INTERESANTNE KOLUMNE

[Haman2]

Pravosuđe: Objava o samouništenju


Branko Perić
09.01.2020 19:33

​U novogodišnjem intervjuu "najuticajnijem dnevnom listu", (najuticajnijem i na pravosuđe!, p.a.), predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija izjavljuje da je zadovoljan stanjem u pravosuđu! Ima u ovom pokušaju zamagljivanja stanja - kao i u svakoj omašci - istine! Tegeltija s pravom može biti zadovoljan realizacijom političkog projekta za uništavanje pravosuđa: ostvario je i više nego što su njegovi nalogodavci tražili!

Ali, nemam namjeru da se bavim Tegeltijom i njegovim mračnim trijadama. Ima u našem iščašenom modelu politike tušta i tma nedovršenih likova koji se bave uništavanjem svega što im dođe do ruku. Fenomen pravosuđa je u tome što se ono u najvećoj mjeri samo sistematski samouništavalo. Namjera mi je da pažnju čitaoca usmjerim na one koji destrukciju pravosudne vlasti odobravaju ili je ćutke posmatraju kao da ih se ne tiče. Ta vrsta saučesništva u destrukciji graniči se sa bezumljem.

Ako bismo se danas poigrali sa najjednostavnijom sociološkom metodom dokazivanja činjenica pa pitali sudije gdje su i šta su uzroci ovakvog stanja u krivičnom pravosuđu, rekli bi, u povjerenju i da ih niko ne čuje, da su glavni problem tužioci koji loše vode istrage i dolaze u sudnicu bez dokaza. Ako bismo isto pitanje postavili tužiocima, svi bi rekli da su problem policija i sudije koje se ne pridržavaju ni zakona ni vlastite prakse, nego koriste razne procesne smicalice da bi oslobodile očigledne krivce. Ako bismo otišli u VSTV i upitali Milana, Ružicu i Jadranku zašto je pravosuđe ovakvo kakvim ga opisuju domaći kritičari i evropski eksperti, oni bi odmahnuli rukom i rekli: "Manite se evropskih eksperata, oni ne poznaju činjenice nego pišu na osnovu 'percepcije javnosti' koja se ne razumije u pravosudne stvari. Evo vam statistike pa ćete vidjeti da smo svake godine sve bolji i bolji. Da nema tih nezadovoljnih makijavelista i populista koji nas napadaju, mi bismo bili najbolji pravosudni sistem!" I obavezno će vam gurnuti u ruke Peer Review preporuke EK, tvrdeći da su sve prihvatili i proveli u praksi. A kao krunski dokaz dobrog stanja, reći će vam da su sve što su uradili, radili u partnerstvu sa EK.

Ima nečeg šizofrenog u viđenju i razumijevanju stanja u pravosuđu među sudijama i tužiocima i onima koji upravljaju pravosuđem. Svako od njih vidi probleme drugačije i nije u stanju da izađe iz vlastitog ugla posmatranja. I nikome od njih ne pada na pamet da o problemima i perspektivama vodi ozbiljan profesionalni i društveni dijalog.

Ako bi pažljiv istraživač u namjeri da utvrdi gdje leže problemi različitog viđenja stanja u pravosuđu i nesposobnosti da se o njima razgovara, pošao bi od logične pretpostavke da su sudije i tužioci ljudi koji najbolje znaju probleme u svojoj struci. I ne samo da ih najbolje znaju, nego i da znaju kako te probleme treba rješavati. Uostalom, svako društvo se u analizama društvenih tokova oslanja na vlastite umne potencijale. Dakle, bio bi to jedini razuman put pronalaženja i prevazilaženja svake vrste problema u jednom sistemu državne vlasti.

E, u toj procjeni susreo bi se istraživač sa malignom bolešću pravosuđa! U BiH ne postoje sudije i tužioci koji misle i koji žele i smiju reći ono što misle! Sudije i tužioci u BiH su uspavana masa dobro plaćenih i dobro situiranih podanika svake vlasti, i političke i pravosudne, spremnih da žrtvuju čast i dostojanstvo za redovnu platu, brzo napredovanje, članstvo u nekoj vladinoj komisiji, odlazak na konferenciju u neku daleku zemlju, ili kakvu drugu sinekuru koja je dostupna samo odabranim, kakva god da je. Njih ne interesuje ko pravosuđem upravlja, ko proizvodi problem, kakvi su zakoni, ima li pravde, zašto se ne procesuira korupcija i organizovani kriminal, kakav je ugled pravosuđa i šta neko misli o njima i njihovoj profesiji. Ni drugi nisu bolji, lakonski će zaključiti. Njima su drugi mjera stvari. Oni su dovoljni sami sebi jer je njihov jedini motiv i jedini životni cilj redovna plata. Zbog toga se o problemima ne oglašava ni jedno od pet udruženja sudija i tužilaca. I ona svoj cilj i mjesto u sistemu vide u nekim sitnim pogodnostima, makar one bile putovanja po bijelom svijetu ili godišnje zabave. Ne interesuje ih kako funkcioniše pravosuđe, kakva mu je perspektiva, ko ih predstavlja u svijetu i kakav je ugled njihove profesije. Interesovanje im se u posljednje vrijeme svelo na tezu da bi trebalo da imaju svog predstavnika u sastavu VSTV, a da o razlozima nikada nisu vodili nikakvu raspravu.

Sudija i tužilaca nema u javnom dijalogu o funkcionisanju pravosuđa, o zakonodavnim inicijativama, o lošim zakonima, o korupciji u vrhovima vlasti, o korupciji u pravosuđu, o smjernicama koje im šalje regulator iako za to nema ovlaštenja... U pravosuđu se ne misli i ne govori. U pravosuđu se, kao u vjeri, samo činodejstvuje, uz isti obred i istu molitvu. Kad sudije i tužioce pitate o političkom uticaju na pravosuđe, svi će kategorično reći da se na njih ne može uticati. I ponoviće isto što ponavljaju i političari: da na njih niko nikada nije uticao. Sudije i tužioci su i nesvjesno u nekoj vrsti kohabitacije sa političarima i njihova najbolja odbrana!

Sudije i tužioci su danas jedna od rijetkih profesija koja nema nikakvog orijentacionog cilja. Oni su naučeni da ispunjavaju procesne forme, da proizvode dobru statistiku, da se nikom ne zamjere, da nikome ne odgovaraju i da se ni o čemu ne izjašnjavaju. Za njih su nezavisnost i samostalnost spasonosna ljuštura, oklop koji ih čuva od svake vrste opasnosti.

Za tužioce nije važna krivica, nego optužnica. Nije važno kako optužiti, nego koga (ne)optužiti. Nisu važna ljudska prava, nego statistika. Za sudije ići u sud ne znači ići po pravdu. Za njih ne postoji čovjek, nego predmet. Njihova pravda je izgubljena u procesualijama i dugogodišnjim suđenjima. Za njih je važna potvrđena presuda, a ne potvrđena pravda. Oni se uvježbavaju pravu na sirotinji, a (s)klanjaju se političkim i pravosudnim moćnicima. Jedini san koji sanjaju jeste da im se još ozakoni pravo na profesionalnu grešku pa da budu spokojni.

Ovakvom pravosuđu niko ne može pomoći. Ne postoji problem o kome će oni javno progovoriti. Ne postoji načelo za koje će se boriti. Ne postoji nezavisno mišljenje koje će podržati. Ne postoji izvještaj koji će pažljivo pročitati. Nema toga ko će Pribeov izvještaj staviti na dnevni red ako to Milan, Ružica i Jadranka ne odobre. Ovo je pravosuđe koje ne razgovara. Ovo je pravosuđe koje se povlači pred izazovima. Ovo je pravosuđe koje je pristalo da svako može da ponižava i vrijeđa sudije i tužioce.

Ovakvo pravosuđe je trijumf nemoralnosti. Mrtvo i nezainteresovano, ono je "smokvin list" koji prikriva veliki kriminal i garantuje nekažnjivost vlasti. Samo je ovakvo pravosuđe moglo u dva navrata da izabere grupu neodgovornih i nekompetentnih ljudi koji su ga sistematski uništavali.

Treba sa istekom ove godine tu sramnu izdaju profesije napokon objaviti! Vladajuće politike mogu da proslave svoju veliku pobjedu! Sad su mirne!

Mir i nama! Amin.
(autor je sudija Suda BiH)

https://www.nezavisne.com/index/kolumne ... nju/577643

[Haman2]

KOLUMNA VIKTORA IVANČIĆA: Hrvatske kriminalne bande

Izgleda da je u slučaju masovne podrške splitskom ubojici nastupio princip samoregulacije u zoni gdje država sa svojim ideološkim aparatom ne koordinira počinitelje i njihove adorante. Pitanje glasi: kako bi kriminalne bande mogao zauzdati državni režim koji je regrutirao kriminalne bande?


Viktor Ivančić (Foto: Arhiv)

Da sam u poziciji zlobnog predsjednika žirija, nagradu za najdegutantniji javni istup protekloga tjedna bez premišljanja bih dodijelio Veljku Miljeviću, odvjetniku čiji je intenzivno rumeni ten posljedica neumjerenog kvarcanja pred televizijskim reflektorima. Komentirajući u studiju HTV-a fenomen masovne solidarnosti s Filipom Zavadlavom, autorom subotnjeg masakra u Splitu, dotični je izjavio sljedeće: "U četrdeset godina koliko se bavim ovim poslom ne pamtim da je izražena takva podrška javnosti počinitelju kaznenog djela."

Obrazloženje žirija stoga bi bilo kratko: jedan advokat, trostruko ubojstvo, višestruka laž.

Valjda zbog četrdesetogodišnjeg bavljenja "ovim poslom", pamćenje odvjetnika Miljevića toliko je kratko da je zaboravio kako upravo on zastupa Branimira Glavaša, optuženog za više brutalnih ubojstava, te da je "podrška javnosti počinitelju kaznenog djela" u slučaju njegova klijenta - kako nekoć, tako i sad - neusporedivo veća nego kad je riječ o beatifikaciji Filipa Zavadlava na društvenim mrežama.

Zaista, zbog čega široka društvena potpora njegovu branjeniku, optuženom za više brutalnih ubojstava, ne stanuje u advokatovoj memoriji? A ako ipak stanuje, zašto se kolektivno adoriranje zločina i njihovih izvođača mjeri toliko različitim aršinima da će se odvjetnik Miljević svojski zgroziti nad javnom podrškom tuđem klijentu, a ne i nad iskazima divljenja osobi kojoj pruža pravne usluge?

Glavaš je te potpore bio itekako svjestan. U veljači 2015., primjerice, nakon odluke Ustavnog suda kojom je poništena pravomoćna presuda zbog zločina nad civilima srpske nacionalnosti u Osijeku 1991., trijumfalno se pojavio na osječkome glavnom trgu, dočekan zastavama, bakljama, nastupima poznatih pjevača i ovacijama nekoliko tisuća uspaljenih obožavatelja. S bine je čak odlučio ispitati patološke granice skupnog morala, kazavši u svome govoru kako je, zahvaljujući javnoj podršci, "napunio akumulatore", te je "spreman za daljnje izazove", što je bila neskrivena aluzija na počinjeni zločin - na suvišna ljudska bića što su u podrumu ispod njegove kancelarije usmrćena nalijevanjem akumulatorske kiseline u ždrijela.

Sličnim javnim aplauzima čašćavani su i mnogi drugi "počinitelji kaznenih djela". Dario Kordić je nakon odležane robije zbog stravičnog zločina u Ahmićima dočekan na zagrebačkom aerodromu mitingom dobrodošlice, zatim i s više crkvenih misa priređenih njemu u čast, gdje mu je blagoslove udjeljivala respektabilna garnitura hrvatskih biskupa. Mirko Norac, osuđen na dvanaest godina robije zbog ubojstava civila u Gospiću i Medačkom džepu, javno je slavljen i dok je bio u bijegu - miting podrške na splitskoj rivi tada je predvodio budući premijer - a nakon presude dnevne su novine distribuirale postere na kojima 70-ak članova Viteško-alkarskog društva iz Sinja u operetnim opravama ponosno pozira uz omiljenog vojvodu (što je jedan slabije poznati kroničar nazvao klasičnim primjerom vizualnog ogrupnjavanja zločina), premda je svaki od njih znao da je vitez suđen i zbog toga što je osobno likvidirao jednu staricu ispalivši joj metak u glavu. Tomislav Merčep, zapovjednik kordona smrti u Pakračkoj Poljani, bio je počasni gost na svečanoj inauguraciji predsjednice Republike, dok je njezin protukandidat na nedavnim izborima obećavao kako će, čim se dokopa vlasti, ubojicu pomilovati…

Uglavnom, to što odvjetnik Veljko Miljević "ne pamti" bila je - i još uvijek jest - svakodnevna pojava. Advokat "ne pamti" ono čega se svatko s trunkom morala savršeno dobro sjeća.

Bit će dakle da nije na stvari slaba memorija, već jaka promemorija koju vladajuća nacionalistička ideologija ispostavlja uz vrlo određeni profil "počinitelja kaznenih djela". Iz perspektive tog podsjetnika, sitni narkodileri (kakve je s lica zemlje uklonio Filip Zavadlav) naprosto nisu toliko odiozni kao civili srpske nacionalnosti (kakve su likvidirali ili dali likvidirati Merčep ili Norac) da bi se do kraja otpustile moralne kočnice i solidarnost s njihovim ubojicama izbrisala iz pamćenja.

Zbog toga odjednom svjedočimo usplahirenim televizijskim debatama, čitamo riječi zabrinutih stručnjaka koji s pravom upozoravaju na "opasan fenomen", slušamo premijera Andreja Plenkovića dok hini kategoričnost: "Takve pojave ne smiju biti niti pojave koje se događaju, a kamoli da dobivaju društvenu potporu. Tome moramo reći ne!"

Nije li se moralo reći ne i u mnogim drugim prilikama? Zašto to tada nije bilo poželjno?

Reklo bi se da je u slučaju masovne podrške splitskom ubojici nastupio princip samoregulacije u zoni gdje država sa svojim ideološkim aparatom ne koordinira počinitelje i njihove jatake skrivene iza kodnih imena. Kada je, pak, centar političke moći imao punu kontrolu, jataka je znalo biti toliko da se njihov broj zamalo izjednačio s brojem stanovnika.

No disperzirane grupe koje se sada posredstvom društvenih mreža angažiraju na svome zbijanju i pumpaju čežnjom za simplificirano shvaćenom i prečicom namirenom "pravdom", u osnovi čine isto što je zbog zaštite izabranih "počinitelja kaznenih djela" činila službena državna politika uz pomoć vodećih medija. Ako je neki organizirani trud u ovoj zemlji davao vidljive rezultate, onda je to nastojanje da se nasilje opskrbi plemenitim motivima.

Kao što je u slučaju pozadinske solidarnosti s 25-godišnjim Filipom Zavadlavom sastavljen priručni katalog opravdanja za trostruko ubojstvo - od disfunkcionalne obitelji i teškoga djetinjstva, do izloženosti teroru kamatara i preprodavača droge - tako je postojao fond izlika za smaknuća s nepisanom državnom dozvolom: naša je zemlja bila napadnuta, agresorova zlodjela neusporedivo su brojnija i gora od naših, "Hrvat ne može počiniti zločin u obrambenom ratu"...

Selektivna etičnost i nedosljedno pravdoljublje u međuvremenu su postali standardi, dotle da su nepogodni čak i za misaoni eksperiment. Nije, na primjer, uopće moguće zamisliti da masovnu podršku u Hrvatskoj stekne kakav vigilant srpskoga porijekla koji bi - nakon što je pravna država, recimo, sudila ubojici njegova oca dvadeset godina poslije počinjena zločina, a na kraju okrivljenika oslobodila - uzeo pravdu u svoje ruke.

Utoliko je teško nadmašiti hipokriziju i patetično balansiranje koje emitira predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović (žiri joj dodjeljuje solidno drugo mjesto, tik iza Miljevića) u izjavi povodom internetskog okupljanja građanstva oko splitskog krvoprolića: "Neprihvatljivo je da pojedinci ‘uzimaju pravdu u svoje ruke’, ali je isto tako neprihvatljiva sporost i neučinkovitost pravosuđa."

Zaista? Zar uvijek? Bit će ipak dobro evidentirati jednu značajnu razliku: "neučinkovitost sustava" u slučaju uličnoga kriminala i obračuna narkobandi manifestira se kroz napadnu odsutnost države, dok je "neučinkovitost sustava" u slučaju suđenja "našim" ratnim zločincima - suprotno tome - rezultat napadne prisutnosti države i njene ideološke mašine.

Najmanje bi trebalo čuditi da i u grupi za podršku Filipu Zavadlavu i u masi koja javno štuje Norca i Glavaša - dakle i u skupini ogorčenih zbog toga što institucije (pravne) države ne rade svoj posao, i u zajednici revoltiranih zbog mogućnosti da institucije (pravne) države ipak obave svoj posao - participiraju isti ljudi. Njihov je nesporazum, takoreći, utemeljiteljski, i važi otkad je riješeno da javna predodžba države u mnogo većoj mjeri sliči etnički unificiranoj mitskoj tvorevini (za koju vrijedi počiniti nekažnjeno nasilje) nego servisnoj službi (koja će građane štititi od nasilja), naime otkad je zadana matrica na kojoj će malo koje načelo - a pogotovo načelo vladavine prava - biti u stanju zaživjeti.

Nelagoda u višim društvenim sferama sada je izazvana činjenicom da je, neočekivano, niknuo potencijalni nacionalni junak izvan patronata nacionalne ideologije. Parola "Heroj a ne zločinac" bila je rezervirana za drugi soj. Valja se zbrojiti, posložiti nastali nered, povezati i sinkronizirati razbacane elemente. Krv na ulicama, ilegalni kalašnjikovi, navijačke strasti, Naša Hrvatska... sve to sada treba medijski obraditi tako da bude pogodno za masovnu konzumaciju.

No pitanje svih pitanja ostaje koliko jednostavno toliko i nerješivo: Kako bi kriminalne bande mogao zauzdati državni režim koji je regrutirao kriminalne bande?

(Portal Novosti)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/140 ... bande.html

[Haman2]

KOLUMNA GOJKA BERIĆA: "Milanović na sirat-ćupriji"

Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini očekuju od Zorana Milanovića da se izbori za njihovu jednakopravnost, a Bošnjaci da prekine tutorstvo Zagreba nad Čovićevom strankom; moguće je da ni od jednog ni od drugog ne bude ništa


Gojko Berić (Foto: Arhiv)Zoran Milanović (Foto: Arhiv)

Piše: Gojko Berić

Još od pojave Zorana Đinđića nije se desilo da jedan političar u ovom dijelu Evrope izazove toliku pažnju kao novoizabrani predsjednik Hrvatske Zoran Milanović. Očekivanja od njega su velika, možda čak i prevelika, što više govori o stanju u regionu, prepunom neriješenih pitanja i političkih napetosti, nego o državničkom kapacitetu samog Milanovića.

Većina birača u inače desno orijentiranoj Hrvatskoj shvatila je da više ne može imati za predsjednicu ženu koja se na javnoj sceni ponaša kao da je “Kolinda nacionale pop-muzike”, a ne prva dama zemlje koja će narednih šest mjeseci predsjedavati Evropskom unijom, i rekla joj je zbogom, a bivšeg premijera ponovo dovela na vlast. Čak je i Katolička crkva, tradicionalno odbojna prema svemu što dolazi s ljevice, poželjela vjetar u leđa Milanoviću i traži blagoslov za njega, iako ga je, piše Jutarnji list, kao predsjednika Vlade, “pune četiri godine izlagala kritikama, pa i optužbama za jugoslavenstvo, zaštitu udbaša i ignoriranje kršćanske tradicije, sve do neistina da se pokušava obračunati s braniteljima i ratnim invalidima”.

Sigurno je da će odnosi sa Srbijom, koju je svojevremeno nazvao “šakom jada” i Bosnom i Hercegovinom, za koju je takođe upotrijebio krajnje ponižavajući izraz, predstavljati njegovo najveće iskušenje u sferi vanjske politike.

Nerješiv rebus

Odnosi između Hrvatske i BiH su frustrirajuće kontroverzni – dobrosusjedski, čak prijateljski na nivou deklarativnih poruka, i svađalački čim se potegnu neka od pitanja koja liče na nerješiv rebus, a jedno od takvih je promjena u Izbornom zakonu BiH. To je razlog što se upravo u Sarajevu i Mostaru najviše nagađa o vanjskopolitičkoj strategiji Zorana Milanovića.



Došavši na vlast, Tuđman je praktično anektirao zapadnu Hercegovinu i sto hiljada tamošnjih Hrvata upisao u svoje biračke spiskove, što je HDZ-u osiguravalo desetak zastupnika u Hrvatskom saboru. Ova u svijetu nepoznata farsa - da jedni te isti birači imaju pravo glasa u dvije različite države - održala se do danas, a da se zbog toga mnogo ne uzbuđuju ni zvanično Sarajevo, ni OHR.

Davno zasađeno korijenje teško je iščupati, sve to zadire u promjenu Ustava Hrvatske, a kako nekoliko desetina hiljada hercegovačkih birača ipak nisu odlučujući po ishod izbora, taj problem je trenutno od drugorazrednog značaja. Njegova anegdotska strana, kao i uvijek kad je riječ o Hercegovcima, zanimljivija je od njegovih političkih implikacija.

Na novinarsko pitanje, neposredno uoči predsjedničkih izbora, šta očekuje od hrvatskih birača iz susjedne BiH, Milanović je odgovorio: “Ako me se sjete, hvala im.”

A kako je sve to prošlo, vidjeli smo dva dana kasnije: Milanović je dobio svega četiri posto njihovih glasova!? To je svijet “sa ruba carevine” snažno vezan za susjednu maticu, konzervativan i tradicionalno okrenut političkoj desnici. Jedan stariji Hercegovac iz Širokog Brijega ponio se pred TV kamerama kao da je riječ o biti ili ne biti: “Mi hoćemo Kolindu, jer ona brine o nama. Ako ne pobijedi, gotovi smo, nas će nestati”. Njegov mentalitet je oblikovan na pripadnosti krvi i tlu, temelj su obitelj i Crkva, a sve drugo može biti i ovakvo i onakvo. Istovremeno, to je vitalan, preduzimljiv, žilav i marljiv svijet, ima prednost u vidu ‘mekane’ granice sa Hrvatskom i, sve u svemu, živi bolje i od Srba i od Bošnjaka.

Svijet koji nije prežalio Herceg-Bosnu, niti to kani učiniti. Ali, ako Milanović sutra zagrize za njihovu stvar, počeće im se sviđati. “On je fajter, mogao bi biti dobar Hrvat”, kaže penzionisani general Ljubo Ćesić Rojs, “dok je Željko Komšić Jugoslaven, on nije Hrvat”.

Kako dalje?

Izborni zakon, iliti promocija trećeg entiteta, to je već druga priča. Njime Čović godinama maše zahtijevajući da se u tom dokumentu izvrše određene promjene kako bi Hrvati postali jednakopravni sa Bošnjacima i Srbima, konkretnije rečeno - kako se više nikada ne bi ponovio “slučaj Komšić”.

Kao što je poznato, Komšić je postao sinonim za opciju koju Hrvati Bosne i Hercegovine nikako ne žele, a koja omogućava da o izboru njihovog člana državnog Predsjedništva odlučuju druga dva naroda. Komšiću je ovo već treći mandat u državnom vrhu, a sva tri je stekao zahvaljujući glasovima Bošnjaka. Njegov izbor je na crti građanske države, koju ne žele ni Srbi ni Hrvati, pod izgovorom da bi ona jednog dana postala dominantno bošnjačka.

To je razlog što su propali svi pokušaji da se provede deset godina stara presuda Međunarodnog suda za ljudska prava, poznata pod kodnim nazivom Sejdić-Finci, koja svakom građaninu, bez obzira na nacionalnu pripadnost, pruža pravo da bira i bude biran za člana Predsjedništva i Doma naroda na državnom nivou. Na djelu je sudar ekskluzivno etničkog principa na jednoj strani i građanskog na drugoj. Dragan Čović ultimativno zahtijeva da se taj problem riješi u skladu sa zahtjevom njegove stranke, a ukoliko se to ne učini, opstruiraće formiranje nove Vlade Federacije BiH!?

Rješenje nije kovertirano u nekom kabinetu EU ili Trumpove administracije, kao što se to ovdje obično misli – ono je stvar institucija BiH. Međutim, rebus neće biti riješen sve dok se političke garniture, mediji i široka javnost otvorenih očiju ne suoče sa faktičkim stanjem u kojem se zemlja nalazi i odgovore na pitanje: Kako dalje?

A faktičko stanje je sljedeće: Dominantna većina Hrvata ne doživljava Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu, o Srbima da se i ne govori. I jedni i drugi su okrenuti svojim maticama. I Bošnjaci se emotivno sve više vežu za Tursku. To je činjenica koja se u Sarajevu ne može gurati pod tepih, nego se moraju sagledati njeni uzroci.

Država je krhka, a njeno blago nekažnjeno opljačkano; društvo je moralno posrnulo i etnički antagonizirano, a zemlja se ubrzano prazni od svoje temeljne supstance - od vlastitih građana mlade i srednje generacije. Što se tiče gospodina Milanovića, Hrvati koji žive u BiH očekuju od njega da se izbori za njihovu jednakopravnost, šta god se pod tim podrazumijevalo, a Bošnjaci da prekine tutorstvo Zagreba nad Čovićevom strankom. Međutim, kako stvari stoje, moguće je da ni od jednog ni od drugog ne bude ništa. Sirat-ćuprija je sirat-ćuprija!

(Oslobođenje)

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/141 ... priji.html