Dragi Bosanci i Hercegovci!
Naša Bosna je od davnina.
Spominjala se mnogo prije svake Jugoslavije.
Jezikom bosanskim, služio se naš narod odvajkada.
Svaki narod koji na prostorima BiH život življaše, koji ne dođe niotkuda, jer oduvijek tu bijaše,
koji se po svome izboru bogu moljaše, koji još od Rimljana i Ilira svoju davninu tu ukorijeni, služio se njime.
Služio se dugo tim jezikom, jezikom bosanskim, koji se nikako i nikad drugačije i nije smio,
niti mogao nazvati, do tako, kako mu ime naroda njegovih ili naroda
njegovog, i ime Bosne vode, i ime Bosne zemlje, odredi i kaza.
Spominjalo se u zapisima sa putešestvija mnogih putnika koji davno našim krajevima prolazaše,
da narod s prostora naših, bosanskim jezikom govori.
Jezikom, koji, po tome sudeći, nema prava na zaborav.
Njime može da se služi svatko, tko, ili ko, ga nauči, ili tko to poželi.
Ali mu u ime nitko, ili niko, ne smije dirati.
Stotinama se godina u Bosni taj jezik nazivao jezikom bosanskim.
Otkad je postao, bio, i ostao, treba da bude, i biće, jezik bosanski, naroda bosanskog.
Ako se, međutim, neko među nama Bosancima i Hercegovcima boji, stidi, ili tome slično,
jezik kojim govori, nazvati jezikom bosanskim, to u novije vrijeme nije ništa novo i nije nikakvo čudo.
Jer je i jezik bosanski imao svoje dušmane, koji su sve činili da mu se ime ugasi.
Kada vlastiti jezik više ne budemo zvali njegovim vlastitim imenom, bićemo neko drugi.
A kada više ne znaš ko si, onda više nisi ništa, onda te nema.
Pa onda doista bude onako, kako to drugi hoće: Da nestaneš, da te nema!
Biti Bosanac katolik, ili Bosanac pravoslavni, ili Bosanac musliman, to znači, i jest,
biti ono što jesi i što si oduvijek bio, jer nisi niotkud došao, jer si u Bosni postao, i ostao.
To ne smije izazvati nimalo nelagodnosti, a pogotovu ne, stida, a ni u kojem slučaju,
trunku mržnje, zbog toga što iste vjere nismo.
Vjeru smo izabrali, a narod smo oduvijek bili, narod bosanski,
pa ako hoćete, i Bošnjački!
Ko pri svemu ovome druge primisli ima, samom je sebi ljuti tajni neprijatelj.
Čovjek je svjesno biće, i prema svojoj svijesti i savjesti mora biti odgovoran...
Otvoriti knjigu postanja svoga, nije sramota. Jer oni, što iza nas ostaju, ili što iza nas dolaze,
pitaju o svemu i donose sud o svemu...pa i o nama, koji smo mogli sve učiniti da pravo bude.
Vrijeme je sudija...u vremenu treba opstati i ostati.
Bez sumnji i strahova.
Beč, 01.10.2005
ferhadija
