gdje smo stali, serđo blažić?
znači, đoser...ne bih znao reći porijeklo nadimka, ili povod istog. bio je neki faraon djoser ili đoser, vrag bi ga znao šta je u pitanju.
mnogo sam volio ovog čovjeka...glas, ponašanje na sceni...i gitaru ove grupe, al to je sad druga tema. bili su jako dobri i kvalitetni. mnogo popularniju u beogradu nego u ostalim gradovima ex yu, uključujući i svoj rodni - pula.
nevjerovatna je povezanost atomaca i tog prostora zvanog TAŠ u bg, gdje su održavali svoje ubjedljivo najjače i najbolje koncerte, prepune emocija, sa obje strane. on, sa štapom kojim se služio pri hodu, izlazi na binu...veći dio koncerta (ako ne i čitav) provodi sjedeći, skoncentrisan na glas, izvedbu. i tako statičan, ostvaruje intenzivniju komunikaciju i identifikaciju sa publikom od svih ostalih frontmena-skakavaca, koji na silu pale raju, uobičajenim i izlizanim - hajmo sad, idemo zajedno, da vidim ručice gore, i sl...
njihov live album - jednom u životu- snimljen baš na pomenutom taš-u me je natjerao da počnem da obraćam pažnju na kvalitet svirke, a kasnije (zadnjih skoro deset godina) da muzičare, grupe, vokale, sve jedno...klasifikujem i vrednujem isključivo na osnovu dvije stvari - ideji i kvalitetu sviranja ili pjevanja.
džabe studio, džabe produkcija, mikseta, 1328 kanala....ništa. samo ovo dvoje gore pomenuto.
serđo je bio -
glaščina. do kraja..svog kraja, 1987.godine, kada je gong označio kraj meča između njega i hodžkina, dugog preko deceniju.
umro je u svojoj 35.-36. godini.
i danas, kad čujem atomci,...pomješaju se tadašnja osjećanja, vremenski poprilično blizu - žal što je umro, i radost što je izašao live album na kojem je zabilježena
njegova vještina (nekih par mjeseci razmaka, ako se ne varam).
serđo, glas koji je bojio moju mladost, tek načetu...
