Sarajevo ljubavi moja.....

[water]

svaka cast

[Marinchen]

Prva Gimnazija, ima li neko sliku

Prva gimnazija ima i web stranicu i svoj forum

http://www.prvagimnazija.co.ba/

legendarna Tviga je jos uvijek direktorica

[FortunaBela]

BIJELA TABIJA

U vrijeme bosanske nezavisnosti, stari grad Hodidjed na području Sarajeva prvi put se spominje 1434. Ova tvrđava je podignuta za vrijeme ottomanskog carstva. Međutim, nakon razaranja koje je sprovodio princ Eugen Savojski (1697), tvrđava je radikalno rekonstruisana (1729/1739).

Bijela tabija predstavlja isturenu tačku u sklopu bedema starog Vratničkog grada, koja dominira istočnim, prirodnim ulazom u grad. Postojeća istoriografska grada pretpostavlja da se ovdje nalazi lokacija srednjovjekovne tvrđave. Na najstarijim vidljivim dijelovima utvrde još nalazimo tragove vrijedne arhitektonske plastike u kamenu. Gornji dio Tabije u krupnim kamenim blokovima nastao je u austro-ugarskom periodu.

[/b]

[FortunaBela]

Gazi Husrev-begov Hamam



U graditeljskoj baštini Sarajeva postoji mnoštvo kulturno-historijskih spomenika. U toj bogatoj riznici Gazi Husrev-begov hamam (javno kupatilo) jedna je od najljepših građevina turskog doba u Bosni i Hercegovini. Predstavlja prelijep primjer orijentalne arhitekture i kulture življenja bošnjačkog građanskog društva iz XVI stoljeća.

Ne zna se tačno kada je sagrađen ovaj hamam, kao ni dali ga je sagradio sam Gazi Husrev-beg, ili neko od njegovih mutevelija. Pouzdano je samo to da je postao sastavni dio Gazi Husrev-begovog vakufa negdje iza novembra 1537. godine. Gazi Husrev-begov hamam predstavlja potpuno sačuvani tip starih čuvenih turskih kupatila, kojeg pokrivaju dva velika i osam malih kubeta (kupola). Spada u red dvostrukih hamama (ćifte hamam), t.j. bio je namjenjen i muškarcima i ženama. Dvostruki hamam izvana je jedna zgrada, u čijoj su se unutrašnjosti nalazile dvije simetrične cjeline, potpuno odijeljene prostorije za muškarce i žene sa posebnim ulazima. Kamen i sedra bili su glavni materijal za gradnju hamama. Zidovi su debeli 70-155 cm. Spoljašnji su uvijek nešto deblji od unutrašnjih. Hamam je popločan velikim pločama i presvođen kubetima i bačvastim svodovima od sedre sa olovnim krovom.

Gradnja hamama nije bila lahak posao. U njoj je učestvovao veliki broj zanatlija od kojih su glavni majstori bili klesari, zidari i sujodžije (majstori za gradnju vodovoda). Glavni faktori u hamamu bili su voda i vatra. Tako je najvažniji posao u izgradnji hamama bio pravljenje rezervoara za vodu, koja je dovođena sa izvora kroz glinene i drvene čunkove, u prostorije u kojoj su se voda i zgrada o istom trošku zagrijavale.
Svaki, pa i Gazi Husrev-begov hamam imao je ove prostorije:

Šadrvan - čekaonica i garderoba
Kapaluk - prostorija za odmor poslije kupanja
Halvati - prostorije za kupanje
Hazna - rezervoar za vodu
Ćulhan - ložionica

Kao i svaki vakufski objekat, tako su se i hamami izdavali pod kiriju. Čovjek koji ga je uzimao pod kiriju i brinuo se o njegovom održavanju zvao se hamamdžija. Uz hamamdžiju u hamamu su bili zaposleni i talaki (maseri), peštemaldžija (garderober), ćulhandžija (ložać), sluga i kahvedžija. Od sredine 16. stoljeća pa sve do 1916. godine hamam je služio svojoj svrsi. Nakon 1916.g. hamam je pretvoren u gostionicu, a nakon toga, jedno vrijeme bio je i noćni bar, pa kockarnica i pijaca.

Danas je hamam sastavni dio Bošnjačkog instituta. To prelijepo zdanje mjesto je kulturnih dešavanja (promocija, koncerata, izložbi i t.d.), koje organizuje Bošnjački institut samostalno, ili u saradnji sa srodnim institucijama u BiH. Izvanrednom restauracijom je na jedinstven način postignut spoj orijentalne arhitekture sa modernim uređenjem, stvarajući prelijep i ugodan ambijent u kojem se razvija i njeguje živa kulturna aktivnost. Hamam ima šest manjih prostorija i dvije veće. U manjim prostorijama su izloženi razni eksponati iz zbirki Bošnjačkog instituta, poput tipične bosanske sobe, zatim predmeta i namještaja u drvetu sa sedefom sirijske izrade, i slično, dok je prostor Hamama u kojem su veće sale predviđen za galeriju - " Galerija Adil-beg " i salu za raznovrsne kulturne programe - " Gazi Husrev-begova divanhana ".

[sure_alma]

prelijepa tema...svaka cast...
sad kad se pocnu papci javljati i pisati kako sarajevo ima negativnih osobina i kako je bezze grad...a jedva cekali da dodju...
any way, SARAJEVO GRADE MOJ TEBI DAJEM ZIVOT SVOJ!!
pozdrav svima

[manijak1]

Do evropeizacije Sarajeva ovdje je dominirala specifična kultura stanovanja koja doslovno simbolizira odnos prema životu i životnu filozofiju bosanskog čovjeka. Na strmim padinama građene su udobne, svijetle, komforne kuće sa avlijom, ograđenom visokim zidom od spoljnjeg svijetla i baštom iza kuće. Kuća je apsolutno čuvala intimu porodičnog života i pružala uvid u život sokaka. Sa druge strane, preko bašte, pucao je neometan vidik. Svrzina kuće ja najljepši očuvani primjerak izuzetnosti sarajevskog stambenog graditeljstva u osmanskom periodu.
Kuću je sagradila ugledna sarajevska porodica Glođo, naslijedila je porodica Svrzo, koja je objekat i prodala Muzeju Sarajeva
Svrzina kuća odgovara tipičnoj arhitekturi svoga vremena: relativno skroman izgled kuće okrenut prema ulici i veoma bogato uređena unutrašnjost; podjela na selamluk - muški, odnosno javni dio kuće, te haremluk - ženski, porodični dio kuće; četverovodni krovovi, doksati, divanhane, magaze, hamami, voda u dvorištu...




P.S . Znam i ja biti konstruktivan

[Qler]

ako ikada budem sebi pravio kucu u zivotu, pravit cu je na ovaj "fazon" naravno, malo modernije ali ova gradnja me uvijek odusevljavala

[FortunaBela]

To bi stvarno mogao uraditi, bilo bi preljepo....
Ja s obzirom da živim u stanu, pokušavam da je ispunim starim detaljima koji su karakteristični za bosanska područja....
I moram ti priznati da mi je uvijek merak vraćati se kući....

[FortunaBela]

Kuršumli medresa

Jedna od prvih naučno obrazovnih ustanova u vrijeme osmanskog carstva I BiH uopće. Locirana je na sjevernoj strani Gazi Husrev-begove džamije I za njenu gradnju je osobno zaslužan sam Gazi Husrev-beg koji joj je u spomen svoje majke dao ime Seldžukija.

Imala je pravu riznicu orijentalnih spisa I medresu u kojoj su se izučavale teologija, pravo I filozofija. Građani su joj, zbog olovnog krovnog pokrivača ( kuršum je na turskom olovo ) dali ime Kuršumlija I kao takvu je danas I znamo. Sam objekat je građen po uzoru na ranije seldžučke medrese XII vijeka u Turskoj čiju formu preuzimaju I razvijaju osmanski Turci. Sastoji se od dva niza po šest soba za učenike ( softe ) oko unutarnjeg atrija po dužim stranicama osnovice. Na kraćim stranama osnovice, s južne strane je ulaz, a sa sjeverne prostorija za predavanja ( dershana ). U samom centru dvorišta je šadrvan. Oko šadrvana je natkriveni trijem sa nizom stupova od kamena.

Na ulazu se nalazi portal ukrašen stalaktitima I kaligrafskim zapisom. Objekat ima dvanaest velikih dimnjaka I dvadesetčetiri kupole.

[FortunaBela]

Vratnička kapija


U vrijeme bosanske nezavisnosti, stari grad Hodidjed na području Sarajeva prvi put se spominje 1434. Ova tvrđava je podignuta za vrijeme ottomanskog carstva. Međutim, nakon razaranja koje je sprovodio princ Eugen Savojski (1697), tvrđava je radikalno rekonstruisana (1729/1739).

Tri tornja sa kapijom (kapi-kule) (Širokac, Ploča i Višegrad), baš kao i pet kapija (tabija) su sagrađene u to vrijeme.

Naročito su značajne bijela i žuta tabija, sagrađene 1809.

[FortunaBela]

Groblje Alifakovac

Nastalo je pod uticajem arapske tradicije u XV vijeku. Prvi bosanski nišani su bili mali i bez natpisa, ali kasnije razvojem moći države, postaju veći i odražavaju status umrlog. Ovdje su uočljiva dva jednaka turbeta, a nastala su tek u XVIII vijeku. Ovo groblje se nalazi u najistočnijem dijelu Sarajeva.

[manijak1]

Preneseno sa Ovog site-a
Kada se pomene stadion, svima odmah padne na pamet Grbavica hram fudbala, medjutim Zeljo je u svojoj dugoj istoriji svoje utakmice igrao na nekoliko lokacija u gradu. Nakon drugog Svjetskog rata Zeljo je svoje utakmice igrao na stadionu 6 April koji se nalazio na Cengic vili. Na tom stadionu je Zeljeznicar igrao svoje prvoligaske utakmice za sezonu 1946/47g. kao jedini klub iz Bosne i Hercegovine koji se takmicio u Prvoj ligi tadasnje Jugoslavije. 1953.godine izgradjena je Grbavica (Dolina cupova) i na nju je prenesena stara drvena tribina koja je usla legendu, 13 septembra otvorena je Grbavica i Zeljo je pobijedio ekipu Sibenika sa 4:1. Stadion se poceo graditi 1949.godine predanim dobrovoljnim radom clanova RSD Zeljeznicar. U pocetku je Grbavica imala i atletsku stazu. Stadion se renovirao od 1968. do 1976.godine, u medjuvremenu Zeljo je svoje utakmice igrao na Kosevu.

Onda je dosao rat i stara tribina je nestala u plamenu, tokom rata stadion je bio popriste zestokih sukoba Armije BiH i cetnika. Reintegracijom Sarajeva i mi smo dosli u posjed svog stadiona. Zvanicno je otvoren 2 maja 1996 godine kada su Zeljo i Sarajevo odigrali 1:1 pred prepunim gledalistem. Treba napomenuti da je Zeljo nakon drugog Svjetskog rata neke svoje utakmice igrao i na stadionu Skenderija koji takodje vise ne postoji.

Kao prilog o stadionu izdvajamo i ovaj tekst objavljen u "Oslobodjenju".

Jaka volja jaca od svega
Do definitivnog dolaska na Grbavicu “Zeljeznicari”promijenili vise lokacija ? Sjever-jug vaznije nego istok-zapad ? Za igracima plavih uvijek je bilo jagme ? Nestalo 316 trofeja.

Od osnivanja, u ljeto 1921. godine Zeljeznicar je poceo da kuburi sa igralistem i krovom nad glavom za one najosnovnije potrebe – svlacionicom, kupatilom ili ekonomatom. Zbog toga je prica o njegovim seobama i nekakvom vjecitom podstanarskom statusu duga i tuzna.

Podstanari
Zeljeznicari su, medjutim, bili uporni, i samo su tako uspjeli da opstanu i postoje. Dovijali su se kako su umjeli i znali. Jaka volja pobjedjivala je neimastinu, progone,otimanje i paljevine....

Prvo, nazovimo ga “igraliste” bilo je na Cengic-Vili. Na poljani zvanoj Egzerci vojno vjezbaliste, gdje su jos austro-ugarski vojnici ucili da marsiraju. Ledina tada nije bila nicija. Rijesili su da bas tu postave stative, naravno bez mreza, izmarkirali “teren”. Istina, vec postojeci i vodeci klubovi u ovom gradu kao Slavija, Sask, Hajduk, pa i Barkohaba, kasnije Makabi, imali su na raspolaganju tri igralista, ali je za gostoprimstvo trebalo platiti kiriju, sto Zeljeznicari nisu mogli, jer su zivjeli od clanarina nekoliko stotina prijatelja kluba. Zbog toga je i Egzecir bio dobar iako se nalazio u to vrijeme na “dalekoj periferiji” gdje nije dolazilo nikakvo prevozno sredstvo (recimo, tramvaj, koji je grad vec imao)... Na treninge su odlazili pjeske, uredno, noseci svoju opremu pod miskom. O klubanama ili tusevima nije bilo ni govora. Svaki igrac odrzavao je svoju opremu.

Kada su stekli nesto novaca, organizujuci dobro posjecene igranke i priredbe u Acima Babica ulici u Novom Sarajevu, preselili su se na igraliste Sask-a u Kovacicima. Tu su, kao podstanari, imali neuporedivo bolje uslove od onih na Egzeciru. Klubanu, vodu za pranje, cak i ekonoma Vonenka Kranjca.

Prvo novo igraliste
Od 1931. godine u Pofalicima, na zemljistu koje je pripadalo Zeljeznici, kao i klub, iza poznate Radionice, pocela je izgradnja Zeljeznicarevog novog igralista.

Pripremljen je teren, premjeravanje i projekat, strucni dio posla, besplatno je obavljen u Zeljeznickoj direkciji. Fizicki dio posla, uredjenje i odvoz zemlje, radili su svi fudbaleri, clanovi uprave, sluzbenici i radnici na zeljeznici, svakodnevno, poslije redovnog radnog vremena. Dovuceno je 36 vagona sljake iz Lozionice. Sve je to bila drenaza, zatim je nabacen sloj humusa i posijana trava. Nakon godinu dana, radeci vrijedno kao mravi, 1932. zavrsili su posao.

Igraliste je bilo izgradjeno tako da se pola sata i poslije najvece kise na njemu moglo komotno igrati Bio je to najbolji teren u gradu. Uvijek suh. Medjutim, iz ciste zavisti, od prvog dana, “neki” od sarajevskih klubova bojkotovali su da na njemu igraju protiv Zelje, jer nije bilo propisano okrenuto sjever-jug, nego je bilo u pravcu istok-zapad. Sve je cinjeno da bi se docepali Zeljinih igraca (kao sto je cinjeno i poslije Drugog svjetskog rata). Posto su ti klubovi imali u upravama uticajne ljude pokrenuli su postupak u Zeljeznickoj glavnoj radionici pitanje vlasnistva zemljista na kojem je izgradjeno igraliste. Uspjeli su utvrditi da zemljiste pripada Srednjem stovaristu. I, 1938. pocelo je na samom centru igralista uskladistavanje gradjevinskog materijala. Tako je propao sav trud, a ovaj klub ostao bez igralista.

Posto je Zeljeznicar postao ozbiljan konkurent u medjusobnim susretima, ocekivali su da ce se ovim cinom – gubitkom igralista – klub konacno rasturiti. No, izazvali su suprotan efekat, Zeljeznicar je ostao jedinstven i cvrsci. Sto se tice stadiona, bili su beskucnici do Drugog svjetskog rata, a i poslije njega – sve do izgradnje Grbavice.

Bilo je skokova, ali i padova, radovanja, ali i gotovo tragicno-teskih situacija. Igrali su na stadionu “6. april” i Skenderiji (gdje je danas KSC Skenderija). Od ideje do realizacije, da se u novom – modernijem naselju Grbavica izgradi sportski objekat, proslo je vise od dvije godine. Nekako u isto vrijeme, negdje 50-ih, zakopani su i temelji veceg i modernijeg stadiona na Kosevu.
Konacno u svom domu
Na Grbavicu su prenesene stare tribine sa stadiona “6. april” sa Marijin-Dvora, jer je tu bila planirana izgradnja stambenih objekata. Prema novom planu, kako je tada pisao sarajevski list “Fiskultura i sport” bilo je predvidjeno da se u perspektivi izgradi i klupski dom u kojem bi se, izmedju ostalog, nalazili: gimnasticka sala, sobe za smjestaj gostujucih ekipa, restoran i jos niz drugih prostorija za komfor. Ali, nedostajala su sredstva.

Poznata je sudbina Grbavice u minuloj agresiji na grad Sarajevo. Zapadna drvena tribina je potpuno izgorjela, a novi dogradjeni dio tesko ostecen. Vatra je progutala svu Zeljeznicarevu sportsku imovinu, tako su postali i pogorjelci. Stari fudbaleri kazu da im je najvise zao brojnih trofeja, jer oni su nenadoknadivi.

“Sportsko drustvo Zeljeznicar je na zapadnoj tribini restauriralo 198 kvadrata radnog prostora i to nije definitivno rjesenje. Dakle, stadion Grbavica nije samo fudbalski, nego i Sportskog drustva Zeljeznicar, koje ima 14 klubova” – kaze direktor Drustva Zdenko Jelic. “Ovom prilikom”, dodaje Jelic, “moram reci da je od 316 pehara koliko je unisteno – popaljeni ili ukradeno – 42 su pripadala fudbalerima, a razliku u broju osvojili su drugi Zeljini klubovi. Prostorije na Marijin Dvoru, gdje je takodje bilo mnogo pehara sacuvane su, ali smo se u potpunosti preselili na stadion.”

Sadasnji dio novosagradjenog prostora stavljen je na raspolaganje Fudbalskom klubu. Medjutim i ostali klubovi ce tu morati imati prostore za svoju administraciju, jer svi su oni dio Sportskog drustva Zeljeznicar.


Molio bih neke od komšija da isto postave i za stadion Asim Ferhatović Hase i da ne dezavuiraju pri tom ovu temu .
Hvala unaprijed.

[horns&drums]

Za ovu stambenu zgradu bogate sarajevske srpske građanske porodice vezani su počeci organizovanog porodičnog života u Sarajevu, kakav do tada nije bio poznat. Inače, kuća je danas muzej, svjedočanstvo o drukčijem, samosvojnom kućnom životu nemuslimanskog življa u Sarajevu.

[horns&drums]

Objekat je nastao u periodu od 1867 do 1869 godine, a sagradio ga je Topal Osman-paša koji je imao titulu vezira u Sarajevu. To je bio peti po redu saraj i palata Zemaljskog poglavara. Dolaskom austrougara, objekat je adaptiran i revitaliziran među prvima.
Konak su gradili splićani Franjo Moise i Franjo Linardović i to u stilu kasnog turskog baroka. Pored Konaka je locirana manja zgrada, namijenjena valiji za stanovanje. Dolaskom austrougara, Konak je odmah zaposjednut od strane čelnika austrougarske vlasti.
Konak se diči i kao prva zgrada u Sarajevu u kojoj je uvedeno centralno grijanje. Od 1878 do 1918 u Konaku su odsjedali poglavari i članovi kuće Habzburg, a od 1918 do 1941, svoj boravak su ubilježili generali, banovi, župani...
Kao jedan od reprezentativnih objekata u gradu, Konak je uvijek prihvatao visoke ličnosti raznih zemalja, od svog nastanka do dana današnjeg. Za konak se veže i istorijski zbor Narodne vlade iz jula i augusta 1878 godine, a u vezi pružanjem otpora članu 25 Berlinskog kongresa o aneksiji BiH Austrougarskoj monarhiji.

Objekat se nalazi u ulici Bistrik 7
Arhitekta:
Franjo Moise i Franjo Linardović

Stil:
Kasni turski barok

Godina izgradnje:
1869

Lokacija u gradu:
Stari Grad, naselje Bistrik

Graditelj:
Topal Osman-paša

[horns&drums]

Posto sam dvojna licnost, onda druga iznenadi i mene. Nikakvo cudo sto jedni misle da sam lud, drugi da sam genije, da sam jedan pod dejstvom alkohola, drugi bez, da sam beskrajno nenormalan i savrseno normalan. A sve to sam, u stvari, ja.
Govorim tim sarajevskim zargonom, a on obiluje necim sto ja ne bih nazvao vulgarnost, jer se ne izgovara sa nekim predubedjenjem. Ako se tom zargonu doda i rokerski, onda je to moj nacin komuniciranja i vecini ljudi se dopada. Pretenciozno izgovorena vulgarnost moze da smeta. Ako se to cini duhovito, ako prica ima jaku podlogu, onda se te navodne vulgarnosti ne primecuju. Takvi su i moji tekstovi. Jesu vezani za seks i ljubavni zivot i imaju smisla. A koje druge reci da upotrebim i kako to da opisem, nego metaforom? Onda se gubi vulgarnost koja bi u drugim situacijama to zaista bila.
Radim samo ono sto volim i kad volim, i sve je vezano za rokenrol, zestoku svirku. Kad mi dojadi, kad me zamori nacin na koji radim, onda se povucem.
Kad nema uzivanja, nema ni pravih rezultata. "Vatreni poljubac" je prestao sa radom kad su diskografske kuce trazile da se komercijalizujemo, odreknemo svog stila i shvatanja rokenrola. A ja zenu, gitaru i stil nikada ne menjam. Istina, bio sam razocaran i u publiku. Jebem ja publiku kojoj mediji treba da kazu sta da slusa!? Bio sam ponovo spreman da se vratim, "Vatreni poljubac" je zavrsio plocu "Sad ga lomi", trebalo je da bude promovisanna 6. aprila 1992. godine. Takve sam srece da je tog dana izbio rat!
Kada me pitaju zasto sam ostao u Sarajevu i nisam pobegao, ja ima odgovorim - zar je trebalo nesto drugo da uradim? To je takvo iskustvo koje se ne moze platiti parama, a ako se to uzme kao identitet, ja sam s tim iskustvom najbogatiji covek na svetu, kao i drugi koji su ga iskusili. Zasto nisam otisao? Taj grad me je napravio, bilo je prestizno reci da si Sarajlija i nisam ga ostavio, kao sto nisam ostavio ni moj rodni Beograd tokom NATO agresije. I ovde mi se, s novim albumom, dogodilo isto. Kad budem spremao sledeci, ucinicu to u Vasingtonu. Mozda ce i tada izbiti rat, pa makar bio i atomski.
Najteze je napraviti pesmu u tri akorda, koji ostaju za vjek i vjekov, a znati da je to uradjeno u milionima varijanti. E, to su ona Bozija tri minuta, kojih nisi ni svestan. Onda melodija pise tekst, a ja nisam pesnik, ali ta tri Bozja minuta pomognu da se sve uklopi. I svi moji tekstovi su direktno odrzavanje zivota, bez toga nema ni cele pesme. Neke su cekale i petnaest godina da dobiju drugu strofu, jer zivot mora da se odigra. Znaci, ne druga strofa pesme radi, nego komad zivota da ispuni tu strofu. Nista ne radim iz puke potrebe. Kao gitarista sam prosvirao kada mi se to u glavi pojavilo. Tako sam i naucio da sviram i vise od toga nisam hteo. Nisam zeleo da udjem u kategoriju sviraca koji se takmice sa Satrijanijem. Meni to nije bilo potrebno.
Moj temperament, moje poimanje zivota, moj stil kojim sviram, to sam ja. Ta silna energija koja je, u stvari, strast i nije energija, kao sto i zivot bez strasti nije onaj pravi.

Milic Vukasinovic

[Makk]

Šta se podrazumijeva pod organiziranim porodičnim životom u sferi stanovanja?

Čiji je zaključak da takvog vida porodičnog života nije bilo u Sarajevu do nastanka Despića kuće?

[Prenj]

Za ovu stambenu zgradu bogate sarajevske srpske građanske porodice vezani su počeci organizovanog porodičnog života u Sarajevu, kakav do tada nije bio poznat. Inače, kuća je danas muzej, svjedočanstvo o drukčijem, samosvojnom kućnom životu nemuslimanskog življa u Sarajevu.

Šta se podrazumijeva pod organiziranim porodičnim životom u sferi stanovanja?

Čiji je zaključak da takvog vida porodičnog života nije bilo u Sarajevu do nastanka Despića kuće?

Joj, sad ce opet politika da se umijesa
U formi pitanja "ko je prije organizirano porodicno zivio"

[Makk]

Ma, Prenj, neće



Samo me zanima pojašnjenje takvog zaključka

[horns&drums]

Nece Prenj, ne navlacim se ja tako lako.

Ovo je tema posvecena gradu , a to automatski znaci da politici nema mjesta

[horns&drums]

Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti / Rodna kuća Vladimira Skarica
Arhitekta:
Max Knopfmacher

Godina izgradnje:
Sredina XVIII vijeka

Lokacija u gradu:
Stari Grad

Namjena:
Prvobitno stambenog karaktera, kasnije galerija i muzej

Rodna kuća Vladimira Skarica predstavlja spomenik kulture prve kategorije i bavi se čuvanjem i prezentacijom bogate građe iz oblasti književnosti i pozorišne umjetnosti. Stara srpska kuća iz sredine XVIII vijeka je prvo bila u vlasništvu porodice Skarić, a kasnije porodiće Despić, točnije Jeftana Despića. Objekat je projektirao Max Knopfmacher koji je jako vješto koristio stilske karakteristike istoricizma i ukomponirao objekat sa funkcionalnim i lijepim unutarnjim dvorištem. Muzej je počeo sa radom 1961 godine kao Muzej književnosti BiH, a od 1969 godine počinje izučavati i pozorišnu umjetnost. U septembru 1992 Muzej otvara vlastiti izložbeni prostor koji dobiva ime galerija Mak.

Objekat se nalazi u ulici Sime Milutinovića Sarajlije 7

[Makk]

Ok, no i dalje nisam dobio odgovor na postavljeno pitanje


A zaista me interesira, na osnovu kojih činjenica je izveden zaključak da je Despića kuća prvi primjer organiziranog porodičnog života u Sarajevu.

Inače, zaista se slažem da je primjer sjajno organiziranog porodičnog života, iako sam mišljenja da nije prvi

[horns&drums]

Narodno pozorište
Arhitekta:
Karlo Paržik 1897/99. godine

Stil:
Neorenesansa

Lokacija u gradu:
Centar
Objekat je sagrađen po projektu Karla Paržika 1897/99. g. u stilu i neorenesanse. Svojom dispozicijom i arhitekturom on je osigurao formiranje jednog od prvih gradskih trgova Sarajeva.

Prve pozorišne predstave raznih putujućih družina bile su u ovom objektu, da bi poslije I svjetskog rata osnovalo se prvo pozorište, a poslije II svjetskog rata i Sarajevska opera. Danas posebnu ulogu ima u pozorišnim događanjima institucija MESS-a.

Narodno pozorište Sarajevo otvoreno je u novembru 1921. godine, a svečani čin otvaranja pripao je Branislavu Nušiću, tadašnjem načelniku Umjetničkog odjeljenja Ministarstva prosvjete. Tri večeri za redom izvođeni su muzičko-dramski programi i tako je ozvaničen početak rada kuće.

Devetog novembra 1946. započela je svoju umjetničku djelatnost Sarajevska opera, svečanom premijerom "Prodana nevjesta" B. Smetane. Time je učinjen veliki napredak u razvijanju muzičke kulture u Bosni i Hercegovini.

Sarajevski Balet osnovan je, takođe, 1946. godine, ali je svoju prvu samostalnu predstavu "Zetva" B. Papandopula izveo tek 25.05.1950., što je ujedno bio i početak njegovog pravog profesionalnog postojanja na sceni Narodnog pozorišta.

Sa više od 1600 dramskih, opernih i baletskih umjetnika, kao i drugih stručnih osoba vezanih za pozorišnu umjetnost, do 1996. godine (kada je obilježeno 75 godina rada Narodnog pozorišta Sarajevo) izvedeno je 1040 dramskih premijera, a realizovana su 264 operna i baletna projekta.


Za ovako sažetu ilustraciju o radu Narodnog pozorišta Sarajevo nije moguće pisati o velikom broju renomiranih stručnjaka (reditelji, koreografi, solisti, dirigenti, kostimografi, scenografi, upravnici) koji su ostavili svoj specifični umjetnički pečat na samo brojčano pomenutim projektima.


O uspjehu i napredovanju Narodnog pozorišta Sarajevo, najrečitije govore brojna učešća na festivalima i gostovanjima u zemlji i inostranstvu, te mnoge nagrade i priznanja koje su dobili njegovi umjetnici i ansambli za kvalitet svojih izvedbi.


Ova kuća je, takođe, ugostila veliki broj umjetničkih ansambla i renomiranih umjetnika iz cijelog svijeta i tako stvorila priliku da naša publika vidi nove i drugačije interpretacije umjetničkih djela. Između ostalih, u Narodnom pozorištu su gostovali i L. Pavaroti, H. Kareras, Z. Mehta, J. Menjuhin i mnogi drugi u svijetu priznati umjetnici.



http://sarajevo.moj-grad.com/?cat=150&id=861

http://grad.sarajevo.ba/kultura/pozoriste/narodno.shtml

[horns&drums]

Baščaršijska džamija ili Hadži Durakova džamija

Godina izgradnje:
1516 ili 1528

Lokacija u gradu:
Stari Grad, naselje Baščaršija

Graditelj:
Avadža (učitalj, hodža) Durak

Džamija je podignuta 1528 godine po jednim izvorima. Po drugim je podignuta 1516 godine ali u oba slučaja kao graditelj se potpisuje avadža (učitalj, hodža) Durak. Džamija nije masivna kao Careva ili Gazi – Husref begova. Ima tri male I jednu veliku kupolu, jako dobro usklađenih proporcija. Objekat je nekoliko puta rekonstruiran. Konkretno, trijem sa kupolama je obnovljen tj. rekonstruiran poslije II svjetskog rata. Karakteristično za ovu džamiju je to da je prednje dvorište puno ukrasnog cvijeća a uporedu s minaretom džamije raste veliki jablan. Džamija je odvojena od Baščaršijskog trga tipičnom visokom kamenom ogradom sa otvorima.

Džamija se nalazi u ulici Baščaršija 37

[horns&drums]

Ferhadija

Arhitekta:
Mimara Sinan

Godina izgradnje:
1561/1562

Lokacija u gradu:
Centar

Graditelj:
Ferhat-beg Vuković-Desisalić

Ferhadija ili Gazi Ferhad-begova džamija je izgrađena tokom 1561/62 godine i pripada istom tipu male monumentalne džamije kao i Alipašina, tako da se za obje smatra da su djelo suradnika ili učenika Mimara Sinana. Osnivač džamije je Ferhat-beg Vuković-Desisalić, bosanski sandžak beg, potomak srednjovjekovne feudalne porodice iz ovih krajeva. Na jednoj ikoni Bogorodice koja se nalazi u Umjetničkoj galeriji BiH, stoji bilješka da je ikonu radio majstor Tudor za kneza Ivana Desisalića za vrijeme vladavine njegovog brata Ferhat-bega. Iza džamije, 1882 godine, Gliša Jeftanović je izgradio hotel „Evropu“.

Džamija se nalazi u ulici Vladislava Škarića 1

[horns&drums]

Saborna crkva presvete Bogorodice

Arhitekta:
Andrija Damjanov

Stil:
Vizantijski - vojvođanski barok

Godina izgradnje:
1872

Lokacija u gradu:
Centar

Crkva je izgrađena u periodu od 1863 do 1872 godine po projektu makedonca Andrije Damjanova. Tipični dominantni elementi vizantijsko-vojvođanskog baroka rađeni u maniru eklekticizma XIX vijeka. Trobodna bazilika sa pet neovizantijskih kupola na visokim tamburima diči se velikim baroknim zvonom. Gradnja crkve je financirana uz pomoć sarajevskih pravoslavnih trgovaca, carske porodice iz Rusije, aristokratskih porodica, prilozima gradskih vlasti, a po nekim predanjima i sam Sultan je ucestvovao u financiranju. Toranj crkve je nadvisivao Begovu džamiju za jedan metar pa su zbog nezadovoljstva Muslimana morali patrolirati turski vojnici oko crkve da bi se izbjegli incidenti. Munara Begove džamije je kasnije dograđena da bi se nadvisio toranj crkve.

Objekat se nalazi u ulici Zelenih beretki 1