Prva, najranija, maglovita sjećanja sežu u osamdesete.
Tačnije, radi se o dvije sekvence.
Po priči svojih znam da me kao malog strašno bolilo uho i da su me nosili u bolnicu.
Jbg, nismo imali auta. Tek kasnije, mislim 1988/9. godine rahmetli mati kupuje prvo auto, jugo 45. Došao je nov sa folijom preko sjedišta.
U njemu je i poginula 1992. godine.
Radnje su se praznile, a ona je dobila info da u jednoj imaju još dvije ili tri kantice eurokrema.
Otišla je da mi donese taj evrokrem. Meni je bilo čudno da su me tu noć pustili da duže ostanem budan.
Bio sam na balkonu i osluškivao da čujem zvuk juga.
U neka doba sam zaspao i nisam dočekao da donese.
Izgleda da jednostavno niko nije mogao da kaže djetetu da mu je majka poginula.
Da se vratim na upalu uha.
Dakle, ne sjećam se bolova; ne sjećam se ničega osim jedne slike/scene prelaska ceste kada smo već bili pod gradinom. Kao da sam se u tom momentu probudio, pogledao oko sebe i ponovo zaspao.
Sjećam se i koja me tetka nosila.
Druga scena je nešto kasnije, možda godinu poslije.
Ušao sam u kuću i par puta naglo lupio vrata od šporeta.
On se nageo i lonac kipuće vode je krenuo da se izlije na mene.
Sve se desilo u sekundi. Ma jedan treptaj oka.
Majka se nagela, bacila me u stranu i istovremeno pokušala da ramenom zadrži taj šporet. Bilo je nemoguće.
Dio vrele vode joj se izlio na leđa.
Sjećam se da je poput nekih krpa skidana koža sa leđa.
Kasnije ću napisati par riječi o strahovima
