Forum Klix.ba

170. TONGA


Broj stanovnika: 100 hiljada
BDP po stanovniku: 7300 $
Broj takmičara: 7

Tonga je najmanja kraljevina na svijetu. Monarhije njene veličine obično se nazivaju kneževinama ili vojvodstvima, ali vladari Tonge su se odlučili za prestižnu titulu kralja. Za one koji ne znaju, riječ je o omanjoj ostrvskoj državi u južnom Pacifiku. Gledano iz naše perspektive, to dođe na suprotnoj strani globusa. Kao i u većini drugih država u Okeaniji, ragbi je među sportovima apsolutni broj jedan, a državni tim Tonge je redovan učesnik završnica svjetskih prvenstava. Ipak, treba pohvaliti i napredak koji je Tonga napravila u individualnim sportovima u odnosu na ranije olimpijske nastupe. On se prvenstveno ogleda u razmjerno velikom broju sportista koji su otišli u Rio - sedam, od kojih se čak troje tu našlo zahvaljujući normi, odnosno rezultatu, a ne pozivnici. Nekoliko njih pored samog učešća, može biti zadovoljno i ostvarenim. Tako je npr. plivačica Irene Prescott na 50 metara slobodnim stilom imala bolje vrijeme od čak 30 konkurentica. Atletičar Filimone je na 100 metara uspio proći pretkvalifikacije ove discipline. Arne Jensen, takmičar u streljaštvu, iako je izgubio u prvom kolu, dobro je napatio favorizovanog Holanđanina. Ipak, ono po čemu će svjetska javnost najviše pamtiti Tongu jeste njihov nosač zastave, tekvandoista Pita Taufatofua (onaj nauljeni), koji je izazvao dosta pažnje na ceremoniji otvaranja...


Irene Prescott

169. SEJŠELI


Broj stanovnika: 84 hiljade
BDP po stanovniku: 28 000 $
Broj takmičara: 6

Sejšeli su najmanja afrička država, koja zahvata prilično razbacan arhipelag u Indijskom okeanu. Zapravo se ne radi o tipičnoj afričkoj državi, jer je životni standard domaćeg stanovništva prilično visok, a osnovu ekonomije čini elitni turizam. Sejšeli na kraju krajeva i jesu poznati kao jedna od ekskluzivnijih turističkih destinacija u svijetu. Zanimljivo je i to da je ovo najkasnije naseljena zemlja. Naime, do XVIII stoljeća i dolaska Evropljana (Britanaca, pa Francuza) na Sejšelima nije živio niko. Dakle, ovo je zemlja koja nema domorodačkog stanovništva u klasičnom smislu. Iako su geografski mali, Sejšeli na OI obično imaju više predstavnika od većine afričkih država. Ove godine su u Rio poslali čak njih deset, od čega najviše u jedrenju (tri). Rezultati na igrama su, međutim, druga priča. Sejšelski sportisti obično bivaju plasirani blizu začelja. Može se reći da su ovaj put najbolji bili u plivanju. Alexus Laird je završila 27. na 100 metara leđno (od 34 takmičarke), a muški predstavnik Adam Viktora je bio 56. u konkurenciji 85 plivača na 50 metara slobodnim stilom...


Adam Viktora

168. GVINEJA BISAU


Broj stanovnika: 1,7 miliona
BDP po stanovniku: 1600 $
Broj takmičara: 5

Sa izuzetkom Brazila kao domaćina, luzofone zemlje se baš i nisu iskazale na ovim igrama. Doduše, od Gvineje Bisau to nije bilo ni za očekivati. Ova mala zapadnoafrička država je ujedno i jedna od najnerazvijenijih država svijeta. Često je nazivana i narko-državom, jer je jedna od najvažnijih spona u trgovini drogom iz Južne Amerike prema Evropi. Ove godine je Gvineja Bisau poslala rekordnih pet sportista na OI, po dvoje u atletici i hrvanju, te jednu džudistkinju. Upravo se za džudistkinju Tacianu Limu (inače rođenu Brazilku) može reći da se prikazala u najboljem svijetlu. Iako je i ona ispala na prvoj prepreci u najlakšoj ženskoj kategoriji, kasnijoj osvajačici bronze iz Kazahstana je napravila ozbiljne probleme i zamalo pobijedila. Od ostalih izdvajam još sprintera Silvu, koje je na 100 metara nedostajalo svega 5 stotinki da prođe u drugi krug...


Taciana Lima (u plavom kimonu)

167. MADAGASKAR


Broj stanovnika: 22 miliona
BDP po stanovniku: 1500 $
Broj takmičara: 6

Madagaskar je jedno od najvećih ostrva na svijetu. Leži pored istočnih obala Afrike, sa kojom je nekada činio jedinstveno kopno. Karakteriše ga vrlo diferencirana klima - od prašumske, preko monsunske, savanske, stepske, pustinjske, do umjerene. Zbog toga ima vrlo bogat biodiverzitet, a ta je činjenica vjerovatno poslužila kao inspiracija za pravljenje popularnog crtanog filma naslovljenog imenom ove zemlje (ajlajktumuvitmuvit). Stanovnici Madagaskara se ne zovu Madagaskarci, nego Malgaši, i daleki su rođaci Indonežana. Nažalost, o sportu Madagaskara se ima znatno manje reći nego o njegovoj geografiji. Do sada je učestvovao na 13 olimpijskih igara, od čega je 12 ljetnih (da, imali su i jedno učešće na zimskoj olimpijadi), međutim bez velikih su ostvarenja. Kao najbolji rezultat se uzima ulazak njihovog predstavnika u finale atletske utrke na 100 metara, sada već daleke 1968. godine na OI u Meksiku. Ove godine, kao i obično, tek nekoliko pristojnih rezultata, koji su opet daleko od tog spomenutog. Tako je npr. atletičarka Saholinirina bila 38. među 53 takmičarke u disciplini 3000 metara. Trebalo bi izdvojiti i džudistkinju komplikovanog imena (ispod slike), koja nije favorizovanoj kubanskoj protivnici dopustila niti jedan regularan poen, ali je ipak izgubila...


Asaramanitra Ratiarison (bijeli kimono)

166. RUANDA


Broj stanovnika: 11 miliona
BDP po stanovniku: 1800 $
Broj takmičara: 7

Ruanda je prenapučena ruralna zemlja na Jezerskoj visoravni u Africi. Nažalost, glavna asocijacija na pomen Ruande je sukob plemena Hutu i Tutsi koji se vremenski poklopio sa ratom kod nas, te stravični genocid nad Tutsijima. Ipak, novija historija ima svjetlije tonove. Ruanda je vrlo uspješan primjer ponovne izgradnje odnosa i pomirenja u postkonfliktnom društvu, iz kojeg bi mnogi mogli mnogo naučiti. Uz to, parlament Ruande je jedini u svijetu koji ima više ženskih, nego muških članova. Kada govorimo o sportu, prvo treba reći da Ruanda, jednako kao i mi, u svojoj historiji nema nijednu olimpijsku, ali ima paraolimpijsku medalju. Najpopularniji sportovi su fudbal, biciklizam i logično dugoprugaška atletika. Atletičari iz Ruande, međutim, nisu ni približno uspješni kao oni iz drugih istočnoafričkih zemalja. Tako je npr. maratonac Ambroise Uwiragiye u Riju bio tek 99. do 155 učesnika u trci. Sličan rezultat, samo u mnogo manjoj konkurenciji, napravila je dugoprugašica Nyirarukundo na 10 000 metara (27. od 37 atletičarki). Biciklisti su razočarali, a plivači bili u rangu očekivanog...


Ambroise Uwiragiye

Fino napreduješ
Valjds ti ova podrška znači

165. MARŠALSKA OSTRVA


Broj stanovnika: 53 hiljade
BDP po stanovniku: 2900 $
Broj takmičara: 5

Maršalska Ostrva su još jedna egzotična zemlja iz tropskog pojasa, koja muku muči sa klimatskim promjenama. Zahvata veći broj atola sjeverno od ekvatora u Pacifiku. Ekonomija ove zemlje zbog manjka resursa stoji na prilično nestabilnim nogama, a čak ni turizam, za kojeg realno postoje potencijali, nije razvijen u mjeri kao kod nekih sličnih država u tropima. Zato gotovo u potpunosti zavise od pomoći SAD-a. Dakle, obzirom na ovakvo stanje, ostvareni rezultati u Riju se mogu smatrati i solidnim, pogotovo ako se zna da im je ovo tek treće olimpijsko učešće. Od petero sportista, najviše su pokazale plivačica Colleen Furgeson i dizačica tegova Mathlynn Sesser. Prva je osvojila 58. mjesto u velikoj konkurenciji od 91-e takmičarke na 50 metara slobodnim stilom, usput popravivši svoj lični rekord, a druga je u kategoriji do 58 kilograma završila na 11. poziciji, ispred pet takmičarki iz daleko većih zemalja. Najslabiji rezultat su ostvarili atletičari...


Colleen Furgeson (broj 4)

PS @MOSALJOŽE, ih kako ne znači

164. MOZAMBIK


Broj stanovnika: 25 miliona
BDP po stanovniku: 1300 $
Broj takmičara: 6

Mozambik je siromašna i slabo razvijena država čak i za pojam svog bližeg okruženja. Nešto o njenoj historiji govori i sama činjenica da se na državnoj zastavi između ostalog nalazi i kalašnjikov. Naime, Mozambik se prvo oružanim otporom morao osamostaliti od Portugala, koji svojim kolonijama nije dozvolio miran put u nezavisnost, a nakon toga je počeo iscrpljujući građanski rat, koji je okončan tek početkom 90-tih. Za mozambički sport postoji samo jedan sinonim - Maria Mutola. Ova žena je ima definitivno upisano svoje ime u historiju atletike, gdje je u svojoj disciplini (800 metara) bila trostruka osvajačica svjetskog prvenstva, kao i vlasnica dvije olimpijske medalje (zlato i bronza). Usput je jedna od rijetkih učesnica na čak šest olimpijskih igara. Prije i poslije nje, niti jedan mozambički sportista se nije rezultatski približio ovoj legendi. Trenutno najbolji atletičar iz ove države je Kurt Couto, za kojeg kažu da liči na Ashleya Colea. On je prije četiri godine u Londonu uspio proći u polufinale utrke na 400 metara sa preponama. Ove godine mu to nije pošlo za rukom, jer je završio na 30. mjestu u kvalifikacijama, usprkos tome što je istrčao najbolje svoje ovosezonsko vrijeme. Ostali predstavnici ove države nisu bili ni na njegovom nivou. Džudista je ispao odmah, kanuisti završili među posljednjima, a i plivači su imali ispodprosječan nastup...


Kurt Couto (lijevo)

163. MALAVI


Broj stanovnika: 16 miliona
BDP po stanovniku: 1100 $
Broj takmičara: 5

Malavi je još jedna od ne baš veselih afričkih priča. Doduše, razlog tome nisu ratovi, nego veliko siromaštvo i rasprostranjene bolesti. U svjetskoj javnosti se ova država najviše spominjala u vrijeme kontroverze oko usvajanja dječaka iz ove zemlje od strane Madonne. Geografima je Malavi ipak najpoznatiji po istoimenom jezeru, koje je jedno od najvećih u Africi, pa i svijetu. O malavijskom sportu se ne može puno toga reći. Ovo su im bile jubilarne desete olimpijske igre, ali ni sa jednih njihovi sportisti nisu donijeli medalju. Tradicionalno najbolje rezultate postižu u dugoprugaškim atletskim disciplinama, ali su i tu daleko od nivoa trkača iz Ugande, Burundija, Eritreje, Džibutija, a da ne govorim o Keniji i Etiopiji. Ove godine se npr. najuspješnijim može smatrati nastup maratonke Tereze Master, koja je završila na skromnom 98. mjestu, ali je srušila državni rekord i iza sebe ostavila 60-tak konkurentica, a od naše Lucije Kimani je bila brža nekih 10-tak minuta. Koliko-toliko pristojnim se može smatrati i 71. mjesto plivačice Zahre Pinto...


Tereza Master

162. SAN MARINO


Broj stanovnika: 33 hiljade
BDP po stanovniku: 36 000 $
Broj takmičara: 4

O San Marinu se zna da je jedna od najmanjih država svijeta, ali istovremeno i najstarija republika na svijetu, koja egzistira već 17 stoljeća. Manje poznata činjenica o ovoj državi glasi da je ona imala prvu demokratski izabranu komunističku vladu u svijetu (nakon Drugog svjetskog rata). Generalno gledano, funkcionisanje ove zemlje u dobroj mjeri zavisi od Italije, kojom je u potpunosti okružena, a nekih značajnih kulturnih razlika između Italijana i stanovnika San Marina baš i nema. San Marino kao država posvećuje značajnu pažnju razvoju sporta, ali jasno je da njena veličina predstavlja bitan limitirajući faktor kada su u pitanju sportski uspjesi. Ipak, nije da oni u potpunosti izostaju. Prvo, činjenica da uopšte imaju predstavnike u većini sportova je za pohvalu. Dalje, na Mediteranskim igrama u posljednja dva navrata su ostvarili bolje rezultate nego recimo naša zemlja (posebno su uspješni u boćanju). Na OI u Londonu im je za dlaku izmakla olimpijska medalja u streljaštvu - Alessandra Perilli je u trapu bila četvrta. Ove godine je ostvaren skromniji rezultat. U Rio je otputovalo četvero sportista, od toga troje strijelaca u disciplini trap. Ovaj put je Alessandrina starija sestra Arianna Perilli bila najbolja osvojivši 13. mjesto, dok je Alessandra uhvatila 16. poziciju. Arianna je inače bivša evropska šampionka u ovoj disciplini, i to dvostruka. Kad se sve to uzme u obzir, mislim da sestre Perilli ne mogu biti zadovoljne svojim olimpijskim nastupom ove godine...


Arianna Perilli

161. SVETI VINSENT I GRENADINI


Broj stanovnika: 100 hiljada
BDP po stanovniku: 11 000 $
Broj takmičara: 4

Ova država dugog naziva, koju je komentatorski dvojac sa BHT-a na otvaranju ovih OI iz nekog razloga zvao francuskom varijantom Sen Vensan i Grenaden, članica je Britanske zajednice naroda, iliti Commonwealtha. Smještena je u Malim Antilima na dodiru Atlantskog okeana i Karipskog mora. Obuhvata veći broj manjih ostrva (Grenadini) i jedno nešto veće (Sveti Vinsent). Ekonomski razvoj ove zemlje je zasniva na turizmu, koji međutim ne može obezbijediti dovoljno radnih mjesta za svo radno sposobno stanovništvo, pa je iseljavanje mladih u pravcu SAD-a i Velike Britanije prilično intenzivno. Sveti Vinsent i Grenadini u sportskom pogledu liče na ostale karipske državice, s tim što su od većine njih nešto bolji u fudbalu, ali i slabiji u atletici. Najbolja sportistkinja ove zemlje je atletičarka Kineke Alexander, bronzana na Panameričkim igrama prošle godine u disciplini 400 metara. Na njeno razočarenje, u Riju je trčala znatno slabije od svog najboljeg rezultata, pa se morala zadovoljiti 34. mjestom u konkurenciji 57 atletičarki. Još slabiji je bio njen kolega u istoj disciplini za muškarce. Od dvoje plivača se i nije mnogo očekivalo, pa se njihovi plasmani mogu tretirati solidnima (38. i 61. mjesto)...


Kineke Alexander (sa zastavom)

160. SVAZILAND


Broj stanovnika: 1,1 milion
BDP po stanovniku: 9800 $
Broj takmičara: 2

Svaziland je jedna od rijetkih etnički homogenih država u Africi. Preko 90% stanovništva čini narod Svazi, a ovo crno-bijelo čudo na zastavi je njihov tradicionalni štit. Svaziland je država sa nekoliko protivrječnosti. Iako se država nalazi u dosta boljoj ekonomskoj situaciji nego većina afričkih zemalja, očekivana životna dob je veoma niska, zbog rekordno visoke stope zaraženosti HIV-om (svaki četvrti stanovnik). Ovo je također jedna od rijetkih preostalih apsolutističkih monarhija, gdje je praktično sva politička moć u rukama kralja. Demokratija u Svaziland još nije stigla, naime, političke partije su zabranjene (možda im ovo nije loše). U sportskom, kao i u geografskom pogledu, ova zemlja predstavlja patuljka, bez značajnih ostvarenja i poznatih ličnosti na ovom polju. Na ovim OI su imali svega dvoje predstavnika, oboje u atletici. Ipak, možemo reći da je Sibusiso Matsenjwa ostvario solidan rezultat osvojivši 47. mjesto među 79 trkača u disciplini 200 metara. Usput je postavio državni rekord, a od Bolta je recimo bio sporiji nekih 40-tak stotinki...


Sibusiso Matsenjwa (sa zastavom)

159. LIBAN


Broj stanovnika: 6,2 miliona
BDP po stanovniku: 18 000 $
Broj takmičara: 9

Liban(on) je ranije bio poznat i pod nadimkom 'Švicarska Bliskog istoka', a danas bi mu više pristajalo 'Bosna Bliskog istoka'. Iako je u etničkom pogledu homogen (velika većina stanovnika su Arapi), to nije primarni identitet njegovog stanovništva, koje je primarno podijeljeno na veliki broj konfesionalnih zajednica. Najbrojnije su šiitska, sunitska i maronitska (kršćanska). Iako je životni standard u Libanu i dalje veći nego u većini arapskih država (sa izuzetkom zaljevskih), održavanje unutrašnjeg političkog balansa je nakon 15-godišnjeg građanskog rata (1975-90. godine) je vrlo krhko, a ne pomažu baš ni zbivanja u susjednim zemljama - Siriji i Izraelu. Treba spomenuti i da se popis u ovoj državi nije održao već više 80 godina (mi bi trebali znati zašto). Liban je u prošlosti znao osvajati olimpijske medalje (komada četiri), ali je spomenuti građanski rat pomaknuo fokus sa razvoja sporta na neke druge stvari. Pogotovo se to odnosi na muslimanske zajednice. Od 1980. godine, libanski olimpijci bilježe uglavnom osrednje rezultate, a u Riju su potpuno podbacili. Iako su imali predstavnike u čak sedam sportova (atletika, plivanje, streljaštvo, mačevanje, kanuing, džudo i stolni tenis), Libanci ne mogu biti zadovoljni njihovim performansom. Većina ih je bila plasirana jako loše. Tek nešto solidnijim djeluje nastup plivača Anthonya Barbara, koji je u najkraćoj disciplini (50 metara) bio 50. od 85 takmičara...


Anthony Barbar

158. KAJMANSKA OSTRVA


Broj stanovnika: 57 hiljada
BDP po stanovniku: 44 000 $
Broj takmičara: 5

Kajmanska Ostrva su britanski prekomorski posjed koji obuhvata tri mala ostrva u Karipskom moru. Nekada se njima upravljalo sa Jamajke, ali kada je ista krenula putem nezavisnosti, Kajmanci nisu htjeli da se razdvoje sa Ujedinjenim Kraljevstvom, pa su tako dobili status zasebne teritorije, koja nije nezavisna, ali ima veliki stepen samoodlučivanja. Privreda se zasniva na turizmu, bankarstvu i offshore kompanijama, a stanovništvo živi u blagostanju. Jedina veća briga su im uragani. Kako je kajmanska populacija malobrojna, ne postoji mogućnost da se ovdje razvija veliki broj sportova, pa je zato fokus stavljen na atletiku i plivanje. Kajmanska Ostrva još uvijek nisu dohvatila nijednu olimpijsku medalju, ali njihovi sportisti znaju ostvarivati pristojne rezultate. Ove godine su, međutim, bili ispod svog nivoa. Pored plivača i atletičara, u Rio su poslali i jednog jedriličara. Najbolji rezultat je ostvario atletičar Kemar Hyman na 100 metara, koji u svojoj karijeri ima istrčano vrijeme ispod 10 sekundi. Obzirom da je na OI stigao zahvaljujući ispunjenoj normi, a ne pozivnici, nije učestvovao u pretkvalifikacijama, nego direktno u četvrtfinalnim trkama. Međutim, sa razočaravajućim 49. vremenom nije prošao dalje. Od ostalih kajmanskih sportista izdvajam jedino Laru Butler, koja je u plivanju na 400 metara postavila novi državni rekord...


Kemar Hyman

157. TURKMENISTAN


Broj stanovnika: 5,2 miliona
BDP po stanovniku: 17 000 $
Broj takmičara: 9

Turkmenistan je bivša sovjetska republika, a danas nezavisna država u centralnoj Aziji. Poznata je po ekscentričnim diktatorskim režimima aktuelnog predsjednika Berdimuhamedova i njegovog prethodnika, rahmetli Nijazova. Ono što mi se sviđa, od ove godine je pušenje u Turkmenistanu u potpunosti zabranjeno. Nedaće koje je priroda donijela ovoj zemlji, kao što su nestašica vode i jedan od najsmrtonosnijih zemljotresa u historiji čovječanstva (sredina prošlog stoljeća), kompenzirala je velikim nalazištima nafte i plina u tzv. kaspijskom bazenu, na čemu se bazira prilično respektabilan ekonomski rast. Isti se međutim nije odrazio na sportski razvoj, obzirom da je ovo jedina država nastala raspadom SSSR-a koja za sada nema niti jednu olimpijsku medalju. Tu činjenicu nisu promijenile ni igre u Riju, gdje su turkmenski sportisti ostavili vrlo blijed utisak. Od devetero sportista većina je bila među najslabije plasiranim u svojim disciplinama. Malko bolji utisak od ostalih su ostvarili plivač Merdan Atajev, koji je popravio državni rekord na 100 metara prsno, te bokser Arslanbek Ačilov, koji je usprkos porazu u prvom kolu od mađarskog suparnika, pružio solidnu borbu. Iskreno, nije mi baš najjasnije zašto je Turkmenistan ovako loš u sportu, kada su sve države iz njegovog okruženja, čak i one siromašnije, kud i kamo uspješnije na tom polju...


Arslanbek Ačilov

156. NEPAL


Broj stanovnika: 26,5 miliona
BDP po stanovniku: 3600 $
Broj takmičara: 7

Jedinstven oblik zastave, Himalaji sa najvišim vrhom svijeta Mt Everestom (oni ga zovu Sagarmatha), mjesto Buddhinog rođenja itd. su stvari po kojima je Nepal najpoznatiji u svijetu. Nepal je također zemlja u kojoj nepristupačan teren otežava razvoj saobraćaja i komunikacija, što je preduslov za opšti ekonomski razvoj. Zbog toga je i proces smanjivana siromaštva među stanovništvom jako spor. Monarhijsko uređenje je ukinuto prije nekoliko godina, od kada je vlast preuzela komunistička partija. Ipak, višepartijski sistem nije ukinut. Među stvari po kojima Nepal nije prepoznatljiv spada sport. Iako Nepalci nastupaju na OI već duže od 50 godina, nijednom se nisu vratili kući sa medaljom. Istina, u Seoulu 1988. godine njihov predstavnik jeste došao do bronze u tekvandou, ali je tada ovaj sport imao samo egzibicijski karakter. Ove godine su ponovljena skromna ostvarenja. Izdvojit ću jedino tekvandoistkinju (ovo im očito najbolje ide) Nishu Rawal, koja je učestvovala u repasažu najteže ženske kategorije (+67 kg). Ipak, iako se dobro borila protiv francuske predstavnice, izgubila je rezultatom 3:4...


Nisha Rawal (plava)

155. HAITI


Broj stanovnika: 10,6 miliona
BDP po stanovniku: 1800 $
Broj takmičara: 5

Haiti nazivaju najsiromašnijom državom zapadne hemisfere, što je, ako ćemo tjerat mak na konac, geografski netačno, jer se previđa činjenica da se i neke vrlo siromašne države Afrike nalaze zapadno od Greenwicha. Međutim, stoji to da je Haiti najslabije razvijen u Americi. Haiti je frankofonska zemlja na zapadnoj polovini ostrva Hispanola u Velikim Antilima, koja egzistira kao nezavisna država već 200-tinjak godina, ali čija je historija prepuna turbulentnih događanja. Posljednje godine su obilježene sporim procesom oporavka od posljedica strašnog zemljotresa iz 2010. godine. Haiti je prvi put na OI učestvovao davne 1900. godine u Parisu. Do svojih jedinih medalja (tri), Haićani su došli tokom 20-tih godina prošlog stoljeća. Od tada na mnogim igrama nisu ni učestvovali, a na onima na kojima se jesu pojavili, nisu ponovili ranije uspjehe. Istina, jeste bilo solidnih nastupa, prvenstveno u atletici. Tako su npr. na OI u Londonu prije četiri godine su imali predstavnika u finalu skoka u dalj. Ove godine je ostvaren ipak skromniji učinak, iako je za Haiti u Riju nastupalo duplo više sportista nego na prethodnim igrama. Od njih izdvajam nastup džudiste Josuea Depreza koji je poražen u prvom krugu discipline od 73 kg od njemačkog predstavnika, ali ono što bi se reklo "na guzove''. Treba dalje spomenuti i atletičara Julmisa koji je prošao kvalifikacije trke na 110 metara sa preponama, da bi bio diskvalifikovan u polufinalu, plivačicu Grand'Pierre koja je osvojila pristojno 56. mjesto na 50 metara slobodnim stilom, te tekvandoistkinju Louissaint i hrvača Castellya, koji su dospjeli do repasaža u svojim disciplinama, ali do medalje nisu mogli. Inače, većina uspješnijih haićanskih sportista dolazi iz njihove dijaspore...


Josue Deprez (plavi kimono)

154. PAKISTAN


Broj stanovnika: 203 miliona
BDP po stanovniku: 5100 $
Broj takmičara: 7

Pakistan je ogromna država (posebno u populacijskom smislu) u južnoj Aziji, smještena između Hindukuša i pustinje Tar, sa plodnom dolinom rijeke Ind kao okosnicom društveno-historijskog razvoja. Nastala je "mirnim" razlazom muslimana i hindusa nakon okončanja britanske kolonijalne vladavine u Indiji 1947. godine, koje je praćeno velikim "humanim" preseljenjem stanovništva sa obje strane. Prvenstveno zbog pitanja planinske oblasti Kašmir, Pakistan je u zategnutim odnosima sa Indijom, a zbog održavanja vojno-političkog balansa po tom pitanju, uz kinesku pomoć je postao jedina islamska država koja posjeduje nuklearno naoružanje. Obzirom da je Pakistanaca oko 200 miliona, ono što oni ostvaruju u sportu je sramotno. Zapravo, za samo dva sporta se može reći da su na ozbiljnom nivou u ovoj državi - kriket i hokej na travi. Kako kriket nije olimpijski sport, tradicionalno jedina pakistanska uzdanica za olimpijsku medalju jeste njen muški hokej tim, koji im je ranije donio osam olimpijskih medalja, od čega tri zlatne. Međutim, Pakistanci su i u ovom sportu u padu u proteklih 20-tak godina, možda zato što ga u posljednje vrijeme sve više država počinje ozbiljnije shvatati, pa je konkurencija veća. Tako se za ove OI u Riju, pakistanska reprezentacija po prvi put nije kvalifikovala. Umjesto nje, ovu državu je predstavljalo svega sedam sportista u atletici, plivanju, streljaštvu i džudu. O tome šta su ostvarili, najbolje govori činjenica da je najbolji rezultat ostvarila Minhal Sohail u streljaštvu (vazdušna puška 10 m), koja je zauzela 28. mjesto. Od ostalih predstavnika treba istaknuti zanimljivu priču plivačice Lianne Swan, koja je rođena u Bahreinu, od majke Pakistanke i oca Britanca, a živi u UAE-u. Za Pakistan nastupa zato što joj je tu konkurencija znatno manja nego recimo u Britaniji, a na ovim igrama je osvojila 50. mjesto na 50 metara slobodnim stilom...


Minhal Sohail

153. JUŽNI SUDAN


Broj stanovnika: 12 miliona
BDP po stanovniku: 1900 $
Broj takmičara: 3

Južni Sudan je najmlađa država u svijetu, nastala prije pet godina sporazumnim odvajanjem od, jasno, Sudana. Tim historijskim događajem je okončan višedecenijski sukob između arapskog/muslimanskog sjevera i crnačkog/kršćanskog juga, u kojem su milioni ljudi izgubili život. Međutim, Južni Sudan se nije naročito usrećio ni nakon sticanja nezavisnosti, budući da trenutno u toj državi traje novi građanski rat. Nego, Južnom Sudanu je ovo bio olimpijski debi. Istina, njihov maratonac Guor Marial je nastupio i prije četiri godine u Londonu, ali pod olimpijskom zastavom, kao nezavisni takmičar. On je tada decidno odbio da trči za Sudan, jer je to smatrao izdajom svog naroda. Sada ih je u Riju bilo troje, i to svo troje atletičara. Treba međutim spomenuti i da su atletičari iz Južnog Sudana, a koji trenutno žive u Keniji, sačinjavali polovinu onog izbjegličkog tima na ovim OI. A što se tiče ovo troje, obzirom na stanje iz kojeg dolaze i da im je prvi put, mislim da mogu biti zadovoljni. Spomenuti maratonac Marial je sada nosio državnu zastavu na ceremoniju otvaranja, a u sportskom dijelu je završio na 82. poziciji među 155 takmičara. On je također mogao trčati za izbjeglički tim, obzirom da ima status izbjeglice u SAD-u, ali je ipak daleko veća čast nastupati pod zastavom svoje zemlje. Drugi atletičar Kenyi je na 1500 metara bio bolji od 12 konkurenata u kvalifikacijama, a sprinterka Hassan je postavila svoj lični rekord na 200 metara...


Guor Marial

152. IRAK


Broj stanovnika: 37 miliona
BDP po stanovniku: 14 000 $
Broj takmičara: 23

Irak zauzima najveći dio Mezopotamije, kolijevke ljudske civilizacije. Područje na kome su nastala brojna drevna carstva (Sumer, Babilon, Asirija, Akad i dr.) danas predstavlja jedan od politički najnestabilnijih dijelova svijeta, a iračko društvo je duboko podijeljeno po etno-religijski linijama. Irak spada među zemlje sa najvećim zalihama nafte u svijetu, ali ovo bogatstvo im je više došlo kao prokletstvo, nego kao blagoslov. Irak se ne smatra sportskom velesilom, ali imaju neke rijetke rezultate kojim se mogu pohvaliti. Tako se npr. nalaze na listi zemalja osvajača olimpijskih medalja, zahvaljujući dizaču tegova Abdul Wahidu Azizu, koji je 1960. godine osvojio bronzu. Ova zemlja se može pohvaliti i respektabilnom fudbalskom reprezentacijom, bivšim azijskim prvakom. Ove godine su Iračani po peti put poslali svoj fudbalski tim na OI. Ova ekipa sa Ali Adnanom (igrač Udinesea) kao glavnom zvijezdom se pokazala u dobrom svjetlu, napustivši Rio neporažena. Posebno treba istaknuti remi bez golova sa domaćinom Brazilom. Ipak, obzirom da su remizirali i sa druga dva protivnika - Danskom i Južnom Afrikom, što im nije bilo dovoljno da prođu u četvrtfinale, nisam mogao Iračane bolje rangirati na ovoj listi, iako djeluje da zaslužuju viši plasman. Među skromnim postignućima u individualnim sprotovima, izdvajam tijesan poraz džudiste Husseina al Aamerija u kategoriji do 81 kg od gabonskog predstavnika...


Hussein al Aameri (plavi kimono)

151. MALI


Broj stanovnika: 15 miliona
BDP po stanovniku: 1800 $
Broj takmičara: 6

Mali zapravo nije baš mala država. Ona zahvata dobar komad saharske postinje, ali je veći dio njene populacije naseljen južnije, u dolini rijeke Niger. Područje modernog Malija je u pretkolonijalnom dobu bilo žarište zapadnoafričkih civilizacija i država, koje su vrlo rano karavanskim putevima stupile u kontakt sa arapskom imperijom, te se na taj način ovdje proširio islam. Danas, ovo je jedna slabo razvijena i politički nestabilna država sa tenzijama između crnačke populacije na jugu i arapsko-tuareške manjine na sjeveru. Mali spada u grupu zemalja koje još uvijek nisu osvojile niti jednu olimpijsku medalju, ali u nekoliko navrata su bili blizu. Tako je npr. u Atini 2004. godine njihov fudbalski tim igrao vrlo dobro na olimpijskom turniru, ali ga je zaustavila Italija golom u produžecima u četvrtfinalu. Na prošlim igrama u Londonu, malijski predstavnik u tekvandou je došao nadomak medalje, ali je poražen u odsudnoj borbi. Ove godine njihovih šest predstavnika se ipak nije toliko približilo historijskom osvajanju medalje. Najbolji rezultat je ostvario Mamadou Cherif Dia u troskoku, koji se našao tačno na sredini poretka, osvojivši 24. mjesto od 48 skakača. Obzirom na formu ove godine, mislim da on može itekako biti zadovoljan ostvarenim, iako nije bio blizu ulaska u finale. Razočarenje je bio tekvandoista Ismaël Coulibaly, prošlogodišnji bronzani na svjetskom prvenstvu, jer je glatko izgubio od azerbejdžanskog protivnika u prvoj borbi...


Mamadou Cherif Dia

150. BANGLADEŠ


Broj stanovnika: 172 miliona
BDP po stanovniku: 3600 $
Broj takmičara: 7

Bangladeš je vrlo specifična zemlja, čija je glavna karakteristika je enormna koncentracija stanovništva, jer na njenoj ne tako velikoj teritoriji živi znatno više stanovnika nego recimo u cijeloj Rusiji. To je posebno veliki problem kada se uzmu u obzir poplave koje su vrlo česte i u kojima redovno strada veliki broj ljudi. Naime, skoro čitava zemlja se nalazi u delti Ganga i Bramaputre, kroz koju protiče skoro sva kiša koju monsuni donesu u sjevernu Indiju i sav snijeg koji se otopi na Himalajima. Da stvar bude gora, Bangladeš je prilično siromašna država koja se teško nosi sa ovim izazovima. Međutim, treba napomenuti i da se radi o zemlji za velikim rastom industrijske proizvodnje u posljednje vrijeme. Naročito je masovna tekstilna industrija, a svako od nas zasigurno ima nešto što je 'Made in Bangladesh'. Ono što zaista ne znam da li bih nazvao tragičnim ili fascinantnim je stanje sporta u ovoj državi. Bangladeš je daleko najveća država koja nikada nije osvojila olimpijsku medalju. Ne samo to - nikada nije bila ni blizu da osvoji neku medalju, pa čak do ove godine nikada nije imala niti jednog sportistu koji je ispunio olimpijsku normu. Zemlja sa 170 miliona ljudi nikada nije proizvela niti jedno ime koje je nešto značilo u bilo kojem sportu. Fascinantno! Ove godine je napravljen sićušni korak naprijed. U Rio je otišlo više predstavnika Bangladeša nego i na jedne prijašnje igre - sedam, a među njima i golfer Rahman, poznat kod kuće kao Bengalski Tiger Woods, koji je postao prvi sportista iz ove zemlje sa ispunjenom olimpijskom normom. U Riju nije napravio mnogo toga, bio je 58. od 60 takmičara, ali historija je ispisana. Za najbolji rezultat u Brazilu se ipak pobrinuo strijelac Abdullah Hel Baki, koji je zauzeo 25. mjesto među 50 takmičara u disciplini vazdušna puška 10 metara...


Abdullah Hel Baki

149. MALTA


Broj stanovnika: 450 hiljada
BDP po stanovniku: 33 000 $
Broj takmičara: 7

Malta je mala ostrvska država koja stoji na sredini Mediterana. Najmanja je članica EU. Ona se kroz historiju nalazila po vlašću različitih imperija, a rezultat je pomalo neobičan kulturni miks koji definiše Maltežane kao modernu naciju. Naime, Maltežani govore jezikom koji je sličan arapskom, a pri tome figuriraju kao jedna od najkatoličkijih država svijeta. Uticajni elementi bivše kolonijalne matice Velike Britanije i obližnje Italije su također vrlo prisutni. Malta ima dugu historiju olimpijskih učešća, još od prije nego što su stekli formalnu nezavisnost, ali spada u ono neslavno društvo gdje smo i mi - rijetke evropske države bez osvojene medalje na OI. Prije nego posegnemo za alibijem u vidu populacijske minijaturnosti, treba podsjetiti da Maltežana nema puno manje nego recimo Crnogoraca, a da ih je više nego Islanđana, kao i nekih stanovnika karipskih zemalja, koje ostvaruju daleko respektabilnije rezultate. Dakle, nije da se baš nikako ne može bolje, ali dobro, razumijem i zašto na Malti svoju sportsku malenkost ne shvataju baš tragično. William Chetcuti je ime koje ovdje moramo spomenuti. Sa aspekta međunarodnih rezultata, on je malteški sportista sa najviše uspjeha. Ovaj strijelac u disciplini dupli trap je nastupio na četiri olimpijade, i u par navrata bio blizu ulaska u finale. Njegovo najveće dostignuće je desilo u juniorskim danima, kada je postao juniorski prvak svijeta i postavio još uvijek važeći juniorski svjetski rekord. Chetcuti je učestvovao i na ovim igrama, ali je razočarao tek 17. mjestom. Mislim da zadovoljnija može biti njegova kolegica Eleanor Bezzina, koja je u disciplini vazdušni pištolj 10 metara osvojila 22. mjesto, ostavivši tačno polovinu konkurencija iza sebe. Treba spomenuti i sprinterku Charlotte Wingfield, koja je uspjela proći pretkvalifikacije trke na 100 metara...


Eleanor Bezzina

148. LIBIJA


Broj stanovnika: 5,7 miliona
BDP po stanovniku: 14 000 $
Broj takmičara: 7

U antičko doba, čitava sjeverna Afrika se zvala Libijom. Vremenom su se na prostoru moderne libijske države jasno izdiferencirale tri regije - Tripolitanija, Kirenajka i Fezan, koje su Italijani u prošlom stoljeću spojili u jedinstvenu koloniju kojoj su dali baš to antičko ime - Libija. Nakon osamostaljivanja, Libija je bila jedna od najsiromašnijih država svijeta, koja praktično nije imala ništa osim pustinjskog pijeska. Potom su otkrivene velike rezerve nafte, što je označilo prekretnicu u razvoju zemlje. U relativno kratkom periodu, Libija postaje jedna od najrazvijenijih afričkih država, a u tom procesu je nazaobilazno spomenuti i režim ekscentričnog pukovnika Muamera Gadafija. Međutim, nakon Arapskog proljeća i Gadafijevog svrgavanja, Libija upada u haos, kojem se ne nazire kraj. O historiji Libije sam se raspisao malo više, iz razloga što se o sportu nema mnogo šta reći. Libija jednostavno nije sportska zemlja. U Gadafijev vakat se radilo na popularizaciji fudbala, pa je i reprezentacija dostigla neki pristojan nivo u afričkim okvirima, ali ostali sportovi su ostali na razmjerno niskom nivou, što je čudno jer su sujedne arapske države kud i kamo više sportski orijentisane. Na OI u Londonu su ostvareni zaista sramotni rezultati (svi predstavnici su završili pri samom dnu u svojim disciplinama), dok je u Riju to bilo nešto bolje. Za to se pobrinuo prvenstveno maratonac Mohamed Hrezi (inače Amerikanac libijskog porijekla), koji je nekako uspio da upadne u bolju polovinu poretka (77. mjesto od 155 takmičara). Nije loš bio ni plivač Ahmed Attellesey na 50 metara slobodnim stilom (53. mjesto od 85 plivača)...


Mohamed Hrezi