoj kraj: «Sve je od Allaha» (E-Nisa, 78) i «sve se Njemu vraća.» (Junus, 56) «On je prvi i posljednji, vidljivi i nevidljivi, i On zna sve.» (El-Hadid, 3) Sufizam je komentar Kur'ana, način kako ga se čita, a naročito kako se živi.
Pošto ne postoji nikakva zajednička mjera izmedu čovjeka i Boga, pošto je Bog transcendentan, da ne bi bio zamišljen u liku čovjeka, On mu se može obraćati samo alegorijama, kao što čovjek može govoriti samo pomoću metafora. To je prvi uvjet i mogućnost objave, to jest silaska vječnosti u vrijeme.
Kao što se svijet ne zaustavlja na granicama stvari koje, van sebe, nisu ništa drugo nego znakovi Božiji. To isključuje bukvalno čitanje i zahtijeva, naprotiv, istraživanje unutrašnjeg smisla, mimo jezika, koji su samo historijski, i mimo riječi, koje su samo simbolične.
Sufizam je trenutak kada čovjek postane svjestan da mu je «Bog udahnuo Svoj Duh» (El-Hidžr, 29, Es-Sedžde, 9, Sad, 72), da samo od Boga crpi snagu da pobijedi: «Nisi ti bacio strijele kad si ih bacio, nego ih je Allah bacio.»(El-Enfal, 17)
Jedan Poslanikov hadis izvrsno izražava tu bit sufizma: "Kada Ja zavolim čovjeka', kaže Bog Uzvišeni, Ja sam njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom prihvata i njegova noga kojom hodi." I uvijek taj osnovni momenat da sve dolazi od Boga i da se sve Njemu vraća, (El-Bekare, 156), to je dijastola i sistola muslimanovog srca.
Od Boga sve dolazi, i to je objava.
Bogu se sve vraća, a to je molitva.
Dvostruko i nevidljivo kretanje Boga prema čovjeku i čovjeka prema Bogu.
Objava nas uči da vidimo Boga u svakoj stvari koja je Njegov znak: to može biti neka pojava u prirodi, neki historijski događaj, neko biće koje mi volimo, neki ajet iz Pisma. Sve je znak (ajet). Čitav univerzum je govor koji nam Bog upućuje.
Molitva nije moljenje nego način postojanja: ne prihvatajući samodovoljnost priznati našu ovisnost o Bogu, priznati Njegovu transcendentnost, prisustvo beskonačnoga u konačnome, to jest: ono što je u meni, kao da nije u meni.
Ta molitva traži brisanje sebe kako bismo u sebi ostavili mjesto za Boga. Džunejd je rekao: "Sufizam znači: kada Bog učini da ti umreš u sebi, to čini da bi se rodio u Njemu." A Ebu Jezid el-Bistami: "Kada se Ja izbriše, tada je Bog Svoje vlastito ogledalo u meni." Veliki sufija Ebu Said priča kako mu je jedan njegov učenik rekao: "Ti nam često govoriš o Iblisu, šta je to Iblis?" Ebu Said je odgovorio: "Ja ga dobro poznajem, sreo sam ga i on mi je rekao: Kada kažeš `ja' ti postaješ sličan meni."
Vraćajući se tako svome korijenu, čovjek može izvršiti svoj zadatak zastupnika Božijeg na Zemlji kome je Bog povjerio Božanski nadzor nad svijetom. Džihad je stalni - napor, u odnosu na sebe i na druge, da se na Zemlji ostvare Božija i ljudska prava.
Sufizam, po tome što čovjeku daje svijest o prisustvu Božijem u njemu, o odgovornosti za Božanski red na Zemlji, predstavlja stalni poziv ka vjeri, poziv da se sjećamo Boga u svakom svome činu, kako bi se na svijetu ostvarila Božanska harmonija pravde i mira. Sufizam, to je moment unutrašnjeg vida djelovanja.
Sufizam ne ignorira religioznu praksu, niti aktivnosti u zajednici
Samo izvitopereni oblici sufizma odvraćaju čovjeka od izvršenja vjerskih dužnosti i od akcije. Sufizam nije bijeg. On se ne odvaja od prakse, on je, naprotiv, njena srž. Bez njega, prakticiranje vjerskih obreda u stalnoj je opasnosti da se pretvori u formalizam. Vjerskim obredima sufizam daje puni smisao:
- molitva je u tom slučaju nešto drugo, a ne ritual i gestikulacija, ona je potpuno učešće kompletnog čovjeka, pokretima tijela i duše, pjesma zahvalnica stvorenja koja povezuje svako Božije stvorenje;
- post, to je istovremeno prekid sa svim onim što bi nas okrenulo isključivo prema zemaljskim uživanjima, a to je ujedno i poziv i podsjećanje na siromahe koji gledaju, kao i na ovisnost o Onome Koji raspolaže svim bogatstvima;
- zekat, to je podsjećanje da sva dobra pripadaju samo Bogu, i da, pošto su ljudi braća i pripadaju jedni drugima, niko ne može živjeti eksploatirajući drugoga;
- hadž, to je aktivno prisustvo čitave islamske zajednice i slika unutrašnjeg puta duše prema svome centru, reintegracija dijela u cjelinu.
Sva ta djelatnost, sažeta u očitovanju vjere, nije cilj sam po sebi, nego pripremanje čovjeka da ispuni svoju misiju djelatnog zastupnika. Djelujući ne zbog ličnih interesa, ili zbog interesa svoje uske grupe, nego u službi jedinog Boga, Čiji on Duh sadrži, kao što sadrži u sebi sve razine egzistencije.
To je stroga vizija islama, kakvu zastupaju sufije. Taj čovjek, koji se obavezao da provede volju Božiju na Zemlji i da od svoga vlastitog života načini mjesto manifestacije Božanskog, istovremeno je čovjek kontemplacije i čovjek akcije. Kur'an veli: «Allah neće izmijeniti stanje ljudi dok se oni sami u sebi ne izmijene.» (Er-Ra´d, 2) Gazali ilustrira tu poruku naglašavajući potrebu povezivanja sufizma i aktivnosti. U knjizi Izbavitelj iz zablude (str. 95.), on piše: "Zatim sam prešao na proučavanja sufijskog načina života. On se sastoji u tome da se prizna da su jednako potrebne nauka i djelo. On ide za tim da ukloni lične zapreke.»
Najslavniji primjer te uske povezanosti izme+u kontemplacije i akcije, momenata kontemplacije i aktivnog življenja, predstavlja primjer Abdulkadira, heroja borbe alžirskog naroda protiv Francuske invazije I830. godine. Emir Abdulkadir bio je istovremeno uzoran državnik i sufija, sljedbenik Ibn Arebija.
Eto, to je sufizam, kada se ne uzmu u obzir njegova historijska lutanja i njegove sekte. On je islamu potrebna dimenzija koja ga treba spriječiti da se okameni u formalizmu, u ritualizmu, u doslovnom tumačenju, i da mu pomogne da uvijek nade svoju dušu, svoj život, svoj kreativni duh koji se nalazi na svakoj stranici Kur'ana.
On je dimenzija potrebna islamu kako bi ga spriječila da se zatvori sam u sebe i, nasuprot tome, da pronađe bratski kontinuitet i jedinstvo sa drugim religijama čiju objavu on dovršava. Sufizam je, jednom riječju, faktor potreban da islam ostane živ, da ima dušu, da ostane stvaralački, a ne da se okameni u nostalgiji za prošlošću i u komentiranju komentara od komentara, u doslovnosti i ponavljanjima, dogmatskom formalizmu i samodovoljnosti koja bi ga natraške povela u budućnost.
Svi nesporazumi u vezi sa sufizmom nastali su iz pokušaja da se od njega napravi jedna odvojena struja ili sekta čiji su korijeni navodno izvan islama, vjere Jedinstva, vjere tevhida, da se kontemplacija odvoji od akcije, religiozna praksa od duhovnosti, unutrašnje od vanjskoga, kretanje ka islamskom Bogu od svih objava koje su prethodile i koje teže prema Njemu kao prema svome završetku.
Ibn Haldun u svojoj Mukaddimi (Rasprava o svjetskoj historiji) smješta sufizam u globalnu perspektivu islama: "Sufizam (tasavvuf) je jedan od nastalih oblika poznavanja Zakona (Šerijata). Put koji su slijedile buduće sufije uvijek je smatran putem istine i dobrog vladanja, kako od Poslanikovih ashaba, tako i od njihovih neposrednih učenika i njihovih nasljednika. Taj put znači strogo primjenjivanje pobožnosti, dosljedne vjere u Boga, odricanja od ovosvjetske taštine, užitaka, od bogatstva i počasti za kojima teže obični Ijudi, zatim u povremenom povlačenju, daleko od svijeta, kako bi se čovjek posvetio molitvi. Sve to bilo je uobičajeno među Poslanikovim ashabima i među prvim muslimanima.
Počevši od drugog stoljeća po Hidžri (VIII stoljeće po Isau a. s.) težnja za dobrima ovoga svijeta počela je rasti i ljudi su se više okrenli prema zemaljskim užicima. Upravo tada su se sufije počele smatrati ljudima koji teže samo za onim svijetom. Sufije su se odlikovale asketizmom, odricanjem i pobožnošću. Zatim su oni razvili jednu vrstu posebnog duhovnog iskustva: ekstazu. Sufija početnik napreduje od jedne stanice do druge dok se postigne iskustvo o jedinstvu Božijem - tevhidu."
Taj fundamentalni tekst Ibn Halduna omogućuje nam da izbjegnemo zabune i besmislice koje, često, u današnjem islamskom svijetu, izazivaju nepovjerenje prema sufizmu koji je ipak kruna Gazalijeve misli. Prvo, sufizam nije rođen tako što je na islam utjecao kršćanski misticizam, gnosticizam, ili mudrost Indije. Izvor sufizma je u Kur'anu.
Unutrašnje doživljavati Zakon, Šerijat, ne znači odvojiti se od njega, nego naprotiv - živjeti sa dubokom sviješću o njegovom smislu. Sufizam, dakle, ne znači prezir prema prakticiranju vjerskih obreda, nego unutrašnje doživljavanje religije. Sloboda u odnosu na tradiciju nije pobuna protiv nje: ona se sastoji u tome da shvatimo živi smisao religije. Jer sloboda nije samo u tome da možemo reći - ne. Ona znači moć za stvaranjem.
Značajno je da Gazali, u najvišoj tački uspona islama, vidi u sufizmu najviši stepen poznavanja, "četvrti stepen tevhida" (Ihja, T. IV., str. 212): "Četvrti stepen je da u postojanju vidimo samo Jednog Jedinoga: to je kontemplacija pravednika koju sufije zovu "gašenjem od nestajanja u Jedinstvu". To neizrecivo poznavanje može se izraziti samo simbolizmom čija pravila Gazali daje u drugom dijelu svog djela Miškat el-envar jer, kaže on, "ne postoji nijedna stvar na vidljivom svijetu koja ne bi bila simbol skrivenog svijeta".
"Ja sam proveo više od dvije godine u povučenosti i samoći, u duhovnim vježbama i borbi, potpuno predan čišćenju svoje duše, nastojanju da svoje srce učinim sposobnim da primi Boga, prema učenju sufija." (Gazali, El-munkiz min ed-dalal)
Sufizam nije nastao pod utjecajem kršćanskog misticizma
Izmedu sufizma i kršćanskog misticizma postoji fundamentalna razlika: kršćanski misticizam u biti je dijalog sa osobom Isaa preko koga Bog ulazi u život kršćanina. Bez sumnje, Isaova poruka, kao što je to naglašavao Titus Burkhart, otkriva neke aspekte Ibrahimovog monoteizma. Kada on kaže - ako vas neko udari po desnom obrazu, okrenite mu i lijevi - to očevidno nije bukvalna naredba, nego naprotiv alegorija o dobrovoljnom izlasku iz igre kozmičkih akcija i reakcija, čije uzajamne okrutnosti i osvete predstavljaju samo poseban slučaj.
Za muslimana, Isa nije Bog, on nije Riječ koja je postala meso, on je samo veliki Božiji poslanik; Bog se nije utjelovio, on se ne pojavljuje lično: islam naučava da Bog samo objavljuje Svoju Riječ i Svoj Zakon. Zato ne može postojati ona intimnost sa Bogom koja karakterizira najveće kršćanske mistike.
Značilo bi strašno osiromašiti islam kada bi se, pod izgovorom da treba održati netaknutu Božiju trancendenciju, isključio odnos ljubavi izmedu Boga i čovjeka. Sam Kur'an pobija to lažno čistunstvo: «Gospodar je, uistinu, samilostan i pun ljubavi (Vedud)», kazuje nam sura Hud, 90. ajet, što se ponavlja u suri El-Burudž,14. ajet. Čitamo u Kur'anu: «Bog će, sigurno, dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole.» (El-Maide,54) Tačno se određuje koga Bog voli: to su oni «koji vole svog bližnjega i svoju zajednicu, oni koji hrane bijedne, siročad i zarobljenike za ljubav Božiju.» (Ed-Dehr,8)
Skinuvši ljusku sa grčkih filozofskih termina (kao što su supstancija i hipostaza) duboki duh jedinstva Božijeg izrazio je jedan musliman, perzijski sufija Ruzbehan iz Širaza (1128-1209) u svome djelu Jasmin vjernika ljubavi (VII, 197) "Od vremena kad nije svijet postojao, i od vremena kad je svijet nastao, Božije Biće je ljubav, On voli i voljen je."
Bez sumnje, tvrdnja da je Bog ljubav, manje je prisutna u Kur'anu nego u Evanđelju, ali ona ipak tu postoji, i to ne samo zbog toga koliko je mjesta dato Isau i njegovoj objavi, koja je potvrđena, ali ne i ponavljana. Napokon, ako na planu prava Muhammed, a.s., prihvaća običaj odmazde, koji je vladao u predislamskoj Arabiji, Poslanik podsjeća na univerzalnu poruku: osim prava, koje je ukorijenjeno u historiji, postoji nešto drugo, to je moralna obaveza, obaveza koju nam Bog propisuje. Ako čovjek ima iz toga (ranijeg) vremena pravo na odmazdu, on ima dužnost, ako želi biti u Božijoj volji, da posluša vječni nepisani zakon, zakon Isaov, da na zlo odgovori dobrim, kao što i Kur'an kaže u suri El-Kasas, 54. ajet.
Značajno je da se u Kur'anu, mnogo puta poziv na molitvu, gdje čovjek staje pred svog Allaha, povezuje sa ponašanjem čovjeka u odnosu na druge ljude: molitva nije nikada odvojena od čina kojim čovjek stavlja u službu zajednice sva dobra koja mu je Bog podario, što predstavlja najplemenitiju definiciju milosrđa: to nije milostinja, nego poklon od sebe i od onoga što se voli: «Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio onoga što vam je najdraže.» (Alu Imra, 92) Predstavljalo bi pravo osiromašenje kada bi se, ono što su sufije slavile uzdižući ljudsku ljubav, svelo na nivo teofanije, Božanske ljubavi. Ruzbehan iz Širaza također piše: "Radi se samo o jednoj istoj ljubavi, i upravo u knjizi o ljudskoj ljubavi treba učiti pravila o ljubavi prema Bogu" (Jasmin vjernika ljubavi, VII, 160). Dante, u svome Bratstvu vjernika ljubavi putem Beatriče otkriva Boga i čitava njegova poezija fine, idealne ljubavi živjela je od te ostavštine, kojoj je Stendal, u svome traktatu O ljubavi odao najveću počast.
U malo djela svjetske literature ljubav je uzdignuta tako visoko kao što je slučaj sa djelima Ruzbehana iz Širaza - Jasmin vjernika ljubavi; Ahmeda Gazalija (umro 1126.): Slutnje Vjernika ljubavi; Ibn Davuda Isfahanija (umro u Bagdadu 909.) Knjiga o cvijetu; ili pak Golubičina ogrlica Ibn Hazma iz Korodobe (umro 1063.). Tu su i poeme o ljubavi prema Bogu Attara i Rumija, ili poema o ljudskoj ljubavi, kao što je Vis i Ramin od Gorganija, koja podsjeća na Tristana i Izoldu, a pojavila se čitavo stoljeće ranije, i vjerovatno je nju inspirisala. Tu je i roman-poema od Nizmanija, zatim Džamijeva: Medžnun i Lejla, tragedija ludo zaljubljenog, pa onda poeme mnogih sufija, kao što je ona žene iz Basre, Rabije, koja Bogu dovikuje osam stoljeća prije velike svete Tereze od Avile:
Ja Te volim dvjema ljubavima:
ljubavlju koja teži sreći mojoj i
ljubavlju koja je doista dostojna Tebe.
Što se tiče ljubavi za moju sreću,
to je ljubav da ja mislim samo na Tebe
i ni na koga drugog. A što se tiče ljubavi
koja je dostojna Tebe, to je da
koprene padaju i ja Te vidim.
Nikakva slava meni ni zbog jedne
ni zbog druge ljubavi, nego slava Tebi,
i za ovu i za onu.
I sam veliki Gazali, u svome Ihjau, sjećajući se Rabije i Džunejda, posvećuje ljubavi jedno od najljepših poglavlja: Knjigu ljubavi (VIII svezak ovog djela).
Mi smo ovdje daleko od bijednih i usahlih tumačenja (egzegeze) suhoparnih pravnika i teologa, koji najjasnije tekstove Kur'ana izvrću da bi odbacili ljubav jer bi ona narušila apsolutnu transcendentnost Boga. Oni se svim silama trude da glagolu voljeti (ehabbe) oduzmu pravo značenje i da ga shvaćaju u smislu poslušnosti, kada se radi o čovjeku i nagrade, kada se radi o Bogu. Ako je strah od Boga samo strah od kazne, to jest strah od nebeskog žandara, onda strah ne bi predstavljao nikakvu vrlinu, nego kukavičluk. Kao što bi nada u nagradu značila: raditi za lični interes. Bojati se Boga, to znači bojati se da učinimo nešto što Mu se ne sviđa, to jest voljeti Ga.
Evo, tu je opet ta žena, sufija, velika Rabija, iz Basre - na početku one divne alegorije: ona je šetala sa bakljom u jednoj ruci i kablicom vode u drugoj. I govorila je: "Želim da svojom vodom ugasim sve plamenove Džehennema, a da svojom bakljom spalim sve slasti Dženneta, kako bi ljudi sve radili samo iz čiste ljubavi prema Bogu"
Samo ovakva ljubav potvrđuje ljudsku ljubav, ona u sebi nosi znamenje Božanske ljubavi. Voljeti, to znači više voljeti drugoga nego samoga sebe, po cijenu svake žrtve, pa makar to bila i smrt.
Zbog toga, u čitavoj predaji Ibrahimova učenja: jevrejskoj, kršćanskoj ili muslimanskoj, ljubav je uvijek parabola Božanske ljubavi, bilo da se radi o Pjesmi nad pjesmama iz Biblije, o svetoj Terezi od Avile, ili o islamskim sufijama.
Bez sumnje, velika je greška natezati tvrdnju da su veliki učitelji sufizma bili pod utjecajem kršćanstva. Nažalost, kršćanski orijentalisti katkada su podlijegali takvom iskušenju, kao Asin Palacios u Španiji ili Henri Corbin u Francuskoj, u pogledu Ibn Arebija. Djelo Asina Palaciosa nosi uostalom karakterističan i tendenciozan naslov: Kristjanizirani islam. I sam se Massignon angažira u tom smislu svojim djelom Strast El-Halladža.
Ista zapadnjačka koncepcija misticizma navodi Regisa Blanchera da u svome djelu Uvod u Kur'an (str. 258) napiše: "Nikada arapski prorok, kako izgleda, nije upravljao svoju misao prema mistici. Naprotiv, svugdje u Kur'anu nailazimo na strogo odvajanje izmedu bića i Božanstva. Muhammeda nije nikad ni okrznula misao da stvorenje od krvi i mesa, kao što je on, može težiti da se stopi u Bogu."
Kod orijentalista greška se sastoji uvijek u tome da sufizam, čisto islamski fenomen, procjenjuju na osnovu zapadne mistike, usko povezane sa inkarnacijom.
Sufizam ne proistječe iz gnosticizma
Takoder bi bila greška tvrditi da sufizam potječe iz aleksandrijskog gnosticizma. Bez sumnje, isto kao što je islam imao neke veze sa kršćanstvom Antiohije i Sirije, nije bio neosjetljiv prema gnozi Aleksandrije. Vrlo rano halifa El Mensur dao je prevoditi djela grčkih autora. Pod naslovom "Aristotelova teologija" objavljen je komentar tri posljednje Plotinove Eneade. Takoder, prijevod spisa koji se pripisuju Denisu Aeropagitu utjecao je na širenje neoplatonizma u islamu. Isto važi za Knjigu o dobru, pripisivanu Aristotelu, a koja je ustvari izvod iz Elemenata teologije neoplatoničara Prokusa.
Lahko se, dakle, u tekstovima mogu naći tragovi tih prijevoda, ali sufizam nije u krajnjoj liniji platonizam, kao što je to bilo učenje grčkih crkvenih otaca u kršćanstvu. Islamski su tekstovi tumačili neke aspekte platonizma kroz religiozno iskustvo sasvim drugačije od orijentacije platoničara. Ti izvori mogu se lahko identificirati, a oni i omogućuju da se utvrdi raskorak izmedu helenističkih shvatanja odnosa čovjeka prema Bogu i islamskih shvatanja, baziranih na raskidu izmedu shvaćanja i objave.
Sufizam nije nastao iz indijske mudrosti
To je još evidentnije kada se radi o odnosu izmedu sufizma i indijske mudrosti. Naučni doprinosi Indije pojavljuju se od kraja prvoga stoljeća po Hidžri, čak prije prijevoda djela grčkih autora. U tom je doprinosu naročitu ulogu odigrao El-Biruni (973-1030), koji je pratio Mahmuda od Gazine na njegovom vojnom pohodu u Indiju. Biruni je besprijekorno čitao pismo sanskrit. Mudrost Indije muslimani su upoznali iz njegove knjige Provjera indijskih shvaćanja, koja se mogu racionalno prihvatati ili odbaciti.
Meditacije indijskih mudraca bez sumnje su obogatile religiozno iskustvo sufija, ali još više nego gnoza, one se radikalno razlikuju od sufizma: mudrost Indije počiva na punom uvjerenju da čovjek, askezom i odgovarajućim duhovnim vježbama, svojim vlastitim naporima, može postići to da se identificira s Bogom, dok u objavljenim religijama (u judaizmu, kršćanstvu i islamu), to jest semitskim religijama, Bog treba "pružiti ruku" čovjeku, da mu šalje vjerovjesnike, da se prekorači ona provalija do transcendentnosti putem objave, što se ne može postići nikakvom mudrošću.
Razlika je korjenita i u pogledu stvaranja: ono za muslimana nije nešto što jednostavno proistječe iz imanentnog totaliteta. Sufizam nas uči da smo istinski namjesnici Božiji, to jest da smo zaduženi da provodimo Njegovu volju na Zemlji, da učestvujemo u Njegovom stalnom stvaranju. O tom stalnom stvaranju govori se u suri El-`Ankebut, 19. ajet: «Zar oni ne vide kako Allah sve iz ničega stvara? On će to opet učiniti...»
Objava se ne sastoji u produžavanju bilo kakve mudrosti, koja prema konačnom cilju ide savlađujući jedan po jedan cilj. Objava je silazak Božije Riječi prema čovjeku. Ta razlika se također vidi i u pogledu djelovanja: iako priznaje vrline smjernosti kršćanskih monaha govoreći «oni se ne ohole»,(El-Maide, 82), iako hvali ljude koje «kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju, molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju», (En-Nur,37) Bog u Kur'anu podsjeća (El-Hadid, 27) da nije propisan monaški život. Naprotiv, On je postavio čovjeka za «Svoga zastupnika na Zemlji»,(El-Bekare, 30) kako bi, na svoju odgovornost i svojim djelovanjem ostvario Allahove nakane na Zemlji. Za muslimana, kontemplacija je trenutak akcije.
Sufizam ima svoj izvor u Kur'anu
Princip sufizma je šehadet, to jest očitovanje islamskog vjerovanja: "Nema boga osim Allaha". To znači da je samo Apsolutni apsolutan, da je sve ostalo relativno. Jedino je Bog realan.
Ovdje također treba izbjeći jednu besmislicu: ako se kaže da je Bog sve, to ne znači da je sve Bog. Nema panteizma u viziji sufija. Naprotiv, Bog je ono što nedostaje svakoj stvari da bi bila Sve. Svaka stvar je realna samo po svome odnosu prema Bogu. Odvojena od njega ona je samo obična iluzija, a ne bit. To ni u kom slučaju ne znači da se Bog svodi samo na obični zbir bića, pa i kad bi se on produžavao u beskonačnost. To, dakle, nema nikakve veze s panteizmom, koji neprestano raste izmedu konačnog i beskonačnog.
Govoreći o tim odnosima između onoga što je potpuno realno i onoga što je relativno realno, trojica zastupnika na ispravnom putu, Poslanikovih ashaba, rekli su:
- Ebu Bekr: "Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio Boga ispred nje."
- Omer: "Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio i Boga istovremeno."
- Osman: "Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio Boga iza nje."
Samo je Bog stvaran (realan). Svaka stvar koja postoji samo je Njegov znak koji Ga označava. Svaka stvar ima svoj uzrok i svoj kraj: «Sve je od Allaha» (E-Nisa, 78) i «sve se Njemu vraća.» (Junus, 56) «On je prvi i posljednji, vidljivi i nevidljivi, i On zna sve.» (El-Hadid, 3) Sufizam je komentar Kur'ana, način kako ga se čita, a naročito kako se živi.
Pošto ne postoji nikakva zajednička mjera izmedu čovjeka i Boga, pošto je Bog transcendentan, da ne bi bio zamišljen u liku čovjeka, On mu se može obraćati samo alegorijama, kao što čovjek može govoriti samo pomoću metafora. To je prvi uvjet i mogućnost objave, to jest silaska vječnosti u vrijeme.
Kao što se svijet ne zaustavlja na granicama stvari koje, van sebe, nisu ništa drugo nego znakovi Božiji. To isključuje bukvalno čitanje i zahtijeva, naprotiv, istraživanje unutrašnjeg smisla, mimo jezika, koji su samo historijski, i mimo riječi, koje su samo simbolične.
Sufizam je trenutak kada čovjek postane svjestan da mu je «Bog udahnuo Svoj Duh» (El-Hidžr, 29, Es-Sedžde, 9, Sad, 72), da samo od Boga crpi snagu da pobijedi: «Nisi ti bacio strijele kad si ih bacio, nego ih je Allah bacio.»(El-Enfal, 17)
Jedan Poslanikov hadis izvrsno izražava tu bit sufizma: "Kada Ja zavolim čovjeka', kaže Bog Uzvišeni, Ja sam njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom prihvata i njegova noga kojom hodi." I uvijek taj osnovni momenat da sve dolazi od Boga i da se sve Njemu vraća, (El-Bekare, 156), to je dijastola i sistola muslimanovog srca.
Od Boga sve dolazi, i to je objava.
Bogu se sve vraća, a to je molitva.
Dvostruko i nevidljivo kretanje Boga prema čovjeku i čovjeka prema Bogu.
Objava nas uči da vidimo Boga u svakoj stvari koja je Njegov znak: to može biti neka pojava u prirodi, neki historijski događaj, neko biće koje mi volimo, neki ajet iz Pisma. Sve je znak (ajet). Čitav univerzum je govor koji nam Bog upućuje.
Molitva nije moljenje nego način postojanja: ne prihvatajući samodovoljnost priznati našu ovisnost o Bogu, priznati Njegovu transcendentnost, prisustvo beskonačnoga u konačnome, to jest: ono što je u meni, kao da nije u meni.
Ta molitva traži brisanje sebe kako bismo u sebi ostavili mjesto za Boga. Džunejd je rekao: "Sufizam znači: kada Bog učini da ti umreš u sebi, to čini da bi se rodio u Njemu." A Ebu Jezid el-Bistami: "Kada se Ja izbriše, tada je Bog Svoje vlastito ogledalo u meni." Veliki sufija Ebu Said priča kako mu je jedan njegov učenik rekao: "Ti nam često govoriš o Iblisu, šta je to Iblis?" Ebu Said je odgovorio: "Ja ga dobro poznajem, sreo sam ga i on mi je rekao: Kada kažeš `ja' ti postaješ sličan meni."
Vraćajući se tako svome korijenu, čovjek može izvršiti svoj zadatak zastupnika Božijeg na Zemlji kome je Bog povjerio Božanski nadzor nad svijetom. Džihad je stalni - napor, u odnosu na sebe i na druge, da se na Zemlji ostvare Božija i ljudska prava.
Sufizam, po tome što čovjeku daje svijest o prisustvu Božijem u njemu, o odgovornosti za Božanski red na Zemlji, predstavlja stalni poziv ka vjeri, poziv da se sjećamo Boga u svakom svome činu, kako bi se na svijetu ostvarila Božanska harmonija pravde i mira. Sufizam, to je moment unutrašnjeg vida djelovanja.
Sufizam ne ignorira religioznu praksu, niti aktivnosti u zajednici
Samo izvitopereni oblici sufizma odvraćaju čovjeka od izvršenja vjerskih dužnosti i od akcije. Sufizam nije bijeg. On se ne odvaja od prakse, on je, naprotiv, njena srž. Bez njega, prakticiranje vjerskih obreda u stalnoj je opasnosti da se pretvori u formalizam. Vjerskim obredima sufizam daje puni smisao:
- molitva je u tom slučaju nešto drugo, a ne ritual i gestikulacija, ona je potpuno učešće kompletnog čovjeka, pokretima tijela i duše, pjesma zahvalnica stvorenja koja povezuje svako Božije stvorenje;
- post, to je istovremeno prekid sa svim onim što bi nas okrenulo isključivo prema zemaljskim uživanjima, a to je ujedno i poziv i podsjećanje na siromahe koji gledaju, kao i na ovisnost o Onome Koji raspolaže svim bogatstvima;
- zekat, to je podsjećanje da sva dobra pripadaju samo Bogu, i da, pošto su ljudi braća i pripadaju jedni drugima, niko ne može živjeti eksploatirajući drugoga;
- hadž, to je aktivno prisustvo čitave islamske zajednice i slika unutrašnjeg puta duše prema svome centru, reintegracija dijela u cjelinu.
Sva ta djelatnost, sažeta u očitovanju vjere, nije cilj sam po sebi, nego pripremanje čovjeka da ispuni svoju misiju djelatnog zastupnika. Djelujući ne zbog ličnih interesa, ili zbog interesa svoje uske grupe, nego u službi jedinog Boga, Čiji on Duh sadrži, kao što sadrži u sebi sve razine egzistencije.
To je stroga vizija islama, kakvu zastupaju sufije. Taj čovjek, koji se obavezao da provede volju Božiju na Zemlji i da od svoga vlastitog života načini mjesto manifestacije Božanskog, istovremeno je čovjek kontemplacije i čovjek akcije. Kur'an veli: «Allah neće izmijeniti stanje ljudi dok se oni sami u sebi ne izmijene.» (Er-Ra´d, 2) Gazali ilustrira tu poruku naglašavajući potrebu povezivanja sufizma i aktivnosti. U knjizi Izbavitelj iz zablude (str. 95.), on piše: "Zatim sam prešao na proučavanja sufijskog načina života. On se sastoji u tome da se prizna da su jednako potrebne nauka i djelo. On ide za tim da ukloni lične zapreke.»
Najslavniji primjer te uske povezanosti izme+u kontemplacije i akcije, momenata kontemplacije i aktivnog življenja, predstavlja primjer Abdulkadira, heroja borbe alžirskog naroda protiv Francuske invazije I830. godine. Emir Abdulkadir bio je istovremeno uzoran državnik i sufija, sljedbenik Ibn Arebija.
Eto, to je sufizam, kada se ne uzmu u obzir njegova historijska lutanja i njegove sekte. On je islamu potrebna dimenzija koja ga treba spriječiti da se okameni u formalizmu, u ritualizmu, u doslovnom tumačenju, i da mu pomogne da uvijek nade svoju dušu, svoj život, svoj kreativni duh koji se nalazi na svakoj stranici Kur'ana.
On je dimenzija potrebna islamu kako bi ga spriječila da se zatvori sam u sebe i, nasuprot tome, da pronađe bratski kontinuitet i jedinstvo sa drugim religijama čiju objavu on dovršava. Sufizam je, jednom riječju, faktor potreban da islam ostane živ, da ima dušu, da ostane stvaralački, a ne da se okameni u nostalgiji za prošlošću i u komentiranju komentara od komentara, u doslovnosti i ponavljanjima, dogmatskom formalizmu i samodovoljnosti koja bi ga natraške povela u budućnost.
-
addo888
- Posts: 242
- Joined: 15/07/2006 20:42
#75
procitaj jos jednom,nisam "vehabija" nego sunnija i hanefijaTipican post wehabije
Svima nadje neku mahanu, jedino wehabije slijede "pravi" islam
Da ti samo poznajes kakve sve sekte islama postoje po svijetu80% sunnija, plus 10% shija=90% muslimana
Sta je sa preostalih 10%, nije valjda da su wehabije tih 10%?
Nikako ne vjerujem da ih ima toliko
Citao! ponajvise su pokupili iz hinduizma i budizma..od hriscanstva veoma veoma malo.Otkud ti ovo da su sufije izmjesali islam, hinduizam, hriscanstvo i puno toga.
Po njihovom vjerovanju!I jos kazes: "Mnogi od njih i nisu muslimani."
Ko si ti da ocjenjujes ko je musliman a ko nije?
Zar ne pise u Kur'anu da je Allah iznad arsa? gdje pise da je on "Svugdje"?Ako je neko izmijesao islam sa krscanstvom to su onda ucinile wehabije, koji poput krscana vjeruju da Bog ima fizicko tijelo, ruke, noge, oci, trepavice, koljena, podkoljenice itd, da sjedi na tronu (arshu) kojeg premashuje sa po cetiri prsta sa svake strane (ocigledno malo podebeo za taj tron) itd itd poput krscana.
opet kazem,nisam vehabija
Pa onda trazi malo vise jer ja sam to upravbo cuo od sijjeTakodje ne nadjoh na jednom shijskom sajtu da shije: "Smatraju da je melek Dzibirl pogrijesio kad je dao Muhammedu a.s objavu da bude poslanik i da je trebao dati Aliji r.a"
ne to je klasicno sunnitsko vjerovanje koje je opravdanoDali ti je ovo jos wehabijska podvala, ili i sam vjerujes u to?
