šarf wrote:Pripadati nekome ili nečemu je mnogima važna stvar.
Svojim postupcima ljudi se određuju što im je važnije,nacija,vjera,pripadnost nekoj navijačkoj grupi ili nečemu drugom.
Ako ,n.p.igra Dinamo i Hajduk,većina onih koji su na utakmici su Hrvati katolici.Ako se navijači tih timova međusobno fizički ili verbalno sukobe oni pokazuju da im je pripadnost navijačkoj grupi važnija od nacionalne ili vjerske pripadnosti.
Oni su spremni drugom Hrvatu ili katoliku razbiti glavu samo zato jer onaj drugi navija za protivnički tim.
Ako se u nekoj zemlji sukobe dva naroda iste vjere oni pokazuju da im je nacionalna pripadnost važnija od vjerske.
Što je tebi važnije?
Što bi trebalo biti važnije?
Ima jedna stara priča upravo o tim identitetima i njihovoj hijerarhiji...
Nekad davno, kad je Otomansko carstvo bilo na vrhuncu moći, ulazi u kafanu, sa dvojicom pratilaca, jedan nakinđuren vojnik, u sjajnoj uniformi. Svi ustaju na noge, neki trče da mu ljube ruku, a neki padaju ničice pred njeg. Samo jedan ostaje sjediti za svojim stolom u ćošku i mirno, gledajući to, glasno srče svoju kafu.
Onom nakinđurenom je odmah zapao za oko i on pođe brzim koracima do njegovog stola, uhvati za držak sablje i povika: "A šta je razlog što ti nisi ustao da mi odaš počast, je li to imaš nešto protiv mene, ili još gore, protiv NAS?" Onaj što je sjedio bezrječno i sporo ga odmjeri, pa upita: "A zašto bih ustajao, ko si ti pa da trebam ustati?" Vojnik proguta knedlu, a onda uze dosta zraka, pa započe: "Ja sam izdanak čuvene stare plemićke i ulemanske porodice Turkolu. Iako sam vojnik, svjetlajući ime moje plemenite porodice sam ujedno i hafiz Kur'ana uzvišenog. Za mene kažu da sam najveći anadolski sin u zadnjih 50 godina, jer nijednu bitku izgubio nisam. Dušmani drhte kad čuju moje ime, a u domovini sam ponos turski, dika cijelog muslimanskog ummeta. Pukovnik Osman. Čudno da me nisi odmah prepoznao". A onaj što je sjedio za stolom reče: "Nisam ni čuo za tebe, a kamoli da te prepoznam. Nego, ti reče da si pukovnik, a ima li nešto više od pukovnika, nešto što bi ti mogao postati ako budeš sretne sudbine?" Pukovnik proguta još jednu knedlu, pa zamuca: "Ovaj, da, ima, general, to mogu postati, to jest, već sam trebao postati, ali ću ubrzo postati..." "Dobro, a ima li išta iznad generala?" Pukovnik nastavi mucati: "Pa, da glavnokomandujući čitave carske vojske, to ću možda postati, ali nije sigurno, ako poživim..." "Dobro, a ima li išta veće od tog glavnokomandujućeg?" Pukovnik se uzbudi: "Pa šta će biti više od njeg, samo Sultan". A onaj što je sjedio reče: "Dobro, a ima li šta da se može postati, a da je više od sultana?" Pukovnik je već bio potpuno zbunjen: "Od Sultana? Kakve gluposti pričaš..." Onaj što je sjedio se brzo nadoveza: "Pa reci, šta je više od sultana?" Pukovnik promrmlja: "Pa ništa..." A onaj što je sjedio mirno reče: "E, vidiš, ja sam ti to ništa, pa zato nisam ustao kad si ti ušao u kafanu", te se okrenu na drugu stranu, u znak da je razgovor završen i nastavi piti onu svoju kafu.
ne razumijem takve roditelje,ali ne razumijem ni njen slab otpor 
