Forum Klix.ba

Chill. Your family is as dysfunctional as any other.

Cipele. U uglu. Na počivalistu za odbačene. Zaboravile su poodavno svoj ulašteni gizdav hod. Prašnjav, dotrajao demode oduvijek je znao da sve linije kretanja gospodara nisu ni bila kretanja. Stajale su u opsjeni hoda i raspadale se skupa s njim. On, u svom uglu ,možda, još vjeruje da postoje druge cipele što znaju hodati izvan granica. Crne cipele , pak, znaju da će se vratiti reciklirane u iste korake drugog gospodara i da će, kada postanu nastamba za kiše, ponovo doći u svoj ugao, na počivalište za odbačene.

Sonata.Sa prozora zgrade preko puta vidim oči djeteta. Oči koje stare. Pogled će mu se zamrznuti za okno i ostati u malom staklenom kvadratu života. U mom životu, preko puta, dogorijeva cigareta. Dim, sjenke, prsti maestra i trag mastila na zimskom pismu. Posljednje izgubljene pahulje sa klavirskim zvucima bijesno se razbijaju o staklena okna na nepomičnim liku djeteta. Nestaju. Bazdi noć u truplima ugašenih cigareta.
Sve se stišaje. Sjenke pospale po polutamnim kutovima sobe. Akordi isakapali niz zidove i kao živi, koračajući oko mene, umorno pospali. Nebo se sklupčilo u svoje sivilo. Dječaka, s očima koje stare, u polumraku pustoši više ne mogu vidjeti. Umorni, beskrvni i stvarni život gluho kunja u svojoj dosadi. U mraku traju još jedino modre riječi zimskog pisma.


http://rapidshare.com/files/3455697/fre ... t.mp3.html

Šta je sve vidio Alen dok je sa metkom u stomaku umirao negdje ispod Đokinog tornja?

Možda je vidio dojku sa smeđom bradavicom kako mu se primiče licu i gladno otvorio usta?
Ili tatu kako ga doziva i pruža mu ruke, a stalno se čučeći izmiče unazad?
Ili mamu kako sjedi tati na stomaku, ljulja se i uzdiše?
Svoj prvi bicikl?
Crne i crvene zastave ispred Skenderije i red ljudi koji se pomiče prema tebeloj knjizi što je stajala ispred Titove slike obilježene crnom trakom u ćošku.
Ko može reći da nije vidio i lisičije lice Smiljka Šagolja kako izvještava sa Zbora radnih ljudi održanog povodom prebačaja plana u nekom poljoprivrednom kombinatu u Lištici?
Možda Davora kako plače sakriven u nužniku nakon što je pobjegao od nekoliko dječaka iz razreda što su ga na velikom odmoru pratili i za njim na vikali; Peder, pedeeer!?
Djevojačke, tek ponikle grudi prvi put kroz rupicu na vratima ženske svlačionice prije časa fizičkog?
Je li vidio ukipljene ljude na Titovoj ulici i čuo sirenu petoga maja u tri i pet?
Ili sve petice u svom svjedočanstvu?
A na televiziji Papetov dribling i presudni gol Siniše Mihailovića sa utakmice Jugoslavija-Španija na svjetskom prvenstvu u Italiji 1990.?
Vidio je asfalt kao m,u skače prema licu kada je izgubio ravnotežu na skateboardu kojim se bio zakačio za smetljarski kamion?
I lebdeći trotoar nakon što je prvi put pušio marihuanu?
Koliko ih je još vidjelo Milana Mladenovića s gitarom na stageu Doma mladih kako pjeva Ovo je zemlja za nas?
A koliko maskirane muškarce u crnim uniformama sa šahovnicama na rukavima koji su zaustavili autobus za Sarajevo u blizini Prozora marta ‘92., uperili puške u putnike i zatražili od njih novac? Da li je stariji gospodin koji je sjedio nekoliko sjedišta iza vozača na to ustao i rekao; Ja sam Hrvat!, a jedan od maskiranih odgovorio; A ovo je pljačka!?
Je li Rus, lokalni jalijaš, zbilja nakon duge ulične borbe skupa sa odjeljenjem specijalaca upao u policijsku stanicu koju su bili zauzeli Beli orlovi? Je li digao Hekler iznad glave i kroz smijeh viknuo; Vidi, jebo te, oslobađam od četnika stanicu u kojoj su mi svakog mjeseca bar po jednom bubrege odbijali!!!? Ili se Alenu samo pričinilo?
I je li istog Rusa vidio mrtvog nakon što ga je sin od sestre udario nožem u vrat zbog žene od brata, tačno u mjesto gdje je imao istetovirano ovdje me koljite? A da li se poslije zaista sjetio Marquesove rečenice koja kaže da život ponekad oponaša lošu književnost?
Da li je plakao dok je gledao zapaljene nebodere na Trgu Pere Kosorića kao
kiklopske baklje pobodene u tlo usred grada? Da li je više plakao zbog patriotske pjesme koja je tada bila hit što je pjevao Kemica, klinac iz komšiluka, stupajući gore dole po stepenicama nego zbog požara samog?
Vidje li i Softu, drskog mašinbravara, kako prijeti Sućeski, svom prijeratnom šefu, a tad potčinjenom vojniku; Šta je, fukaro, tebe treba rastavit’, pa od el-profila izvarit...nije ti ovo Energoinvest...
Mladena, svog jarana, kako preciznim udarcem nogom u glavu sa bicikla obara kolovođu nekoliko mangupa iz susjednog nebodera što su prijetili svakome kome su smjeli u “njihovom rejonu” koji je krenuo da poravna račune nakon što ga je Dura, drugi jaran, pred svima prebio?
A komplikovani zadatak iz statike u svesci pred sobom?
Da li mu se i Azra, dok je prolazila njegovom ulicom blistava kao da je Sunce jednim snopom posebno izabranih zraka osvijetlilo samo nju, takođe pričinila?
Je li vidio i zapis u svom dnevniku: 03.12.1994, Čemerska planina, z/o 3. bat. 101. bbr. Ovdje nema ništa osim šume, snijega, čistog zraka, dobre vode (jebo mjesta gdje samo to dvoje valja) i šest sati hodanja (minimum) do Breze, blatnjave bosanske selendre gdje ni socijala više ne pali. Sinoć sam spavao pod vedrim nebom. Jutros sam pišao krv.?
Je li poslije dugo vremena vidio mnoštvo poznatih likova u Slozi, 14.01.1995 na Rock under siege koncertu i band Protest kao svira pjesmu Sarajevo feeling?
Je li Tijanino lice sklopljenih očiju i rastvorenih usana dok su vodili ljubav na krevetu njegovih roditelja samo slika zalutala iz mašte?
Mladena, Šahketa i Edu kako sjede na fontani u velikom parku i raspravljaju koji je album Sepulture bolji?
Plamen na ustima puške okrenute mu u stomak kojoj je pijani Velija petljao oko zatvarača puške pred bajtom na Treskavici kad je izasao da rafolm obavijesti nebo da je potpisan mir u Daytonu?
Ili je stigao vidjeti kako se mjesec gasi kao da je neko pritisnuo nebeski prekidač?
Ali koga je sve to još boli kurac?

Kad smo vec kod ovog,procitao sam Kafkina "Pisma" i "Pisma Mileni" i "Rani Andric" Miroslava Karaulca.

Praktična kabala Eliezer Papo

Prije petnaestak godina zafrkavanje na telefon još uvijek je bilo nepresušni izvor anegdota. Kao i svaka igra - i zafrkavanje na telefon ima svoja pravila - a jedno od njih je da ne možete lično zvati osobu koju poznajete. – Istovremeno, zafrkavanje osoba koje uopšte ne poznajete daleko je manje interesantno. Uvijek inventivan "delikventni" duh pronašao je sljedeće rješenje: nekoliko prijatelja zasjednu na nekoliko aparata spojenih na istu liniju. Svako predlaže po neku žrtvu – a izvođač radova je uvijek neko koga rečena žrtva ne poznaje. Time se dobija mogućnost uživanja u reakcijama poznate osobe, mogućnost upravljanja razgovorom (jer izvođaču u svakom trenutku možete dati neki novi šlagvort usmjeren na zbunjivanje žrtve kojoj, naravno, nije jasno otkud bi nepoznati pozivatelj mogao posjedovati toliko informacija o njenom ili njegovom životu) – a da pri tom cijela igra ne bude onemogućena ili dovedena u pitanje otkrivanjem identiteta napadača.

U rečeno vrijeme dok ljudi još nisu otkrili da ni ubijanje nije znatno komplikovanije od zezanja na telefon ove je igra bila prilično rasprostranjena – i, unatoč poricanju, igrali su je svi uzrasti - iako je, bez sumne, najrasprostranjenija bila među tzv. školskom omladinom. Jedna moja dobra prijateljica je, iz meni nepoznatih razloga, za žrtvu odabrala V s kojim se inače godinama poznavala i družila. Izvođač radova sam naravno trebao biti ja koga rečeni V nije poznavao. Danima smo ga zvali na telefon u bilo koje doba dana i noći. Ja sam vodio razgovor – dok su na druga dva aparata žrtvobirateljka i još jedna njena prijateljica umirale od smijeha. Jedno od uputstava za razgovor koje sam dobio od radonaručiteljke bilo je da pravim različite gramatičke greške - jer rečeni je gospodin bio jezikoljubac koji je oštro reagovao na svako skrnavljenje jezika. Moram priznati da sam lično bio iznenađen da neko koga u dva ujutru probudite rečenicom: Đe si V - evo cijelo vrijeme mislimo na tebe – umjesto prigodne psovke zbog prekinutog sna radije pohrli u zaštitu jezika tvrdnjom: ne kaže se cijelo vrijeme nego svo vrijeme, ne može vrijeme biti cijelo... itd. itd. – sve u tom stilu.

Prošlo je otad nekoliko mjeseci (i sad se više i ne sjećam da li smo u međuvremenu pronašli nove žrtve, odrasli – ili je igra izašla iz mode) – i ja sam cijelu epizodu sa V već dobrano zaboravio. Jedan dan, zvoni telefon. Javljam se.

Dobar dan.
Dobar dan.
Jeste vi taj i taj?
Jesam.
Htio sam da vam postavim nekoliko pitanja vezanih za kabalu. – Naime, ja sam od jedne dobre prijateljice čuo da se vi bavite kabalom - što je meni, moram priznati zvučalo malo do umjereno nevjerovatno – mislim, da se neko tako mlad bavi...

Sjela cica na kolica, došla maca na vratanca – mislim u sebi. Sad se meni neko navadio na kosti...

S kim razgovaram? – pitam.
Nije bitno. – odgovara glas koji, što je najgore (otstupanje od pravila u svakoj igri zbunjuje), zvuči poznato.
Ko je prijateljica?- pitam. - Vidim poznaje me – pokušavam da budem kul.
Recimo da trenutno ni to nije važno. Mene bi, sad za sad, zapravo, zanimalo da mi kažete da li se uistinu bavite kabalom i da li ste ikada čuli za praktičnu kabalu...

Obraćao mi se u drugom licu množine iako je znao koliko imam godina. Konstrukcija njegovih rečenica bila je malo preutegnuta za sarajevske standarde. I ton i stil su mi se odnekud činili poznatim. U jednom trenutku mi sinu:

V – uzviknuh – vi ste V.

S druge strane potpuna tišina. Tajac.

Koja glupost – mislim u sebi – zezati me posredstvom osobe koju sam ja do juče zezao. Sad sam bio definitivno siguran da se radilo o V. Uz to, bio sam ubijeđen i da na drugom aparatu naša zajednička prijateljica prisluškuje razgovor.

U to iskreno zbunjen glas sa druge strane keže:

Da, ali, zapravo kako ste znali? Mislim, kako ste mogli znati...
Praktična kabala – odgovaram shodno svom ubjeđenju da se radi u zezanciji.

V treskom spušta slušalicu.

Sutradan dolazim u opštinu. Na vratima kacelarije se mimoilazim s čovjekom koji žurnim korakom izlazi iz opštine. Ulazim u kancelariju. Prijateljica (po mom ubjeđenju naručiteljica mog posljednjeg telefonskog okršaja) pita me:

Majke ti šta si uradio V?
Ne razumijem! – odgovaram, a u sebi mislim znači opredijelila se za taktiku napad je najbolja odbrana.
Neki dan je on nešto spomenuo kabalu. Ja mu kažem da imam jednog prijatelja koji je dosta čitao na tu temu - i dam mu tvoj broj. Sad je svratio na kafu, u to ti ulaziš, vidim te kroz staklo i kažem mu: e ovo je onaj moj prijatelj o kom sam ti pričala. On skoči k'o oparen i izađe bez zdravo. Ni kafu nije popio.

Ispričam joj cijelu priču. Prvo mi nije vjerovala – a onda je počela grohotom da se smije.

Poslije izvjesnog vremena sjedio sam s njom i sa V negdje u kafani. Siti smo se ispričali. Nastavili smo da se srećemo u gradu i po katkad razmjenimo koju riječ. Nikad nisam smogao snage da mu otkrijem kako zafrkancija utiče na razvijanje mističnih sposobnosti...

© Eliezer Papo

evo ko zna engleski jedna radnicka... http://www.newyorker.com/printables/fic ... fi_fiction

PISMO DRAGOJ

Draga,

Znas da su veze u prekidu pa te ne mogu nazvati iako bih dao sve na svijetu da ti cujem glas. Zato ti i pisem ovo pismo. Kao sto vidis, ja sam dobro. Istina, malo sam smrsao jer slabo jedem, jebiga nema se. Sumadijska papanija jos uvijek puca po nama. Neki dan mi je ufurao rafal u stan te je jedan metak nakon sto je probio ormar, probio i onu moju kosulju koju si mi kupila za rodjendan. I mozes mislit, bas na lijevoj strani, kroz srce. Bas mi zao bilo. Nek je ziva glava. Kupit ces mi novu kad sve ovo prestane i kad se vratis kuci. Neki dan kad sam isao po vodu, sretoh ti prijateljicu iz srednje skole. Pogodi koju!? Mikicu, bona! Bas se obradovala kad me vidjela. Pita za tebe, kako si, kako ti je... Rekla joj je Roza da je cula da si u Zagrebu, da si nastavila studirati. Rozoj je poginuo brat. Kaze Mikica da se nije patio. Granata pala, i na mjestu mrtav. Jebiga stara, zajebano je ovdje.
Nije me strah smrti i pogibije. Strah me da se ne desi, a da te ne vidim jos jednom. Pozelio sam te. Nedostajes mi. Cesto se sjetim svih trenutaka koje smo provodili zajedno. U tim trenutcima zaboravim da puca, da je rat, da ljudi ginu... Prepustim se lavini sjecanja i mastam o tome kako cemo opet biti skupa kad sve ovo stane. Evo vidis i sama, na ovom malom komadicu papira vise nema mjesta da ti pisem. Bas su mali ovi papirici Crvenog Krsta. Ili ja imam puno toga da ti kazem!?
Ljubim te bas kao onda kad smo sjedili na klupi na Otoci i sanjali nas san. Cuvaj mi se ljubavi i pisi. VT.

Nazalost, bilo je to njegovo posljednje napisano pismo.

Jonx

Ženske sise postoje da bi se u njih buljilo! Nemojte to, pobogu, pokušati promijeniti! Toga su svjesne i druge žene, pa nose kratke maijce, dekolteiće i dekoltelčine, često su bez grudnjaka, lamataju sa sisama kao Carla Del Ponte kad dođe u posjet nekoj zemlji na brdovitom Balkanu. Da, kojim slučajem, Bog nije želio dati ženama sise, vjerojatno ih one ne bi ni imale. A mi, muškarci, gledali bi ženama u oči, recimo. Drugo, udane gospođe, a to je još uvijek pod točkom jedan, muškarac koji gleda u tuđe ženske sise ista ga ta slika neodoljivo podsjeća na rano djetinjstvo, dakle dok je još kao dijete sisao kako bi preživio. Znači, s druge strane tu su i rane uspomene iz mladosti. Stoga vodite računa da si ne nabacimo neki kompleks iz tog doba. Netko je jednom rekao, sigurno peder!, da se u malim ženskim grudima nalazi veliko srce. Ja pak tvrdim da svaka ima veliko srce, samo je treba ljubazno pitati.

Naučite se pravilima ponašanja s wc školjkom! Ta odrasle ste osobe i tvrdite da smo ravnopravni u svemu! Ako je daska dole, dignite ju gore. Za potrebe školjke nama je potrebno da daska bude gore, a vama dole. Mi vama nikada ne prigovaramo kad ostavite dasku dole, zar ne? Jednostavno je dignemo. Nismo ludi zalijevati pločice, dasku, kadu… i poslije s wc papirom brisati popišano. Vama je puno lakše jer vi u sjedećem položaju obavite sve nužne radnje. Mi stojimo i ciljamo na jedno oko. S drugim zažmirimo a kroz ono otvoreno nišanimo. Ako je daska dole, onda je meta u koju gađamo šira i puno preglednija.

Subota - sport i sportska kladionica, druženje s prijateljima uz pivo ili gemišt, ili jednostavno u ležećem položaju razmišljati zašto smo se, dođavola, oženili; zašto mi nismo žene; je li ona mala s posla udana... Dakle, promijeniti tu našu naviku je kao da promijenite zakon plime i oseke. Zapitajte se samo čemu tražite druženja subotom? Zar se ne družimo i previše ostalim danima? Bog se odmarao u nedjelju, mi jadnici tražimo barem subotu. Dovoljno je što nedjeljom idemo na ručak kod naših punica ili one dođu kod nas. Zar to nije već dovoljna božja kazna? Zato vas molimo, ne budite toliki sadisti prema nama.

Šoping NIJE sport. I ne, mi nikada to nećemo misliti drugačije. Možda vama obilazak dućana stvara zadovoljstvo, ali nama muškarcima ne. Osim ako ne kupujemo sportsku opremu, pornografske časopise i slične, muškarcima neophodne, stvari. Zar niste naučile u onim španjolskim sapunicama kako muškarci ne vole odijevati haljine; eventualno ih mogu skidati – ali ne sa sebe. Najbolje niti s vlastitih supruga. Draže ste nam ovako odjevene. Puno draže.

ROBERT ROKLICER

Meni je ova prica super, samo mi je žao cuke kojem je djecak svezao kamen oko vrata i bacio ga u rijeku.


ZAŠTO JE MASTURBACIJA VAŽNA


Imam dvanaest godina. Javila mi se mama iz Njemačke i rekla, alo ja sam tvoja mama, ti me se ne sjećaš jer me još nisi vidio. Baka mi je rekla, za koji se kurac dereš, nemaš samo ti mamu. Otišao sam u zahod i izdrko. Prvi put je bilo okej. Drugi put onako, ni dobro, ni loše.

Imam trinaest godina. Umrla mi je sestra. Bila je tri godine mlađa od mene. Kad su je nosili u mrtvačnicu neko je reko da mi to nije prava sestra, nego da je usvojena. Onda je neko reko da su i njezini umrli od leukemije. Nisam nikad čuo za leukemiju. Za sidu jesam. Pomislio sam da bih i ja mogao dobiti leukemiju. To me rastužilo. Otišo sam iza garaže i cmizdrio. Onda mi je palo na pamet da dva dana nisam drko. Izdrko sam po drvima za ogrjev. Bilo je okej, iako sam cijelo vrijeme plakao zbog leukemije i sestre.

Imam petnaest godina. Drkam pune tri godine. Nije mi dosadilo, a neke stvari jesu. Dosadio mi je, recimo, moj pas Bobi. Dosadilo mi je to što ga moram svaki dan šetati. Bobi puno sere za jednog psa. Onda ga ja šetam kraj potoka. Potok je u to doba dubok. Zavezo sam Bobiju kamen za ogrlicu. Onda sam ga gurnuo s mosta. Nije bilo lako jer Bobi ne voli vodu. Htio me je ugristi, ali sam ga nogom opalio po njušci. Bobi je brzo potonuo. Ja sam otišo na drugi kraj potoka i izdrko. Rutinski i profesionalno.

Imam dvadeset godina. Bio sam na pregledu za vojsku. Doktor je reko da se skinem i dignem jaja. Skinuo sam se i digo jaja. Onda je reko da to ponovim. Ja sam ponovio. Onda je doktor navukao gumenu rukavicu i rekao da se naguzim. Ja sam se naguzio. Gurnuo mi je prst u šupak i okretao ga po guzici. Boljelo je, ali sam šutio. Kad je izvukao prst iz mog šupka rekao mi je da pričekam. Izišao je van. Ponovno se vratio s još jednim doktorom koji je rekao da se naguzim. Pito sam, jel mogu, za promjenu, ja njima gurnut prst u šupak. Nisu pristali. To sam skužio kad je onaj prvi reko da ne zajebavam. Naguzio sam se i drugi je doktor ponovio jebanje moje guzice. Onda su rekli da se obučem. I da imam rak testisa. Rekli su da ne moram ići u vojsku. Što je bila radosna vijest. Loša vijest je bila da više ne smijem drkati. Barem ne do ponedjeljka dok me ne operiraju. Nisam izdržo. Izdrko sam, s grizodušjem, istu večer uz HTV dnevnik.

Imam dvadeset i dvije godine. I nemam jaja. Nemam ni kosu. Uz malo sreće doživit ću dvadeset i treću. Mada se doktori klade u suprotno. Nemam jaja, a ipak još drkam. Iako to više nije isto. Tješi me da ni seks s istom ženom ne bi bio doživljaj nakon deset godina. Moja ruka je ostala ista. I tehnika. Samo jaja nedostaju.
Jebi ga, netko je jednom rekao da ni drkanje nije što je nekad bilo. A nekad je bilo svega… Tako bar kažu.

Jedno od mojih proljeća...(last letter of Vedran B.)



I to se proljeće vuklo sporo, kao egzotična istočnjačka karavana, a ja sam strepio da će uskoro od nekuda, kao u svim crno bijelim filmovima, iskočiti razbojnici i raštrkati sve ove dane kao prosute klikere. Ona je voljela proljeće u našem gradu. Grlila je procvjetale lipe i ozelenjele platane, čini mi se s većom ljubavlju, nego što je u vrelim ljetnim noćima grlila mene, sakrivena toplim mrakom i hukom rijeke. Kotrljali smo osmjehe Korzom kao što mala djeca kotrljaju grudvu u snijegu koja postaje sve veća i veća. Bože, kako smo samo važni, sami sebi bili. Vjerovali smo u ljubav. Otkrili smo ju i vjerovali smo u nju. Bili smo u svom svijetu, u kojem nismo ni primjećivali ludilo koje se uvuklo u te iste ulice kojim je odzvanjao naš smijeh, između tih istih platana koje je ona grlila a ja nožićem urezivao naša imena. Nismo primjetili ludilo koje se uvuklo u glave ljudi. A to ludilo potvrdio je spomenuti razbojnik s početka priče, i sa vrha planine, upotrijebivši granatu umjesto pečata. Time je ludilo postalo službenom religijom u našem carstvu.
Ja nisam volio Proljeća... Nisam ih uopće volio...
Pitala me tih dana šta sanjam... Pod dekom, u podrumu zgrade. Držeći me za ruku. Štrecajući svaki put kad udari blizu. Priznajem da sam ostao zatečen. Rekao sam, da sanjam nju... Nas sanjam, rekao sam... Nasmiješila se samo, nije kazala nista... Negdje, na trećem spratu, kod komšinice Mile, pod salvom metaka, lomio se kineski porculan. Pripila se uz mene. Nismo se više stidjeli ni komšinica, koji čak ni pod granatama ne odustaju od ženskih brbljarija. Sjećam se da osam dana nismo izašli iz podruma. Pitala me hoću li je odvesti odavde. Hoću, obećao sam joj, i sam vjerujući u to. Na dan kada je naša zgrada tri puta pogođena, ja sam otišao u bolnicu. Bio sam jedini koji tamo leži radi slijepog crijeva. Gotovo da me bilo stid, što i ja nisam ranjen. U posjete je dolazio jedino stari, jer baš i nije bilo neko vrijeme za šetnjice po gradu. Pitao sam ga za nju. Slagao mi je nešto i dao komad papira. ''Čitaj noćas, ako bude struje'' – stari je čudno izgledao neobrijan i umoran. Pismo sam otvorio pod slabim bolničkim svjetlom. Nasmiješio sam se kad sam vidio da je napisano crvenom bojicom. Valjda u podrumu nema ni jedna olovka. Oči su mi letjele preko dobro znanog rukopisa i iz mene je jednostavno počeo izlaziti glas. Nekontrolirano i jako. Urlao sam da se orila bolnica. Čitav grad je postao moj urlik. Suze nisam osjećao. Bol je presjekla glas. Sestra je dotrčala. Rana se otvorila. Konci popucali. Avion je već sigurno poletio. I sletio. Na Heatrow. Možda samo ja znam koliko je suza odavde do Londona?
Nisam trebao čitati oproštajna pisma da saznam razloge zašto pobjeći iz grada po kojem padaju kiše vrelog čelika. Dobro sam ih znao. A ona, se jadna pravdala što bježi na sigurno i lijepo mjesto. Ostavila pramen kose. U pismu. Ostavila dio sebe. U meni. Pod mojim noktima. Nosio sam ga dugo oko vrata u nekom medaljonu. Onda su valjda kiše isprale i mene. Mostarske kiše. Više nije bilo podruma, više nije bilo granata. Nisam mogao živjeti u toj prošlosti. A i nije to bila neka prošlost da se živi u njoj.
A ona?
Nju sam sreo nekog sasvim drugog proljeća...
Ili...
Ona me srela nekog sasvim drugog proljeća...
Pitala me šta sanjam...


lSlile su se bar dvije Neretve kiše i dvije Sahare vrućina otkad smo progovorili posljednje riječi. Otupile nam oštrice jezika, doblii smo koje kilo, koju godinu...stariji smo, važniji, ponosniji...
Primio sam zadnje pismo iz Londona. Kažeš da se ne sjećaš kako izgleda sunce. Kažeš da ne možeš naći Mostar tamo u tim kišnim ulicama. I ta kiša, kažeš, nemiriše ko mostarska.
Otkud tvoje pismo?
Zar još pamtiš moje adrese? Brojeve?
Piše da me se ponekad sjetiš...
Noći u skloništu? Rat je bona odavno gotov, mogla si koji put doći da vidiš da smo i mi sad Europa. Puno Europljana...Talijana, Francuza, Nijemaca i Španjolaca...Doduše, ovi novi turisti nosaju uniforme, ali su ok. Tu i tamo ih raja zakamenjaju, izgađaju jajima, ali ne vejruj BBC-u,nismo mi ksenofobi i šovinisti. Rasisti? Ma kakvi?
Bila ti je stara neki dan na sabiranju. Ona i moja još uvijek tabire iste teme, te poskupio majdonos, te kava, te ovo, ono...Uvijek znaju ko je umro i od čega. O lošim stvarima stalno pričaju, ali navikli smo više na njih...
Oplače ti stara vazda jedno minut za tobom...
što bona ne dođeš malo radi nje...
Evo, sad te i ja malo poželio, otkad sam primio ono pismo, sve mi nešto otoplilo oko srca. Nisam pismo od '95 primio. Sve nešto sada ovi mailovi, nema čari dok ne čekaš tjedan, dva ovaj komad papira.
Ne traži Mostar gore, nećeš ga naći. Kažeš skupo gore? Rekla bi tebi tvoja stara odmah, da je patlidžan sigura skuplji nego gore.
Jelde, ti i ja smo nekako najviše strahovali, a najviše voljeli biti jedno kraj drugog u onom podrumu. Sjećam se jednom, nije dva dana rokalo, a stara ne da vani. A ja ti čuo negdje glas... I kontam što bi bilo dobro da sad jedna, dvije...onako radi reda. Hehhe, nije im mnogo trebalo.
I ono kad nas je tvoj pokojni stari provalio da se držimo za ruke...zemljo otvori se!!!
Ma daj, nemoj da te nagovaram, dođi malo.
Sačekat će London i tebe nekih par tjedana. Dođi da mlo zaustavimo vrijeme. Čudno, nisam te vidio toliko godina, a unaprijed mogu pogoditi sva mjesta gdje bi išli. I šta bi radili...pa da, nemamo više 15?
Ne traži gore Mostar, nećeš ga naći...
Prva ljubavi...ne kaže se džaba da prva ljubav nema zaborava. Jest, jest, laž bi bila da ti kažem da te volim, ali ostalo te pod mojim noktima. Tek toliko da znam o čemu misliš kada zagrmi, kada lije... A gore uvijek, kažeš lije.
Šta ima veze imam li curu? Nemam, al eto... Nemam pojma. Tvojoj staroj kažem da imam, pa ko zna šta ti ona još nalaže...
Lafo će tebi smetat to što imaš momka gore?
Dođi i ne traži Mostar gore...