Forum Klix.ba

Dojazi bona vice

A ti samo.......sklopi oči kad zaželiš da me vidiš..., tada samo sklopi oči i ne brini, ja ću doći...

Nemopj me samo zeznuti pa mi nagurati chilli u usta :D:D Boje Nuteju :D

čili

horns&drums wrote:

mačak u čizmama wrote:fin naziv za temu...a kad se osjećaji povlače kao oseka...

Kad osjecaji odumru? Ima jedna pjesma, postiracu je.

Warlock:

Restless I close my eyes
Can’t sleep at all
Think about my million lies
And think about my life

When darkness takes over
I believe in damnation
Nobody knows my dreams
My fears and all my pain

( die in the night )
I feel the pain tonight
Blood in my eyes

Under the curse
Under the bad curse of nightmares

Tonight it’s time to die
The shadows take me
To the damned in the darkness
Tonight it’s time to die
All my nightmares will come true

Into the darkness
I’m falling with fear
Unholy faces come near

I feel the pain tonight
Blood in my eyes

Under the curse
Under the bad curse of nightmares

Then I am discerning the face of death
Who was always a good friend
Kissing the death
I’m bound to loose my senses
I feel it’s over now
Surrendering to him
It’s over now

Sanjam da te opet slusam kako dises
kako dises dok savija se trava
da me dira tvoja kosa plava
tvoja kosa na mom licu, draga

Sanjam da se opet volimo u klasju
u tom klasju
sto lezi tu pod nama
i da luta tvoja ruka vrela
tvoja ruka preko moga tijela



za mog cilija hihihihi

Kad čovjek voli ženu
Šalje vojske da je traže
Kad čovjek voli ženu
Sam sebe vara sam sebe laže

Kad čovjek voli ženu
Piše joj pjesme i čuva straže
Kad čovjek voli ženu
Na sve je spreman osim da joj kaže

seljak_cojek wrote:Kad čovjek voli ženu
Šalje vojske da je traže
Kad čovjek voli ženu
Sam sebe vara sam sebe laže

Kad čovjek voli ženu
Piše joj pjesme i čuva straže
Kad čovjek voli ženu
Na sve je spreman osim da joj kaže

Svako jutro uz pomisao na tebe mi u ogledalu pokazuje našmijani lik. Uz osmijeh se stvara i beskrajna sreća u grudima i prepuno srce ljubavi. I ta šarena ljubav budi u meni neku čudnu inspiraciju. Čarobnu inspiraciju koju nikada prije nisam osjetila. I tjera me da slikam, ovako ponekad, da prenosim osmijehe i sreću na papir. Bijeli papir, bez ijedne mrlje, jer tvoja ljubav je previše sveta da se nađe na bilo čemu.

I uzimam paletu u ruke. Mješam četkicom boje. Razmišljam o raznim oblicima i mnogobrojnim bojama kojima bih mogla da naslikam svoju ljubav. Tražim već odavno u raznim slikama i kolažima skup onih boja koje je čine, ali nijedan lik iz Rembrantovih slika, niti šarenilo Moneovih radova ne može da dočara moju privrženost tebi.

Upoređujem šareno proljeće. Ne...previše živih boja i previše zelenila. Možda jesen? Malo zagasitije boje, svakako ti više pristaje.
A onda mi se pred očima stvori ona prava kombinacija.
Smeđe sa sitnom, bijelom tačkicom, za sjaj u tvojim očima boje meda.

Mrvicu ružičaste, pomješane sa svijetlo, svijetlo smđjom bojom i još kap žute za tvoju mekanu i kožu.

Žarko crvena preovlađuje u mješavini sa bijelom, slikajući tvoje sočne usne, a čulo dodira golica moje, podsjećajući ih na tvoj poljubac.
I konačno, crna. Crna kao gar, crna kao noć,crna kao ebanovina. Dvije crne linije za tvoje obrve. Malo crne oko usana. I onda čitava bočica za tvoju kosu, koja ti kao veo okružuje čitavo lice.



Na mojoj mapi si istok i zapad,
moj dobar vetar do zvezda i natrag.
Moja kuća, ispod loze,
miris mora s daškom mimoze.
Na mojoj skali od jedan do deset,
ti si bez sumnje bar dvesta pedeset......

U ranom dobu, kada s čeznja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.

U njenoj ruci pun je kondir bio
Sunce... Ja klekoh... I dokle me grije
Njen pogled, ja sam žedan sunca pio.

U duši začuh slatke melodije,
I sve mi sjajem čudesnim zablista,
Milo i toplo, kao nigda prije.

Zavjesa spade... I ljepota čista
Ukaza mi se na svome oltaru,
Pod spletovima lavorova lista.

I ja zatreptah u sreći i žaru.
I vidjeh gdje se gore uzdrhtane
Oblače tiho u duginu šaru.

Pune rubina poviše se grane,
I ko da širok jedan veo sjajni
Pokri visoke grebene i strane...

U ranom dobu, kada s čežnja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.

Od onog časa njezin korak mio
Ja svuda čujem, i sve mislim na nju,
I s njom u srcu nosim svijet cio...

Noću, kad mjesec topi se po granju,
Ona mi dođe na doksat ko neki
Šum tajni. Mirno, u čudnom treptanju,

Uza me sjedne, i njen veo meki
Šušti uz moje bokore doksatne,
Ko srebrn šušanj zvijezda daleki’.

Puna dobrote tihe, blagodatne,
Pruži mi ruku i ko sestra prava
Priča mi svoje pripovjesti zlatne...

Znaš li zvuk harfe kada podrhtava
Od slatke čežnje? Tako dršćem i ja
Na svaki glas joj do razdanka plava...

Aleksa Šantić

eto, bellice

Kažu da se brineš i da strepiš,
koji će me jadi snaći danas,
dal' će neko pogledat me krivo,
da li mogu mirno sniti noćas.

Nemaj straha, umiri se draga
od utvare to ti srce zebe
tako, ipak, propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

A ja i dalje živim, sve po starom.
Ja sam prvu ljubav prebolio davno.
Ako kažeš ko je sada ljubi,
nemoj stara, nemoj reći glasno.

Piši stara mati
o svemu što ponekad te boli.
Ko ti umorno lice gleda?
Ko te tješi kada ti to treba?


Bolero

SUNCICA_SA wrote:eto, bellice

Hvala Sunčice....
Kad sam bila mala često sam bila u Mostaru kod tetke i uvijek sam bosa hodala po kaldrmi i zamišljala da je Emina napisana baš za mene....

Još uvijek volim hodati bosa po Mostarskom kamenu, ali znaam Emina nije napisana za mene ...ali Šantića i dalje volim kao i prije....

Hvala još jednom Sunčice moja...

A meni hvala?

Volim te uvijek i kad se budis
I kad na licu sminke nemas
I kad si ljuta i kad se cudis
I kad bez mene na ples se spremas.

Uvijek te volim, hocu da znas
Volim te, ne znam kako da odolim
U svakom slucaju te volim
U svakom slucaju te volim.

Volim te kad si blijeda i sjetna
I kada bore imas na licu
Volim te kad si divlja i sretna
I kad u ruci drzis pticu.

Kad nista neces da mi das
Volim te, ne znam kako da odolim
U svakom slucaju te volim
U svakom slucaju te volim.

Volim te uvijek, cak i tada
Kad ne volim te, kad si sama
Kad vecer pada iznad grada
Volim te kad se pravis dama.

Kad ne volis me kao sada
U tome i jest zivot nas
U svakom slucaju te volim
U svakom slucaju te volim.

L. Paljetak

Horns, tebi ovo...

Na mojoj mapi si istok i zapad,
moj dobar vetar do zvezda i natrag.
Moja kuća, ispod loze,
miris mora s daškom mimoze.
Na mojoj skali od jedan do deset,
ti si bez sumnje bar dvesta pedeset.....
i ovo....

Fortuno, duso moja. Brzo da ti napisem da te volim dok nam novopecheni modach nije pobrisao

Izgleda da ima komplex, sto li Boze... :D:D:D:D

hornito, ja da sam moderator, prvog bih te sprzio


helem, volim i ja vas

Ljubavi moja ova tema se zove kad osjećaji navale ko plima....a ti pišeš o osjećajima....moderator onda očito ima problema...ako ovo obrise.
I ja tebe volim....

Forte, nicam nacao luzu, moze li lilian?

horns&drums wrote:Fortuno, duso moja. Brzo da ti napisem da te volim dok nam novopecheni modach nije pobrisao

Izgleda da ima komplex, sto li Boze... :D:D:D:D

!? ja jesam novopeceni moderator ali ne pobrisah nista niti imam razlog

Ok black, sorry


Forte, naucio sam voziti avion

I dobro ti to ide Horns, a ja ću ti odati jednu tajnu....

Postoji mjesto gdje je sutra danas, a danas juče... gdje je vječito proljeće
i nikada nije hladno...gdje je bol nepoznata riječ...gdje je ljubav osjećaj koji nikada ne prestaje...gdje se pije iz čaše ljubav,i a jede se zrak to je najljepše mjesto na čitavom svijetu.... gdje noć i dan prolaze nezapaženo gdje suze teku samo zbog sreće i radosti...gdje misli nisu zle i opake.
OH, kako mi je drago da sam našla to mjesto... neki ga traže cijeli život neki ga traže i dva,ali kada ga nađu tamo provode ostatak vječnosti, jer to je mjesto mira i spokoja..
to je...

...za mene tvoj zagrljaj....

Vjeruj u ljubav
jer ljubav je sve;
vjeruj u ljubav
ne živi bez nje
Vjeruj u ljubav
i sačuvaj nju;
vjeruj u ljubav
u dobru i zlu.

Daj mi svoju ruku sad
naka ljubav veže nas,
daj mi svoju ruku sad
kao rijedak cvijet.
Daj mi svoju ruku sad
- prava ljubav je uz nas -
nek nas vodi
u sretniji svijet.

Daj mi svoju ruku sad
naka ljubav veže nas,
daj mi svoju ruku sad
kao rijedak cvijet.
Daj mi svoju ruku sad
- prava ljubav je uz nas -
ona može
promjeniti svijet.

Cuvam

Jednom davno sam pronašla ključ na dnu svoga srca.
Bio je to jedan od onih velikih, starih ključeva, koji izgledaju kao da mogu otvoriti sva vrata ovoga svijeta. Naizgled jednolik, ali sa tananim, skrivenim zupcima na kraju. I neobičnim rezom na dršci. Meni nepoznat simbol probudio je znatiželju i ja sam poželjela da otkrijem koju odaju otvara ovaj ključ.
Počela sam prvo da istražujem preostale komore moga srca.
Prvi pokušaj je bio bezuspješan. Okrenula sam se na drugu stranu i ponovo pokušala. Ključ je ušao sa lakoćom i vrata su se sama otvorila. Provirila sam unutra i naišla na stari raspored. Sve složeno i na svom mjestu. Ništa naročito što bi privuklo posebnu pažnju.
Zamislila sam se.
Zašto bih trebala ključ da otvorim svoje srce, kada već znam šta je u njemu?
Danima se ovo pitanje vrtilo u mojoj glavi i na sve naćine sam pokušavala da odgonetnem zagonetku. Ipak, odgovor nije dolazio. Pitala sam slučajne prolaznike, čitala znakove pored puta, tumačila objašnjenja u starim, prašnjavim knjigama...
Sve dok mi jednog dana nije sinulo. Kockice su se složile same od sebe i odjednom sam shvatila da možda postoji još jedna slična ključaonica za koju će ovaj ključ da bude savršen.
Ali gdje je naći? I odakle početi?
Lutala sam godinama. Tražila. Zagledala svaku bravu sa ključaonicom. Od jednog srca do drugog. Od jednih vrata do drugih. Svako je bilo dosta slično. Neko je imalo iste boje, neko isti oblik. Čak su i ključaonice izgledale skoro identično, ali kada bih pokušala da ih otključam, nailazila sam na neuspjeh. Svaka je imala po jedan ili dva ista dijela, ali potpuna jednolikost se činila nemogućom.
Ipak, nisam odustajala.
Upravo ta komplikovanost je bila čar cijele situacije i neprekidno sam pothranjivala svoju radoznalost sa njom. Traganje je i dalje trajalo.
Ponekad, ali samo na tren, bih se zaustavila i osjetila trag umora na duši. Bili su to oni momenti slabosti, kada bih iscrpljena poželjela samo kratke trenutke odmora i pitala se do kada će to traganje da traje. Ipak, moja volja nikada nije splasnula. Jer, u dubini duše, znala sam da me na kraju puta čeka uspjeh. Da sve u životu ima svoju svrhu i da se sve dešava sa razlogom.
Tumarajući tako prašnjavom stazom, ugledah nedaleko zid. Visok, taman, prekriven bršljenom.
Iako se iznenada stvorio ispred mene, sada se pružao, činilo se, u beskonačnost. Osjetila sam lagano uzbuđenje, osjećajući da taj zid nije nešto sasvim obično i da za toliku visinu i nedostupnost mora da postoji razlog.
Potražila sam vrata.
Uzalud.
Podigla sam svaki list, svaku grančicu. Opipavala svaki centimetar naizgled hladnog kamena.
Ništa. Ali upravo ta neizvjesnost i neobičnost je bila ono što je podstaklo još veću radoznalost i motivisalo me da budem upornija. Šta li se to nalazilo iza tog zida što je trebalo biti toliko skriveno?
Nakon još jedne dugotrajne potrage, kada sam već i sama mislila da mi je duša uspavana, uspjela sam da nabasam na nešto što je ličilo na mali otvor. Približila sam se i uskliknula od uzbuđenja!
Na vratima sam ugledala onaj isti, već pomenuti simbol. Srce mi je igralo dok sam se polako približavala sa ključicem u ruci. Polako sam ga, zatvorenih očiju, stavila u otvor na bravi i duboko udahnula.
Savršena harmonija.
I zastadoh. Šta sad?
Stajala sam pred njima, dvoumeći se.
Osjetila sam odjednom nevjerovatnu energiju i milion pitanja je odjednom zaposjelo svaku ćeliju moga uma: Da li ću tu naći ono što sam tražila? Da li će se čitav trud isplatiti? Šta ako se pokajem? Šta onda činiti i kuda dalje?...
Podigoh pogled i iznad vrata ugledah čudan rukopis. Skinula sam prašinu i pročitala:
„Odgovor ćeš naći samo ako u potpunosti otvoriš i onu posljednju odaju svoga srca ovim ključem”.
Da li sam drhtala od straha ili je to bilo samo uzbuđenje pred nepoznatim?
Jedna strana mene je toliko željela da se prepusti, da se bez razmišljala izgubi u vrtlogu želja, nadanja i snova, ali ponovo sam osjetila još veći strah. Nesigurnost.
Šta ako se razočaram?
Dugo sam, ukočena, gledala ispred sebe, ne usuđujući se da pogledam pravo, no pažnju mi je privukla šarena tačkica koja je skakutala u mom vidokrugu. Krajičkom oka, spazila sam i svjetlost koja se tankom linijom prikazivala kroz odskrinuta vrata. Još uvijek se premišljajuci, počela sam polako da dižem glavu. Kao da me je neka nevidljiva sila vukla prema čitavoj slici, osjetila sam lagano kako se i posljednji komadić ledene neodlučnosti topi i u potpunosti predaje.
Gurnula sam vrata i napravila prvi korak.
U tom momentu ugledala sam oči. Tamne i duboke. Prišla sam bliže, da otkrijem šta se to krije u sjajnoj tačkici njegovih zjenica.
I osjetih toplinu. Osjetih razumijevanje i sreću. Osjetih strast, ljubav i ispunjenost.
Trenutak vrijedan čitavog traganja i razlog za život.
Potpuna spokojnost.
Potpuni mir....