Dodiku zaista ne treba rat: Mirno i suvereno prema secesiji Republike Srpske
Oslobođenje PORTAL
Piše: Andrej Nikolaidis
Opet Dodik. Sad je rekao kako je ukidanje vojske RS bila greška; kako je za Srbe u Oružanim snagama BiH vrhovna komanda u Banjoj Luci; kao i da je Treći pješadijski puk Oružanih snaga tu ne da brani BiH, nego “slobodu Republike Srpske i njenog naroda”.
OD SADA, I UBUDUĆE
Bjesniti nad Dodikovim izjavama je besmisleno: najprije zato što Dodik tako govori godinama, potom i zato jer će i ubuduće tako govoriti. Osim toga, nije da Dodik tek govori: on i čini. Svaki put kada Dodik napravi novi mali korak ka secesiji RS-a, nađe se sarajevski političar koji će mu “žestoko odgovoriti” i tako konsolidovati svoje biračko tijelo (konsolidujući, istovremeno, i Dodikovo). Stvar je u sljedećem: takozvano političko Sarajevo ima odgovor na ono što Dodik govori, ali ne i na ono što čini. Sve što “političko Sarajevo” čini povodom puzajuće secesije RS-a, Dodika može jedino nasmijati.
Vratimo se na Dodikovu izjavu. Čovjek nije lagao. Da, iz njegove perspektive, dakle iz perspektive secesioniste, ukidanje vojske RS-a bio je korak koji je taj entitet udaljio od secesije, stoga ga Dodik smatra “greškom”. Što se tiče toga da li Srbi u Oružanim snagama BiH smatraju da je njihova vrhovna komanda u Banjoj Luci, ne u Sarajevu – to, nadajmo se, neće biti testirano. Jer, šta mislite: da Treći pješadijski dobije jednu naredbu iz Sarajeva, a drugačiju iz Banje Luke - koju bi izvršio?
Nije, dakle, pitanje šta piše u Ustavu, nego kakvo je stanje na terenu – stoga je debata o ustavnosti Dodikovih izjava i ponašanja posve promašena. Da, one su antiustavne i antidejtonske, i ne, nema nikoga ko povodom toga Dodiku može nametnuti sankciju. U teoriji, naravno, ima, no u praksi, očito, nema.
Ustav ne vrijedi pet para ako nema sile koja može obezbijediti njegovo poštovanje. Ako je Ustav nesprovodiv, Ustav će, prije ili kasnije, biti promijenjen. To je ono na šta računa i što uspješno sprovodi Dodik.
Iz moje perspektive Dodikova politika je etički repulzivna, jer je ona nastavak ratnih zločina drugim sredstvima. No iz perspektive “srpskog nacionalnog interesa”, kako su ga definisale elite u Srbiji i RS-u, ta je politika zdravorazumska i prilično efikasna. S druge strane, politika koja je zasnovana na premisi da “ma neće, bolan”, nije racionalna, a još je manje efikasna.
Ako ste pristalica teze da secesije RS-a ne može biti dok je Dejtona i dok cjelovitost Bosne čuva “međunarodna zajednica” – ja bih na vašem mjestu malo duže razmislio o tome. Kako je napisan Dejton, tako može biti napisan i novi sporazum – o udruživanju, ili razdruživanju.
Ako ste pristalica teze da je “srpska strana” danas slabija nego 1992., pa kad Bosnu nisu pocijepali tad, neće ni sad – opet bih još malo razmislio o tome. Jer: da, Srbija i njena vojska jesu daleko slabiji nego onda. Ali: zar su Bošnjaci spremni i voljni za rat?
NOVI USTAV, NOVA REALNOST
Dodik radi ono što je od 1997. do 2006. činio Milo Đukanović. On je sa saveznog na republički nivo prenosio jednu po jednu funkciju države. Kada je Đukanović otvarao diplomatska predstavništva po svijetu, iz Beograda su se žalili da to nije po Ustavu. Kada je ukinuo dinar i uveo njemačku marku, iz Beograda se opet čulo kako to nije po Ustavu. Itakodaljeitomeslično, sve do referenduma 2006. Kada je Crna Gora proglasila nezavisnost, ona je već godinama prije toga funkcionisala kao nezavisna država. Onda je napisan novi Ustav koji je uvažio novu realnost.
U jednoj dimenziji, Dodiku je teže da ostvari svoj cilj nego što je to bilo Đukanoviću. Jer RS-a, za razliku od Crne Gore i Bosne i Hercegovine, nema u nalazu Badinterove komisije. Crna Gora je zemlja sa hiljadugodišnjom državnošću, RS je tek bosanskohercegovački entitet. Ali je, s druge strane, Dodiku mnogo lakše nego što je bilo Đukanoviću. Zato što je Đukanović protiv proglašenja Crne Gore za državu imao pola stanovništva (tačnije, 44,5 odsto). Zato što je u Crnoj Gori bio (i dalje je) izuzetno jak srpski nacionalizam, koji je djelovao unitaristički. Dodik vlada zajednicom koja pliva u srpskom nacionalizmu, koji u slučaju RS-a djeluje secesionistički. On vlada homogenim društvom, za razliku od Đukanovića koji vlada do pucanja podijeljenom Crnom Gorom. U slučaju da Dodik organizuje referendum o secesiji, jedino je pitanje da li bi “za” glasalo 100 ili 105 posto izašlih.
Napokon, ne zaboravimo da je EU bila protiv crnogorskog proglašenja nezavisnosti. Zato je EU za crnogorski referendum upriličila masovno, megaskandalozno kršenje građanskih prava crnogorskih independista. Propisala je da opcija “za nezavisnost” mora pobijediti sa više od 10 posto razlike, čime je stvorila situaciju u kojoj je glas srpskog unioniste vrijedio koliko 1,2 glasa crnogorskog independiste.
DODIKU NE TREBA RAT
Dodiku ne treba rat – nikome ne treba rat, treba li to uopšte pominjati? On, Dodik, diktira dinamiku i suvereno vodi proces. U BiH se igra pred jednim golom, a lopta je stalno kod njega. Čak i ako doista postoji “crvena linija” koju mu “međunarodna zajednica” neće dozvoliti da pređe, on se nalazi u win-win situaciji, jer ovaj proces vodi ka više, nipošto ka manje RS-a. Čak i ako, nakon što Dodik još ovlasti države Bosne i Hercegovine prebaci na RS, “veliki i moćni” lupe šakom o sto i kažu “dosta”, pristupiće se nekoj vrsti pregovora, u kojima Dodik neće dobiti sve, dakle secesiju, ali će dobiti više nego što ima sada.
To je ono što je očito.
Šta nije (očito)?
Koje političke poteze zajednica nas (oni koji žive u BiH, oni koji žive vani, prijatelji BiH koji nisu njeni državljani…) koji želimo cjelovitu, funkcionalnu, demokratsku i evropsku Bosnu i Hercegovini može povući povodom toga? I da li ta zajednica uopšte postoji?
