ETNICKO CISCENJE I GENOCID U SREBRENICI

[Haman2]

STRIJELJANI SVJEDOK MEVLUDIN ORIĆ: "Na mjestu zločina bio je RATKO MLADIĆ, smijao se, nije bilo mjesta na livadi na kojem nije bilo tijela ubijenih..." (VIDEO)
Orić kaže da je na mjestu zločina u Orahovcu vidio i tadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića.



Mevludin Orić (49), rođen u selu Lehovići, općina Srebrenica, gdje je i živio prije rata, preživio je strijeljanje 14. jula 1995. godine na livadi u blizini škole u Orahovcu, kod Zvornika, koje su počinili pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS).

Nakon pada Srebrenice, 11. jula '95, krenuo je na "put spasa" ka slobodnoj teritoriji, kao i hiljade drugih srebreničkih muškaraca i dječaka.

"Pokušavao sam da pređem u Konjević Polje. Tu su bile najveće blokade. Gotovo da je bio vojnik do vojnika. Pokušao sam uvečer da pređem sa grupom od 13 ljudi, ali nisam uspio, zarobili su nas. Odveli su nas u Konjević Polje, u magacin. Tu smo bili nekoliko sati, a nakon toga su nas odveli u Bratunac, pred školu "Vuk Karadžić". Tada su nam rekli da idemo na razmjenu u Kladanj"; ispričao je Orić, koji danas sa porodicom živi u Ilijašu, kod Sarajeva.

U putu, kada su došli do Konjević Polja, skrenuli su nadesno i tada je znao da ne idu prema Kladnju. Poznavao je, kako je kazao, taj teren.

"Kada smo došli u Drinjaču, rekli su nam da oborimo glave i da ne gledamo. Došli smo pred jednu školu i tada su nas odveli u sportsku salu. Oni su i dalje dovlačili ljude. Sala se napunila. Sjedili smo tako da su nam koljena udarala u bradu. Slagali su nas kao sardine. Prema mojoj procjeni, bilo je oko 2.000 ljudi", rekao je Orić.

U sportskoj sali su bili i ljudi koji su imali više od 80 godina, ali i djeca od 14 godina. Prisjeća se da je bilo i onih koji su padali u nesvijest, ali tako što su samo obarali glavu na rame osobe koja je sjedila do njih, jer slobodnog prostora između ljudi nije bilo.

Orić kaže da je na mjestu zločina u Orahovcu vidio i tadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića.

"Nama se nije obraćao, gledao je po sali, s vrata. Smijao se i pričao sa jednim od njih. Otišao je. Nije prošlo ni 10-15 minuta, rekli su nam da se pripremamo i da idemo u logor Batković. Rekli su da izlazimo jedan po jedan, ali puzeći, bez ustajanja na noge", ispričao je Orić.

Prisjeća se i da su im dali da popiju vode, a nakon toga su im vezali oči.

Mevludin Orić preživio strijeljanje u Zvorniku - undefinedFoto: AA: Mevludin Orić
"Krenula je kolona. Otišla je jedna tura, druga, treća... Na kamion stane 11-12 ljudi. Znao sam gdje je Bijeljina i da treba sat vremena da kamion ode i da se vrati, a on se vratio za deset minuta. Tada sam rekao Harisu (amidžiću, op.a.) da ovo nije dobro. Rekao sam da se ne ide u Batković", kazao je Orić.

Sjeća se i da je govorio da "brže puze da prije dođu do čaše vode". Priča o najbližim koji su bili s njim u školi, i plače...

"Znao sam da će nas pobiti, ali nisam mogao da vjerujem da će pobiti toliki narod, i starca od 85 godina... Šta je on kriv, nije mogao ni držati pušku u rukama", ponavlja Orić isto pitanje na koje nema odgovor ni nakon 24 godine.

Egzekucija na livadi u blizini škole
U kamionu se, nakon ukrcavanja, nisu vozili ni pet minuta. Stigli su na livadu gdje su cijeli dan vršene egzekucije bošnjačkih muškaraca.

-Rekli su nam da stanemo u stroj. Uzeo sam za ruku Aida (rođaka Harisa, kojeg su od milja zvali Aid, op.a.). Njega je odmah pogodilo. Vidim mene ne pogađa, ništa nisam osjetio. Njega je pogodilo i stisnuo mi je ruku. Bacio sam se na stomak, a on je pao preko mene. Drhtao je ječao, a onda je umro - prisjeća se Orić tog 14. jula kada je cijeli dan ležao, kako kaže, u "moru mrtvih ljudi".

Dovezli su i drugi kamion ljudi, zatim i treći, i tako satima... Ubijali su i ubijali.

"Meci su zviždali oko mene. Tako su dovlačili, ne znam koliko vremena je prošlo. U jednom momentu sam čuo: 'Eno ga bježi'. I počeli su pucati. Kazali su: 'Ubili smo ga'. Samo životinja može cijeli dan biti na livadi i ubijati", istakao je Orić.

Kada su shvatili da ima preživjelih, nastavio je priču Orić, naredili su da još jednom pucaju u glave već mrtvih srebreničkih muškaraca.

"Sam sebi sam rekao: 'Gotovo je. Ali i neka me ubiju, da se ne patim. Žedan sam, mravi me jedu...' Čuo sam i mašine da rade. Oni su valjda već pripremali grobnicu. Razmišljao sam da, ako preživim, a počnu da guraju mrtve u zemlju, skočit ću da bježim jer neću živ u zemlju. Čuo sam pucnje. Čuo sam da prilazi meni. Zakačio je moju petu čizmom. Pucao je opet u Harisa i onog do mene i otišao dalje. Bio sam zažmirio i čekao metak. Tada sam pao u nesvijest", prisjeća se Orić dana kada je mogao biti jedan od hiljada srebreničkih muškaraca čija tijela su u godinama kasnije pronađena ili se još traže njihove kosti.

Probudio se uvečer. Osjetio je kišu: "Padalo je. Nisam znao ni gdje sam. Svjetla su bila upaljena. I dalje su dovlačili ljude..."

"Na kraju je jedan rekao: 'Nema više.' Ugasili su svjetla, upalili auta i otišli. Ležao sam još pet minuta jer sam mislio da im je to taktika. Nisam osjećao noge. Kada sam ustao i pogledao livadu, počeo sam vrištat'. Ne možeš sam sebe zaustavit'."


Mevludin Orić preživio strijeljanje u Zvorniku - undefinedFoto: AA: Mevludin Orić

Kaže kako nije bilo mjesta na livadi na kojem nije bilo tijela ubijenih.

Tada je vidio još jednog čovjeka koji ga je pitao da li je ranjen. Pomislio je da je jedan od vojnika ili da mu se priviđa. Taj čovjek se kretao.

"Krenuo sam prema njemu, ali nisam mogao stati, a da ne stanem na tijelo, krvi je bilo svuda. Bilo je klizavo. Morao sam ići četveronoške. Morao si stati na nešto, ili ruku ili nogu", pojasnio je Orić.

Izlazak na slobodnu teritoriju
Čovjek kojem je Orić krenuo u susret zvao se Hurem Suljić. Tada su čuli još dvije osobe kako zovu u pomoć. Bili su ranjeni. Prišli su im, jednom su dali majicu da se pokrije, ali nisu im mogli drugačije pomoći.

"Nisam jeo pet dana, nisam kako treba pio ni vodu. Jedva sam stajao na nogama. Onaj što smo ga zagrnuli košuljom je rekao: 'Bježite braćo.' To mi je bilo najteže, krenuti i ostaviti ih", ispričao je Orić.

Mevludin i Hurem šumom su stigli do Tuzle, izmičući često gotovo sigurnoj smrti. U putu su opet nailazili na zamke, ali preživjeli su. U Nezuk su došli 21. jula. Strijeljanje su, osim njih dvojice, preživjele još dvije osobe. Ukupno četiri od više od 1.000.

Orić se danas bori za egzistenciju. Nema nikakvih primanja, ne radi u firmi. Zarađuje obavljajući teške fizičke poslove kako bi prehranio porodicu. Kao neko ko je preživio srebrenički genocid, kaže da nije imao nikakvu podršku države.

Svjedočenje u Haškom tribunalu
"Od 1995. do danas nikada ne mogu zaspat' da ne mislim na to", poručio je Orić.

Mevludin Orić je svjedočio u Haškom tribunalu 2013. godine i na suđenju Zdravku Tolimiru, bivšem komandantu za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), koji je osuđen za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u toku kojeg je u julu 1995. godine ubijeno više hiljada Bošnjaka s područja Srebrenice, kao i za progon Bošnjaka s područja Srebrenice i Žepe. Drugostepena presuda je donesena početkom aprila 2015. godine.

Haški tribunal je bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića 2016. godine prvostepeno osudio na 40 godina zatvora, proglasivši ga krivim za genocid u Srebrenici, progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem, te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. U optužnici Haškog tužilaštva se navodi i da su pripadnici VRS-a, pod vrhovnom komandom Karadžića, u Orahovcu 14. i 15. jula strijeljali oko 1.000, a ukupno, po zauzimanju Srebrenice 11. jula, više od 7.000 srebreničkih Bošnjaka.

Na tu presudu Karadžić je uložio žalbu, ali je to učinilo i Haško tužilaštvo, koje je tražilo da on bude proglašen krivim i za genocid u još šest opština i da bude osuđen na doživotni zatvor. Izricanje drugostepene presude je 20. marta u 14 sati.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/130 ... video.html

[Haman2]

BIJELI UN-ov KAMION S MIRISOM GENOCIDA: Holandski vojnici se nakon 24 godine vratili u Srebrenicu, njihove ispovijesti su potresne...

"Ostalo mi je upečatljivo i drago sjećanje na malog, osmogodišnjeg dječaka koji bi svakog dana dolazio do ograde oko naše baze. Mi smo se tako sprijateljili i ja sam mu ponekad davala ono što bih imala, neke čarapice, sportski šorc i slično. U nekom trenutku kada ni mi ovdje u bazi nismo imali dovoljno hljeba on je to znao i donosio mi je vruć hljeb. On kao da me stalno pratio, kad bih bila na jednom ili drugom kraju baze on bi me dozivao Alice, Alice dođi!".



U Memorijalnom centru Potočari je nedavno stigao bijeli UN kamion koje mnoge Srebreničane vraća u ratnu prošlost. I ne samo njih, nego i holandske vojnike koji se prisjećaju svog osjećaja bespomoćnosti jula 1995. godine.

Nakon što je Vojska bosanskih Srba zauzela Srebrenicu jula 1995. godine, masa žena, djece i staraca slila se u Potočare, dok su vojnosposobni muškarci mahom krenuli kroz šume ka Tuzli. Samo mali broj izbjeglica je uspio ući u prostor UN-ove baze koju su držali vojnici holandskog bataljona iz sastava mirovnih snaga.

Kada su srpski vojnici stigli u Potočare i počeli razdvajati muškarce i starije dječake od žena sa djecom, holandski vojnici su to nemoćno gledali.

Prije dvije godine petoro holandskih vojnika, veterana iz tadašnjeg holandskog bataljona (Wim Sanders, Sjarg vam de Laer, Marlen Bek, Stephanie Pothef i Alice Schutte) po prvi put nakon rata, su se vratili u svoju bivšu bazu u kojoj su boravili od januara do jula ratne 1995. godine. To je u njima probudilo dosta emocija i sjećanja. Oživjele su slike iz tih dana i oni su došli na jednu ideju.


holandski vojnici srebrenicaIzvor: DW/M. Sekulić

Bijeli kamion

U hali, u moru izbjeglica, ostao je samo jedan bijeli kamion četvorotonac sa oznakama UN-a. Ta slika se posebno urezala u sjećanje tih petoro vojnika koji su tako došli na ideju da kamion iz Holandije vrate u Srebrenicu i postave ga na isto mjesto. Uz pomoć Holandske mirovne organizacije PAX, Ministarstva odbrane Holandije i uz saradnju Muzeja genocida u Memorijalnom centru Potočari želja im se ostvarila i kamion je stigao početkom ove sedmice - sada kao eksponat u Muzeju genocida, sa izloženih još 15 fotografija iz tog vremena.

Nakon ceremonije primopredaje sjećanja su oživjela i proradile su emocije. Bilo je i suza, a za DW je pristalo da govori dvoje od ovih petoro vojnika.


Wim SandersIzvor: DW/M. Sekulić Wim Sanders

"Nismo mogli ništa"

Na pitanje kakav osjećaj ima kada dođe na ovo mjesto holandski vojnik u mirovnoj misiji UN-a 1995. godine Wim Sanders kaže: "To je vrlo emotivan osjećaj. Uvijek osjećam i određenu napetost kad god dođem ovdje, jer tu nisam prvi put. Još uvijek imam taj osjećaj bespomoćnosti, nemoći kakav sam imao u vrijeme kada se to dešavalo ovdje prije 24 godine, jer mi nismo mogli da uradimo ništa".

Na pitanje kako se nosi s tim Sanders dodaje: “To nije bilo na nama kao pojedincima da odlučujemo šta će se raditi. Zaista smo svi imali veliku volju i bili odlučni da uradimo sve što je našoj moći, ali nažalost bili smo bespomoćni. I nakon 24 godine još uvijek imam taj osjećaj vezanosti za ovo mjesto. To je vrlo intezivan osjećaj".

Sanders je bio dio socijalne patrole Holandskog batljona koja je imala zadatak da pri odlasku u grad stupa u kontakt i razgovara sa lokalnim stanovništvom. "Tako smo bili pozivani u kuće da sa lokalcima popijemo neko piće ili nešto pojedemo. To mi je ostalo upečatljivo i to nosim u sjećanju, posebno tu veliku gostoljubivost kojom su nas prihvatali“.


Alice SchutteIzvor: DW/M. Sekulić Alice Schutte

"Mi još uvijek svaki dan živimo s tim"

Alice Schutte je takođe bila pripadnica mirovne misije UN-a i u Memorijalnom centru se najprije dobro isplakala, nakon čega navodi da se osjeća kao da se ponovo vratila u istoriju.

"Kao da ta istorija nije otišla već je i dalje prisutna tu. Biti ovdje danas zajedno sa majkama i ženama Srebrenice je zaista vrlo emotivno, što evo i vidite", kazuje Alice dok joj licem teku suze i nastavlja: “Mi smo vidjeli to, ali nismo nažalost mogli pomoći. Vidjeli smo šta se desilo, ali nismo mogli da im pomognemo. Ono kako sam to ja doživjela i osjetila je da smo mi, sada govorim lično o sebi i mojim kolegama, učinili ono što je bilo u našoj moći, a toga zaista nije mnogo bilo što smo mogli da učinimo“.

Na pitanje kako se danas osjeća zbog tadašnjeg osjećaja nemoći Alica odgovara: "Mi još uvijek svaki dan živimo i nosimo se s tim što se desilo u Srebrenici. Još uvijek je prisutan težak osjećaj da si ustvari izdan, da nisi dobio podršku da ipak nešto uradiš".

Zauvijek će joj kaže u sjećanju ostati odlasci kamionom iz bazedo grada Srebrenice da bi od tamo dovezla žene koje su radile za Holandski bataljon ili da povremeno, kad stigne humanitarna pomoć, odveze brašno do pekare. To je, kaže bio dobar osjećaj koji pamti, ali se prisjeća i jednog neobičnog prijateljstva sa osmogodišnjim dječakom:


holandski vojnici srebrenicaIzvor: DW/M. Sekulić

"Ostalo mi je upečatljivo i drago sjećanje na malog, osmogodišnjeg dječaka koji bi svakog dana dolazio do ograde oko naše baze. Mi smo se tako sprijateljili i ja sam mu ponekad davala ono što bih imala, neke čarapice, sportski šorc i slično. U nekom trenutku kada ni mi ovdje u bazi nismo imali dovoljno hljeba on je to znao i donosio mi je vruć hljeb. On kao da me stalno pratio, kad bih bila na jednom ili drugom kraju baze on bi me dozivao Alice, Alice dođi!".

Alice navodi da se ne može sjetiti njegovog imena, ali da će te momente pamtiti zauvijek.

Kada Hotić: "U smrt pod zaštitom UN-a"
Na Ceremoniji primopredaje kamiona bili su prisutni predstavnici Mirovne organizacije Pax iz Holandije koji već duže vremena sarađuju sa Memorijalnim centrom Potočari i pomažu u formiranju Muzeja genocida. Bio je prisutan i ambasador Holandije u BiH, Reinout Vos koji je u kratkom obraćanju novinarima kazao i ovo: „Drago mi je da holandski veterani pomažu i mogu da doprinesu daljem razvoju ovog muzeja, jer mi nikada nećemo zaboraviti“.


Kada HotićIzvor: DW/M. Sekulić Kada Hotić

Primopredaji kamiona za postavku Muzeja genocida u Srebrenici prisustvovala je pored veterana i grupa žena iz Udruženja Majke Srebrenice, te iz Udruženja Pokret majki enklava Žepa i Srebrenica. U jednom momentu, mimo protokola, skupu se obratila jedna od njih, Kada Hotić, koja je dobila aplauz uz zvanično upozorenje da se u tom prostoru ne aplaudira. Evo šta je pored ostalog kazala:

„Vozila koja su ovdje bila stacionira za mnoge koji su ušli u ovu halu, kojima je bilo dozvoljeno da uđu, jer nije nam svima bilo dozvoljeno, mene su vratili sa vrata, valjda nije bilo mjesta, bila su nada da će ih ova vozila izvesti odavde i spasiti im živote. To je bila samo nada, a oni su morali, na svojim nogama izaći krvniku u ruke da bi bili odvedeni u smrt, a među njima i moj sin, muž, dva brata, 56-toro drugih iz moje familije i moj narod iz Srebrenice. Otišli su u smrt pod zaštitom UN-a. Ja vjerujem da bi holandski vojnici što su bili ovdje bili sretni da su uspjeli spasiti taj narod, ali oni su morali slušati naredbe svog komandanta i desio se genocid. Neka ovo vozilo služi za sjećanje da su se Ujedinjene nacije ovdje obrukale i dozvolile da se desi genocid", kazala je Hotićeva uz aplauz prisutnih.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/130 ... resne.html

JEDNA NAPOMENA: Pogledajte Bosnjaci koliko su stranica zauzeli kometari o Drazi Mihalovicu, genocidu u Srebrenici, a koliko o Busuledzicu i Alispahicu. Da li vam to nesto govori. Sta je vece zlo, Draza Mihalovic i njegovi zlocini, genocid u Sreberenici ili pisakaranje Alispahica a pogotovo Busuledzica. O tome pisu Bursac i Susnica, oba mlada covjeka Srbi ali ljudi koji vole istinu pravdu. Kad ja prezentiram tudji tekst iz novina a moze to bit tekst Bursaca ili Susnice, onda sam ja za naseg Haznadar ekstremni nacionalista a on je umisljeni pravednik, nesvjestan da je maksimalno iskompleksiran Bosnjak.

[Haman2]

Ivo Goldstein: Genocid je počeo puno prije, Srebrenica je vrhunac


Link je kopiran

Ivo Goldstein: Genocid,je počeo puno prije, Srebrenica je vrhunac Izvor: N1

Dio emisije "Gdje su sakriveni" posvećen je načininima na koji se dolazi do informacija o lokacijama masovnih grobnica te na finansijska i tehnička ograničenja prilikom pronalaženja nestalih u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu.
Bekim Bljakaj iz Fonda za humanitarno pravo Kosova kazao je kako Kosovo ima iste probleme prilikom traženja nestalih kao i regija. Istakao je da je tradicionalni način identifikovanja na osnovu odjeće, obuće kao glavni problem velikog broja neidentifikovanih tijela.
"Na Kosovu je problem još više složen i to zbog političkih razloga: Zato što Srbija i Bosna i Hercegovina ne priznaju Kosovo pa nije uspostavljena neka uska saradnja u cilju rješavanja pitanja nestalih osoba. Trenutno se smatra nestalim 1645 ljudi sa Kosova. Tu ima i drugih problema. Radi se o slučajevima pogrešnog identifikovanja u prošlosti stoga nešto manje od 300 tijela nisu identifikovana", kazao je Bljakaj.
Predstavnik ICMP-a Matthew Holliday govorio je o tome koja su to sve ograničenja prilikom identifikacije:
"Na početku procesa je pronađeno i otvoreno jako mnogo masovnih grobnica gdje su pronađeni razdvojeni i izmiješani dijelovi tijela zbog čega nije bilo moguće identifikovati ih vizuelnim prepoznavanjem. Što se tiče post mortalnih uzoraka koji se uzimaju sa posmrtnih ostataka sve ovisi od uslova u kojima su bili ukopani: blizina vode, vrsta tla. U prošlom periodu trudili smo se da koristimo metodu demineralizacije, da izdvojimo DNK. Danas koristimo novu metodu koja omogućuje da izdvojimo DNK profil iz vrlo oštećenih uzoraka. Međutim postoji nedostatak međudržavne saradnje, zatim i politizacija nestalih osoba."

Veran Matić, direktor Fonda B92 iz Srbije objašnjava da ponestaje vremena za pronalaženje nestalih, te da se ne ulaže dovoljno resursa.
"Izuzetno je važna saradnja, naročito nakon 23, 24 godine, jako puno ljudi umire, svjedoka je sve manje, mi nemamo dovoljno vremena da pronađemo veći dio od ovih 11.000 o kojima govorimo. Nepohodne su direktne saradnje."
Ivo Goldstein, istoričar i univerzitetski profesor iz Hrvatske istakao je kako je genocid počeo mnogo ranije, a da je njegov vrhunac Srebrenica:
"Govori se stalno o genocidu u Srebrenici. Ja BiH radije govorio o genocidu u BiH. To je jedna vrlo složena tema, tema za ozbiljnu diskusiju. Genocid nije počeo u Srebrenici, to je bio vrhunac genocida, on je počeo puno prije sa prvim masakrima u Prijedoru, Zvorniku, Foči."
Goldstein je još istakao da je prilikom pronalaženja nestalih bitna zajednička politička volja.

http://ba.n1info.com/Vijesti/a355735/Iv ... hunac.html

[Haman2]

Desavanja u Srebrenici nikad ne treba zaboraviti ma kakavi i od koga pritisci dolazili. Djelo Jusic Srebrenicu je ovjekovjecio na svoj nacin i malo je Bosnjaka koji mu nece reci hvala. Ovim svojim djelom trajno je sebe ugradio u Srebrenicu i BiH. Hvala mu za sve ucinjeno.

[Haman2]

JERIBASMA NA KOJOJ JE UMJESTO LJULJAČKE VISIO BABO



"Dolje”, nastavio je, “ležala je mater mi, Amire. Mater moja, nako, k'o da spava. Jedna joj ruka pod glavom. Zaklalo je kerinje, moj Amire, zaklalo. Prevrnem je, odsjekli joj prst na kojem je od nane rahmetli prsten bio. I tako, moj dobri ahbabu, umotam ih u čiste plahte, proučim i uz amidžićevu pomoć ukopam pod kruškom”

Piše: Amir HASANOVIĆ

Nekad potpuno iznenada sretneš osobu koja ti u životu postane nešto posebno. Naprosto osjetiš da ti je to drug, da mu možeš povjeriti svoje tajne, svoje nedaće i probleme. Pritom su ratni drugovi nešto posebno.

Svog dobrog druga, iskrenog, poštenog i povučenog rahmetli Mirsada sreo sam prvi put na Olovu. Družili smo se i povjeravali jedan drugom. I uvijek jedan drugom, naravno, čuvali leđa.

Znao sam da je iz nekog sela iz okoline Zvornika, da je bio jedinac i da su mu roditelji poginuli prvog dana napada “arkanovaca” na njegov kraj. On je s amidžićem nekako prešao – prvo u Kalesiju, pa u Tuzlu. Nisam ga nikad mnogo zapitkivao o tome. Teška je to tema za razgovor. Sve do jedne prilike. Bit će to nakon zauzimanja Donje Brke.

Krenuli smo u čišćenje terena od preostalih četničkih grupica. Bilo je veoma rano. Još se magla dizala. Išli smo polahko. Negdje na periferiji sela komandir nas podijeli u desetine. Pođosmo svako na svoju stranu.

Šutke smo se kretali oprezno zastajkujući i osluškujući. Uzan seoski put, s kućama rijetko poredanim tik pored ceste.

Idući tako, osvrnem se, znam da je Mirsad bio iza mene. Gledam ga. Zastao okrenut ka jednoj kući. Polahko se vratim. Možda je nešto primijetio. Pitam ga šta je bilo.

Okrenuo se, pogledao u mene, a onda ponovo prema kući. Nedugo zatim podiže ruku i pokazujući mi prstom tiho reče: “Vidiš, ovako je izgledala moja kuća. Ista! A ispred nje ovakva kruška, samo je kod nas bila jeribasma, s velikom krošnjom. Vazda je pod njom bio hlad. Kao dijete sam se s komšijskom djecom za ljetnih vrućina pod njom igrao. To jutro, kad će upast četnici u selo, mati me rahmetli probudila rano. Obukao sam se, a babo rahmetli kaže: ‘Idi dolje, pripni junicu, dok dođeš, mati će kahvu zgotoviti. Pa kad doručkujemo, svest ćeš kravu.’ Do u Dolinu ima jedno šesto metara. Tek što sam sišao, nisam još bio ni kolac našao da svežem junicu, iz sela se oglasi pucnjava. Čuh neka vozila da idu gornjom cestom. Nabrzinu svežem junicu pa potrčim uzbrdo. U pola brda na mene naleti komšija. ‘Bježi, Mirsade, četnici!’ – ‘Imaju mi’, reko’, ‘babo i mama gore’. – ‘Ma bježi’, kaže, ‘pobiše sve!’ Mahinalno krenem za njim u potok. Bili smo tu do predvečer. Tek sunce hoće da zađe, krenemo na gornju cestu. U kanalu ubijen čovjek. Leži. Po cesti pobijena stoka. Potrčao sam prema kući. Na ulaznoj kapiji moj cuko. Ubijen i bačen u cvjetnjak.

Kada sam stigao pred kuću, na velikoj grani kruške, na mjestu gdje je nekad bila moja ljuljačka, visio je babo. Objesili ga kaišem od naše krave. Objesili, pa onda pucali u njega.”

Govorio je nevjerovatno mirno i staloženo, a ja sam ga gledao zabezeknuto s poluotvorenim ustima.

“Dolje”, nastavio je, “ležala je mater mi, Amire. Mater moja, nako, k’o da spava. Jedna joj ruka pod glavom. Zaklalo je kerinje, moj Amire, zaklalo.”

U meni u tom momentu neka nelagoda, muka neka u stomaku. On, miran, nastavlja.

“Prevrnem je, odsjekli joj prst na kojem je od nane rahmetli prsten bio. I tako, moj dobri ahbabu, umotam ih u čiste plahte, proučim i uz amidžićevu pomoć ukopam pod kruškom. Tu smo noć krenuli preko šume, a ujutro stigli u Kalesiju.”

I othuknu na kraju. “Jah”, kaže, “šta ćeš” i krenu.

Ja zaleđen, ne mogu se maknuti s mjesta. U glavi, u ušima, sve bubnja. Nekako se rastresem i krenem za njim.

Gledam mu u leđa. Razmišljam. Šta su ta bošnjačka pleća i duša u njima podnijela sa svoje dvadeset dvije godine?! Allahu, da si nam svima na pomoći.

Nikada Mirsad više nije vidio svoju kuću. Ni svoju krušku. Nije vidio ni mezare svoje majke i svog babe. Šehid naš, ako Bog da, Mirsad je 15. jula 1995. godine, nekoliko metara od mene, pao pogođen četničkim rafalom u pokušaju proboja koridora za Srebreničane. Dok smo ga previjali, stiskao je moju ruku i pokušavao mi nešto kazati. Nije uspio.

Podlegao je ranama 16. jula na odjelu intenzivne njege UKC Tuzla. Da ga Allah pod nekom džennetskom jeribasmom sastavi s njegovim najmilijim.

(Amir Hasanović u rat je otišao iz školske klupe. Imao je tada osamnaest godina. Kao pripadnik različitih jedinica u sastavu Drugog korpusa Armije Bosne i Hercegovine, prošao je tokom četiri ratne godine brojna ratišta u Bosni i Hercegovini i bio dva puta ranjavan. “Stav” u nastavcima objavljuje njegova sjećanja na suborce i ratne događaje u kojima je aktivno sudjelovao)

https://stav.ba/jeribasma-na-kojoj-je-u ... isio-babo/

[Haman2]

Koliko mogu primijetiti o ovoj temi niko ne zeli da pise. Vise ih zanimaju teme " Sta mislite o bivsoj YU" ili "Citati Alije Izetbegovica" ili Islamska dekleracija Alije Izetbegovica, Ivo Andric i Nobelova nagrada" itd, itd.
Onaj koji zaboravi ranija desavanja obicno ce dozivjeti njihovo ponavljanje. Sadasnje politikce prilike kao sto vidimo nisu dobre, pa nije iskljuceno da se slicne stvari ponovo dogode. Daj Boze da ne bude tako.

Jasmin Čaušević: Preživio sam strijeljanje i masovnu grobnicu Tomašica



Većina pronađenih u Tomašici su komšije koje su poginule tih dana kada sam ja preživio strijeljanje. Kamion kojim su odvoženi mrtvi leševi mene je teško ranjenog prevezao, umjesto u Tomašicu, u bolnicu

Piše: Ezher Beganović

Otkopavanjem najveće masovne grobnice Tomašica počela se otkrivati istina o stravičnim stradanjima Bošnjaka iz Prijedora i okolnih mjesta. Prema dosadašnjim saznanjima u Tomašici su ukopani Bošnjaci pobijeni u periodu od 20. do 25. jula 1992.godine u masovnom genocidnom napadu na lijevu obalu Sane. U šest sela Mataruškog Brda (Bišćanima, Rizvanovićima, Rakovčanima, Hambarinama, Čarakovu i Zecovima) ubijeno je između 1650 i 1800 civila Bošnjaka. Ubijani su, mučeni, silovani u najvećem broju slučajeva pred očima svojih članova porodica. Bio je to krvavi pir čiji najevidentniji trag jeste upravo Tomašica. U ovom krvavom pohodu srpske vojske između ostalih ubijeno je i šest sinova Have Tatarević skupa s ocem, ubijene su kompletne porodice Bačić, Horozović, Tatarević, Čaušević, Dženanović, Redžić i mnoge druge.

Jasmin Čaušević je tada imao trinaest godina. On je preživio strijeljanje a njegov otac i komšije su završili u masovnoj grobnici Tomašica. „Većina pronađenih u Tomašici su komšije koje su poginule tih dana kada sam ja preživio strijeljanje. Kamion kojim su odvoženi mrtvi leševi mene je teško ranjenog prevezao, umjesto u Tomašicu, u bolnicu”, govori nam Jasmin.

U nastavku prenosimo Jasminovu ispovijest o tome kako je preživio strijeljanje i izbjegao masovnu grobnicu Tomašica. Jasminova priča vjerodostojno odslikava najteže dane stradanja prijedorskih Bošnjaka. Ova priča otkriva strašnu sudbinu pobijenih Bošnjaka iz masovne grobnice Tomašica.

Prvi dani

„Sela Bišćani, Rizvanovići , Rakovčani, Čarakovo i Zecovi bila su opkoljena i nisu bila zauzeta, jer su navodno prije toga predali oružje. Nakon kratkog vremena, u selu je već počelo da nestaje hrane i svih ostalih namirnica a mi smo bili u okruženju i nismo mogli da ga napustimo. Tokom boravka u Bišćanima, skoro svakodnevno smo bili izloženi granatiranjima, tako da smo stalno bili na oprezu i kada bi čuli grantu svi bi otrčali u podrume gdje smo i većinu noći provodili. Nakon nekih mjesec dana ja i otac smo morali napustiti kuću u kojoj smo se skrivali.

Moj otac i ja smo se zaputili u Tukove kod njegovih poznanika i oni su nas primili sa velikom nelagodom, iako je moj otac plaćao naš boravak i hranu. Nakon par dana otac me je sa suzama u očima pozvao da izađem napolje iz te kuće i pokazao mi je u pravcu naše kuće koja je taj dan bila zapaljena, gledao sam u visoki plamen i gusti oblak koji se izvijao iz naše kuće i onda sam pogledao moga oca kojem su se suze slijevali niz oči. Zagrlio me je i reko: ‘sine ode naša kuća, nemamo više ništa’.Te riječi i njegov tužni glas zauvijek će mi ostati u sjećanju.

Nakon nekih sedam dana i oni su nas izvjestili da moramo napustiti njihovu kuću, zbog njihove vlastite bezbjednosti, jer su Srbi tada vršili pretrese po kućama pa su strahovali za sebe. Otac i ja smo bili prisiljeni po drugi put da se vraćamo u Bišćane. Nismo imali mogućnosti da idemo dalje od Tukova jer je tu bila srpska barikada i nismo imali izbora nego da se vratimo i molimo Vehida i njegovu porodicu da nas puste da boravimo u njihovoj garaži u kojoj je bio samo jedan stari krevet, rekli smo da od njih nećemo tražiti ništa već samo da nas puste da boravimo tu, jer zaista nismo više imali gdje da idemo. Oni su nerado pristali na to i dali nam da boravimo u toj garaži, zbog čega sam im jako zahvalan, tako da smo tada otac i ja preživljavali iz dana u dan bez imalo hrane. Sjećam se, jedne prilike otac je išao po komšiluku tražeći hranu i jedan dan je došao pomalo sretan sa jednim krastavcem u ruci. Taj krastavac smo prepolovili a on je rekao sa velikom tugom, koju sam vidio u njegovim očima:’ Nemoj sve odmah pojesti, ovo nam je za čitav dan.’

Bilo je tu i dobrih komšija od kojih bi posebno izdvojio porodicu Kahteran i Kadić, koji su bili preko puta nas i gledali su kako se patimo. Nisu ni oni bili u puno boljem položaju ali bi nas većinom puta pozvali na ručak i podjelili sa nama ono malo što su i sami imali”.

Početak ubijanja

Nakon višednevnih patnji sa hranom i strahom slijede dani ubijanja i strašnog stradanja. Jasmin se tih dana prisjeća sa teškim bolom. „Tako smo provodili dane sve do 20 jula. Kada se ujutro negdje oko 10 sati, u blizini začula teška rafalna pucnjava, što nije bilo uobičajeno, jer su oni iz automatskog oružja pucali samo u zrak kada su bili pijani ili slavili neke praznike. Vehid i svi ostali ukućani koji su bili na spratu su sišli u podrum kod oca i mene a došao je još jedan meni nepoznat čovjek. Sjedili smo tu a pucnjava nam se sve više i više približavala a niko od nas nije znao šta se stvarno dešava, jer niko nije smio da izađe vani. U jednom trenutku čuo sam rafalnu paljbu koja se osula po susjednoj kući gdje se čula lomljava stakla.

Tada je neko utrčao u podrum i povikao da svi muškarci izađu vani. Ja sam od velikog straha i uzbuđenja istrčao sa ostalim muškarcima. Tu je bio Vehid, moj amidžić Sead, moj otac i taj meni nepoznati čovjek. Kada smo izašli iz podruma, vidio sam strašan prizor. Oko svake kuće koju sam mogao da vidim bila je grupa do zuba naoružanih srpskih vojnika, koji su ličili na razjarene zvjeri žedne krvi. Sa svih strana čuli su se pomiješani pucnjevi i strašni krici i jauci ljudi, žena i djece, koje su te krvoločne zvjeri na razne načine prvo mučili i pljačkali a onda ih u grupama ili pojedinačno strijeljali ili klali ispred njihovih kuća, na obližnjim livadama i šumarcima, pored puteva i na svakom mjestu gdje bi ih pronašli.

Stajao sam tu ispred kuće neko vrijeme pored ostalih muškaraca ukočen od straha zbog onog što se odvijalo tu pred mojim očima i onda nam je prišao neki golobradi momčić koji po mojoj procjeni nije bio stariji od 19 -20 godina, podigao je svoju pušku prema nama i glasno se proderao: ‘Ajde momci bre trčite brzo javite se majoru kod onog gore šumarka!’. Ja sam trčao za Vehidom, Seadom, i tim nepoznatim čovjekom dok nismo stigli do toga izvjesnog majora oko koga je bila veća grupa naoružanih vojnika, koji su većinom isto tako bili golobradi momci, koji vjerovatno nisu bili stariji od 20-25 godina. Bili smo udaljeni od garaže nekih 100 metara, okrenuo sam se da vidim gdje mi je otac, koji je ostao iza nas.

Tada sam vidio scenu koja će vjerovatno do kraja života ostati duboko urezana u moje pamćenje. Gledao sam kako moj babo ide prema nama uzdignutih ruku, vidno uznemiren obratio se četnicima koji su stajali sa puškama podignutih prema njemu:

‘Ljudi šta je ovo? Šta radite ovo s nama ?’ U tom trenutku mu je prišao jedan od njih i udario ga je kundakom od puške u glavu i oborio ga na cestu. Pao je, onako u sjedećem položaju, vidio sam kako mu je taj krvolok nešto rekao a nakon toga babo je izvadio novčanik iz džepa i dao ga tom četniku, koji ga je još par puta udario nogom. Na kraju mu je skinuo Seiko sat koji je imao na ruci.

U tom trenutku nama koji smo stigli do majora naredili su da stanemo u stroj jedan pored drugog. Ja sam se tada okrenuo i nisam više vidio šta se dalje dešavalo s mojim ocem. Onda je taj izvjesni major krenuo da udara sve nas redom. Krenuo je krvnički udarati Vehida, pa Seada, pitajući: ‘Gdje su vaši rovovi? Ko je ubio srpskog vojnika u Rizvanovićima?’ I onda je prišao meni i snažno me udario po licu i nosu, koji je od siline udarca pukao, a u sljedećem monetu sam bio sav u krvi koja mi je lila iz nosa. Krv mi se sljevala niz lice dok sam se s teškom mukom pokušao podići sa zemlje. Rekao mi je : ‘Govori brzo gdje su vam rovovi?!’ Ja sam od straha uspio da kažem samo: ‘Ne znam ništa, ja sam dijete.’ Sljedeće što sam vidio je da je gurnuo Vehida ispred nas i pucao mu iz puške direktno u potiljak. Nakon toga Vehid je pao ispred nas, vidio sam kako mu se širi lokva krvi iz glave dok je ležao na zemlji nepomičan. S naše lijeve strane je bila velika livada sa visokom travom, tada nam je major naredio da trčimo preko te livade. Predosjećajući da je to kraj i da će nas tu sve poubijati, od velikog straha i adrenalina nisam mogao da se pomjerim s mjesta, dok su Sead, moj otac i nepoznati mi čovjek krenuli prema toj livadi, gledao sam kako se sprema streljački vod. Odjednom me trgnuo majorov strašni glas, koji mi i dan danas zvoni u glavi :'”Trči brzo šta ti čekaš?! ‘

U tom momentu sam pošao za njima. I dan danas, zbog velikog straha i šoka u kojem sam bio, ne znam da li sam sam skočio u travu ili me je otac gurnuo, samo znam da su posljednje rječi moga oca bile: ‘Bježi sine!!’ Kada sam se našao na zemlji krenuo sam brzo puzati kroz visoku travu dok su svuda oko mene zviždali meci. Zasipala me je zemlja od metaka koji su me promašili. Čuo sam i eksplozije koje se bili od bačenih bombi ili tromblona ispaljeni prema nama. Po mojoj procjeni uspio sam da otpužem nekih 20 metara. Za mene je bio tu kraj, tada u tom momentu bio sam pogođen i vjerovatno sam pao u nesvijest. Sljedeće čega se sjećam je da sam otvorio oči, da mi je pogled uprt prema nebu”.

Oko mene je bila tišina

„Oko mene je bila tišina, nije bilo više one galame i vike, samo sam čuo pucnjavu koja je već bila daleko od mjesta mog stradanja. Tada sam pogledao svoja prsa i vidio sam komade kože i mesa po rastrganoj majici, kako sam polako dolazio sebi, pokušao sam da se pomjerim da ustanem i vidio sam da mi je kompletan butni mišić lijeve noge izbijen napolje kroz poderane hlače a da mi noga visi na jednom dijelu mesa i da više nije povezana sa butnom kosti. Shvatio sam da sam pogođen i da mi je Kost bila raznesena.

Desnom nogom sam pokušao ispraviti lijevu nogu, jer je bila totalno iskrenuta, ali mi je noga samo pala na drugu stranu. Odjednom sam osjetio da su mi usta puna krvi i počeo sam da kašljem i pljujem krv. Tada sam osjetio strašne bolove i pomislio sam da je to kraj, da umirem. Pomislio sam u sebi: ‘Bože moj, daj mi samo još jednom da vidim svijet oko sebe.'Tada sam se nekako ispravio u sjedeći položaj. Ostao sam u tom položaju gledajući livade i kuće oko sebe, pogledao sam u nebo koje bilo tako plavo, prelijevalo se u nek čudne boje, iščekujući svakog trenutka da ću umrijeti. Ali, nakon što sam se trgnuo iz prvobitnog šoka, počeo sam dozivati oca i ostale, nadajući se da je neko od njih preživio. Ali, niko se nije javljao. Kada sam vidio da ne umirem i da možda imam šansu da preživim, obuzeo me neopisv strah, bojao sam se da će se vratit da provjere da smo svi mrtvi, vidio sam na sredini livade neki plast sjena, pomislo samo kako ću otići tamo i sakriti se, ali onda mi je sjevnulo kroz glavu, a šta ako budu palili sijeno, izgorjeću živ u njemu, tako da sam odustao od te ideje. Nakon nekoliko sati, koje sam proveo tu na livadi i junskom suncu, zbog nesnosne vrućine, kao i gubitka velike količine krvi, osjetio sam totalnu dehidraciju. Razgledajući, primijetio sam bunar u blizini jedne kuće. Teškom mukom, uspio sam se nekako desetak metara odvući na rukama, ali dalje nisam mogao. U jednom trenutku iz trave se podigao moj amidžić Sead koji je, što sam kasnije saznao, imao prostrijelnu ranu više kuka koja mu nije oštetila vitalne organe. Kada sam vidio da je on ustao u njemu sam odjednom vidio spas, počeo sam iz sveg glasa da ga zovem, ali on je, zbog vlastitog straha, otrčao u obližnju šumu ne obazirući se na moje povike.

Nakon kratkog vremena, iz obližnje šume pojavilo se nekoliko mladića, koji su se krili u toj šumi za vrijeme čišćenja, među kojima je bio i jedan član porodice Kahteran koja nas je pomagala dok smo bili u garaži. Jedan od njih otišao je po čaršaf na kojem su me prevukli do garaže iz koje sam i izveden. Ostavili su me na podu i zbog svoje sigurnosti pobjegli nazad u šumu. Da nije bilo odlučnosti i hrabrosti tih momaka, koji su rizikovali vlastite živote da me prebace u garažu, vjerovatno bih iskrvario na toj livadi.

Tu noć je prvi kod mene došao drugi amidžić Nedžad, koji je iz Čarakova došao preko šuma ne znajući uopšte šta se desilo. On me je pitao za oca i ostale. Ispričao sam mu šta se desilo, nakon toga, on mi je isjekao hlače od kojih je napravi podvez i sa tim mi podvezao nogu, očistio malo rane, stegao glavnu arteriju i tako usporio krvarenje što je vjerovatno bilo presudno da ne iskrvarim u potpunosti. Nakon toga, Nedžad je zbog svoje lične sigurnosti pobjegao u šumu, jer su Srbi konstantno prolazili selom harajući i pljačkajući imovinu. Naredna četiri dana, komšinice su mi po svojoj djeci slale supe i nešto hrane. Jedno od te hrabre djece koja su smjela doći do mene je bila djevojčica Medina Kadić, koja je svako malo dolazila sa svojom rodicom, oni su od svoje familije i ostalih komšija donosili sve što su ovi slali, jer oni sami nisu smjeli dolaziti od četnika koji su stalno prolazili tuda. Ona i njena rodica su mi čistili rane sa jodom, davali su mi na šećeru morfijum od obližnje komšinice. To mi je uveliko umanjilo bolove i vjerovatno zaustavilo totalnu infekciju rana. Sjećam se da su mi pričale kako napolju ne može da se diše od smrada jer su duž cijele mahale bila izmasakrirana tijela komšija i njihove rodbine, koja su tu već treći dan. Od velike vrućine su se ucrvali, počeli su se raspadati a četnici ne dozvoljavaju nikom da ih sahrani.”

Odvođenje leševa u Tomašicu i ostale grobnice

„Za vrijeme boravka u garaži, svaka dva-tri sata, u garažu su upadali naoružani Srbi iz okolnih mjesta, koji su pljačkali bošnjačke kuće. Tražili su auta, gorivo itd. Jedan od njih mi je prišao i onako negledajući u mene već u Vehidovog Jugu, koji je bio više moje glave, upitao šta radim tu. Kada sam mu rekao da sam ranjen, pogledao me onako nezainteresovano i onda je vidio nešto od čega su mu oči zasjale, sageo se i uzeo novac do pola obojen krvlju, koji mi je otac rahmetli dao prije nego se desilo strijeljanje. Obrisao je krv s njega govoreći mi podrugljivo: ‘Tebi ovo više neće trebati.’

Četvrtog dana, Srbi su zarobljene Bošnjake iz sela Hegići natjerali da kupe leševe i da ih odvoze u masovne grobnice. Mene je tog jutra neko prebacio sa poda na stari krevet na kojem smo ja i moj otac spavali. Tada mi je neko rekao da je moja strina sa još nekoliko žena zamolila jednog od srpskog vozača kamiona da me pokupi i odvede u bolnicu, a on je valjda rekao da će to uraditi pod uvjetom da mu nađu pletaru rakije, što su one nekako i učinile. Dvojica ljudi su me zatim ubacili u vojni kamion zajedno sa gornjim dijelom kreveta, kamion koji je bio sav umrljan od krvi leševa ubijenih Bošnjaka čija su tijela odvožena u masovne grobnice. U tom kamionu je vladao takav nepodnošljiv smrad da sam u jednom trenutku pomislio da ću umrijet jer mi je ponestajalo zraka od tog nesnosnog smrada. Kada sam stigao pred bolnicu, napolju me čekao doktor i nekoliko medicinskih sestara. Tu je bilo još dosta četničkih vojnika. Kada se pročulo da je stigao musliman, jedan od četnika prišao je i rekao: ‘Pustite mi da ga ja zakoljem, skoro mi je poginuo prijatelj na Jajcu.’ Doktor je to nekako spriječio rekavši: ‘Ma daj pusti ga, to je samo dijete.’

U bolnici su počeli da mi obrađuju rane, koje su nakon četiri topla julska dana totalno inficirale i proširile . Uzeli su makaze i skalpel i krenuli da odstranjuju meso, kao u klaonici, kada sam počeo da vrištim od bolova, počeli su da mi prijete i da galame, kao odakle mi pravo da vrištim dok mi oni pomažu prikom obrade rana, nisu mi dali čak nijedne tablete protiv bolova. Nakon što su to odradili, uzeli su veliku ručnu bušilicu i, uz obrazloženje da u bolnici nemaju struje, dva pomoćnika su mi uhvatili nogu i čvrsto je držali, dok je doktor svom snagom probijao milimetar po milimetar moje kosti kroz koju je na kraju napravi rupu kako bi mogao ubaciti šipku na koju bi se mogli okačiti tegovi koji bi mi postepeno vraćali kost na svoje mjesto.

U prijedorskoj bolnici ležao sam četiri dana. Kada su dobili nalog da me prebace u Banja Luku.

Kada su me vozili za Banja Luku, dok smo prolazili kroz Kozarac lagano sam podigao glavu, vidio sam sav užas koji su četnici napravili u tom malom gradiću, sve i jedna bošnjačka kuća je bila zapaljena ili do temelja srušena, mrtvi su ležali pored ulica. Nakon dolaska, smješten sam u gradsku bolnicu u Banju Luku. Na hirurškom odjeljenju, na kojem sam ležao, skoro svi pacijenti bili su ranjeni srpski vojnici, osim u jednoj sobi, u kojoj su se nalazili, kako sam kasnije saznao, zarobljeni ranjeni bošnjaci. Kako je ko dolazio na odjel, ulazio bi u tu sobu i premlaćivao ih, tako da su se redovno čuli krici iz iste. Bojeći se da bih mogao izgubiti život ukoliko im kažem da sam preživjeli svjedok strijeljanja, ja sam ostalima lagao da me je pred kućom pogodio geler od granate, jer je ranjenim srpskim vojnicima svakodnevno u posjetu dolazio veliki broj saboraca, koji su tu zajedno sa ranjenicima pjevali četničke pjesme. Takva atmosfera trajala je naredna dva mjeseca, koliko sam ležao u toj bolnici. Jednog dana, iz sna me je trgnuo duboki glas. Kada sam otvorio oči ugledao sam srpskog popa koji je stajao više mene i prskao me svetom vodicom, izgovarajući neke molitve, od čega sam ostao u šoku duže vremena.

Par dana nakon toga u sobu je ušao dječak od nekih pet ili šest godina koji je imao gips na ruci, prišao je mom krevetu i pitao me kako se ti krstiš? Ja sam bio iznenađen i gledao sam u njega ne odgovarajući mu ništa. Ponovio je pitanje nakon kojeg sam ja rekao da sam musliman i da se ne krstim, tada me je gipsom udario u glavu i rekao da im pokažem kako se krsti, dok je dječak to radio svi srpski ranjenici u sobi su se smijali grohotom, jer su ga oni najverovatnije i nagovorili da to uradi. Mali je bio uporan, tjerao me je da se krstim dok jedan od ranjenih srpskih vojnika nije rekao dosta je pusti ga.

Jedan od najtežih trenutaka bio je kada su mi saopćili da će me usvojiti neka srpska porodica, jer nisu znali šta bi sa mnom, pošto mi je otac ubijen, a sa majkom nisam imao kontakt. Nakon što mi je noga sanirana, u gipsu sam prebačen u bolnicu Paprikovac, na očni odjel koji su prilagodili da bude odjel za ranjenike, u kojoj se također nalazio poseban odjel sa zarobljenim, ranjenim Bošnjacima. Pošto sam tad već pomalo hodao na štakama, mogao sam da vidim mučenje i redovno premlaćivanje tih bošnjačkih zarobljenih vojnika. Njihov odjel bio je u staklu ispred kojeg se nalazio jedan stražar.

Ti ranjenici bili su toliko premlaćivani i ‘istrenirani’ da su na pojavu bilo koga svi zajedno dizali tri prsta i pjevali četničke pjesme. Čak i kada bih ja prolazio pokraj njihovog odjela, reagirali bi na takav način. Glavna pjesma im je bila od topole do topole pa do ravne gore, koja mi je duboko ostala urezana u sjećanje.

Jedno jutro vidio sam ispod njihovog odjela mrtvog čovjeka na betonu, prekrivenog čaršafom. Čuo sam kako su pričali da je pokušao pobjeći, u što čisto sumnjam, pošto je to bilo nemoguće. Nakon 15-ak dana, po mene su došli ljudi iz banjalučkog ‘Merhameta’ i odvezli me u džamiju Gazenferija, u kojoj su se nalazili ljudi pušteni iz logora, a koji su bili mlađi od 16 ili stariji od 60 godina. U međuvremenu sam dobio informaciju da mi je majka saznala da sam živ i da ću najvjerovatnije ubrzo prvim konvojom biti prebačen za Zagreb, što se nakon 10-ak dana provedenih u džamiji i desilo.

Pokupili su me s džipom iz Crvenog krsta sa još nekoliko ljudi iz te džamije i manjim konvojom prebačeni smo u Zagreb, gdje me je dočekala moja tetka i sa njom sam otišao u Njemačku kod majke i braće. Nakon dvadeset godina kosti mog oca još uvijek nisu pronađene. Još uvijek nemam snage da odem posjetiti masovnu grobnicu Tomašica”, zaključuje na kraju ove potresne priče Jasmin Čaušević.

(inmedia.ba)

[Novak20]

Preneseno iz Avaza.

https://avaz.ba/vijesti/bih/531207/vapa ... potocarima

Direktor Memorijalnog centra Potočari Emir Suljagić pozvao je premijere svih kantona u Federaciji BiH te veliki broj općinskih načelnika na potpisivanje memoranduma o podršci Memorijalnom centru zakazano za 6. decembar u Parlamentu BiH.

Suljagić za „Avaz“ kaže da je pismo upućeno na šezdesetak adresa.

Institucija stagnira
- Do petka smo dobili potvrdu trećine pozvanih. U ovoj sedmici ćemo pokušati dobiti bilo kakve odgovore i od ostalih. I „ne“ je odgovor. Interesa ima, tu su neki ozbiljni gradovi i općine. Ima i onih vrlo malih, ali nećemo praviti razliku. Neka svako da koliko može. Nije to novac za službene automobile, nego da se sačuva lokacija, da se počnu raditi istraživanja, da ponudimo i druge sadržaje, napravimo arhiv... - ističe Suljagić za „Avaz“.

On podsjeća da kompletan godišnji budžet Memorijalnog centra koji dobiju od Vijeća ministara iznosi 500.000 maraka. To je, kaže, dovoljno da se podijele plaće, a rezultat toga je da ova institucija stagnira.

- Lokacija je u lošem stanju. U glavnoj hali, koja treba biti budući izložbeni prostor, curi krov, puše... Novac koji imamo nije dostatan ni da raspišemo tender - ističe.

Dodaje da se u takvoj situaciji ne može govoriti o kreiranju arhiva, o istraživanju, ni o čemu...

- Ovo je naš način da skrenemo pažnju, da se vidi šta nama znači to što se događalo u Srebrenici i oko nje od 1992. do 1995. godine, šta nam znači to što se dogodilo u julu 1995. To će se najbolje pokazati time koliko je ko u stanju namijeniti i potrošiti za očuvanje pamćenja, za razvoj kulture pamćenja, ne samo u Srebrenici nego i drugdje - kaže Suljagić.

Pojašnjava da je Memorijalni centar Potočari jedina državna institucija tog tipa.

Čudo da postoji
- Kao narod, kao grupa, zajednica, na sjećanje na genocid, na pamćenje genocida trošimo 500.000 KM godišnje. Da nije tako strašno, bilo bi smiješno. Toliko košta ozbiljna izložba u nekoj instituciji tog tipa na Zapadu. Ovo je ključni trenutak u historiji Memorijalnog centra Potočari. Ako sad to ne napravimo, nećemo nikad. Činjenica da postoji je čudo. Činjenica da je opstao do sada također je čudo. Ali, ne možemo se uvijek uzdati u čuda. Moramo nešto i raditi – poručuje Suljagić.

Može ovako još 50 godina, a onda...
- Može Memorijalni centar ovako stajati još 50 godina. Ali, za pet godina ćete doći i vidjeti da su se zidovi urušili, da su krovovi popadali... Mnogo polažemo na očuvanje autentičnosti te lokacije. Ali, to ne znači da treba da nam krovovi cure, da nam prokišnjava biblioteka za koju je potrošeno 150.000 KM – upozorava Suljagić.

[Haman2]

ZNATE LI ZA FIKRETA HODŽIĆA, ČOVJEK KOJEG ARNOLD SCHWARZNEGGER ČESTO SPOMENE: Bio je vrhunski sportista i čovjek, a ubili su ga “prijatelji” Srbi

Postavka posvećena Fikretu Hodžiću, istinskoj legendi bosanskohercegovačkog bodybuildinga koji je 15 puta branio titulu državnog prvaka Jugoslavije, a mučki je ubijen 1992. godine na svom kućnom pragu u Trnopolju, predstavljena je danas u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 u Sarajevu.



Hodžić je osvojio treće mjesto 1981. godine na svjetskom takmičenju u Kairu, kada je prvo mjesto osvojio američki glumac, sportista i političar Arnold Schwarzenegger.

Nakon što je saznao da je Hodžić ubijen, Schwarzenegger je poslao pismo njegovom sinu Džemalu u kojem izražava duboku tugu, ali govori i o veličini ovog nevjerovatnog sportiste.
“Ovo je tragedija koja se ne može opisati riječima. Bio bih sretan da sam mogao nešto učiniti. Svjestan sam veličine tvog oca i naša zajednica gaji veliko poštovanje prema njemu”, napisao je između ostalog Schwarzenegger u pismu.

On je Džemalu poslao i paket s opremom za treniranje u nadi da će i on slijediti stope svoga oca.

U Muzeju se osim ovog pisma može vidjeti i jedina medalja Hodžića koju je pronašla njegova supruga, zatim njegova omiljena majica i teg koji je sam napravio.

Posmrtni ostaci Fikreta Hodžića, kojeg je ubio njegov učenik s leđa, pronađeni su u masovnoj grobnici u januaru 2009. godine, a sahranjen je 20. jula 2009. godine.
Ipak, njegova djela i duboki trag koji je ostavio u takmičarskom bodybuildnigu Bosne i Hercegovine ostaju da žive.

https://www.bosniaks.info/wp-content/up ... age-20.jpg

[Haman2]

Da li ce nekada neki srpski predsjednik postupiti ovako u Srebrenici. Vjerujem da hoce samo moramo dugo, dugo cekati. Valjda ce nekad neko i docekati.

TAKO TO RADE U EVROPI; MERKEL U AUSCHWITZU: "Osjećam duboki stid zbog varvarskih zločina koje su ovde izvršili Nijemci"

Njemačka kancelarka Angela Markel rekla je u nekadašnjem njemačkom nacističkom logoru Auschwitz-Birkenau na jugu Poljske koliko duboko se stidi varvarskih, nezamislivih zločina koje su počinili Nijemci u tom logoru smrti i tokom Drugog svjetskog rata.



"Osjećam duboki stid zbog varvarskih zločina koje su ovde izvršili Nijemci. To su bili zločini koji su prešli sve granice toga što čovjek može da zamisli", kazala je Angela Merkel koja je, prvi put kao kancelarka, obišla tu najveću fabriku smrti koju su nacisti podigli u okupiranoj Poljskoj, na 10. godišnjicu osnivanja međunarodne Fondacije koja je prikupila sredstva za konzervaciju i održavanje memorijalnog kompleksa koji je postao simbol Holokausta.

Angela Merkel naglasila je da je za Nijemce to odgovornost koja nikada neće proći.

"Auschwitz-Birkenau je njemački logor smrti. Stvorili su ga Nijemci. Stalo mi je da naglasim tu činjenicu. To je odgovrnost koja nikada ne prolazi. On se nalazi u Poljskoj. Ali u logoru (Aušvic) izvršioci zločina bili su Nijemci", kazala je nemačka kancelarka.

Angela Merkel obišla je logor i davno ranije, prilikom posjete svog partijskog šefa, tadašnjeg njemačkog kancelara Helmuta Khola koji je u logoru odabrao 1989. i 1995. godine ćutnju, jer, kako ja zapisao, pred takvim zlom čovjek ostaje nijem.


Angela Merkel, Mateuš Moravjecki, Aušvic
Prvi njemački kancelar koji je posetio Auschwitz, Helmut Schmidt, obratio se 1977. godine sa tog najvećeg groblja porukom da jedini ko u Aushwitzu nema pravo da ćuti jeste upravo kancelar Njemačke, zemlje koja je odgovorna za te monstruozne zločine.

"Danas sam govorio kancelarki o logoru Treblinka. Ona je takođe simbol onih vremena. Danas nestaju ljudi koji su bili svjedoci tih strašnih vremena. Naša obaveza jeste da njegujemo to sjećanje, jer ako sećanje nestaje to je kao kada bi drugi put nanijeli patnju onima koji su tu preživeli nezamisliv pakao", kazao je poljski premijer Mateusz Morawiecki.

Poljski premijer je podsjetio da svaki zid, baraka, staze u Aushwitzu jesu nijemi svjedoci ondašnjih zločina.

"Zsofia koska Zsuzska je govorila da svako ko je ravnodušan pred zlom je kao saučesnik zla. Mi danas možemo da kažemo da onaj ko je ravnodušan pred istorijskim lažima kao da je koautor tih laži", kazao je poljski premijer i obećao je preživjelim logorašima da će Poljska brinuti o svim mjestima, svim memorijalima gde su počinjeni zločini Drugog svetskog rata.

Angela Markel najavila je pred dolazak u Auschwitz na obilježavanje 10. godišnjice osnivanja Fondacije u koju su 38 država svijeta i privatni donatori uplatili 120 miliona evra za konzervatorske radove, kako se kompleks logora zbog zuba vremena ne bi pretvorio u ruševine, da će Njemačka, koja je 2009. godine kao najveći pojedinačni donator uplatila 60 miliona evra i sada uplatiti identičnu sumu.

"Tu su ubijani Jevreji, a takođe Poljaci, Romi, Sinti, sovjetski zarobljenici. Ta zemlja, ti zidovi su natopljeni strahom, krikom, suzama i krvlju ljudi koje su masovno ubijali. To mesto će zauvijek biti upozorenje za sva pokoljenja kakve zločine je u stanju da počini čovjek opijen mržnjom i prezirom prema drugim narodima", poručio je u pismu poljski predsednik Andžej Duda.

Angela Merkel i Mateusz Morawiecki u logor su ušli kroz glavnu kapiju sa ciničnim nacističkim napisom "Rad oslobađa", položili vijence pred Zid smrti, gde su u prvim godinama logora masovno streljani logoraši, dok nacisti nisu usavršili monstruoznu industriju ubijanja u gasnim komorama.

Nakon obraćanja na svečanosti, Merkel i Morawiecki položili su cvijeće i pred glavni Spomenik žrtvama logora ispred ruševina nekadašnjih gasnih komora.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/135 ... jemci.html

[Maraschino]

Da li ce nekada neki srpski predsjednik postupiti ovako u Srebrenici. Vjerujem da hoce samo moramo dugo, dugo cekati. Valjda ce nekad neko i docekati.

Za nasih zivota, nema sanse.
Prije toga moaju izumrijeti negatori genocida, profesori na fakultetima, besjedari...pa tek onda da se stvori masa koja ce podrzati onoga ko ce da prizna genocid, pokloni se zrtvama i trazi oprost.

Tesko da ce to u srpskom drustvu ikada doci. Oni za nasih zivota mijenjaju istoriju a sta ce tek raditi kada ne bude zivih svjedoka.
Falsifikatori da ne kazem sta gore.

[Grean]

U međuvremenu, on je doveo u sumnju takozvani "genocid" u Srebrenici,

Nezavisne o Nobelovcu i genocidu u Srebrenici

[Haman2]

Unread post by Maraschino » 06/12/2019 19:23

Haman2 wrote: ↑06/12/2019 18:16
Da li ce nekada neki srpski predsjednik postupiti ovako u Srebrenici. Vjerujem da hoce samo moramo dugo, dugo cekati. Valjda ce nekad neko i docekati.

Za nasih zivota, nema sanse.
Prije toga moaju izumrijeti negatori genocida, profesori na fakultetima, besjedari...pa tek onda da se stvori masa koja ce podrzati onoga ko ce da prizna genocid, pokloni se zrtvama i trazi oprost.

Tesko da ce to u srpskom drustvu ikada doci. Oni za nasih zivota mijenjaju istoriju a sta ce tek raditi kada ne bude zivih svjedoka.
Falsifikatori da ne kazem sta gore.

Dijelim tvoje misljenje

[Haman2]

24.maj 1992. :Početak agresije na Kozarac



Obilježena 27. godišnjica kraja torture za 5.000 logoraša iz Manjače
kz1Prije napada na Kozarac, Srbi su izvršili razmiještanja svoje teške artiljerije na strateška mjesta po okolnim brdima. Sve te aktivnosti mještani Kozarca su pratili sa zebnjom i strahom za svoju budućnost.

Večinu svojih artiljerijskih sredstava Srbi su postavili na jedan vojni poligon na Kozari koji je bivša JNA koristila za obuku regruta. Sa tog inače strateški važnog položaja Srpski agresor je mogao držati pod vatrom cijelo područje Kozarca. S teškim artiljerijskim oružjem rukovale su uglavnom srpske paravojne jedinice pridošle iz Srbije i jednim manjim dijelom iz Knina. I ranije za vrijeme borbi u Hrvatskoj Prijedoračke srpske brigade koje su slate u Pakrac pod imenom “Vukovi” prilikom prolaska kroz Kozarac pucali su iz automatskog oružja prvenstveno po vjerskim objektima. Mještani su već bili u strahu jer se je na njihove oći pucalo po njihovim džamijama…

Slijedečih dana Prijedor je vrvio od srpskih automobila sa natpisima “Vukovi iz Vukovara”. Područje Vukovara u Hrvatskoj sravnjeno je sa zemljom. Pošto su Srbi prethodno istjerani iz Slovenije i velikog djela Hrvatske, oni su sve vojno naoružanje dovukli u Bosnu.



Pred napad na Kozarac, svim mještanima srpske nacionalnosti bilo je podijeljeno naoružanje od tadašnje JNA. Napeta situacija je uznemirila nesrpsko stanovništvo ali oni nisu mogli ništa da učine jer su bili u obruču.

Telefonske i električne veze sa Kozarcom bile su prekinute a podrucče opkoljeno od srpske vojske. Niti jedna autobuska linija nije bila u funkciji.

Dana 24 Maja 1992, srbi su obustavili sav promet na putu Prijedor-Banja Luka i usmjerili ga preko Tomašice i Omarske.

Radmilo Zeljaja iz kriznog štaba (tad već srpske) općine Prijedor primio je jednu delegaciju iz Kozarca te im rekao.

1) Kozaračka policija mora da se preda.

2) Mještani moraju da budu lojalni srpskoj vlasti.

3) Svi moraju da predaju oružje ili će Kozarac biti napadnut.

Delegacija je tražila dva dana da se konsultuje sa mještanima. Međutim uslijedio je napad srbo-četnicke vojske.

Pred sami napad na Kozarac objavili su preko radija Prijedor da postoje “barikade” na putu Prijedor-Banja Luka kod sela Jakupovići a zatim su poslali vojsku da te navodno barikade uklone, međutim pravi cilj njihovog napada bio je da se sve ne srpsko življe istjera sa tog dijela.

Prvo je počelo granatiranje teškom artiljerijom po cijeloj oblasti Kozarca. Granatirano je sa oko jedanaest različitih mjesta, sa Benkovca na Kozari, sa Topića Brda, sa aerodroma u Prijedoru, iz Gornjih Orlovaca, iz Babića, iz Balta (zaseok kod kamenoloma na Kozari), se brda kod Ljubije te s tenkovima iz nekoliko pravaca. Cijelo područje su držali oko 24 sahata pod neprekidnim granatiranjem gdje su ispalili oko 5600 granata različitog kalibra.

U noći između 25 i 26 /5/ 92 tačno u 02:20 sa četnickog položaja u Orlovcima ispaljena je signalna raketa a zatim je otvorena pjesadijska vatra sa svih strana. Otpočeo je napad na goloruko stanovništvo Kozaračke oblasti koje je potražilo zaklon u svojim podrumima zbog strahovitog granatiranja. Sva okolna sela su odmah paljena što je unijelo paniku među stanovništvom koje je bilo u okruženju i nije imalo nikakve šanse da se brani. Mještani iz tih okolnih sela su bježali prema središtu Kozarca a neki su potražili zaklon u šumama u podnožju Kozare.

U napadu su večinom učestvovali srpska TO (teritorijalna odbrana) u sadejstvu loklnih srba. Neki od srpskih vojnika su na kapama nosili zvijezdu petokraku (znak JNA), neki su imali oznake “Bijelih orlova”, a tu su bili i oni koji su nosili krst sa četiri “C” to su bili srbi iz Banja Luke i Arkanovci.

kz3Nakon ulaska srpske paravojske u sam grad Kozarac krenuli su od kuće do kuće i istjerivali stanovnike na ulicu te ih sve tjerali na trg u cenru grada. Na licu mjesta su izdvajali neke muškarce te ih odmah strijeljali.

Policajci njih oko 35 koji su radili u policijskoj stanici Kozarac, večina od njih su se predali zajedno sa komandirom Osmom a zatim su svi strijeljani kod stare škole u Kozarcu.

Bila je obavijest na radio Prijedoru da svi stanovnici stave bijele zastave na svoje kuće te da ih napuste. Narod je slijedio instrukcije, tako je jedna veoma dugačka kolona sa traktorima i osobnim vozilima a noseći bijele zastave sišla iz Brdjana u Kozarac. Kolona je prošla pored jednog broja srpskih TO koji su prethodno već ubili nekoliko zena i djece a zatim su prijetili i ostalima da ce ih sve pobiti.

Sve izbjeglice koje su stizale u kolonama u Kozarac odmah su tu skidani sa traktora i ostalih vozila i upučivani u centar grada. Srpski vojnici su odmah oduzimali traktore i auta pa ih odvozili negdje iza zgrada govoreci:

“Ovaj traktor je dobar, skoro nov, ovaj će meni a onaj tamo ću dati mome stricu” (misleći na traktor koji već bio oteo i parkirao iza zgrade) itd.

Tu na malom trgu u centru grada skupljeno je nekoliko hiljada građana, svi su bili zbijeni jedan do drugoga tako da je bilo teško i disati a kamo li sjesti negdje u hladovinu jer bila je nesnošljiva vručina. Djeca su vrištala na sve strane jer oni nisu bili svjesni toga sta im se događa i nisu znali za strah ni prijetnje oružjem.



Pošto je mali trg već bio prepun a kolone izbjeglica su još uvijek pristizale, četnici su počeli tjerati narod ponovno u kolonu koja je krenula prema magistralnom putu Prijedor-Banja Luka. Na tom djelu puta počeli su odvajati muškarce od žena i djece.

Nitko nije smio da se buni niti išta da pita svi su ćutke izvršavali ono što im se naredi. Nakon izlaska na magistralni put, dvije duge kolone (naprijed žene i djeca a iza njih muškarci) išle su pješice u pravcu Prijedora. Nitko iz kolone nije znao kud ide ni gdje će stići a niti šta će se dalje desiti.

Na djelu puta od benzinske pumpe do autobusne stanice Sušići odjednom je jedan od četnika zapucao u pravcu grmlja a kolonu su natjerali da legne u kanal pored ceste. Dok je kolona tako ležala u jarku izložena jakom suncu i nesnosnoj vručini, srpski vojnici su se isprsiti šetkali po cesti iznad njihovih glava govoreći:

“To pucaju Zelene Beretke, hoće da vas pobiju a mi vas štitimo.”

Bila je to samo glupa izmišljotina jer trebalo je narodu utjerati još malo straha u kosti. Poslije toga krenulo se dalje prema Kozaruši.

U koloni je bilo starih i nemočnih za koje je to bio predug i pretežak put pa su neki sjedali na travu pored ceste da se malo odmore, međutim četnici su ih dizali i kundacima gurali da idu dalje. Cijela kolona je bila izložena psovanju i vrijeđanju, često su vikali:

“Eto šta vam Alija uradi jebo vam on majku.”

Tako je mučenicka beskrajno duga kolona stigla do Kozaruše gdje su počeli dolaziti autobusi i ukrcavati žene, djecu i starce te ih odvoziti u pravcu Prijedora.

Nakon odlaska žena, djece i steraca sa autobusne stanice Kozaruša, počeo je transport ljudi. Četnici su počeli odbrojavati grupe ljudi za svaki autobus. Prilikom ulaska u autobuse svakog pojedinačno su pretresali, radili su to na taj način da čovjeka okrenu s licem prema autobusu ruke naslonjene na autobus a noge raširene. I tako dok su prepipavali svakome su na brzinu postavili nekoliko pitanja.

“Kako se zoves?” “Odakle si?” “Gdje ti je puska?”

Ako mu kažeš odakle si odmah bi uslijedilo i podpitanje. Ko je ono pucao iz tvog sela? Zatim bi uslijedio udarac, obično je to bio šamar, pesnica, kundak pod rebra ili udarac čizmom.

Svaki muškarac pojedinačno kad bi prošao tu torturu tad je mogao da uđe u autobus. Kad je autobus bio pun da se više nije moglo ni stajati, psujući ušao je jedan četnik te sa uperenom puškom prema ljudima zaprijetio da će pucati. Ljudi su u strahu skakali jedan preko drugoga samo da bi bili što dalje od puščane cijevi.

Jedan dio ljudi odvezen je u Keraterm a pošto tu nije bilo dovoljno mjesta jer su prethodno dovedeni ljudi iz Zecova, Čarakova, Hambarina i ostalih mjesta koja su etnički očiščena prije Kozarca, počeli su upučivati autobuse u Omarsku a neke u Trnopolje.

Šta su sve žene preživjele u logoru Trnopolje, teško je opisati. Jedan broj djevojaka srpski vojnici su izveli u obližnje kuce i silovali a zatim ih vratili u logor. Veći broj djevojaka i mladih žena četnici su odveli u vojne barake na Benkovac, na Mrakovicu u hotel Mrakovica, u Bijele Vode i u Titovu Vilu gdje su ih takođe seksualno zlostavljali.
Nakon nekoliko sedmica provedenih u staroj i vlažnoj kino dvorani u Trnopolju koja nije imala vrata a ni stakla na prozorima počela je deportacija žena, djece i staraca. Oni su ukrcavani u teretne vagone za prevoz stoke i građevinskog materijala (u nekim vagonima je bio hidrat rasut po podu u debljini od oko jednog centimetra) i na taj način deportovani i protjerani sa područja takozvane Republike Srpske na teritoriju pod kontrolom armije republike Bosne i Hercegovine.

Dok su muškarci bili u logoru Trnopolje mogli su jasno vidjeti svakodnevno pljačkanje a zatim paljenje okolnih sela pa i samoga grada Kozarca koje je trajalo duže od mjesec dana. Iznad cijelog tog područja nadvio se veliki crni dimni oblak a jak miris paljevine mogao se osjetiti i u logoru Trnopolje koji je udaljen od Kozarca oko 6 km.

Težak je to osjećaj kad je čovjek zatvoren u jednom četnickom logoru gdje mu u svakom momentu prijeti smrt i uz to gleda svoju vlastitu kuću kako gori i polako nestaje u plamenu. Gori kuća a gori i njegovih 10-20 godina truda, rada i šparanja.

Nakon sve te pljačke i paljenja neki od srba koji su dolazili u logor izjavili su, da za vrijeme svog ratovanja po Hrvatskoj i Bosni jos nisu naišli na tako bogato mjesto kao što je bio Kozarac.

Kasnije se uspostavilo da je za vrijeme napada na Kozarac i u logorima Keraterm, Omarska i Trnopolje ubijeno između 5.000-6.000 civila. Jedan od logorasa je izjavio da je on sa još 39 svojih kolega morao ići da kupe leševe a zatim ih zakopati, on je brojao do 610 mrtvih i tad je odustao od brojanja.

Nakon protjerivanja svog nesrpskog stanovništva sa oblasti Kozarca, počelo je naseljavanje srpskih izbjeglica u preostali dio kuća koje nisu bile spaljene i porušene a to je predio južno od Kozarca od Suhog Broda do Trnopolja.

Zatim su Kozarcu promijenili ime i dali mu naziv “Radmilovac” po četnickom komandantu Radmilu Zeljaji. Poslije promjene imena srbi su snimili Kozarac i prikazali ga na srpskoj televiziji “Srna” kao srpski grad kojeg su razrušili Zelene Beretke.

Ali to nije urodilo plodom jer svi su znali da je to Kozarac.
Da bih opravdao tolika ubojstva i ruševine, kapetan Milovan Milutinovic, glasnogovornik vojske SRBiH u Banja Luci je izjavio.

“U Kozarcu je bila jedna velika grupa Muslimanskih extremista koji su sprečavali da se dođe do mirnog rješenja. Večina je bila sa Kosova, Sandžaka i stranci, a bilo je i nekoliko crnaca. Vačinu snadbjevanja i materijalno-tehničkih sredstava dobijali su od Muslimanske organizacije u Zagrebu.”

Simo Dljača je obrazložio razlog srpskog napada na Kozarac ovako:

“Mi nismo zeljeli rat, oni su ga htjeli. Svaka kuća je bila jedan bunker i zato smo sve srušili do temelja.”

Zatim je otpočela jedna druga akcija koja je smišljena od strane srpske administracije u opštinama Prijedor i Banja Luka.

Radilo se o tome da se okupe novinari te da se svijetu dokaže da je Muslimanski narod sa područja Kozarca iselio iz ekonomskih razloga i otišao negdje u Europu za boljim životom…

U to vrijeme Kozarac je bio zauzet od strane srpske milicije i vojske koji su zauzimali svaku kuću u kojoj bi se još moglo živjeti.

Ne zaboravimo nikada 24. maj… Bože primi naše nevino pobijene kao šehide, kazni bolnom patnjom zalime koji ovo učiniše, a nama daj da naučimo lekciju i da se ujedinimo oko Tvoga imena…Amin!

Kozarac.ba

[Haman2]

Optuženi za genocid je naredio da tada 15-godišnjeg Kadriju Sulejmanovića ne smije niko ubiti, osim njega; Sulejmanović prvi put priča o svojoj sudbini…

Jedan od najmlađih zatočenika u logorima Vojske Republike Srpske iz jula 1995. godine, tada 15-godišnji Kadrija Sulejmanović, zatočeničke dane brojao je do razmjene 21. januara 1996. godine.

Prošao je mjesece mučenja, batinanja, izgladnjivanja…

Svjedok je ubijanja ljudi.

Danas kaže da je preživio samo zato što ga je komandant Vojske RS-a i optuženi za ratne zločine i genocid počinjen u Bosni i Hercegovini, general Ratko Mladić, želio iskoristiti u propagandne svrhe.

‘Kako sam preživio 1995.’

Naredio je da ga niko ne smije ubiti osim njega samog.

Kadrija Sulejmanović, koji živi na Floridi, u Sjedinjenim Američkim Državama, prvi put za Al Jazeeru govori o tome kako je preživio 1995. godine.

Iz razgovora s dopisnikom Al Jazeere Ivicom Puljićem izdvajamo dio koji se odnosi na Ratka Mladića.

Više u videosnimku…

Izvor: Al Jazeera

Napomena: Kliknite na lik da pogledate i poslusate VIDO https://www.zasrebrenicu.ba/djecak-iz-s ... am-ubio.za

[Haman2]

EMIR BEKTIĆ, AUTOR KNJIGE “KAD OSVANEŠ SAM”: JULI JE MJESEC KADA SVI TUGUJEMO

SREBRENICA 26.07.2018.

“Zahvaljujući Allahu, uspio sam preživjeti i drugo zarobljavanje, da danas svjedočim i pričam o genocidu i stradanju Bošnjaka. Cilj mi je da se stariji prisjete agresije i rata, a da mladi izvuku pouku i poruku. Ako samo jedan mladi čovjek pročita knjigu i nakon nje izvuče pouku, te proširi poruku o stradanjima, smatrat ću da je moj cilj ispunjen. Nas Bošnjake historija uči da kao narod trebamo više čitati i učiti iz prošlosti”



Emir Bektić rodio se 18. aprila 1979. godine u Ljuboviji, u Srbiji. Odrastao je u srebreničkom mjestu Bektići, gdje je završio osnovnu školu. Školovanje je u ratnom periodu nastavio u Srebrenici i ondje završio prvi razred gimnazije. Poslije rata, stjecajem okolnosti, svoj životni put nastavio je u Lukavcu, gdje je okončao srednjoškolsko obrazovanje. Potom upisuje i završava Fakultet kriminalističkih nauka u Sarajevu. Volontirao je jednu godinu u nevladinoj organizaciji “Zeleni polumjesec u BiH”. Od aprila 2015. godine obavljao je dužnost regionalnog koordinatora “Zelenog polumjeseca u BiH” za područje Srebrenice. Bio je predsjednik Nadzornog odbora u JP RTV Srebrenica od 2012. do 2016. godine. Autor je knjige Kad osvaneš sam, u kojoj govori o strahotama koje je preživio tokom genocida u Srebrenici.

Njegov život u selu Bektići nedaleko od Srebrenice bio je prije početka srpske agresije na našu domovinu skoro pa idiličan. Emirov otac, koji je bio na poziciji direktora osnove škole, uživao je ugled u gradu.

“Imao sam veoma sretnu, harmoničnu i skladnu porodicu. Živio sam s ocem, majkom i sestrom u Bektićima, nadomak Srebrenice. Otac je bio prosvjetni radnik i direktor osnovne škole. Živjeli smo u stanu, imali kuću, auto i još mnogo toga. Kao što naš narod kaže, imao sam sve što sam poželio. Iz ove perspektive gledano, to je bilo djetinjstvo koje bih mogao poželjeti svakom djetetu ovog svijeta. Kada se prisjećam svih tih idiličnih trenutaka u Srebrenici, želim se, barem na trenutak, vratiti u djetinjstvo, ponovo osjetiti čar malih stvari, igre, druženja i smijeha. Srebrenica je prije agresije i genocida bila ekonomski razvijena. Stajala je u samom vrhu najrazvijenijih općina u Bosni i Hercegovini. Nažalost, zbog genocida su svi njeni dotadašnji simboli otišli u zaborav, a ona je postala planetarni simbol stradanja Bošnjaka jer je genocid počinjen u srcu Evrope, i to krajem 20. stoljeća, pred očima međunarodne javnosti i čitavog svijeta”, ističe Bektić.

Svoja sjećanja na genocid u Srebrenici Bektić je pretočio u djelo pod nazivom Kad osvaneš sam. Ideju za pisanje ove knjige dobio je 2013. godine.

“Knjiga Kad osvaneš sam autobiografsko je djelo. Govori o mojoj porodici, sretnom djetinjstvu, školovanju. Između ostalog, govori i o genocidu u Srebrenici, koji je promijenio moj dotadašnji život. U knjizi opisujem svoj put spasa, dva zarobljavanja i strahote koje sam vidio i preživio. Padom Srebrenice bio sam suočen s gubitkom oca. On je poslije pronađen u grobnici Zvornička kamenica i ukopan u Memorijalnom centru Potočari 2011. godine. Ono što uvijek ističem jeste to da je moj otac bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine s činom natkapetana. Također, knjiga govori o periodu nakon rata, o gubitku majke, koja je umrla veoma mlada, u 41. godini života, baš u julu mjesecu, koji je za sve Srebreničane bio veoma koban. Ja sam osvanuo sam u šumi 13. jula 1995. godine na putu spasa, koji se kasnije pretvorio u put smrti. Vidio sam na stotine ubijenih, užasne scene koje nisam mogao ni zamisliti da ću ikada vidjeti. Ti dani bili su dokaz u šta se može pretvoriti čovjek, u običnu mašinu za ubijanje bez imalo svijesti i savjesti. Zaspao sam te večeri u očevom krilu nakon prvog zarobljavanja. Iako je govorio da ne spavam, san je bio jači od mene. Probudile su me sunčeve zrake negdje oko podne. Uporno su se probijale kroz guste krošnje drveća. Osvanuo sam sam! I danas me proganja pitanje šta se desilo te noći, kako sam ostao sam? Nažalost, nema odgovora, a neće ga ni biti, ostat će to misterija”, prisjeća se Bektić.

Za razliku od velikog broja članova svoje porodice, Emir je imao sreću da preživi čak dva zarobljavanja.

“Zahvaljujući Allahu, uspio sam preživjeti i drugo zarobljavanje, da danas svjedočim i pričam o genocidu i stradanju Bošnjaka. Ubijeno je više od osam hiljada nedužnih ljudi i o tome se mora konstantno pričati. Osjetio sam moralnu potrebu da pišem i da moja knjiga ostane kao svjedočanstvo za buduće generacije, da služi kao opomena da se genocid ne zaboravi i nikada više ne ponovi. Cilj mi je da se stariji prisjete agresije i rata, a da mladi izvuku pouku i poruku. Ako samo jedan mladi čovjek pročita knjigu i nakon nje izvuče pouku, te proširi poruku o stradanjima, smatrat ću da je moj cilj ispunjen. Nas Bošnjake historija uči da kao narod trebamo više čitati i učiti iz prošlosti. Pročitao sam nedavno citat njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea: ‘Budućnost pripada onima koji se najdalje i najduže sjećaju prošlosti.’ Dugo sam razmišljao o ovoj rečenici i vidio sam kakve propuste kao narod činimo. Mislim da knjiga treba doprinijeti kulturi sjećanja. Cilj je da se o Srebrenici i genocidu govori u toku čitave godine, a ne samo u julu, kada je to većinom običaj”, kaže Bektić.

Iako s ponosom ističe da je njegovo autorsko djelo publika veoma dobro prihvatila, o čemu govore promocije širom Bosne i Hercegovine i Sandžaka, kaže da je prisjećanje na ove teške događaje za njega bilo dosta potresno, što je u nekim trenucima otežalo pisanje. Bektić smatra da bi ovakvih djela trebalo biti što više, jer se samo tako može izbjeći zaborav, kojem su Bošnjaci, nažalost, u velikoj mjeri podložni.

“Veoma je teško bilo pisati o svemu tome. Mislim da bih lakše pričao i pisao o bilo čemu drugom. Često je pisanje prekinula i poneka suza koja bi se tiho spuštala niz obraz i kvasila mi lice. Juli je posebno težak za mene, ali i za sve one druge koji su izgubili svoje najbliže. Činjenica je da su, nažalost, rijetke porodice iz Srebrenice a da nisu izgubile barem nekoliko svojih članova. Mislim da mi nije poznata neka porodica koja nekoga nije izgubila, što dodatno potvrđuje užas koji se u Srebrenici dogodio. Juli je mjesec kada svi tugujemo, kada svoju bol nekako čuvamo samo za sebe i samo mi znamo kako nam je. Mnogo ljudi se suosjećaju s nama i nastoje nas razumjeti, te iskazuju poštovanje u svemu kroz šta smo prošli”, naglašava Bektić.

Kako kaže, njegova priča o genocidu u Srebrenici samo je jedna među mnogobrojnim sličnim koje nas tjeraju da se sjećamo. Mnogo je još teških priča koje iz različitih razloga i dalje nisu ispričane. Bitno je među narodom izgraditi svijest o genocidu, a jedan od prvih koraka ka tome jeste, smatra Bektić, posjeta Memorijalnom centru u Potočarima.

“Moja je priča samo jedna od hiljade drugih sličnih, ali opet se od njih razlikuju jer je svaki čovjek kao individua priča za sebe. Mišljenja sam da ovakva djela mogu povećati svijest o genocidu i da svi trebamo dati svoj doprinos tome, kroz pisanje ili na neki drugi način. Odlascima u Memorijalni centar u Potočare podići će se svijest kod ljudi, jer sam pogled na hiljade bijelih nišana, ispod kojih leže nevino ubijeni Bošnjaci, dovoljno će reći o događajima koji su se zbili u Srebrenici”, naglašava Bektić.

[Haman2]

SEDMOGODIŠNJI DJEČAK I OSTALI KOJI SU PREŽIVJELI STRIJELJANJA 1995. GODINE: ONI KOJI SU PROŠLI KROZ SMRT

09.01.2020.
Iz smrti ustaje i sedamnaestogodišnji Nedžad Avdić. Bio je žedan. Razmišljao je o tome kako bi se volio napiti vode prije nego ga ubiju

Piše: Izet PERVIZ



Ima li zlo kraja? Ako nema, znači li to da je jednako životu? Ako ima, kako li se onda nagovješćuje? Možda se odgovori kriju u kilometrima stranica sudskih presuda kojima su kažnjavani krvnici i zlotvori. Možda ga treba potražiti u presudama kojima su osuđivani krojači genocida, tog najvišeg stupnja ispoljavanja zla među ljudima.

Otuda iz papirnate bjeline vire na nas oči sedmogodišnjeg dječaka. Svoje krhko tijelo zavukao je pod krevet. Drhti. Na rubu je plača. U ušima mu, u potiljku, u želucu, u bubrezima, posvud u njemu odjekuje glas njegovog oca: “Sakrij se tamo u sobu i ne javljaj se ma šta da se dogodilo.” Otac je u drugoj prostoriji. Sjeo je za stol, zapalio cigaretu i čeka da dođu i odvedu ga u smrt.

U isto vrijeme dok se dječak zavlači pod kauč, jedan vozač u pozadinskoj jedinici Drinskog korpusa VRS-a zaustavlja kombi u Sandićima. Izlazi iz njega i otvara zadnja vrata, izvlači plastičnu kištru s veknama hljeba i manjerku vrelu od pasulja. Dok ih, uz pomoć dvojice vojnika, nosi prema jednoj napuštenoj kući, ori se glas iz megafona koji poziva Srebreničane da izađu iz šume s podignutim rukama, da im se ništa strašno neće dogoditi i da će biti tretirani po svim međunarodnim zakonima i običajima ratovanja. Četa kojoj je dotjerao ručak raspoređena je duž ceste. Tamo, na livadi, vidi masu ljudi, goli su do pasa, dlanove su zalijepili za potiljak, oborili su glave, sjede. Dan je 13, juli, godina je 1995, jutros su sedamnaestoricu odveli na obalu Jadra, postrojili ih i strijeljali. Jedan je preživio, sjurio se niz rijeku, šapuće se, pobjegao je, živ, ali niko ne podiže hajku za jednim, hajka je sveopća.

Dječak je zakoračio u punoljetnost. Nalazimo ga pod šifrom RM-13. Na suđenju generalu Zdravku Tolimiru pričao je: “Izašli smo napolje: onda su nam stavili one bijele marame oko očiju da ne vidimo kuda nas voze. Onda smo ušli u kamion… Bila je zelena cerada… Mi smo sjeli ovako… Pola mi – pola Srbi. Meni je kasnije spala ta marama s očiju. Rekao sam ocu da mi je sveže, ali taj četnik nije dao i on je sam stavio, svezao je, jako stegao… I dalje su nas vozili… Vozili… U to mjesto… U taj Orahovac.”

Zdravko Tolimir bio je još jedan visoki oficir VRS-a osuđen za genocid. U decembru 2012. godine izrečen mu je doživotni zatvor. Njegova ovosvjetska kazna već je istekla. Umro je u zatvoru Scheveningen u Hagu 9. februara 2016. godine. Bio je pomoćnik komandanta za obavještajne poslove Glavnog štaba VRS-a. Rukovodio je obavještajno-bezbjednosnim organima VRS-a i u tom svojstvu nadzirao rad 10. diverzantskog odreda i 65. motorizovanog zaštitnog puka, iz kojih su mobilizirani egzekutori.

Dok dječaka s povezom preko očiju voze ispod zelene cerade pod kojom postaje sve sparnije, s druge strane brda, u Potočarima, brunda desetine autobusa, nervozni vozači nemilice čepaju po gasu, znoje se, svakog časa svlače peškire s vratova i taru znoj, puše bez prestanka. S ove stanice, gdje je upravo završeno razdvajanje muškaraca i dječaka od žena i djece, autobusi voze u dva smjera: u slobodu ili u smrt. Ahmo Hasić otrgnut je od kćerke, snahe i četvero unučadi i zguran u jednu kuću. Vojnici biju kundacima, nogama, šakama, čim prije stignu, i deru se kao raspamećeni. Zgureni starci i preplašeni dječaci, s dlanovima zalijepljenim na potiljak, utrčavaju u autobuse. Redaju se u kolonu, u konvoj, ti autobusi. Ispod oka, riskirajući da bude pretučen, Ahmo ih je izbrojao sedam. Voze ih u Bratunac, u OŠ “Vuk Karadžić”. Ubijanje je već počelo. Nada je isparila u sirovoj ljetnoj jari.

U 18:00 sati tog 13. jula 1995. godine otvorena je egzekucija u skladištu u Kravici. Onamo su pješice odvedeni muškarci koji su se tog dana predali, te su bili skupljeni na poljanu kod Sandića. U presudi Zdravku Tolimiru piše: “Hiljade bosanskih muslimana prebačeno je autobusima ili upućeno pješice s livade u Sandićima do zgrade prizemnice u području Bratunca poznate kao skladište u Kravici. Kada je skladište bilo dupkom puno, snage bosanskih Srba počele su pucati na ljude unutra, koristeći se mitraljezima, kao i ručnim bombama i ručnim raketnim bacačima. Pucali su satima, s povremenim prekidom vatre tokom kojih su ranjeni jaukali i uzvikivali imena. Ta pogubljenja i dalje su trajala ujutro 14. jula. Neposredni podređeni optuženog, Beara, bio je direktno uključen u operaciju pokapanja između 600 i 1.000 bosanskih Muslimana, za koje je Vijeće utvrdilo da su ubijeni u tom skladištu između 13. i 14. jula.”

Pukovnik Ljubiša Beara, načelnik za bezbjednost u Glavnom štabu VRS-a, 14. jula 1995. godine slavi pedeset šesti rođendan. Umjesto mirisa torte, posvud mirišu krv i prevrnuta zemlja, umjesto svijeća, padaju ljudi poput travki u otkosima, gase se životi pod udarima mitraljeskih rafala kao plamičci na postrojenim svijećama zabodenim u bjelinu šlaga. Tako Beara slavi rođendan. To je velika Bearina fešta. Nakon tri dana ubijanja, ostalo mu je još “tri i po hiljade paketa” i on moli generala Radoslava Krstića da mu pošalje trideset ljudi da mu pomognu da ih podijeli, a ovaj mu odgovara: “Jebiga, Ljubo, vidjet ću šta mogu!” Devet godina nakon presretanja ovog razgovora, Beara sjeda na optuženičku klupu. Poslije šest godina, osuđen je na doživotni zatvor, i on za genocid. Iza rešetaka je proveo trinaest godina. Umro je 9. februara 2017. u zatvoru u Berlinu.

Odjednom, usahnuo je urlik granata, pucnjava je utihnula, krošnje iznad prestravljenih ljudi prekrio je glas iz megafona. Vojnici VRS-a zvali su na predaju, uljudno. Nedžadovog oca Alije Avdića nigdje više nije bilo. Odluku je sada trebao donijeti sam. Ustvari, situacija je bila bezizlazna i kao jedino rješenje nudilo se: podići ruke i izaći iz šume, pa neka sudbina odluči. Tračak nade pojavio se u ljudskosti koju su pokazali vojnici pred koje su izašli podignutih ruku. Zaista su se prema njima ponašali onako kako su obećali pozivajući ih na predaju. U trenutku je, sjedeći na zemlji glave zabijene među koljena, poželio da je i otac s njim, ali ljubaznost vojnika trajala je samo dok se cijela grupa nije izvukla iz šume. Tada su ih grubo potovarili u kamion i povezli prema Bratuncu. Pored ceste, kao zlokobni putokazi, ležali su leševi.

Skupa s Bearom na doživotnu kaznu zatvora osuđen je i potpukovnik Vujadin Popović, načelnik sigurnosti Drinskog korpusa, a kaznu izdržava u Njemačkoj. I Drago Nikolić, načelnik sigurnosti Zvorničke brigade, i to na 35 godina za pomaganje i podržavanje genocida. Odležao je deset godina u Njemačkoj, a onda je zbog bolesti pušten na prijevremenu slobodu. Nije dugo uživao u njoj. Umro je u oktobru 2015. godine u svojoj kući u selu Gornja Koviljača, kod Loznice u Srbiji.

Tog 13. jula 1995. godine iz šume s podignutim rukama izlazi i čovjek koji će se na suđenju Ratku Mladiću pojaviti kao zaštićeni svjedok RM-253. Svjedoči da je odveden na stadion u Novoj Kasabi, gdje je bilo skupljeno približno 2.000 ljudi. U jednom trenutku zaustavio se džip i iz njega je izašao Ratko Mladić. Pitao ih je gdje su im sad Alija Izetbegović, Haris Silajdžić i Naser Orić. Stadionom se prežao muk. Mladić im je rekao da će doći autobusi koji će ih spojiti sa ženama i djecom. I zbilja, uskoro su došli. Ljudi su suknuli u njih. Ali, na izlazu iz stadiona jedan od zarobljenih htio je uzeti svoju torbu, a pripadnik VRS-a mu je rekao: “Kao da će ti torba više trebati.”

I Radivoje Miletić, načelnik Odjeljenja za operativno-nastavne poslove pri Glavnom štabu VRS‑a, obuhvaćen je istom presudom. Osuđen je na osamnaest godina. Kaznu izdržava u Finskoj. Iako su mu prošle godine istekle dvije trećine kazne, ipak nije pušten na slobodu zbog “težine izvršenog zločina”. Međutim, na privremenu slobodu, pošto je odležao dvije trećine kazne, pušten je Vinko Pandurević, koji je također bio obuhvaćen ovom presudom. Bivši komandant Zvorničke brigade priznao je krivicu i osuđen je na trinaest godina. Proglašen je krivim za pomaganje i podržavanje ubistava, istrebljenje i progon civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti iz Srebrenice. Izašao je iz zatvora prije četiri godine.

U sudnicu, pred Vujadina Popovića, Ljubišu Bearu, Dragana Nikolića i Radivoja Miletića, izlazi zaštićeni svjedok PW-101, nekadašnji vozač u pozadinskoj jedinici Zvorničke brigade. Njegova priča počinje time kako mu je, kada je dovezao hranu za vojnike koji su čuvali zarobljene Srebreničane u školi u Orahovici, naređeno da prati kamion u kojem je bilo 25 zatvorenika. Njegova priča zaledila je cijelu sudnicu. Pričao je: “Iz te gomile mrtvih ljudi, iz te gomile gdje se puše, to više nisu ličila na ljudska tijela, to su bili samo komadi mesa, odjednom izlazi čovjek, ja kažem, čovjek, dječko pet-šest godina, ljudi, to je nevjerovatno, izlazi živo biće i kreće se prema putu gdje stoje momci s automatskim puškama koji su završavali to što su završavali. To dijete ide pravo prema njima. I muk je. Svi vojnici i policajci, ti momci koji su tako olako pucali, neki su to rado radili, a neki zato što su morali, svi su iznenada spustili svoje oružje i svi su gledali, svi, komplet.

Da je čovjek od sedamdeset godina izašao, to bi bilo strašno, a ne dijete, nevino dijete, slatko. Ono je bilo prekrito s dijelovima utrobe ostalih pogubljenih. Taj gospodin, oprostite, ja sam upotrijebio riječ gospodin, taj gospodin, jedan oficir, ja mislim da je, mislim da je bio pukovnik, arogantno se obratio vojnicima: ‘Šta čekate? Završite s njim!’ Tada su mu vojnici, kojima uopšte nije bio problem ubijati ljude, odgovorili: ‘Gospodine, imate pištolj, zašto vi ne završite s njim?’ Svi su nakon toga zanijemili. Tada se taj oficir obratio vojnicima: ‘Uzmite to dijete, stavite ga na kamion i dovedite ga poslije s drugom grupom, tada ćemo završiti s njim.’ Dijete je bilo u šoku. Stalno je ponavljalo: ‘Baba, baba, gdje si, gdje si?!’ Stalno je to vikalo. Dobilo je stresove, grčeve, stalno je govorilo: ‘Neću, neću, neću…’ Vojnici su uzeli dijete da ga stave na kamion. Dječak se otimao jer se sjećao da je već bio na tom kamionu. Tada sam ja prišao i rekao sam vojnicima: ‘Slušajte, odvešću ga ja u svoj kamion, pustiću mu muziku da mu odvratim pažnju od onoga što se dogodilo. Upaliću radio. Ušao sam u kombi i upalio svjetlo, upalio sam radio, pronašao sam lokalnu radiostanicu. Rekao sam mu: ‘Hajde, uđi, dođi meni. Vidi, imam svjetlo, muziku.’ Iznenada me ščepao za ruku. Ne bih želio nikom od vas da to doživite. Ali, nikome ne bih poželio da iskusi takav stisak kao što je on moju ruku stisnuo.”

General Radislav Krstić, kojeg je Mladić 13. jula 1995. godine imenovao za komandanta Drinskog korpusa, osuđen je na 35 godina. U presudi piše da je kriv za ubistva hiljada muslimana između 10. i 19. jula 1995. godine. Proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon. Bila je to prva presuda za genocid u Haškom tribunalu i najveća kazna izrečena do tada. Krstić je prvi Evropljanin osuđen za genocid nakon Ninberškog procesa. Kaznu je izdržavao u Velikoj Britaniji, u zloglasnom zatvoru Wakefield. U maju 2010. zatvorski čuvari su ga, premlaćenog od trojice zatvorenika, pronašli u lokvi krvi. Završio je u bolnici. Nakon izlaska iz bolnice, vraćen je u zatvor Haškog tribunala u Scheveningen, a otud je prebačen u Poljsku. Godine 2016. odbijen je njegov zahtjev za privremeno puštanje na slobodu. Isti zahtjev odbijen je i prošle godine. Krstić pokušava iskoristiti poljske zakone po kojima osoba koja izdržava kaznu od 25 godina, što je najviša kazna koju Krstić može izdržavati u ovoj zemlji, ima pravo na prijevremeni otpust nakon isteka 15 godina. Na slobodu će čekati još tri godine, tada mu ističu dvije trećine kazne.

Niko od egzekutora koji, zgranuti, nijemo posmatraju kako vozač odvodi dječaka u kombi ni ne sluti da pod morem leševa ima još preživjelih, kao što ni ne pomišljaju da bi vozač mogao prekršiti pukovnikovo naređenje i, umjesto da dječaka dovede u sljedećoj turi, odvesti ga u bolnicu u Zvornik. Mevludin Orić, prekriven leševima, upravo dolazi svijesti. “Probudio sam se navečer, padala je kiša, bilo je sve osvjetljeno, još su ubijali. Kada su otišli, pojavi se mjesec. Vidio sam livadu mrtvih. Tada sam čuo glas još jednog čovjeka. Krenem prema njemu, ne možeš stati od tijela, krv se zgrušala i klizio sam po njoj kao da je led. Četveronoške sam došao kod njega. Čovjek se zvao Hurem Suljić. Onda smo čuli još dvojicu, zagrnuo sam jednog košuljom i oni su nam govorili da ih ostavimo i da idemo. Krenuli smo. Dana 21. juna izbili smo u Nezuke. Još dvije su osobe preživjele”, ovako je pričao u sudnici Suda BiH pred Miodragom Josipovićem, Branimirom Tešićem, Dragomirom Vasićem, Danilom Zoljićem i Radomirom Pantićem, kojima se već četiri godine sudi po optužnici koja ih tereti da su, kao rukovodioci policijskih snaga u Bratuncu i Zvorniku, “u dogovoru sa drugim članovima udruženog zločinačkog poduhvata, od 6. jula do 1. novembra 1995. pomagali u prisilnom preseljenju stanovništva, nanošenju teških tjelesnih i psihičkih povreda, odvajanju dječaka i muškaraca od njihovih porodica, zarobljavanju i pogubljenju muškaraca i dječaka na širem području opština Bratunac, Zvornik i Srebrenica”.

Iz smrti ustaje i Nedžad Avdić. Bio je žedan. Razmišljao je kako bi se volio napiti vode prije nego ga ubiju. Kada je izašao iz škole u Petkovcima, s obje strane ulaznih stepenica ležali su leševi. Potovarili su ih u manji kamion i nakon petsto metara skrenuli su makadamom. Uskoro su stali i rekli im da izađu. Izvodili su ih u grupama po pet. Pred njima su ležali redovi mrtvih. Rekli su im da nađu sebi mjesto i da legnu. Legao je. Zapucali su. Nekoliko metaka ga je pogodilo u predjelu grudi i stomaka, u noge. Bio je živ, neki ljudi su se javljali i tražili da ih dokrajče. Vidio je čizmu kako staje pored njegove glave i kako vojnik ubija čovjeka do njega koji je davao znake života. Kada su dotjerali sljedeći kamion, dok su ubijali ljude u redu do njega, jedan metak ga je pogodio u stopalo. Osjećao je strašan bol. U neko doba čuo je nekog čovjeka koji pita ima li još ko živ. Vojnici više nisu dolazili, završili su svoj posao. Javio se. Teškom mukom je otpuzao do tog čovjeka, koji je bio svezan i zatrpan leševima tako da se sam nije mogao osloboditi. Uspio je da ga odveže. Krenuli su u noć. Išli su danima do Sapne, u slobodu. Iz smrti u Petkovcima to večer ustao je i RM-253.

Iz mrtvih ustaje i Ahmo Hasić. Iz škole u Pilici voze ga autobusom u Branjevo. Ruke su mu svezane. Rekli su im da okrenu leđa, a kada je izdata naredba “lezi”, počela je rafalna paljba. Nije bio pogođen. Uspio je da svuče povez s ruku, a onda ga je ponovo vratio. Čekao je, šutio je, brojao: dovezli su još sedam tura. Pred večer, kada je shvatio da više ne dolaze, skočio je i pobjegao u šumu. Sam je tumarao danima. Nakon desetak dana, opet su ga uhvatili. Prebačen je u logor “Batković” kraj Bijeljine. Razmijenjen je 14. decembra 1995. godine u posljednjoj grupi zatočenika. Kasnije je čuo da su još trojica preživjeli strijeljanje na farmi Branjevo. Ahmo Hasić se nakon 24 godine vratio u smrt. Umro je u septembru ove godine, pošto je časno obavio svoju dužnost svjedoka.

Prošle godine dječak se, nakon dugih godina života pod šifrom, napokon predstavio. Zove se Fahrudin Muminović i svojim životom svjedoči kako zlo među ljudima ipak ima kraj. Čovjek koji ga spasio i dalje je sakriven iza šifre, lica zamrljanog kockicama i iskrivljenog glasa, a svi bismo ga voljeli vidjeti, čuti njegov glas i stegnuti mu ruku. Čini nam se da bi nam bio najbolji prijatelj. Ali on ostaje sakriven, vjerovatno iz istih razloga zbog kojih sakrivena ostaje i gospođa koja je nakon otvorenja obnovljene Aladža džamije u Foči odnijela Kur’an koji je našla u njenim ruševinama i čuvala ga godinama, te ga predala trgovcu u Ustikolinu, da se nikada ne sazna njeno ime. U nama je strah da će, sve dok PW-101 živi pod šifrom, trajati i genocid, jedini zločin koji ne prestaje sve dok se ne donese zakon o zabrani njegovog negiranja.

https://stav.ba/sedmogodisnji-djecak-i- ... kroz-smrt/

[Haman2]

Ovu pricu trebao bi da poslusa svaki Srbina posebno Srbi koji piskaraju na ovom Forumu. Za njih pricaju Milan Protc i mitropolit Mihailo. Odvojite samo 5 minuta i poslusajte argumentiranu pricu.



Dakle, dobro ili pogresno receno. Ja mislim da je sve dobro receno. Kako do ovoga doci. Dijalog, izmjena nastavnih planova u osnovnim i srednjim skolama a i drugi pristup informisanja gradjana Srbije i BiH, kao i rad politicara na pomirenju naroda.

[Haman2]

Nema komentara na ove izuzetno vazne tvrdnje ali ima prica i prica o bivsoj YU Uvijek bjezimo od istine a pricamo o onome gdje se moze pricati sve i svasta iz svog ugla gledanja, nekada i bez argumenta itd.

[Haman2]

Zasto bjezimo od nekih saznanja Zar se ovo ne tice svih nas. Da li zelimo da se iste stvari uporno ponavljaju, da li zelimo da i dalje zivimo u laznim uvjerenjima. Jadna je nasa lazna istorija koju smo ucili i koju ucimo. Ona nas priprema za nova slicna desavanja. Dokele tako?

[sadie_forever]

Pogledajte dokumentarni Bosnjaci-genocid u kontinuitetu,toliko potresno..strasno dio kada hafiz Ismet Spahic stoji pred mezarima svoje djece i zene me rasplakao

[tataćusak]

Pogledajte dokumentarni Bosnjaci-genocid u kontinuitetu,toliko potresno..strasno dio kada hafiz Ismet Spahic stoji pred mezarima svoje djece i zene me rasplakao

Pa i kamen bi plakao, i opet je poslije toga pozivao da budemo dobri itd.
Prvi put sam gledao dokumentarac i mogu reci da je tacno ono sto je trebalo snimiti, jedan malo siri kontekst i vrijeme.

[emigrazione]

Da mi je doživjeti da se Srebrenica konačno obilježi na dostojan način...

[alijagoro]

Da mi je doživjeti da se Srebrenica konačno obilježi na dostojan način...

Kako mislis?