Znam da ce vas ovaj clanak sokirati, ali evo ga, pa razmislite koliko samo zla ima u svijetu i u nama, i cemu sve napusteno dijete moze biti izlozeno. (Ovo je samo vrh ledene sante, poslije je u istom domu za nezbrinutu djecu otkriveno jos stosta: od pedofila, do trgovaca drogom).
Dnevnik užasa iz Brezovice:
"Domar Mario Barlović silovao je retardiranog Miroslava V. (13) u kotlovnici, a za nagradu mu je dao da vozi crveni bicikl"
Pisala: Slavica Lukić
Jelena Brajša, voditeljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, ovih je dana s treskom spustila rolete na svojim prozorima i navukla zasune na kućnim vratima. Medijima je poručila da će s njima ubuduće komunicirati samo preko svoga odvjetnika. Novine koje su proteklih godina na desecima stranica tkale priču o njoj kao najvećoj živoj samaritanki Hrvatske, nesebičnoj majci odbačene i zlosretne djece, utjelovljenju nepresušne kršćanske ljubavi i energije, nedavno je bijesno nazvala “gomilom laži”.
INDICIJE
Potvrde li se tijekom pokrenute istrage indicije da je osobno zataškala najmanje jedan slučaj seksualnog zlostavljanja dječaka, štićenika Caritsova doma u Brezovici, u dobi od devet do trinaest godine, od strane domara toga doma, njezina samaritanska javna slika na kojoj se sada pojavila prva pukotina mogla bi se sasuti u komadiće. Potvrde li se te mučne sumnje, kao i tvrdnje da je istraga 2003. pod njezinim utjecajem zataškana, rasvijetlit će se još jedan hrvatski fenomen - nevidljiv, ali moćan utjecaj crkvenih krugova na najosjetljivije državne službe.
Globus raspolaže iskazom što ga je 13. lipnja ove godine bivša djelatnica Doma dala u Policijskoj upravi zagrebačkoj, iz koje je bjelodano da su Jelena Brajša i Nino Žganec, tadašnji državni tajnik Minstarstva rada i socijalne skrbi, još u veljači 1999. bili vrlo detaljno upoznati sa slučajevima seksualnog zlostavljanja u domu Brezovica.
OTPUŠTANJE
U domu je, prema svjedočenju bivših zaposlenika te ustanove u istrazi, odluke o zapošljavanju i otpuštanju donosila isključivo Jelena Brajša. Domar Mario Barlović radio je u Dječjem domu Brezovica od njegova osnutka 1994. godine. Osim poslova održavanja doma, Barloviću je bila povjerena i još jedna duanost koja će se pokazati kobna za više štićenika toga doma. Na raspolaganju je imao novac koji je djeci služio za izvanredne potrebe, kao što su izleti i kupnja sitnica za školu. Po iskazu bivše djelatnice Doma, Barlović je bio arogantan i bahat i nije se libio ni pred djecom izreći primjedbe na njezin račun. Većina zaposlenih u Brezovici njega je, međutim, smatrala šarmantnim i zabavnim.
Bivša zaposlenica kaže da je, nakon svog dolaska u Brezovicu, bila osupnuta niskom naobrazbom osoba kojima je Brajša povjerila odgoj te djece. Bile su to mahom žene izbjegle iz BiH, s osnovnom i srednjom školom. Nakon dugih pregovora uspjela je uvjeriti Brajšu da zaposli nekolicinu stučnjaka: defektologa, psihologa i pedagoga, osposobljenih za rad s djecom.
Bivša djelatnica kaže da su je dvije psihologinje brezovičkog doma upozorile 18. siječnja 1999. da se neka djeca neprimjereno ponašaju u seksualnom smislu, što je za njih bio znak da za takav obrazac ponašanja imaju uzor u nekoj starijoj osobi. Tom su prilikom naročito isticale trinaestogodišnjega štićenika, dječaka s lakšom mentalnom retardacijom koji je pohađao šesti razred osnovne škole, a na kojeg su se djeca tužila da ih pipa po intimnim dijelovima tijela, i to u više dječake nego djevojčice. Slušajući opservacije psihologinja, prisjetila se da je dječaka više puta viđala u društvu domara koji bi ga pozivao u kotlovnicu s obrazloženjem da mu dječak nešto mora pomoći, ali tada nije mogla ni naslutiti što je pravi razlog njihova druženja. Odlučila je, zajedno s dvije psihologinje, ispitati dječaka. Bila je zgrožena onim što im je dječak ispričao. On je detaljno opisao svoje susrete s domarom kojega je zvao “šef”. Susreti su se odigravali u kotlovnici. Dječak je uz ostalo ispričao da bi domar legao na njega, da je bio jako težak i gotovo ga je “zdrobio”.
PSIHOLOGINJE
Na vlastiti užas, od ostalih je djelatnica saznala da ima još djece koja su se žalila na domarovo ponašanje. Zajedno s psihologinjama doma saslušala je svako od spomenute djece i shvatila da je domar, kad bi trebao dati novac za školske izlete ili neke druge potrepštine, pozivao djecu k sebi u kotlovnicu. Trinaestogodišnja djevojčica ispričala je da je tražio da zaključa vrata kotlovnice i sjedne mu krilo, što je ona odbila, pa je nakon toga po novac u kotlovnicu uvijek odlazila u društvu još neke djevojčice. Hendikepirana petnaestogodišnja štićenica ispričala je da ju je Barlović, nakon što je k njemu došla po novac, zaključao u kotlovnicu i dirao po grudima. To se ponovilo još tri puta i prestalo je tek kad mu je djevojčica zaprijetila da će sve ispričati “teti Jeleni”.
Slučaj štićenika Z. (13)
“Šef” ga je tjerao da liže njegovu spermu
“Dana 16. siječnja 1999. Z. kojem je tada bilo 13 godina, ispričao je da ide k Mariju Barloviću u ‘kancelariju’ ili ‘radionu’ i da ga ovaj tamo dira. Barlović je znao doći u kućicu po Z. te reći teti da ga vodi sa sobom da mu nešto pomogne, što prije nikome nije bilo sumnjivo. Z. je rekao da mu je ‘šef’, misleći na Marija Barlovića, u kotlovnici ili garaži lizao ‘onu stvar’, te da ga je ‘jebao’ i da mu je stavljao spermu na ruke i tjerao ga da je liže, ali on to nije htio, pa je to ‘šef’ obrisao papirom i bacio u WC. Z. je upravo dijete sa mentalnom retardacijom te je stoga ispričao rečeni događaj, jer zbog svog oštećenja tako funkcionira da će reći što se dogodilo kada ga se pita. Z. je rekao da je Mario Barlović legao na njega i da je bio jako težak i skoro ga je ‘zdrobio’. Na pitanje zašto to nekome nije rekao odgovorio je da se boji ‘šefa Marija’. Ispričao je i to da je od ‘šefa Marija’, nakon toga što bi ga dirao ili ‘jebao’, za nagradu dobio crveni bicikl koji bi vozio po krugu Doma.”
Slučaj štićenice D. (20)
Nasrtaj na djevojku oboljelu od leukemije
“D. je bila djevojka od dvadesetak godina tada, bolesna od leukemije za koju je čula da je kasnije umrla. Izgledala je dječački mladoliko. Ispričala je da ju je Mario Barlović tražio da ga poljubi u usta, a ona mu je na to odgovorila da ni svog tatu tako ne ljubi pa neće ni njega. Rekla je i to da joj je Barlović nudio da joj promijeni gumice na štakama koje je koristila zbog poteškoća u hodanju, ali je ona pretpostavljala da je tako hoće namamiti pa mu je poslala neko drugo dijete da joj on to popravi.”
Slučaj štićenice V. (15)
Nasilno milovanje invalidne djevojčice
“V. je bila invalid - teško se kretala, bilo joj je 15 godina. Ispričala je da je išla k Mariju Barloviću po novac u njegovu kancelariju, a on je zaključao vrata i dirao je po prsima. To joj se dogodilo ukupno četiri puta.”