Murriel wrote:Zdravo svima, danas sam napunio 22 godine, citav dan se osjecam vrlo lose i ovo je zapravo jedino mjesto gdje bih mogao napisati moj slucaj. Ovo nije samo prica o nevinosti, kako bi se moglo vidjeti iz naslova, ovo je prica o mom cjelokupnom dosadasnjem zivotu.
Tokom srednje skole sam bio povucen, par puta pokusao prici djevojkama, bio odbijen i od tada do kraja srednje skole nisam nista pokusavao. Nakon zavrsetka srednje odlazim da studiram u jednu zemlju u zapadnoj Evropi. Prvu polovinu studija sam radio fizicke poslove preko vikenda da mogu da se finansiram. Od ponedeljka do petka na fakultetu od 8 do 8, u zelji da pruzim sto bolje rezultate i istaknem se u tom periodu od godinu ipo sam vrlo rijetko izlazio, uzroci su razliciti: malo vremena, malo para, domace zene koje strance otvoreno ne vole, niko ko bi mi privukao paznju. Na fakultetu sam se probio, trenutno sam u u top 10 studenata generacije od nas 500, bolji ne mogu biti i tome je kriva iskljucivo jezicka barijera - i dalje ne mogu da se izrazavam kao stanovnik ove drzave kojem je taj jezik maternji.
U drugoj polovini studija sam upao u klub najboljih studenata i preko tog clanstva sam imao pristup najboljim oglasima za praksu, dobroj mrezi recruitera, njihovim kontaktima. Znao sam gdje zelim da radim i znao sam da ako u tom trenutku ne krenem da gradim svoju poziciju, nikada necu moci uci u sektor koji je najveca zelja za vecinu ljudi na mom fakultetu - investiciono bankarstvo. I ostvarilo se, dobio sam praksu u top tier IB,
prestiznoj, najvecoj, najboljoj banci, onoj koja je san svima.
U to vrijeme sam se sa bachelor studijem blizio kraju, ostale su sitnice, tako da sam imao vremena da se posvetim poslu. Prva sedmica me ubila. Nikad nista slicno nisam dozivio, taj tempo rada, brzina, nacin rada, ocekivanja od tebe na poslu.... radno vrijeme je zvanicno od 8 do 4 za mene, ja jos uvijek nikada nisam otisao kuci prije 8-9 navece. Svi ljudi oko mene isto. Grupa ekstremno motivisanih ljudi koji u glavi imaju samo da pruze sto bolji rezultat. Jako je tesko biti bolji od takvih u firmi. Smrvilo me sve to ali sam se oporavio, podigao, stekao rutinu i sada sam dosta dobar, ljudi sa viseg nivoa u hijerarhiji su me primjetili i znaju za mene. Skupio sam 5 mjeseci u firmi, jedan sam od najpozrtvovanijih praktikanata i od sefa mog odjela sam dobio obecanje da ozbiljno racuna na mene - tokom mastera bih radio fiksno skraceno vrijeme da mi ne pravi problem sa studijem, a nakon mastera, sto ce biti brzo, imam ulaz za fiksnu poziciju u firmi i oni me ocekuju sto je prije moguce.
Atmosfera na poslu je surova, radni ambijent je strasno kompetitivan, oko mene se nalaze teski karijeristi, ljudi koji bi roditelje svoje prodali za visu poziciju u firmi - tu su ljubavi i prijateljstva nemoguca.
Sada se vracamo na problem. Smatram da ne izgledam lose, izuzev sto sam malo mrsaviji. Imao jednu kratku vezu u svom zivotu, poljubio se sa ukupno 3 djevojke i to je to. Na pocetku faksa smuvao djevojku, dosli kod mene, frka, panika, nije htio da mi se digne valjda od toga, prepala se i ona (da je ne smatram dovoljno lijepom?!) i nista od seksa. Tada sam mu bio najblizi. Poslije tu nista nije bilo, pozdravim se sa tom djevojkom ona mi je rekla da ne padam u depresiju, to su normalne stvari i desavaju se. Odlaskom nakon srednje pogubio kontakte od dole, a sa druge strane dolaskom u novu sredinu gdje sam sve ulozio u svoju karijeru nisam nista uspio napraviti. Nekada su pare bile veci dio problema, sada ih imam (ne previse, ali dovoljno) ali nemam vremena, iscrpljen sam i ubijen nakon posla.
Domace stanovnistvo drzave u kojoj zivim je ksenofobicno prema strancima, njihove zene nas gledaju sa visine, mi njima nismo jednaki, na poslu ima dosta stranaca, ali tu je tako tesko poceti bilo kakvu vezu.
1) Imam osjecaj da socijalno tupim, ako nije prica o poslu i fakultetu da ne znam da se izrazavam, cutim, ne progovaram, recenice su mi nepovezane, nemam bilo kakvog motiva za bilo sta izuzev posla.
2) Stanje na poslu je u socijalno - ljubavnom smislu ocaj. Mladi radnici su vecinom sami, niko nema partnera, stariji radnici su vecinom razvedeni, rasturene porodice, ono sto sam ja uspio cuti, razlog je vecinom isti - njihove zene nisu mogle trpiti da toliko rade i da su toliko obuzeti poslom.
Vecina mojih vrsnjaka je imala seks - ja ne. I to me strasno deprimira. Nakon prve plate sam razmisljao da odem kod prostitutki, ali me je kolega odgovorio i hvala mu na tome - bilo bi pogresno da sam otisao i to samo pogorsava problem.
Da li je neko bio u istoj situaciji kao ja, sta raditi, kako se postaviti, kako rijesiti problem?
Prijatelju, ja sam nevinost izgubio tek sa 24, al' fakat. Ali sam se zato natarlaho par godina nakon toga, k'o malo ko drug. I danas, nekih 10-tak godina nakon toga sam aktivan k'o zec. Znači, ne beri brige
