Mogu ti reci, da je i mene malo sokiralo to oslovljanje teto kad sam prvi put culaLace wrote:meni je 29...u istim sam kontovima kao i ti
neki dan na klizanju...hrpa djecice...i nakon termina oblacim cipele...a curica ceka da se sklonim pa da ona svoje zavrsi...i govori drugarici koja je sjela: "evo sad ce ova zena ustati"
...drugarica mi umrla od smijeha a meni bas i nije bilo smijesno
a prvi put su me oslovili sa teta...kad sam imala 21...navikni se na to ciko
Medjutim, steknes i takvo iskustvo da jedan ciko od 60-tak godina te oslovi sa djevojko 
A to pravo popravi raspolozenje 
Ja sam mnogo sretnija u tridesetim, nego sto sam to bila u dvadesetim. Vjerovatno su okolnosti drugacije tad i sad. Sad znam gdje sam, samopouzdanija sam, ne nerviraju te neke stvari tako lako i uopste ne razmisljam da starim, tj. ne pricinjava mi poteskoce (mozda ponekad
) Ali, kako u dvadesetim, tako i u tridesetim se uzasno bojim iznenadne smrti Ta me fobija ne napusta...manja je, ali jos uvijek prisutna. I sve nesto kontam, kako li je ljudima koji su vec presli 80-tu, sigurno misle svaki dan na smrt, jer su makar po godinama blizi njoj. Ali izgleda kako covjek stari, pun je dozivaljaja, kako losih, tako i dobrih, i smrt nije vise toliki demon i sve se manje na nju misli. A sto se tice udaje/zenidbe i djece, slicne probleme s pitanjima imaju i oni koji se rano udaju i dobiju djecu
A ja uopste to ne bih zlonamjerno shvatila....mada vjerujem da nervira, ali moze biti da to rade iz brige, jer ne znas sta te sve moze sprijeciti u nakani zasnivanja porodice. Jer iz svog licnog iskustva znam, da sam cekala sa djecom do tridesete, ostala bi mi samo opcija usvajanja. 
ne mogu to izgovoriti a ne sta drugo...e tad mene prpa uhvati kad pocnem razmisljati..iznad 35 povecava se rizik za downov sindrom...razmak izmedju djece 2 godine 
