Ja sam dugo živio vani, odlično poznajem 3 velika i navikana evropska grada. Naravno da se Sarajevo ne može porediti sa njima, pošto je daleko manji grad, nema infrastrukture a bogme ni kupovne moći, pa to odbija sve velike evente, koncerte velikih bendova itd..
Ali daleko od toga da se nema šta raditi, Sarajevo ima stvarno dosta kulturnih dešavanja: izložbe, mali koncerti, raznorazni festivali itd. Mnogo toga je besplatno, dosta toga za sitne pare. Imamo prelijepu prirodu na manje od sat vožnje od grada, na koju god stranu zapucaš. Ja tačno ne znam gdje bih išao, toliko izbora ima. Ne trebaju tu neke pare, 10 KM goriva, nešto hrane u ruksak i imaš super provod. Ako nemaš auto, skontaš se sa nekim ko ima, i eto ti odmah i društva.
E sad, ako si zatvorena osoba, ako ne voliš istraživati, ako se bojiš vlastite sjenke, ne voliš prirodu & društvo, ako ti je mrsko otići u ponedjeljak navečer na izložbu nepoznatog fotografa, u četvrtak na besplatni koncert nenavikanog ali dobrog benda, onda je do tebe, a ne do grada. Ti si depresivan, a ne grad.
Naravno da postoje i problemi, ljudi koji crnče 60 sati sedmično za 500 KM, koliko god bili veselog duha, na kraju će izgubiti osmijeh, ne zbog umora, ne zbog nadobudnog šefa ili šefice, već jednostavno zato što ne vide neku perspektivu u dužem periodu i to najviše ubija u pojam. To je osnovna razlika sa gradovima u Evropi, jer i tamo ljudi crnče, trpe svakakve šefove, ali na kraju mjeseca dobiju neku pristojnu i proporcionalnu nadoknadu za sve to, što im pruža mogućnost da sagledaju život sa manje pesimizma.
Naravno ovo ne vrijedi za bh budžetlije, kojih je puno Sarajevo i koji su vjerovatno negdje na vrhu imaginarne evropske tabele Iznos mjesečne plate/količina mjesečnog rada, više zbog denominatora nego zbog numeratora.
Znači rješenje je u formuli: Sve više budžetlija, idemo nagurati do 80% ukupno zaposlenih, zaduživaćemo se gdje stignemo, a naša djeca nek’ otplaćuju.
