Ko je proveo rat u Sarajevu dobro zna šta je bila '93: nema vode, nema struje, nema hrane, nema nafte, nema se više šta ni naložit itd, itd... E, sad, Kemo je nekad pjevao
"jedne noći u decembru, kad je bila hladna zima..." a moja priča počinje
"jedne zore u decembru...". Te zore u onom prehladnim decembru sve je sjevnulo oko mene. Panika, frka, trka, čujem oko sebe
"daj kola, ima kola-ali nema nafte, daj pola litra nafte"... Uglavnom, završim zavaljen unazad na suvozačkom sjedištu Golfa dvojke koja je kao luda pičila ka Koševu. Pičila ali i trokirala, valjda je povlačila onaj nataloženi mulj sa dna rezervoara. Počeo sam se gubiti u toj kratkoj, brzoj vožnji... Presječen bolovima počeo sam da mislim da odlazim, zauvijek... Otvorim oči, vidim tu smo, ušli smo na donji ulaz klinike, ali, džaba, ja odoh... Dakle, sjećam se jasno, uđosmo Golfom na donji ulaz Klinike, ispod proklete prosekture (mrtvačnice), a ja se gubim... Onda, kola stadoše, upravo pored prosekture, a mene poluživog uhvatiše za noge i ruke i počeše da UNOSE U MRTVAČNICU.
Nekim krajem uma sam bio uvjeren da umirem, da sam u stvari umro, da je sve gotovo (zato me tamo i odnose, je li). Oko mene je na onim kratkim stepenicama prosekture nastupio mrak i ugasila se svijest...
Međutim, otvaram oči a oko mene lica hirurga i ono hirurško svjetlo koje me zasljepljuje. Bol više ne osjećam a ovog najbližeg pitam
"ko si ti?". Kaže -
"tvoj hirurg". Pitam,
"a kako se zoveš?". Kaže mi, sjećam se kao da je bilo SADA:
"što te to zanima?". Reko' -
"da znam ko me operiše". Predstavi se i reče:
"ovaj mali puno priča".
Staviše mi narkozu na usta i zdraaaaooo...
Uglavnom, operacija uspjela, nisam invalid, nemam posljedice a Koševo ne volim vidjeti ni u snu, zaobilazim ga u širokom luku. Da si mi iz oka ispao, tamo ne idem u posjetu. Ako baš nešto mora (oftalmološki pregled npr), biram "Opću"; odnosno opštu, odnosno nekadašnju Vojnu bolnicu.
p.s.
Kasnije sam saznao šta se u stvari dešavalo tokom moje vožnje. Ispred proklete prosekture (mrtvačnice), Golf je stao jer je nestalo goriva, a lik koji me vozio vidjevši da se gubim, tražio je pomoć od njihovog osoblja (grobara, kako ih ja zovem). Jedan grobar je htio da snese mrtvaca sa bolničkih kolica pa da mene utovare i odguraju do Hirurgije a ovaj moj spasilac mu jebo sve živo i mrtvo ("smrt je prelazna bolest", hi,hi
) i hladno me natovario u njihove velike, zelene civare (
) i odgurao do Hirurgije.
______
Rata se ni u snu ne volim sjećat, a bolnicu Koševo zaobilazim u širokom luku.
