Forum Klix.ba

POZNATI KOLUMNISTI O OSLOBOĐENJU BANJA LUKE: „Stojim u ulici četničkog vojvode Rade Radića i čitam kako su Banja Luku oslobodili partizani. Jeste li vi sigurni...?"
Veliki dio građana i javnih ličnosti ukazao je na društvenim mrežama na nelogičnost proslave Dana Banja Luke u vrijeme kada više banjalučkih ulica nosi naziv po četnicima.



Predsjednica bh. entiteta Republika Srpska, Željka Cvijanović, položila je danas u Banjoj Luci povodom Dana grada vijenac na Spomenik palim borcima Narodno-oslobodilačkog rata iz Drugog svjetskog rata.

Cvijanović je čestitala svim građanima Dan grada i poručila da je to veoma važan dan jer je, kako je rekla, tada donesena sloboda svim stanovnicima Banje Luke, ističući da je to bila borba za uzvišene ciljeve i ideale koja je donijela veliku slobodu.

Veliki dio građana i javnih ličnosti ukazao je na društvenim mrežama na nelogičnost proslave Dana Banja Luke u vrijeme kada više banjalučkih ulica nosi naziv po četnicima, koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv oslobodilaca Banje Luke, odnosno partizana.

Bloger Srđan Puhalo je na Twitteru napisao: „Na današnji dan 1945. godine partizani su oslobodili Banja Luku, da bi njihovi unuci danas ulice zvali po četnicima.“

Kolumnista i pisac Dragan Bursać je napisao: „Stojim u ulici četničkog vojvode Rade Radića i čitam kako su Banjaluku na današnji dan ‘45 oslobodili partizani. Jeste li vi sigurni da su Banjaluku oslobodili partizani? Ma, jeste li vi sigurni da je Banjaluka uopšte oslobođena? Ja nisam!“

Vojin Mijatović iz SDP-a je poručio: „Na današnji dan 1945. Banja Luku su oslobodili antifašisti. Izgleda da će morati opet! Ponosan sam na tebe moj voljeni grade, doći će sloboda opet! Smrt fašizmu-sloboda narodu!“

U Banjoj Luci su od posljednjeg rata promijenjeni nazivi mnogih ulica, pa su tako svoje ime na tablama i pločicama dobili i saradnici okupatora u Drugom svjetskom ratu, četnički vojvoda Uroš Drenović, četnički vojvoda Rade Radić, ali i Ravnogorski pokret.

LBVIEW wrote:Jes vala, o fasizaciji srpskog drustva ne bi trebalo govoriti. Nego, de ti nama reci zasto pises to sto pises, je li te stra' da ti Srbi ne zamjere, ili te dobro placaju?

sinuhe wrote:Opet Bursac o svemu samo ne o onome sto ga se dotice.
Sto nije za dan grada bio u ulici predsjednika ZAVNOBIH-a Kecmanovica ili Brace Mazar. Da proslavi
Moze za Al-Jazeeru pisati i iz rodnog mu Petrovca.

Slavko Goldstein, predsjednik Uprave Spomen-područja Jasenovac, ogradio se od popisa žrtava ustaškog logora Jasenovac kojim barata Jasenovac Research Institute (JRI) iz New Yorka jer on nije mjerodavan.



"Znam da su prije više godina u tom privatnom institutu u organizaciji Milana Bulajića iz Beograda održana dva simpozija na kojima se manipuliralo brojkom od 700 tisuća jasenovačkih žrtava i općenito politiziralo jasenovačku temu", komentirao je Goldstein za Slobodnu Dalmaciju najnovije podatke koji otkrivaju da se na popisu JRI-ja između tih 700 tisuća navodnih žrtava Jasenovca nalaze i žrtve El Shatta, zatim žrtve četničkog zločina u Gatima, žrtve njemačkih nacista u selu Žeževici, kao i žrtve savezničkog bombardiranja Kaštel Sućurca. Taj isti istraživački institut, osnovan 1998. godine od američkih Srba i Židova, podigao je prije desetak dana u New Yorku spomen-ploču za sedam stotina tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu.

Goldstein: Riječ je o djelovanju grupice Židova i Srba u New Yorku. Slavko Goldstein napominje kako će Spomen-područje Jasenovac u izradi poimeničnog popisa stvarnih žrtava ustaškog logorskog sustava Jasenovac vjerojatno jednom uzeti u razmatranje i taj popis iz New Yorka, temeljito ga preispitati i provjeriti, pa čak i preuzeti dio podataka koji se pokaže pouzdanim, a koji trenutno nisu dostupni.

Slavko

"Za sada su naše polazište podaci što ih je prikupio statistički zavod bivše Jugoslavije 1964. godine", kaže Goldstein. "Na tom je popisu 59.188 imena i prezimena osoba ubijenih ili umrlih u jasenovačkim logorima u periodu 1941. i 1945. godine. Na temelju djelomičnih provjeravanja i nekoliko usporednih istraživanja možemo reći da je taj popis nepotpun."
On pokriva između 60 i 70 posto žrtava, ali istodobno na njemu su otkrivene i neke dvostrukosti, odnosno imena unesenih dva puta, kao i imena žrtava ubijenih drugdje, a ne u jasenovačkim logorima.

"Znamo da se nikada neće ustanoviti sasvim točan broj žrtava, ali cilj nam je da budemo što precizniji i istinitiji jer samo se istinom mogu pobiti politikantstva i manipulacije, kako ona proizvoljnim preuveličavanjem, tako i ona prikrivanjem žrtava", kazao je Goldstein, naglasivši kako se za sada radi o najmanje 60, a najviše 100 tisuća ubijenih i umrlih u logorima.

Prema istraživanjima hrvatskih, ali i nekih drugih povjesničara, natpolovičnu većinu žrtava jasenovačkih logora čine Srbi, a zatim po broju ubijenih slijede Židovi, Romi, te Hrvati ubijeni kao protivnici režima. Većina žrtava ubijena je po rasnim i nacionalističko-genocidnim kriterijima, a manji broj po kriterijima političkog terora. Na kraju Goldstein ističe da Židovska zajednica u New Yorku, koja broji tri milijuna članova i s kojom hrvatski povjesničari imaju redovite kontakte, nema nikakve veze s istraživanjima JRI-ja, niti s nedavnim postavljanjem spomen-ploče žrtvama Jasenovca u New Yorku. Riječ je o angažmanu grupice od desetak Židova i grupe američkih Srba.

Zašto 'Jasenovac i Bleiburg nisu isto', kako tvrdi naslov knjige koju ste napisali i prije nekoliko dana objavili Vi i Vaš otac?



Radi se o dvije traumatične činjenice, odnosno dva događanja, dva procesa u Hrvatskoj, pa ako hoćete i u bosanskohercegovačkoj povijesti, koja jesu zločin, jesu masovna ubojstva, ali jednostavna razlika između ta dva događanja jest da je Jasenovac zločin genocida, a Bleiburg i Križni put su zločin protiv čovječnosti, odnosno ratni zločin. Pri tome, naravno, tragičnost žrtve koja se dogodila i na jednom i na drugom mjestu ne umanjuje zločin, ali su isto tako važni i kontekst i razumijevanje događanja.

Da bismo shvatili zašto knjiga ima ovaj naslov valja reći sljedeće: u poslijeratnoj Jugoslaviji, sve do njenog raspada, o sindromu Bleiburg javno se moralo šutjeti. U domovima postradalih tiho su njegovana žalosna sjećanja, s gorčinom su prepričavana oskudna saznanja i stvarane su porodične legende. Osamljene pokušaje da se istraži i kaže puna istina vlast je energično sprečavala i kažnjavala. Temi Bleiburg nametnuta je prisilna amnezija.

Naprotiv, u ustaškoj emigraciji Bleiburg je postao središnji mit kolektivne gorčine i političkog okupljanja: raštrkani po svijetu, razjedinjeni različitim tumačenjima svog vojnog i političkog poraza, mnogi i međusobno zavađeni, Bleiburg im je preostao najotpornija poveznica: zajedništvo u stradanju i u resantimanima prema okrutnom pobjedniku. Apoteozom vlastite patnje u zaborav su potiskivane patnje nanesene svima drugima, Bleiburgom se nastojao prekriti Jasenovac. Tu su i korijeni bleiburške mitologije: nad stvarnom tragedijom namnožile su se deseterostruki brojevi žrtava, a godišnje komemoracije pretvorene su u političke mitinge s huškačkim porukama natopljene mržnjom. Žrtvama je nagrđen pijetet koji zaslužuju. Do 1990. ustaška emigracija o Bleiburgu je proizvela mnogo stotina memoarskih zapisa, članaka i knjiga, u kojima ima potresnih i uvjerljivih svjedočenja o pojedinostima, ali niti jednog jedinog historiografskog djela koje bi čitaocu pružilo cjelovitu sliku, bez politikantskih jednostranosti.

Istovremeno s bleiburškim mitom u emigraciji, u Jugoslaviji je bujao jasenovački mit. Višestruko uvećana brojka od oko 700.000 jasenovačkih žrtava bila je sakrosanktna, pod zaštitom državnih vlasti. U nju se nije smjelo dirati, čak ni stručnom provjerom preispitivati, iako je statistički bilo prilično vidljivo da tu nešto nije u redu. U početku mišljena samo kao stavka u ratnoj šteti Jugoslavije i njenim zahtjevima za reparaciju, ta preuveličana brojka jasenovačkih žrtava s vremenom se razvila u objekt zloćudne polemike koja je opasno trovala međunacionalne odnose u bivšoj Jugoslaviji.

S raspadom Jugoslavije i uspostavom samostalne Hrvatske, bleiburški mit preselio se iz emigracije u Hrvatsku. I Jasenovac je u to vrijeme dobio na važnosti, ali sa suprotnim predznakom: nastojalo se zataškati ili sasvim negirati genocidni karakter jasenovačkih logora, koji su navodno bili samo poprišta prisilnog rada za kažnjene protivnike tadašnje hrvatske države i njenog režima.

Intervju | Ivo Goldstein, povjesničar: Jasenovac i Bleiburg nisu isto

AZEM VLASI BEZ DLAKE NA JEZIKU: "Zbog izliva MRŽNJE prema Bošnjacima koje naziva IZMIŠLJENIM NARODOM DODIKA treba tužiti, INZKA ISTO TAKO jer..."
Poslije takvog izliva mržnje protiv Bošnjaka koje naziva izmišljenim narodom bez identiteta, bez jezika, kulture, istorije i tradicije, a Bosnu naziva izmišljenom državom koja je, po njemu zapravo Srbija, poslije takvog negiranja počinjenih zločina i promoviranja fašističkih ideja, njemu je mjesto pred sudom i to po odredbama Krivičnog zakona za širenje nacionalne i vjerske mržnje, promoviranje fašističkih ideja i zloupotrebe službene dužnosti za djelovanje protiv svoje države, kaže Vlasi



Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik je prošle sedmice gostujući u emisiji "Ćirilica" na srbijanskoj Happy TV iznio niz uvreda na račun bošnjačkog naroda.
Tom prilikom je ponovo negirao genocid u Srebrenici, te poručio da je od toga napravljen mit.

- "Bošnjaci su sebe proglasili Bošnjacima tek 1993. godine, dotle su bili muslimani. Taj narod, a nema naroda bez mita i identifikacije, nema ni svoj jezik, ni svoje pismo, ni istoriju. Neko je pokušao da od toga napravi mit koji bi okupljao taj narod. Kao što Srbi imaju kosovski mit, tako je i ovdje trebalo da se napravi mit koji treba da ojača identitet Bošnjaka", rekao je, između ostalog, Dodik.

Svoj komentar za Vijesti.ba je dao politički analitičar Azem Vlasi.

- Nemam uvida u to da li je iko reagovao i kako na skandalozno istupanje Milorada Dodika nedavno na Happy TV u Beogradu. Poslije takvog izliva mržnje protiv Bošnjaka koje naziva izmišljenim narodom bez identiteta, bez jezika, kulture, istorije i tradicije, a Bosnu naziva izmišljenom državom koja je, po njemu zapravo Srbija, poslije takvog negiranja počinjenih zločina i promoviranja fašističkih ideja, njemu je mjesto pred sudom i to po odredbama Krivičnog zakona za širenje nacionalne i vjerske mržnje, promoviranje fašističkih ideja i zloupotrebe službene dužnosti za djelovanje protiv svoje države, kaže Vlasi i dodaje:

- Bošnjacima se u principu divim na trpeljivosti, ali taj Dodik, ako se i poslije ovoga smije pojaviti u Sarajevu, onda sa njihovim ponosom nešto nije u redu. Zamislite da se poslije takve izjave o bosanskim Srbima Šefik Džaferović ili Željko Komšić pojavi u Banja Luci.

Vlasi je ogorčen i ponašanjem visokog predstavnika Valentina Inzka.

- A za Valentina Inzka treba poslati zahtjev austrijskim sudbenim vlastima da ga krivično gone za saučešnistvo, pošto ne koristi svoja ovlašćenja da preduzme mjere protiv njega zbog takvog krivičnog djela, kaže Vlasi.

F.Dž. Kohen, engleski povijesničar jevrejskog porijekla, koji u svojoj knjizi „Tajni rat Srbije - propaganda i istorijska obmana", za srpsku istoriju kaže: “Ako je istorija umjetnička galerija puna slika s malo orginala i mnogo kopija, onda je srpska istorija prava takva galerija, puna falisfikata koje su Evropa, pa i Amerika dugo vremena prihvatale kao orginalne, mnogi zapadni "eksperti" za Balkan eksploatisali ih za svoje titule, političari za svoje prljave ciljeve, a zapadni auditorijum za svoj ravnodušan stav prema genocidu u Bosni”.

Letopis Matice srpske iz 1825.godine nije bošnjački nego srpski izvor. Pod brojem 3 lijepo piše ko je tada živio u Bosni: Bošnjaci muslimani, Bošnjaci katolici i Bošnjaci pravoslavaci.



Dakle, sada možete izvesti zaključak ko je od juće u BiH. Svakako to nisu Bošnjaci za koje Vi niste čuli, nego oni drugi koji se od Bošnjaka preobratiše u Srbe i Hrvate. 

Tada je nastala jedna poznata pjesma za koju Dodik izgleda nije cuo, a koja odražava političke prilike tadašnje Bosne. Kako je bilo tada, tako je i sada. Iako je pjesma napisana 1891. godine, stiče se dojam kao je je pisana juće. 

Dr. Safvet beg Bašagić, Pjesma o Bošnjaku

Znaš Bošnjače, nije davno bilo
Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta
Kad u našoj Bosni ponositoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj
Od Trebinja do Brodskijeh vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata
A danas se kroza svoje hire
Oba stranca ko u svome šire
Oba su nas gosta saletila
Da nam otmu najsvetije blago
Naše ime ponosno i drago

Da li se promijenila tadašnja politika Srba i Hrvata u BiH? 
Naravno da nije. I danas se negira nacionalno određenje Bošnjaka, i danas se pričaju priče kako Bošnjaci traže svoje ime, ali nikako da ga nađu, kako su Bošnjaci od juće, i danas se pokušava negirati bosanski jezik, posebno u Republici Srpskoj, itd.
 
Zar nije malo čudno da je dogovor Cvetković-Maček, a koji je bio jasan odraz srpskih i hrvatskih pretenzija prema podjeli Bosne, nekako puno sličan ovom Dejtonskom mirovnom ugovuru, bar kad su  u pitanju zamišljene unutarnje granice BiH - Republika Srpska i FbiH, a svakako uz stalnu borbu Hrvata da dobiju i svoj entitet, kao neku legaliziranu Herceg Bosnu.
Po Dejtonskom ugovoru onako orijentaciono: 44% Bošnjaka dobija "na dar" oko 22% teritorije BiH,  17% Hrvata oko 28%, a 32% Srba čak 49% teritorije BiH. 
Sve ovo jasno pokazuje želje Srba i Hrvata, dakle Srbije i Hrvatske, pa ako hoćete i zašto je počeo poslednji rat u BiH (ako je posljednji?), ali i na čijoj je strani međunarodna zajednica, zašto smo mi Bošnjaci masovno raseljeni na sve četiri strane svijeta.

O Bošnjacima iz pera uglednih Srba i Crnoigoraca

Vasilije Petrović , Istorija o Crnoj Gori, 1754, Petrović i – Pisci, Duhovnici,Vladari, Tom I, DOB, Podgorica 1997, 256, piše: “Zatim, 1732. godine, Topal Osman-paša, koga je sultan Mehmed peti postavio za beglerbega činit-devera, to jest za generalnog inspektora Makedonije, Albanije i Bosne, po dolasku u Albaniju pokuša da oproba sreću protiv naroda crnogorskih i posla priličan broj Makedonjana (Makedonaca), Albaneza (Albanaca) i Bošnjaka na Pipersku provinciju, …….”

Petar II Petrović Njegoš, Gorski vijenac, stihovi 1640-1645
Pa poslijed poče đetinjiti;
zapita me za naše susjede,
za Bošnjake i za Arbanase:
"Kad uhvate – kaže- Crnogorca,
bilo živa al´ mrtva, u ruke,
hoće li ga izjest, što li rade?"
 
Petar II Petrović Njegoš, Svobodijada, Pjesma treća, stihovi 235-240
 
Ali Bošnjak,
Hercegovac-Srb
je turske vjere zbiljski:
nekće s mjesta i megdana
šenuti se, uzmaknuti
bez velika mesa, krvi.



Dositej Obradović, Pismo Haralampiju iz 1783. godine na Vaskrs, Dela Dositeja Obradovića, Peto državno izdanje izdano o stogodišnjici smrti D.O., Beograd, 1911, str. 5)
Govoreći za narode, koji u ovim kraljevstvam i provincijam živu, razumevam koliko grčke crkve, toliko i latinske sledovatelje, ne isključujući ni samo Bošnjake i Ercegovce, budući da zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada. Bošnjak i Ercegovac Turčin on se Turčin po zakonu zove, a po rodu i po jeziku, kako su god bili njegovi čukundedovi, tako će biti i njegovi poslednji unuci: Bošnjaci i Ercegovci, dogod Bog svet drži. Oni se zovu Turci, dok Turci tom zemljom vladaju, a kako se pravi Turci vrate u svoj vilajet, otkuda su proizišli, Bošnjaci će ostati Bošnjaci, i biće što su nji’ovi stari bili. Za sav dakle srpski rod ja ću provoditi slavni i premudri ljudi misle i sovjete, želeć i da se svi polzuju.
Dositej Obradović samo u jednom griješi. Svakako namjerno. Naime, Bošnjaci se nikad nisu određivali kao Turci. Mislim da to nije bilo regulirano ni zakonima kako on navodi. Ali Dositej ne bi bio Srbin kad ne bi tako tvrdio.

Bošnjački katolik Fra. Ivan Frano Jukić (1818-1857), koji je koristio pseudonim Slavoljub Bošnjak, u svom proglasu iz 1848. godine zapisa: "Mi Bošnjaci njekad slavni narod sad jedva da smo živi nas samo kao ocenutu glavu od stabla slavjanskog gledaju .... Vrime je da se i probudimo od dugovične nemarnosti; dajte pehar, te crpite iz studenca pomnje mudrost, i nauk; nastojte da najpred naša serca očistimo od predsudah, fatajmo za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tminah neznanstva na svitlost isitne izvedmo." 

Ilija Garašanin, Načertanije, 1844. godine (O politiki u smotreniju Bosne, Ercegovine, Crne Gore i Sjeverne Albanije)
“Ako Bošnjaci ne bi ovo primili, to bi otuda kao sigurno sledovalo raskomadanje Srba na provincijalna mala knjaževstva pod osobitim vladajućim familijama ………”

Jovan Erdeljanović , Postanak plemena Pipera, Etnološka rasprava, Srpski etnografski zbornik, knj. XII, Beograd, 1911 (istraživanja vršio 1906. godine); Jovan Erdeljanović , Kuči, Bratonožići, Piperi, Podgorica 1997 (reprint izdanje), str. 523
“Pod Lukovim Ždrijelom nahiji su "zgrade" (baštine) Brajkovine, a niže njih do međe prema predelu Stijeni Bošnjanin-brijeg sa seocem istog imena. Bošnjanjin – brijeg je nazvat po tome, što je na njemu poginuo jedan Bošnjak, turski barjaktar,…….”

Božović G. 1990: Neizmišljeni likovi, Jedinstvo, Priština.
U priči “Arnautin” (iz 1906. godine), koja je u ovoj zbirci) na strani 60 stoji: “Ti si Bošnjak Šemsi-paša Biševac. Junak. Bošnjaci su junaci…”

Prof. Dr. Darko Tanasković, najpriznatiji srbijanski orijentalist, o bošnjastvu kao nazivu kojim se označava etnopolitička koncepcija kaže da je "suština u stavu da u staroj istorijskoj zemlji Bosni, starijoj i od Srbije i od Hrvatske, kao njeno autohtono stanovništvo, s neprekinutim etničkim, kulturnim, psihičkim, pa i državotvornim kontinuitetom od ranog srednjeg vijeka do danas, žive Bošnjaci i da je to jedino njima odgovarajuće narodno i nacionalno ime." (Polje, br. 36).
 
Milovan Đilas: „Taj naziv je tradicionalan već od srednjeg vijeka: muslimani koje sam ja poznavao u Bijelom Polju i družio se sa njima uvijek su govorili da su Bošnjaci. U mojoj porodici je bio sluga musliman, Bešir Zulević iz okoline Rožaja. Bio je nepismen - ja sam ga naučio pismenosti -što nije bilo teško, jer je bio veoma bistar...uvijek je govorio da je Bošnjak. A i Vuk Karadžić je upotrebljavao taj termin – Bošnjaci. (Milovan Ðilas i Nadežda Gaće: Bošnjak Adil Zulfikarpašic; isto vidi: Polje, br. 36)

BURSAĆ BANJALUČANIMA SASUO ISTINU: “Banjaluka je grad etničkog čišćenja, srušenih džamija, grad pizdunskih ćutologa koji je mirno posmatrao kako mu četnici odvode sugrađane..."
U međuvremenu, objavljen je još jedan video ovog nasilnika koji maltretira mladića u svom automobilu



Banjalučka policija u nedjelju je uhapsila Dejana Kostića (1990.) iz Banje Luke zbog zlostavljanja neimenovanog banjalučkog konobara, što je dokumentovano i potresnim videom.

U međuvremenu, objavljen je još jedan video ovog nasilnika koji maltretira mladića u svom automobilu.

Sve ovo je potreslo građane Banje Luke, što je izazvalo i reakciju banjalučkog novinara Dragana Bursaća koji se tim povodom oglasio na društvenim mrežama.

“Banjaluka grad urbicida, elitocida, etničkog čišćenja, miniranih i srušenih džamija, grad pizdunskih ćutologa koji je mirno posmatrao kako mu četnici odvode sugrađane devedesetih u izbjeglištvo ili smrt, sjetio se da je “ugrožen” od nekih huligana Borčevih baš jutros?!

Ne serite!!!

Pa Banjaluka je sistematski STVORILA, RODILA I ODGOJILA djecu kojoj su nasilje, zlostavljanje i tortura sastavni i poželjni dio života.

E, kad su tako uzgojena djeca stasala, kad više sa svojim mentorima nemaju nesrba za zlostavljanje, okrenula su se nekoj drugoj, prisutnoj djeci i njihovim roditeljima.

I šta kažete, problem se pojavio nedavno, prije par godina??? A do tada je sve savršeno funkcionisalo???”, napisao je Bursać.

ARKANOV TIGAR POD ZAŠTITOM BH. PRAVOSUĐA: Tužilaštvo BiH obustavilo istragu protiv Saše Milakovića
Naredbu o obustavi istrage protiv Milakovića donio tužilac Oleg Čavka. U januaru ove godine vraćena i jamčevina u iznosu od 50 hiljada maraka koju je za njega uplatio Predrag Spaić. Milaković bio pratilac Željka Ražnatovića Arkana, a imao veze i sa Miloradom Ulemekom Legijom.

KOLUMNA AZEMA VLLASIJA: "Vlastodršci iz Beograda bosanske Srbe drže kao taoce"
Tekst prenosimo sa portala NAP



Teza “Zašto RS ne može biti nezavisna država, ako Kosovo može” plasira se se u okviru stalnog ponavljanja fraze Aleksandra Vučića kako "ne može Kosovo (Albanci) da dobiju sve, a Srbija ništa!”

Vučić zna da na Kosovu ne može dobiti ništa jer je Kosovo već država sa svojim granicama, teritorijom i ustavnim sistemom. Nezavisnost Kosova je rezultat raspada Jugoslavije u kojoj je Kosovo imalo svoj ustavni identitet i bilo konstitutivni element Federacije. Rezultat je i činjenice da je Srbija, suprotno odredbama Ustava SFRJ, tada još uvijek na snazi, 1989.godine silom i protivustavno, nasilno, pogazila tadašnji legalni ustavni status Kosova. A time je pogazila ljudska i etnička prava Albanaca kojih je na Kosovu bilo preko 80%. Albanci se s tim nisu mirili. Tako je Srbija uzdrmala temelje Jugoslavije kakva je bila do tada.

Vučić, govoreći kako Srbija mora dobiti nešto, zapravo cilja na RS, dakle na pola BiH. Otuda Milorad Dodik dodaje: “Ako će Kosovo biti država, onda će RS, po istom osnovu, tražiti nezavisnost!”

Bosna i Hercegovina je, prema poslednjem Ustavu SFRJ, bila republika kao i sve druge. Kada je postalo jasno da se Jugoslavija nalazi pred disolucijom (raspadom), Evropska Zajednica je formirala tzv. Badinterovu Komisiju sa zadatkom da utvrdi ili tumači načela međunarodnog prava po kojima mogu nastati nove države. Bila je to pomoć da se izbjegne haos i ratovi u procesu disolucije Jugoslavije. Po načelima Badinterove Komisije BiH je dobila pravo na državnu samostalnost kao i druge republike. Naravno, kao i u okviru SFRJ, država ravnopravnih naroda i građana koji u njoj žive.

Međutim, uz neposrednu podršku iz Beograda, politički predstavnici srpskog entiteta su ultimativno zahtijevali da BiH ostane dio ostatka Jugoslavije, bez Slovenije i Hrvatske, koji bi se, po zamislima iz Beograda, transformisao u nekakvu “Proširenu Srbiju”.

Bošnjaci, Hrvati i drugi građani iz BiH, kao i dobar broj Srba koji su Bosnu smatrali svojom domovinom, nisu na to pristali. Oni su se izjasnili za nezavisnu državu, obzirom da više nije bilo SFRJ po Ustavu iz 1974. godine. Nakon proglašenja nezavisnosti, BiH je međunarodno priznata i primljena u članstvo OUN, kao i Slovenija, Hrvatska, Makedonija.

Kosovo je tada bilo pod srpskom okupacijom i silom je ostalo u okviru Srbije. Crna Gora je dobrovoljno, po “Zabljačkom Ustavu” još ostala u tzv. Saveznoj Republici Jugoslaviju. Sve do izjašnjavanja za nezavisnost Crne Gore 2006. godine. Poznato je kako je državnost Crne Gore pogažena od strane Srbije, 1918. godine.

Albanci Kosova nisu se mirili sa nasilnim gaženjem ustavnog položaja Kosova 1989. godine, sa stanjem okupacije i aparthejda. Kako je represija Srbije nad Albacima pojačana, oni su pružili otpor. Značajni faktori međunarodne zajednice su podržali legitimna prava Albanaca. Konačno, 1999. godine uz pomoć demokratskog svijeta i uz otpor Albanaca, Kosovo je oslobođeno od Srbije. Savjet Bezbjednosti UN je usvojio Rezoluciju 1244, kojom se na Kosovu uvodi Privremena Administracija UN (UNMIK), dok se ne riješi konačni status Kosova. Razmješten je kontigent NATO (KFOR) radi očuvanja mira. Tom Rezolucijom, na Kosovu je ukinut svaki segment suvereniteta Srbije (vojska, policija, administracija, ustavna ovlašćenja i sve drugo).

Godine 2008., opet uz pomoć Saveta Bezbjednosti UN, tzv. Ahtisarijevim Planom, Kosovo je proglašeno nezavisnom državom. Dakle, nije “jednostrano proglašeno” kako to uporno ponavljaju u Beogradu. Međunarodni sud Pravde, upravo razmatrajući zahtjev Srbije, iznio je stav da proglašenje nezavisnosti Kosova nije u suprotnosti sa Međunarodnim pravom i nije u suprotnosti sa Rezolucijom 1244 SB UN.

Kosovo je kao država priznato od 115 država među kojima su SAD i druge zemlje Zapadne Evrope.
Prema tome, nikakve sličnosti sa istorijom i činjenicama kako je Kosovo steklo nezavisnost, nema entitet RS.

RS je izvorno nastala na teškim zločinima, koji nisu viđeni u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Genocid, etničko čišćenje, ratni zločini, zločini protiv civilnog stanovništva, rušenjem bogomolja... I to uz neposrednu inicijativu i podršku iz Beograda, Uuz pomoć JNA, a potom ostavljajući u posjedu cijelog arsenala oružja te armije u rukama onih koji su te zločine počinili. Sve je to dokazano presudama Haškog Tribunala za ratne zločine i kaznama za osnivače RS.

“Dejtonski sporazum” je imao za osnovni cilj zaustavljanje tih zločina i ratnih strahota. Istovremeno je Bosnu i Hercegovinu taj sporazum učinio nefunkcionalnom državom. Uspostavljena su dva entiteta kakva nikada nisu postojala sa određenim nadležnostima. Uz sve te nedostatke Dejtonski sporazum bez alternative priznaje Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i samostalnu državu u granicama i sa teritorijom koju je imala kao federalna jedinica SFRJ. Ona je kao takva bila i ostala članica OUN. RS je po tom ustrojstvu samo ENTITET u okviru države BiH i ništa više. Nastojanja da se taj entitet promoviše u državu koja bi se pripojila Srbiji, samo je prizivanje aveti nedavne prošlosti sa ciljem da se BiH kao država obesmisli. Bosna je oduvijek, pa i pod tuđim vlastima bila to što jeste, sa svojim specifičnostima i svojim identitetom. Unatoč dogovorima i nastojanjima susjeda da je unište i prisvoje. Ali zapadno od Drine nikada nije bilo Srbije, pa je i neće biti.

Zapravo, sva nastojanja u tom pravcu samo štete Srbiji kao državi, a i bosanskim Srbima stvaraju iluzije i otežavaju normalan život u svojoj državi Bosni i Hercegovini.

Najkraće, očigledno je da između Kosova i entiteta RS, nema baš nikakve sličnosti. To svi znaju. Posebno to znaju u Srbiji. Ali, vlastodršci iz Beograda, zbog svojih unutrašnjih potreba, drže i dalje, kao taoce velikosrpskih iluzija, bosanske Srbe.

(NAP)

GLOBALNI SUKOB Ruska analiza kaže da će ovdje početi Treći svjetski rat
Geopolitička stvarnost mogla bi se preko noći promijeniti, a niko nije siguran kakve posljedice bi to moglo imati



Zamjenik predsjednika Akademije ratnih nauka i ruske artiljerije, pukovnik Konstantin Sivkov, izdvojio je mjesta gdje bi lokalni sukobi mogli prerasti u Treći svjetski rat.

U svom članku objavljenom u časopisu Military-industrial Courier, Sivkov opisuje svoj stav da se vojni sukobi intenziviraju zbog pogoršanja regionalnih tenzija i to od strane zapadnih sila.

“Jedan okidač mogao bi biti pojava kurdske države uz separaciju dijela Iraka i Sirije”, upozorio je stručnjak. Sivkov također ne isključuje da bi unutrašnji problemi velikih zemalja, na primjer Turske, mogli izazvati građanske ratove. Prema njegovim riječima: “Postoji mogućnost agresija SAD-a, Izraela, zemljama NATO-a i njihovih saveznika monarhija Perzijskog zaljeva protiv Irana”.

“Ovo bi bio rat na lokalnom nivou”, piše Sivkov uz upozorenje da nastavak iranskog nuklearnog i raketnog programa ili početak vojnog sukoba između Teherana i jedne od ključnih zemalja Perzijskog zaljeva, vjerovatno Saudijske Arabije.

“Geopolitička osnova ovih i drugih sukoba bit će protivljenje Saudijskoj Arabiji i SAD-u s jedne strane, te Kini i Iranu s druge strane, za dominaciju u regiji”, kazao je ovaj ruski analitičar.

Konkretno, Sivkov je kao na druga potencijalna žarišta ukazao na rat u Afganistanu gdje bi se Kina mogla umiješati, zatim dijeljenje sfera utjecaja na Arktiku i posvećenost nekih zemalja Južne Amerike oslobađanju od američkog utjecaja.

Prema riječima ovog analitičara, u Aziji glavni izvori srednjoročnih vojnih tenzija leže na Korejskom poluotoku, između Japana i Kine oko spornih otoka, te između Japana i Rusije oko Kurilskih otoka, kao i pitanje Tajvana.

Sivkov je inače poznat po svojim tvrdnjama da je američka vojna snaga inferiorna u odnosu na rusku i po svojim hiperdramatičnim vojnim prijedlozima. Naime, u februaru ove godine je Sivkov predložio gradnju termonuklearne rakete po cijeni od 210 milijardi dolara kako bi se spriječila prijetnja od udara asteroida. U više navrata je preporučio raspoređivanje oružja za masovno uništenje kako bi se Rusija suprotstavila SAD-u.

Osim toga je tvrdio da Rusija mora graditi tako moćne nuklearne bojeve glave da bi mogle pokrenuti katastrofalne geofizičke procese na američkom teritoriju kao što je aktiviranje vulkana Yellowstone.

(TBT, Kurir)

FOČANSKA LJEPOTICA
Pogledajte kako izgleda džamija Aladža dan pred otvaranje



Svečano otvorenje Aladža džamije u Foči bit će upriličeno sutra, a u toku su posljednji sitni radovi koje vrijedni radnici privode kraju kako bi sve bilo spremno na vrijeme.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Aladža džamija sagrađena je polovinom 16. stoljeća i jedna je od najstariji u BiH. Ova džamija predstavlja jedan od najvrijednijih objekata orijentalne kulture na Balkanu.

Šest osoba iz Turske je radilo na uređenju murala koji krasi obnovljenu Aladža džamiju. Pored džamije su izloženi njeni porušeni dijelovi koji se nisu mogli iskoristiti prilikom rekonstrukcije.

Aladža ove godine obilježava 470 godina od izgradnje. Srpske vlasti su 1992. godine minirale Aladžu džamiju, a zatim njene ostatke zatrpale zemljom na gradskim smetljištima.

Medžlis Islamske zajednice Foča je u gradu do 1992. godine imao 12 džamija. Sve su porušene, minirane, a njihovi ostaci su uklonjeni. Trenutno se pred sudom BIH vodi proces protv vojnika nekadašnje vojske Republike Srpske Gorana Mojovića zbog rušenja Aladža džamije.

Sutra se u Foči očekuje nekoliko hiljada gostiju i zvaničnika. Svečanost otvorenja Aladža džamije počinje u 11 sati, a Bosanci i Hercegovci ovaj događaj moći će pratiti i zahvaljujući specijalnom programu BHRT-a koji će direktno prenositi ceremoniju otvaranja.

Skriveni pustinjski biser Dubaija: Čak 13,6 milijardi dolara vrijedna solarna elektrana



Duboko u pustinji Dubaija smještena je jedna od najvećih solarnih elektrana na svijetu koja koristi koncentriranu sunčevu snagu, Mohammed Bin Rashid Al Maktoum park. Ova 13,6 milijardi dolara vrijedna investicija naziv je dobila po emiratskom vladaru, točnije, predsjedniku Vlade UAE, Muhamedu bin Rašidu Al Maktumu.

Solarne i vjetroelektrane uskoro će postati isplativije od termoelektrana

Ulaganje u zelenu energiju: Njemački div preuzeo varaždinsku solarnu kompaniju

Sama elektrana trenutno se sastoji od 2,3 milijuna zrcala s kapacitetom od 213 megavata. U trećoj fazi, koja je trenutno u izgradnji te će biti dovršena do 2020. godine, ugradit će se još 3 milijuna dodatnih zrcala.

Kada cijeli kompleks bude dovršen, u njemu će se proizvoditi dovoljno električne energije za opskrbu 1,3 milijuna domova, a procjenjuje se i da će emisije ugljikova dioksida (CO2) smanjiti za 6,5 milijuna tona godišnje, piše ÇNN.

Radi se o sofisticiranoj tehnologiji koja, iako je skuplja za izgradnju, dugoročno postaje isplativija jer omogućuje pohranu energije za noći te oblačne dane. Zrcala privlače sunčevu svjetlost i zagrijavaju tekućinu od otopljene soli. Prikupljena toplina zatim pokreće turbinu i tako generira električnu energiju.

Ovakav način rada, omogućava proizvodnju električne energije čak i u slučaju nedostatka sunca. Kapacitet glavnog spremišta dovoljan je za pohranu 15 sati energije.

DAN KADA JE KRAJINA GORJELA: Posljednji seljački ustanak u Europi ugušen je u krvi; protiv narodnog režima ustali su nezadovoljni Krajišnici, a onda su Ale i Milan STRIJELJANI
„Slobodna Bosna“ nastavlja serijal iz povijesti
Jeste li znali


Na današnji dan 1950. godine izbila je Cazinska buna.

Bio je to kratkotrajni oružani sukob, neuspješni ustanak protiv jugoslavenske komunističke vlasti koji se zbio na području sjeverozapadne Bosne i susjednih područja u istočnoj Lici i Kordunu.

Iako su većinu ustanika činili Muslimani, odnosno veterani pro-osovinske Huskine vojske koja je nekoliko godina prije djelovala za vrijeme Drugog svjetskog rata, sami pokretači i vođe ustanka su bili Srbi i bivši partizani. Glavni uzrok ustanka je bio ekonomske i socijalne prirode, odnosno nezadovoljstvo politikom prisilne kolektivizacije koju je nastojala provesti narodna vlast.


Izvor: Public

Posljedice je dodatno otežala teška suša koja vladala te godine. Izbijanju je pripomogla i relativna zabačenost i izoliranost Cazinske krajine, gdje su organizatori mogli tokom mjesec i pol pripremati ustanak, ali i sljedbenike hrabriti fantastičnim pričama o skorom izbijanju Trećeg svjetskog rata i američkoj vojnoj intervenciji.



CAZINSKA TRŽNICA I(zvor: Public)

Propagandu je olakšala i činjenica da među sljedbenicima bune nije postojao niko ko je u kući imao radio aparat, pa su stoga i vijesti u taj kraj dolazile sporo i sa zakašnjenjem.

Ustanak je izbio 6. maja 1950., na Đurđevdan, datum na koji se tradicionalno išlo u hajduke, i zahvatio je srezove Cazin i Velika Kladuša, te Slunj u susjednoj Hrvatskoj.

ALIJA ISAKOVIĆ, NEDŽAD IBRIŠIMOVIĆ I FERID MUHIĆ ILI MEŠA SELIMOVIĆ
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 08. May 2019. 21:05:15

Koja je najznačajnija zajednička osobina kod ove trojice Bošnjaka? Prije svih ostalih, ponos! Ponos, dostojansvo ili bosanski rečeno nam. Isaković, Ibrišimović i Muhić se nisu nikada i nikome prodavali ili podavali. Iz ljubavi prema svojoj domovini, govorili su i govore ono što misle i istinom je branili i brane od laži. Od ove trojice Bošnjaka i iz njihovih djela, bosanska mladost ima šta naučiti jer im je, svoj trojici, životni moto bio i ostao da nedaju nama, nek' ide glava!

SEAD ZUBANOVIĆ: Ispovjed ili pokajanje Meše Selimovića, maestralno, hirurškom preciznošću ogolio i objasnio podvale i laži koje se kriju u Mehmedovim rečenicama. Takođe je činjenično osporio sve negative osobine koje su vremenom, zahvaljujući i Mešinom pisanju, postali sinonimi za Bošnjake. Zaista je haram svakom pismenom stanovniku države Bosne i Hercegovine koji ovaj tekst ne pročita!
Beograd ne odustaje! Velikosrpski cilj konačne podjele i okupacije države Bosne i Hercegovine je i dalje više nego aktuelan. Svakodnevni su napadi na njenu samobitnost, njenu historiju, njene granice i jezik. Nipodaštavanje bošnjačke nacije, njena negacija, je jedan od glavnih strateških pravaca tih ataka. Bošnjački narod, kao kičma suverene države Bosne i Hercegovine, najveći je problem potencijalnog okupatora. I ponovo, kao pred početak agresije, glavna poluga kojom se dušmani koriste u svom pohodu su citati iz knjiga i izjave Mehmeda Meše Selimovića! Sve ih je više na prosrpskim portalima sa kojih ih „uredno“ prenose domaći neosvješteni novinari. Njegova glava opet, umjesto ovnove glave, nalazi se na kraju balvana kojim neprijatelj uspješno krši i lomi vrata bošnjačkog samopoštovanja. Ne umije još Bošnjak da prepozna zlo u Mešinim rečenicama koje, naprimjer, ovako objašnjavaju razlog teškoća kroz koje ovaj narod i on kao navodno njegov pripadnik, prolazi:

- A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je Bog obilježio.

A šta tek reći za ovo njegovo promišljanje:
- Od Bosanca se možeš svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala.

A Bošnjaci nikada nisu bili zli, a ni budale. O plemenitosti ovih ljudi pisali su svi putopisci koji su imali priliku, kroz prošla vremena, proći ovim Džennetom od zemlje. Plemenitost ovog naroda ponovo je posvjedočila i ova, ako Bog da posljednja, krvava agresija. Bio je i ostao dostojanstven Bošnjak, kroz vrijeme, i onda kad mu je od tuge srce doslovno pucalo!

Tri bošnjačke intelektualne gromade su svojevremeno prepoznale podvale i laži kojima vrve ova književna, za njihov narod, nedjela, Derviš i smrt kao i Tvrđava. Rahmetli Alija Isaković je, na sebi svojstven način, po objavi ovih romana, kratko rekao da je njihov autor Meša Selimović, prihvatio ulogu megafona u rukama velikospstva! Drugi rahmetlija, Nedžad Ibrišimović, je bio toliko ogorčen Selimovićevim čudnim nepoznavanjem islama da je predložio druge nazive za Derviša, kao što su: Pop i smrt, Ateista i smrt, Komunista i smrt, Monah i smrt . . . Akademik Ferid Muhić je u svom eseju Ispovjed ili pokajanje Meše Selimovića, maestralno, hirurškom preciznošću ogolio i objasnio podvale i laži koje se kriju u Mehmedovim rečenicama. Takođe je činjenično osporio sve negative osobine koje su vremenom, zahvaljujući i Mešinom pisanju, postali sinonimi za Bošnjake. Zaista je haram svakom pismenom stanovniku države Bosne i Hercegovine koji ovaj tekst ne pročita!




Koja je najznačajnija zajednička osobina kod ove trojice Bošnjaka? Prije svih ostalih, ponos! Ponos, dostojansvo ili bosanski rečeno nam. Isaković, Ibrišimović i Muhić se nisu nikada i nikome prodavali ili podavali. Iz ljubavi prema svojoj domovini, govorili su i govore ono što misle i istinom je branili i brane od laži. Od ove trojice Bošnjaka i iz njihovih djela, bosanska mladost ima šta naučiti jer im je, svoj trojici, životni moto bio i ostao da nedaju nama, nek' ide glava!

A šta na kraju šta reći za one koji sebe, zbog stepena obrazovanja, smatraju veoma bitnim dijelom bosansko društva, nazovi intelektualcima, a ni prstom nisu mrdnuli da pomognu, niti pomažu, svojoj domovini? Naprotiv, oni su bili i ostali komformisti koji, i pored svih činjenica, ogorčeno brane Selimovića. Oni su sebe prepoznali u Mešinim pisanju, podaničkom načinu života i poltronstvu. Iz tog razloga se i oduševljavaju njegovim promišljanjima i opisima njih i njega samog, kao što su ova dva naredna:

- Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti.

- Mogao si se povjeriti zmiji, šakalu, kopcu, nikako našem čovjeku.Izdaće te kad mu najviše učiniš, ubiće te kad mu svoj posljednji zalogaj daš. . .

Iluzorno je od spodoba koje su moralno upravo ovakve, očekivati da osude onoga ko je autor ovih citata. Ovo je i objašnjenje zbog čega će Meša Selimović još dugo godina, u mnogim, nažalost obrazovanim Bošnjacima, imati krajnje odanu publiku.

KORIJENI SRBIJANSKOG MILITARIZMA I TERORIZMA: Za sve je kriva teroristička organizacija - preteča fašističkog četničkog pokreta, od davnina su ubijali VLASTITE VLADARE
„Slobodna Bosna“ nastavlja serijal iz povijesti



Iako mnogi danas četnički pokret u Srbiji vezuju za zločine u Drugom svjetskom rata, stvari su zapravo potpuno drugačije. A, sve je započelo još 1911. godine, kada je službeno osnovana srbijanska militaristička i teroristička organizacija „Crna ruka“.

Organizacija Crna ruka, poznata i pod nazivom "Ujedinjenje ili smrt", isprva je bila tajna srpska teroristička i militaristička organizacija, a nastala je kao prirodni nastavak neformalne urotničke skupine koja je sudjelovala u puču 1903. godine i tajnim operacijama koja je Kraljevina Srbija potom vodila protiv Turske i Austro-ugarske monarhije.

Miroslav Krleza, Bosanskih muslimana između dva svjetska rata



"Uzmimo na primjer Muslimane u Bosni i njihov moralno-psihološki profil devet stotina i četrdeset prve godine i njihov moralno-psihološki profil pedeset godina unazad i njihov psihološko-moralni i materijalni profil od 1918. do 1941.
Kroz kakvu jezu, kroz kakvu paklenu prašumu prolazi ta muslimanska svijest i gdje taj Musliman 1941. ima da sebe nađe? Na kojoj strani? Od čega da se spasi on, kome da se otme? Što je on? Što je on u Austriji do 1918.? Što je u Kraljevini Jugoslaviji do 1941.?
I jasno je da je taj Musliman poslije svega što je preživio i pretrpio mogao 1941. da kaže: ‘Hvala ti, Bože, da se Švabo vratio.’ Oslobađa ga prividno iz teške situacije, daje mu neke kolajne i fes na glavu, pušku u ruku i daje mu slobodu da puca…
A hajde ti budi mudar i snađi se! Pitam se, bogati, što je mogao znati taj Musliman u Bosni 1941.? Hajde, burazeru, znaj! Tamo Draža, ovdje Švabo, a mi ti nudimo sve i onda si i vlast, čim imaš pušku ti si vlast, to je psihologija mase. I tko je političar, mora računati sa sviješću masa, inače ne može razumjeti situaciju kakav je!".

Branko Copić, BRATOUBILAČKI RAT



Raspadom Jugoslavije 1941. godine razmahao se neviđen progon mnoštva poštenog i nevinog svijeta. U našem kraju ustaše hapse i zlostavljaju naročito srpski živalj, a po selima se digli četnički raspoloženi seljaci pa pale i pljačkaju muslimanska sela i ubijaju nedužne ljude.
Tako ja dobijem zadatak da u školi okupim što više seljaka i da im objasnim kako je takozvana vlast prolazna, te da neprijateljske sluge po svaku cijenu treba onemogućiti, i svim silama spriječavati bratoubilački rat koji prijeti da sve uništi.
Sjede seljaci u učionici osnovne škole. Ja se upinjem iz petnih žila, govorim im šta nas sve čeka ako nasjednerno neprijateljskoj propagandi, ako se nastavi s klanjem, progonima i ubijanjem, objašnjavam da su Muslimani i Hrvati naša braća i da je jedini izlaz da prekinemo bratoubilački rat i gradimo, usprkos svemu, bratstvo i jedinstvo …
Držim im predavanje, a istovremeno ih posmatram, mnogi mi odobravaju, neki me zabrinuto gledaju, a treći šute i žmirkaju. U nastalom se tajcu javi moj daljnji kum:
- Ama, čekaj Branko, šta si, brate, navalio prekinimo bratoubilački rat, te gradimo bratstvo i jedinstvo! Pusti nas, ako Boga znaš, da najprije završimo posao koji smo započeli, mislim, ovaj bratoubilački rat, pa kad završimo taj bratoubilački rat, onda ćemo graditi i to, kako ti kažeš – bratstvo i jedinstvo"

Šta je stećak?



Kroz "Tekstove o stećku" uputio je znakovitu poruku Evropi:
"Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj".
Ali, Krleža se u svojim tekstovima bavio i usudom ovdašnjeg čovjeka da služi velikim silama, njihovim uvjerenjem da glave vrijedi gubiti za navodne velike ideale, a zapravo su najčešće bili žrtve interesa različitih sila kroz povijest, da li onih sa Zapada ili onih s Istoka. Bavio se i proklestvom našeg čovjeka koji je bio spreman da, braneći "velike interese", ubijaju i svoju braću na ovim prostorima. "

SRBIJA JE ODUVIJEK ROBOVALA MITOMANIJAMA, ALI OVA JE PREVAZIŠLA SVE IKADA IZMIŠLJENO: Stoljećima su ga slavili kao junaka nadljudske snage i heroja, a on je bio TURSKI SLUGA



Glavni lik naše današnje priše je Marko Mrnjavčević, u narodu poznatiji kao Kraljević Marko.

Mrnjavčević je bio je srpski vladar od 1371.-1395. u regiji oko Prilepa u današnjoj Sjevernoj Makedoniji.

Kraljević Marko je vremenom izrastao u mitološku figuru, i tako postao nacionalni junak u narodnim predajama i pripovjetkama.

U narodnoj predaji on je zaštitnik i spasitelj kršćanstva za vrijeme duge otomanske okupacije Balkana.

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini da preispita svoj odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi
SABOR SPC U BEOGRADU KAO NEKADA U MANASTIRU ŽIČA - "SVI BABUNI NEKA SU PROKLETI"
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 19. May 2019. 14:05:34



Prvo, odluku o priznanju i pokajanju za Genocid nad Bošnjacima u Bosni te traženje oprosta od žrtava Genocida i davanje svetog arhijeriskog obećanja da se to pravoslavnim ili savoslavnim Srbima neće više nikad i nikome ponoviti. Time bi ovaj Arhijerijski Sabor oslobodio srpski-pravoslavni-savoslavni narod od kolektivne krivnje za Genocid i relaksirao bi odnose između država Srbije i Bosne, ali i između bosanske i srpske vjere i kulture.

DR. MUSTAFA CERIĆ, reisu-l-ulema 1993 - 2012.: Drugo, odluku o izmještanju srpsko-savoslavne crkve iz privatnog dvorišta Fate-nane Orlović, crkve koja ne služi ni Bogu ni ljudima, već Luciferu, koji uživa u produbljivanju nepovjerenja među Srbima i Bošnjacima u Podrinju. Ne znam da li ima iko razuman na svijetu, koji može shvatiti tu potrebu Srpske pravoslavne crkve da podiže crkvu u tuđem privatnom drvorištu. To je van svake pameti, a kamoli vjere, koja se poziva na moral i službu Bogu. Ta crkva u Fatinom privatnom dvorištu podignuta je samo da bi se nanio bol drugome, ali sreća se ne postiže, nanošenjem bola drugome. Ova istina, očito, ne dopire ni do uma ni do srca srpskog patrijarha Irineja, koji ima potrebu da se žali na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini upravo zato što je blaga, ljubazna i miroljubiva.
Nakon prethodnih konsultacija sa dvije prve političke glave u Srba Aleksandrom Vučićem, porijekom iz bosanskog Bugojna, i Miloradom Dodikom, porijeklom iz bosanskih Laktaša, jučer (18. maj 2019.) je završen Sabor Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Beogradu. Sabor je konstatovao Urbi et Orbi da su "animoznost i diskriminacija u odnosu na (pravoslavnu ili savoslavnu na. op.) Crkvu prisutne, u većoj ili manjoj mjeri, gotovo svuda." Drugim riječima, svi su krivi ili krivovjerni osim Srpske pravoslavne ili savoslavne crkve, kojoj se eto onemugaćava da širi svoju savoslavnu vjeru na Balkanu, iako se Crkva obračunala sa prokletim babunima još davne 1221. god. u manstiru Žiča ili u Petrovoj crkvi.

Vremena se mijenjaju, ali duh kletvi i progona Rastka Nemanjića - Svetog Save - ostao je isti: - Učitelju i načelniku njihovu jezik ureza u grlu njegovu, što ne ispoveda Hrista... Zli jeretici, trikleti babuni, koji se lažno nazivaju hrišćanima, i koji se rugaju našoj pravoj veri, izostavljajući iz svetih knjiga reči i preokrećući na zloverje, i koji se otkidaju od svete i pravoslavne crkve, i koji se rugaju svetome i časnome krstu, i koji se rugaju svetim ikonama i ne klanjaju im se – da budu prokleti...

To, bar mi najbolje znamo u Bosni, Dobri Bošnjani, s kojih nije nikad skinuto to Rastkovo-Savino prokletstvo iz manastira Žiče zbog bogumilstva. Jer, u našim bosanskim (bogumilskim) ušima još uvijek zvone nedavne proklete riječi vladike Atanasija, koji je govorio o muslimanima u Bosni, "koji smrde, koji su otpad..." Nismo zaboravili ni slike vladike Filareta, koji je s puškomitraljezom pokazivao srpsko-pravoslavno-savoslavnim vojnicima šta treba da rade sa onima koji ne ispovedaju Hrista... Ali, za nas je najstrašniji podsjetnik na patrijarha Pavla, koji je blagosiljao Radovana Karadžića i Ratka Mladića, dva osuđena srpsko-pravoslavna ratna zločinca za Genocid nad Bošnjacima - za ono što su radili u Bosni.

Najstrašniji podsjetnik: Patrijarha Pavla je blagosiljao Radovana Karadžića i Ratka Mladića, dva osuđena srpsko-pravoslavna ratna zločinca za Genocid nad Bošnjacima - za ono što su radili u Bosni

Vladike Filaret sa puškomitraljezom je pokazivao srpsko-pravoslavno-savoslavnim vojnicima šta treba da rade sa onima koji ne ispovedaju Hrista...
Srpska pravoslavna ili savoslavna crkva nije se nikad ogradila od zla zločina srpsko-pravoslavno-savoslavnog Genocida nad Bošnjacima u Bosni. Naprotiv, Srpska crkva slavi i veliča negatore tog Genocida, poput Milorada Dodika, koji je, baš zbog toga, najveći miljenik sadašnjeg srpskog patrijarha Irineja. Štaviše, srpski patrijarh Irinej, kroz jučerišnji Sabor Srpske pravoslavne crkve, poručuje da "odnosi sa Islamskom zajednicom nisu dobri". Nije patrijah Irinije precizirao zašto "odnosi sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini nisu dobri", ali nije teško pročitati iz te mrzovolje da je riječ o nastavku izricanja anateme na vjeru u Bosni, vjeru koja nije u duhu srpsko-žičanskog savoslavlja, kao što je to u Beogradu.

No, postoji i drugi razlog za ovu srpsko-žičansku anatemu u odnosu na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini, koja se, nakon svega (Genocida), pokazala susretljivom, blagom i miroljubivom u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu u Bosni i Hercegovini. Samo u Bosni i Hercegovoni djeluje Međureligijko vijeće zahvaljujući Islamskoj zajenici, kao većinskoj vjerskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. To ne postoji u Srbiji zato što je Srpska pravoslavna crkva većinska vjerska zajednica, koja nema ni osjećaja ni toleranciju za druge vjere (rušenje džamije u Zemunu Polju). Srpska pravoslavna crkva u Srbiji je iznad svih ljudi i zakona. Nekad su pravoslavni sveštenici ljubili ruku Josipu Brozu - Titi, a danas Vučić i Dodik ljube ruku pravoslavnim preosveštenicima.

Eto u tome je problem na Balkanu - u bahatosti, aroganciji i licemjerju Sabora Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, koji je jučer morao, ako ima išta u svom duhu, duši, umu i srcu od morala i poštenja - morao je donijeti sljedeće odluke:

Prvo, odluku o priznanju i pokajanju za Genocid nad Bošnjacima u Bosni te traženje oprosta od žrtava Genocida i davanje svetog arhijeriskog obećanja da se to pravoslavnim ili savoslavnim Srbima neće više nikad i nikome ponoviti. Time bi ovaj Arhijerijski Sabor oslobodio srpski-pravoslavni-savoslavni narod od kolektivne krivnje za Genocid i relaksirao bi odnose između država Srbije i Bosne, ali i između bosanske i srpske vjere i kulture.




Drugo, odluku o izmještanju srpsko-savoslavne crkve iz privatnog dvorišta Fate-nane Orlović, crkve koja ne služi ni Bogu ni ljudima, već Luciferu, koji uživa u produbljivanju nepovjerenja među Srbima i Bošnjacima u Podrinju. Ne znam da li ima iko razuman na svijetu, koji može shvatiti tu potrebu Srpske pravoslavne crkve da podiže crkvu u tuđem privatnom drvorištu. To je van svake pameti, a kamoli vjere, koja se poziva na moral i službu Bogu. Ta crkva u Fatinom privatnom dvorištu podignuta je samo da bi se nanio bol drugome, ali sreća se ne postiže, nanošenjem bola drugome. Ova istina, očito, ne dopire ni do uma ni do srca srpskog patrijarha Irineja, koji ima potrebu da se žali na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini upravo zato što je blaga, ljubazna i miroljubiva.

Treće, Sabor Srpske pravoslavne crkve jučer je morao osuditi četničko orgijanje na badnji dan ili badnju noć u Srebrenici, orgijanje koje je do boli u duši i tijelu vrijeđalo žrtve Genocida. To bi bio znak da je Sabor Srpske pravoslavne crkve civilizacijski, kulturno i moralno pozitivno evoluriao u odnosu na Sabor u manastiru Žiča, te da je Sabor sposoban da čita znakove ovoga vremena, u kojem se vjera i moral ne mjere prokletstvima drugoga i drugačijeg, već blagosivljanjem komšije i prijatelja, s kojima se dijeli zrak, voda i zemlja.

Četvrto, Sabor je morao poslati jasnu poruku Miloradu Dodiku da ne širi nemir i pobunu u Bosni, jer mir na Balkanu i u Europi ovisi o miru u Bosnu. Samo ako je "Bosna mira", miran je Balkan, mirna je Europa i miran je svijet. To je valjda svima jasno.

Peto, Sabor Srpske pravoslavne crkve morao se jučer zahvaliti Islamskoj zajenici u Bosni i Hercgovini na dobroj suradnji, kao i na suzdržanosti da reaguje na recentne ružne provokacije, koje su dolazile i sa blagoslovom Srpske pravoslavne crkve, poput četničkog orgijanja u Srebrenici i Višegradu. Očito, Srpska pravoslavna crkva niti cijeni niti razumije ljubaznost, dobrotu i kooperativnost Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i zato se ponaša po principu napad je najbolja odbrana.

Možda, nakon ove zlonamjerne, neprimjerene i neoporavdane ocjene Sabora Srspke pravoslavne crkve, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, doista, preispita svoj odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi na način da ne bude više ni "ljubazna" ni "dobra", ni "kooperativna", već da korektno i jasno imenuje stvari, ljude i događaje: 'bobu bob, popu pop'. Nadam se da će tako i biti, ako Bog da.

Dodiku zaista ne treba rat: Mirno i suvereno prema secesiji Republike Srpske

Andrej Nikolaidis

Opet Dodik. Sad je rekao kako je ukidanje vojske RS bila greška; kako je za Srbe u Oružanim snagama BiH vrhovna komanda u Banjoj Luci; kao i da je Treći pješadijski puk Oružanih snaga tu ne da brani BiH, nego “slobodu Republike Srpske i njenog naroda”.



OD SADA, I UBUDUĆE

Bjesniti nad Dodikovim izjavama je besmisleno: najprije zato što Dodik tako govori godinama, potom i zato jer će i ubuduće tako govoriti. Osim toga, nije da Dodik tek govori: on i čini. Svaki put kada Dodik napravi novi mali korak ka secesiji RS-a, nađe se sarajevski političar koji će mu “žestoko odgovoriti” i tako konsolidovati svoje biračko tijelo (konsolidujući, istovremeno, i Dodikovo). Stvar je u sljedećem: takozvano političko Sarajevo ima odgovor na ono što Dodik govori, ali ne i na ono što čini. Sve što “političko Sarajevo” čini povodom puzajuće secesije RS-a, Dodika može jedino nasmijati.

Vratimo se na Dodikovu izjavu. Čovjek nije lagao. Da, iz njegove perspektive, dakle iz perspektive secesioniste, ukidanje vojske RS-a bio je korak koji je taj entitet udaljio od secesije, stoga ga Dodik smatra “greškom”. Što se tiče toga da li Srbi u Oružanim snagama BiH smatraju da je njihova vrhovna komanda u Banjoj Luci, ne u Sarajevu – to, nadajmo se, neće biti testirano. Jer, šta mislite: da Treći pješadijski dobije jednu naredbu iz Sarajeva, a drugačiju iz Banje Luke - koju bi izvršio?

Nije, dakle, pitanje šta piše u Ustavu, nego kakvo je stanje na terenu – stoga je debata o ustavnosti Dodikovih izjava i ponašanja posve promašena. Da, one su antiustavne i antidejtonske, i ne, nema nikoga ko povodom toga Dodiku može nametnuti sankciju. U teoriji, naravno, ima, no u praksi, očito, nema.

Ustav ne vrijedi pet para ako nema sile koja može obezbijediti njegovo poštovanje. Ako je Ustav nesprovodiv, Ustav će, prije ili kasnije, biti promijenjen. To je ono na šta računa i što uspješno sprovodi Dodik.

Iz moje perspektive Dodikova politika je etički repulzivna, jer je ona nastavak ratnih zločina drugim sredstvima. No iz perspektive “srpskog nacionalnog interesa”, kako su ga definisale elite u Srbiji i RS-u, ta je politika zdravorazumska i prilično efikasna. S druge strane, politika koja je zasnovana na premisi da “ma neće, bolan”, nije racionalna, a još je manje efikasna.

Ako ste pristalica teze da secesije RS-a ne može biti dok je Dejtona i dok cjelovitost Bosne čuva “međunarodna zajednica” – ja bih na vašem mjestu malo duže razmislio o tome. Kako je napisan Dejton, tako može biti napisan i novi sporazum – o udruživanju, ili razdruživanju.

Ako ste pristalica teze da je “srpska strana” danas slabija nego 1992., pa kad Bosnu nisu pocijepali tad, neće ni sad – opet bih još malo razmislio o tome. Jer: da, Srbija i njena vojska jesu daleko slabiji nego onda. Ali: zar su Bošnjaci spremni i voljni za rat?

NOVI USTAV, NOVA REALNOST

Dodik radi ono što je od 1997. do 2006. činio Milo Đukanović. On je sa saveznog na republički nivo prenosio jednu po jednu funkciju države. Kada je Đukanović otvarao diplomatska predstavništva po svijetu, iz Beograda su se žalili da to nije po Ustavu. Kada je ukinuo dinar i uveo njemačku marku, iz Beograda se opet čulo kako to nije po Ustavu. Itakodaljeitomeslično, sve do referenduma 2006. Kada je Crna Gora proglasila nezavisnost, ona je već godinama prije toga funkcionisala kao nezavisna država. Onda je napisan novi Ustav koji je uvažio novu realnost.

U jednoj dimenziji, Dodiku je teže da ostvari svoj cilj nego što je to bilo Đukanoviću. Jer RS-a, za razliku od Crne Gore i Bosne i Hercegovine, nema u nalazu Badinterove komisije. Crna Gora je zemlja sa hiljadugodišnjom državnošću, RS je tek bosanskohercegovački entitet. Ali je, s druge strane, Dodiku mnogo lakše nego što je bilo Đukanoviću. Zato što je Đukanović protiv proglašenja Crne Gore za državu imao pola stanovništva (tačnije, 44,5 odsto). Zato što je u Crnoj Gori bio (i dalje je) izuzetno jak srpski nacionalizam, koji je djelovao unitaristički. Dodik vlada zajednicom koja pliva u srpskom nacionalizmu, koji u slučaju RS-a djeluje secesionistički. On vlada homogenim društvom, za razliku od Đukanovića koji vlada do pucanja podijeljenom Crnom Gorom. U slučaju da Dodik organizuje referendum o secesiji, jedino je pitanje da li bi “za” glasalo 100 ili 105 posto izašlih.

Napokon, ne zaboravimo da je EU bila protiv crnogorskog proglašenja nezavisnosti. Zato je EU za crnogorski referendum upriličila masovno, megaskandalozno kršenje građanskih prava crnogorskih independista. Propisala je da opcija “za nezavisnost” mora pobijediti sa više od 10 posto razlike, čime je stvorila situaciju u kojoj je glas srpskog unioniste vrijedio koliko 1,2 glasa crnogorskog independiste.

DODIKU NE TREBA RAT

Dodiku ne treba rat – nikome ne treba rat, treba li to uopšte pominjati? On, Dodik, diktira dinamiku i suvereno vodi proces. U BiH se igra pred jednim golom, a lopta je stalno kod njega. Čak i ako doista postoji “crvena linija” koju mu “međunarodna zajednica” neće dozvoliti da pređe, on se nalazi u win-win situaciji, jer ovaj proces vodi ka više, nipošto ka manje RS-a. Čak i ako, nakon što Dodik još ovlasti države Bosne i Hercegovine prebaci na RS, “veliki i moćni” lupe šakom o sto i kažu “dosta”, pristupiće se nekoj vrsti pregovora, u kojima Dodik neće dobiti sve, dakle secesiju, ali će dobiti više nego što ima sada.

To je ono što je očito.

Šta nije (očito)?

Koje političke poteze zajednica nas (oni koji žive u BiH, oni koji žive vani, prijatelji BiH koji nisu njeni državljani…) koji želimo cjelovitu, funkcionalnu, demokratsku i evropsku Bosnu i Hercegovini može povući povodom toga? I da li ta zajednica uopšte postoji?

(Ova “dioptrija” gospodina Abdreja Nikolaidisa prenesena je sa portal zurnal.info)

“Srbi kao spasitelji Jevreja u Drugom svjetskom ratu?!” – analiza jedne neistine (7)

Nadan Filipović

Nije red izostaviti neistine izvjesnog Laze Kostića, kao i osvrt na kukumavčenja pokojnog patrijarha Pavla


General Nedic

Izvjesni profesor Laza Kostić u svome delu “Srbi i Jevreji” (Biblioteka Srpski Preporod, Serbia Print, Southport, Queensland, Australia, 1988), na strani 32, usudio se napisati slijedeću izvaljotinu: ”Lično je Milan Nedić omogućavao da veći broj Jevreja izbegne u italijansku okupacionu zonu gde antisemitskih progona nije bilo. Tako su se spasili, između ostalih, trgovac Gabaj, inženjer Samoilo Jakovljević, Rebeka Amodaj, dr Ana Aladžić, dr Marija Išah, Jakov Almuli, Oskar Davičo, itd. General Nedić je prećutno dozvolio i da se izvestan broj Jevreja priključi četničkom pokretu generala Draže Mihailovića, kao naprimjer advokat Avram Mevorak, Oto Komornik, inženjer Josif Slezinger, Ljiljana Flam, itd. Četnički odredi su svuda spašavali Jevreje gde im se pružila prilika, a isto tako i Srpska pravoslavna crkva organizovano im izdajući lažna dokumenta o poreklu, kako bi izbegli okupatorske racije. Lično je general Milan Nedić spasao predsednika beogradske jevrejske opštine dr Fridriha Popesa i njegovog sekretara Morisa Abinuna, koji je inače direktno sarađivao sa komunistima. Nedićevi službenici su bili pokrovitelji Zlate Kikel, Avrama Baruha, inženjera Stanislava Josifovića, itd. Mnogi su Jevreji Nedićevom zaslugom spašeni i iz banjičkog logora. S druge strane, ne zna se ni za jedan slučaj da četnički odredi Draže Mihailovića nisu prihvatili bilo kog Jevreja koji bi im se obratio. I Mihailovićev lični lekar bio je Jevrej dr Tibor Goldvajn.”
Vala, ako je i od deklarisanog zaljubljenika u generala Milana Nedića, po njemu največeg spasitelja beogradskih i srbijanskih Jevreja, previše je. Ovo što se nabaljezgao taj profesor Laza (možda Laža) Kostić ni izgladnjeli pas s maslom ne bi mogao pojesti. Ako se ovakva štiva zaista prodaju i čitaju u današnjoj Srbiji koja se gura da stane u red za ulazak u “bioskop Evropa”, onda kukavna im svima njihova majka. Ovakve glupe izmišljotine ne zaslužuju nikakav komentar.
Veoma su indikativne i po srpsko-jevrejsko bratstvo i jedinstvo važne riječi srpske vjerske i moralne vertikale i srpske institucije pokojnog patrijarha srpskog Pavla koji u čestitci upućenoj tadašnjem predsjedniku Izraela Moši Kacavu (Moshe Kacav), kao i premijeru Izraela Arielu Šaronu (Ariel Sharon) i ujedno predsjedavajućem kompleksa “Jad Vašem” (Jad Vashem), upućenoj ispred Svetog arhijerejskog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve, 17. septembra 2003. godine, a koji je u arhivi Sinoda zaveden pod rednim brojem 2199/2003.

Pokojni patrijarh Pavle je, između ostalog, napisao: ”Izražavamo Vam najdublje saučešće povodom najnovijih žrtava u Vašoj zemlji i najnovijeg stradanja Vašeg naroda. Kao i kroz istoriju Srbi i sada osećaju duboko stradanje naroda s kojim su se zbratimili kroz zajednički život i zajedničko mučeništvo, kao što osećamo stradanje svakog čoveka i svakog bića na kugli zemaljskoj, po biblijskoj reči da sva tvorevina uzdiše, čekajući da se jave sinovi Božji.”

Pa dalje navodi:” U Jasenovcu kosti desetina hiljada još potpuno neizbrojanih srpskih i jevrejskih žrtava pomešale su se u grobovima, zauvek zavezavši i sećanje srpskog i jevrejskog naroda na njih. U Dvorani Sećanja u Jad Vašemu Jasenovac je našao svoje mesto pored Aušvica i Bergen-Belsena. Nadamo se da će on, i naše zajedničko stradanje, takođe naći svoje mesto i u novoj istorijskoj postavci u Jad Vašemu uprkos činjenici da su najnoviju balkansku tragediju, u kojoj ima i zločina nažalost počinjenih u srpsko ime, mnogi iskoristili da prikriju i umanje zločin izvršen nad Srbima u Drugom svetskom ratu, a u kojem leže i koreni ovog novog sukoba.”

Onaj koji pažljivije pročita ovu čestitku, odnosno ove dijelove spomenute čestitke, može lako shvatiti da su se Srbi i Jevreji zbratimili i ujedinili kroz zajedničko mučeništvo, te su u Jasenovcu zavezali sjećanje srpskog i jevrejskog naroda na srpske i jevrejske žrtve.

No, dosta o svim tim glupim lažima, lažima koje su otrov za veliki dio kronično zaluđenog srpskog naroda.

U slijedećim nastavcima biće iznesene neoborive činjenice koje će razgolititi sva ta lupetanja.