ti toozla... ko da nisi iz bosne...Toozla wrote:...kakva ba povijest/historija....praznina wrote: A povijest/historija!
....ako ima jedna drzava onda ima i jedna povijest/historija.....
evo ti iz zadnjeg broja dana. vidi uzasa...
izvinjavam se sto je dugacak tekst, ali eto, da vidimo sta nam djeca uce... i kako uce... i da se zapitamo... gdje to vodi...
Jedna duša a nas troje
Ovo je jedina zemlja sa tri biografije. I to vrlo različite. Dani ukazuju na tri udžbenika istorije/historije/povijesti za 8., odnosno 9. razred osnovne škole, na osnovu kojih djeca uče da mrze sve što ne pripada njihovom nacionalnom toru
Autor: Amer Obradović
Kažu da je pisanje historije šejtanski posao. To je nauka za koju se tvrdi da je pišu pobjednici, podložna je mitovima, iskrivljavanju činjenica, idealna za buđenja nacionalnih strasti… Kako onda tek nazvati "heroje" koji se usude napisati udžbenik historije u zemlji u kojoj nema pobjednika, gdje je obrazovanje prvo podijeljeno na dva entiteta i Distrikt Brčko, pa onda u Federaciji na još deset kantona, a i u tih deset se različito pristupa istom problemu?
Bez balije, ustaše i četnika U BiH ima škola gdje djeca istih godina, samo u različitim razredima (najčešće na različitim spratovima), uče po dijametralno suprotnim programima. I pored toga što je međunarodna zajednica prije koju godinu flomasterom precrtala riječi koje bi mogle vrijeđati druge, poput: agresija, pljačkaški rat, razbojništvo, četnik, balija, ustaša… razlike su i dalje najveće u grupi tzv. nacionalnih predmeta, gdje prednjači historija, jal istorija, iliti povijest. Evo, recimo, šta djeca u osmom razredu osnovne škole, odnosno devetom u RS-u, uče iz udžbenika istorije/historije/povijesti na Dobrinji IV, Dobrinji III i u Kiseljaku.
Već u prvim časovima na Dobrinji IV nastavnici, koji predaju iz udžbenika za 9. razred osnovne škole autora Ranka Pejića, o počecima Prvog svjetskog rata đacima će reći: "Član organizacije Mlada Bosna, gimnazijalac Gavrilo Princip, metkom iz pištolja pogodio je Franca Ferdinanda. Drugi metak, namijenjen generalu Oskaru Poćoreku, pogodio je Ferdinandovu suprugu Sofiju. Austro-Ugarska je za atentat optužila Srbiju, iako nije imala ni jedan dokaz da je srpska vlada znala za atentat."
Samo stotinjak metara dalje, preko entitetske granice, na Dobrinji III, djeca koja uče po drugom programu, po udžbeniku Muhameda Ganibegovića, koji je izdala "Svjetlost", o Sarajevskom atentatu saznat će: "Austro-Ugarska je iskoristila taj teroristički čin kao povod za obračun sa Srbijom", a Ganibegovićeve kolege Zijad Šehić i Zvjezdana Marčić-Matošović, koji su napisali udžbenik za drugu izdavačku kuću - "Sarajevo Publishing" - zabilježili su: "Atentat je izvršio Gavrilo Princip uz pomoć ostalih pripadnika Mlade Bosne, čiju su nacionalnu revolucionarnu djelatnost podupirale organizacije iz Srbije."
Autori Hrvoje Matković, Božo Goluža i Ivica Šarac u Povijesti za osmi razred, na čijoj je naslovnici Most dr. Franje Tuđmana u Čapljini (!?), vješto su izbjegli Gavrilovu historijsku ulogu, te o atentatu samo šturo pišu.
No, ovaj trio raspisao se odmah u sljedećem poglavlju - "o krvoproliću na Trgu bana Jelačića, stranačko-političkom grupiranju Hrvata, hrvatskoj politici u borbi protiv centralizma i velikosrpskog hegemonizma". Citirane su Radićeve rečenice: "Mi hoćemo hrvatsku seljačku republiku, a Srbi ako hoće kraljevinu, neka im bude njihov kralj blagoslovljen, naka si ga imaju."
Uroše, kako su nam ubili kralja? Djeca od "historičara" Pejića, s druge strane, detaljno uče o atentatu na Aleksandra Karađorđevića 1934. u Marseilleu, u Francuskoj, koji su organizirale ustaška i makedonska politička emigracija: "Organizatori atentata su vođa ustaša Ante Pavelić i neki političari iz Mađarske, Njemačke i Italije, kojima nije odgovarala kraljeva miroljubiva politika i prijateljstvo između Jugoslavije i Francuske. Ubistvo našeg kralja dokaz je pojačane agresivne politike fašističkih snaga u Evropi. Kralj Aleksandar je bio prva žrtva fašizma." Sve liči na scenarij po kojem malena srpska djeca u jednoj epizodi Nadrealista u vrtiću "Složna braća" pitaju nastavnika: "Uroše, kako su nam ubili kralja?", a Uroš odgovara: "Podlo i mučki!"
Spomenuti hrvatski trio potvrđuje da je kralja ubila "ustaška emigracija" i ni riječi više o atentatu, no, o onom drugom, u Narodnoj skupštini 1928. na Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka postoje čitava poglavlja. Čak su napisali podatak da je u pogrebnoj povorci Pavla Radića i Đure Basaričeka "nošeno 250 vijenaca".
Djeca, pak, ni iz Ganibegovićeve niti iz historije koju potpisuju Šehić i Marčić-Matošović ne mogu naučiti ništa o prilično nerazjašnjenoj smrti Mehmeda Spahe, dugogodišnjeg lidera JMO-a, 1939. godine u Beogradu - vjerovatno da se ne bi zasjenio prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne BiH. O Sporazumu Cvetković-Maček iz 1939., Ganibegović piše: "Sporazum i rješavanje 'hrvatskog pitanja' izvedeni su na račun Bosne i Hercegovine, a posebno bosanskih Muslimana." Opet, djeca u Kiseljaku neće, od nastavnika koji predaju po "hrvatskom" programu, o tom sporazumu čuti niti jedne ružne riječi - govori se da je bilo protivnika među Srbima, među muslimanima, pa i Hrvatima, ali se konstatira da je "Banovina Hrvatska bila uspostavljena na područjima u kojima živi hrvatski narod unutar jugoslavenske države". A Pejić učenike u RS-u podučava: "Sporazum Cvetković-Maček faktički je stvorio Hrvatsku državu."
Ko je počeo rat? Josipa Broza Tita, Antu Pavelića, Dražu Mihailovića i Drugi svjetski rat svaki od autora tretira iz nacionalnog ugla: drugi su zločinci - mi smo žrtve. Kao da je sve pisano pod parolom: "Njima njihovi, a nama naši!" Nova historija je također posebna "poslastica". U poglavlju Rat u BiH i nastanak RS-a, Pejić tvrdi da su se "SDA i HDZ udružile u razbijanju Jugoslavije", a o izdvajanju BiH iz Jugoslavije piše: "Početkom 1992. je muslimansko (bošnjačko) i hrvatsko vođstvo, bez pristanka i učešća srpskog naroda, provelo referendum na kojem se relativna većina hrvatskih i muslimanskih glasača izjasnila za izdvajanje BiH iz Jugoslavije u samostalnu državu. Već 12. aprila 1992. godine stiglo je, na iznenađenje srpskog naroda, njeno međunarodno priznanje i počeo je rat." Bez riječi o Srebrenici, Sarajevu, Trnopolju…
Sa zapadne strane veliča se Franjo Tuđman, kao osoba koja je bila osnovica za snažan "otpor sve grubljim nasrtajima srpskog šovinizma presezanja na hrvatske prostore", pravda se "Herceg-Bosna": "U osnivačkim aktima HZ HB i HVO nema separatističkih tendencija." Bez riječi o Dretelju, Vranici, Starom mostu…
Ganibegovićeva historija, kao i historija čiji su autori Šehić i Marčić-Matošović, završava se 22. majem 1992., kada je RBiH primljena u UN. Bez riječi o Srebrenici, Dretelju, Kazanima…
Valjda je ovdje tako, historija je nauka koja ima rok trajanja - pred svaki rat se počne mijenjati, u ratu (čast izuzecima) služi i kao opako oružje, a nakon sukoba sredstvo za očuvanje ratnih tekovina. Povijesne istine ne smiju biti ničiji ćeif. Jer će nam se opet "razbiti o glavu".
Dubravko Lovrenović, historičar
Mi smo čisti autsajderi historije
DANI: Kako je moguće da se Gavrilo Princip u jednoj zemlji u tri udžbenika tretira različito, tako da jedni imaju viziju da je heroj, drugi da je zločinac, a treći terorista?
LOVRENOVIĆ: Posljednjih devet godina sam na različite načine involviran u problematiku oko udžbenika. Bio sam recenzent, radio sam u Ministarstvu obrazovanja kulture i sporta FBiH, kada smo pokrenuli akciju izrade udžbenika, dakle bio sam uključen u pravljenje nastavnog plana i programa. Ovo što vi govorite o Principu, a takvih primjera ima još, potvrđuje samo nešto što smo dijagnosticirali u toku rata, a to je jedna nimalo vesela, nimalo optimistična slika da je Bosna i Hercegovina zemlja sa tri biografije. I to vrlo različite biografije u smislu tumačenja njene bliže ili dalje prošlosti. Sjećam se jednog skupa 1994. u Akademiji nauka i umjetnosti BiH: tada je situacija, uprkos ratu, izgledala optimističnija nego danas. Od tada je prošlo 11 godina, znači nekoliko generacija prošlo je kroz školske klupe, u kojima se tu djecu učilo na jedan rigidniji način, danas možda malo suptilniji, ali u svakom slučaju: da onaj tamo, preko brda, u drugom gradu, entitetu, njegov je prirodni neprijatelj. A održavanje tog neprijateljstva zapravo predstavlja jednu vrstu prirodnog stanja. Evo, ova priča oko sukoba navijača u Zenici, ona izlazi iz konteksta nacionalnog. Ta priča govori o tome da nacionalno nije kriterij, nego da postoje i unutarentitetska neprijateljstva. To je, blago rečeno, neka vrsta konkurencije, koja svoj izraz dobija u nasilju. Tvrdim da djeca koja se školuju na ovakvim udžbenicima dobijaju, a znam to iz prakse, jednu vrstu agresije koju interpretacije koje vi spominjete pothranjuju.
DANI: Da, "naš kralj Aleksandar je bio prva žrtva fašizma"…
LOVRENOVIĆ: Upravo tako, riječ "naš" zapravo dešifrira o čemu se radi. Dakle, postoji naša, nacionalna, narodna… historija. I svi ostali su došljaci, odnosno neprijatelji. Sve ostalo je strano, nešto što treba eliminirati iz moje svijesti. Drugim riječima, radi se o nepostojanju elementarnih znanstvenih, a onda, paralelno, etičkih kriterija. Kod nas nije uopće uspostavljen kriterij povijesne istine. Kad bih ja ustanovljavao, sjetio bih se jedne misli koju je izrekao jedan veliki historičar, medievalist Mark Bloch. On je rekao: "Ne, ne postoji historija Francuske, nego postoji samo historija Evrope. Ne, ne postoji ni historija Evrope, postoji samo historija svijeta." Ako ćemo sa te najviše moguće platforme posmatrati ove naše lokalne historije, ili, bolje rečeno, jednu historiju u kojoj postoje različiti tokovi, onda bismo na taj način mogli doći do univerzalnih historijskih istina. Po mom sudu, jedna od njih jeste da smo svi mi ovdje žrtve evropske i svjetske historije. Ta teza može djelovati pesimistično, međutim ja mislim da to ona nije, jer iz te teze, ako bismo je dalje pravilno razrađivali, mislim da se može roditi ono što se zove univerzalna historijska svijest. Rekao bih čak odbrambena historijska svijest. Protiv nas samih, kao takvih, unutar ovih naših krugova i onda prema vani.
DANI: Znači, moguće je pomiriti naše tri historije, moguće je u jednoj knjizi za svu djecu pisati o četnicima, partizanima i ustašama…
LOVRENOVIĆ: Naravno da je moguće. Mi se moramo suočiti sa mistifikacijama. Mi smo čisti autsajderi historije, samo potrošni materijal historije. Mi bismo iz te pozicije morali definirati našu poziciju i krenuti u taj posao o kojem vi govorite - napraviti jednu subverzivnu historiju, ogoliti je do same kosti. Treba demistificirati i partizane, i četnike, i ustaše… Onda bismo za jedno kratko vrijeme došli do jedne jako iskristalizirane slike. Naravno, u našim okolnostima, u kojima caruje politički primitivizam, ideologija, u našem pretpolitičkom stanju, gdje se ljudi organiziraju na principu vjere i nacije, neko će mi reći da je to nemoguće. Treba nam politička dekontaminacija, pa bi onda za nekih tri mjeseca bilo vrlo jednostavno napisati udžbenik po kojem bi historija umjesto oružja postala naše oruđe.
DANI: U udžbenicima se govori i o minulom ratu u BiH. Bi li bilo pametno staviti neku vrstu moratorija na pisanje o tome, nešto što su uradili Francuzi i Nijemci nakon Drugog svjetskog rata?
LOVRENOVIĆ: To bi moglo biti jedno od mogućih rješenja. Međutim, to ne bi napravilo stvarni pomak u smislu nečega što bi nazvali približavanje istini. Ja sam za drugo rješenje: ja bih učenicima u udžbenicima ponudio jednu golu kronologiju rata, ne bih davao nikakva objašnjenja, jer bi se to moglo vratiti poput bumeranga.
Drugi svjetski rat
Izdajnici i(li) cvijeće
O Drugom svjetskom ratu kosmički se nespojivo govori. Stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) je jedna od škakljivijih povijesnih tema za ovdašnje autore. Pejić učenicima ovako predstavlja tradicionalno hrvatsko gostoprimstvo prilikom dolaska njemačke vojske u Zagreb: "Njemačke jedinice su ušle u Zagreb 10. aprila 1941. godine. Zagrepčani su ih dočekali s cvijećem i častili ih raznim đakonijama… Za srpski i miroljubivi jugoslovenski narod to je bio početak patnji, stradanja i genocida." U knjizi Zijada Šehića i Zvjezdane Marčić-Matošović o Pavelićevoj tvorevini se kaže: "Pod udar ustaškog terora došli su, osim Srba, i Hrvati. Muslimani su proglašeni za 'izdajnike hrvatskog naroda'." A o četnicima pišu: "Na području jugoistočne Bosne i Sandžaka četnici su nastojali da realizuju jedan od strateških ciljeva ostvarenja 'homogene Srbije', potpunim čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne od muslimana i Hrvata."
Djeca u Kiseljaku, Busovači, Međugorju… naučit će kako su "ustaške vlasti progonile političke protivnike, a među njima i pristaše HSS-a koji je nisu prihvaćali i odbijali su suradnju sa njom." U istom udžbeniku se govori kako se u NDH "kultura oslobodila pritisaka jugoslavenske države", a o ustaškim žrtvama se kaže: "Računa se da je u Jasenovcu ubijeno oko 48.000 Srba i nekoliko tisuća Židova. Tu je stradao i jedan broj Roma, Hrvata i ostalih"! U Pejićevoj knjizi, pak, piše: "Ustaše su se pokazali kao nacionalisti, šovinisti i čak rasisti. Govorili su da na teritoriji NDH mogu živjeti samo Hrvati i muslimani (Bošnjaci), koje su zvali hrvatskim cvijećem, a BiH dušom i srcem Hrvatske", a broj žrtava je znatno drugačiji nego u druga dva udžbenika: "Samo u Jasenovcu je stradalo 700.000 Srba, Jevreja, Roma i drugih antifašista."
Pejić Dražu Mihailovića tretira ovako: "…sa grupom oficira je otišao u šume Ravne gore da u pogodno vrijeme počne borbu protiv okupatora. (…) Draža je smatrao da borbu treba početi kada fašizam bude uzmicao na glavnim frontovima." Ganibegović konstatira drugačije: "Pred četničkom kamom nestajala su mnoga sela. Ovaj do tada neviđeni genocid nad nevinim stanovništvom odnio je preko sto hiljada života." U Povijesti za 8. razred nisu zaobiđena nedjela četnika: "Provodeći teror nad Hrvatima, a i nad Muslimanima, namjeravali su stvoriti čista srpska područja i učvrstiti velikosrpsku prevlast u obnovljenoj Jugoslaviji." Matković, Goluža i Šarac posebnu pažnju su obratili i na "partizanske zločine u krajevima odakle su regrutirani vojnici NDH, gdje su partizani vršili veliki teror, ubojstva i pljačke", te Bleiburg.
