Forum Klix.ba

vulkan777 wrote:Mentalitet naših roditelja je pretežno da grade sprat svakom djetetu (pogotovo muškom) i tako odmah odrede da će mu to biti prebivalište cijeli život. To su i moji uradili, pravili kućerinu godinama, opremili samo prizemlje gdje stanujemo, spratove gore svake godine govorili eh sljedeće ćemo abd, sljedeće itd. da bi na kraju rekli djeco kad se oženite, udate, opremajte sebi fino. I šta sad ja da radim!? Želim se odvojiti više od svega jer živim u sobi 3x3, a nisam više dijete, nemam gdje djevojkuu ili jarane uopšte dovesti, roditelji me izdržavaju mada ja pretežno na sebe trošim od stipendije koju dobijam i sad treba da diplomiram i iskreno jedino na pameti mi je da se odselim, i to ne samo iz kuće, već i iz Bosne, ne samo zbog situacije i teškog zaposlenja već jednostavno želim da nastavim studije u Evropi i da živim na raznim mjestima, to mi je užasna želja. Onda i ako bih se oženio za koju godinu, stvarno ne bih htio živjeti sa roditeljima u istoj kući, ja gore, oni dole. Posjećivao bi ih stalno, pomagao im kao što su i oni meni, šta god treba, ali hoću da imam prostor gdje ću biti samo ja i moja žena, da mi niko ništa ne remeti i to je to. Ja znam da bi to njima teško palo, ali jbg toliko mi je glupa da ideja gradnje kućerina gledajući daleko u budućnost, i onda stoji da kuća tako nedovršena kako bi je nasljednik dovršio. Ja lično se nadam da ću otići i znam da će me moji podržati 100% u svemu, ali isto tako znam da će im biti jako teško kad ostanu sami. Ali šta se može...

Sve ok napisano i u istoj sam situaciji(dobro ja sam diplomirao a moji su fino spremili )s tim da ne bih otisao. Kuca velika, sređena, okolina fina i ugodna i zašto da izmisljam toplu vodu. Sta me čeka u bijelom svijetu ne znam niti me interesuje jer mi nije nuzda da idem. Naravno da očekujem da cu i tu imati svoju slobodu, a zasto i ne bi..nece mi držati svijeću niti žele.

Life of Avatar wrote:Da, nakon sto djeca postanu dovoljno svjesna sebe i svog postojanja. Dakle, nakon odrastanja. Dokle bi ih trebalo drzati pod svojim krilom i tako ih stititi? Kako i na koji nacin bi ih pripremili za zivot? da se bore za sebe, ili bi vi bili ti koji bi ih obezbjedjivali do 25, 30 ili 35?

kako reagirati ako bi dijete otislo u nepoznato , daleko od vas? bil vam to tesko palo? ili onako , tipicno bosanski, dici po sprat za svako dijete, i onda ga tako drzati kraj sebe?

ne znam, mozemo mi pricati kako Svabe djecu odgajaju do 18, i onda kud koji mili moji..

Iz blizeg okruzenja znam da postoje roditelji kojima je apsolutno nezamislivo da im kcerka ode u drugi grad , ili da zivi daleko od njih. Sin i nekako moze, ali kcerka ne. Valjda reaguju zastitnicki, instiktivno. Ali to je apsolutno pogresno. U mojoj ulici , sinovi uglavom zive, kod svojih roditelja.
Jel ti to uredu , ili je ta praksa usadjena u nas mentalitet , da se bojimo probati drugacije?

Uostalom, kako vi, ako imate djecu, ili ih planirate imati jednog dana, planirate graditi odnos sa svojom djecom, kada odbjektivno budu sposobna da idu sama kroz zivot? ima li nekih restrikcija sto se tice tog odnosa, ili bi blagonaklono gledali na njihove zelje da svoj zivot grade daleko od vas?

Najljepse bi bilo kada bi svi mi zajedno zivjeli ali nemoze,
Pa i u Titinom sistemu vecina raje je studirala negdje drugo a prosjecan student je bio 18-19 godina star tek iz srednje skole,
Zajednica gola guzica vazda bili i ostalo.
Zive jer moraju.

Otišao sam definitivno (prekinuo bilo kakvo finasiranje) od roditelja sa 23 godine, nakon završetka fakulteta. Finansirali me nisu od moje 20te godine, osim što ponekad mati krišom ubaci 50 maraka u hranu koju mi ponekad šalje autobusom. Ih kad se sjetim, to su bila vremena. Tako sam odlučio isključivo sam na razmeđu između 2 i 3 godine fakulteta. Moj stari, inače poprilično krut i konzervativan čovjek nikad nije ni skontao da mi je svojim stavom kroz čitavo djetinstvo i pubertet ustvari pomogao da postanem svoj čovjek.

I nije bilo lako, nimalo, sad vam to kažem. Najlakši dio svega toga bilo je reći sa 20 godina "Mama, od sljedećeg mjeseca mi ne šalji pare za kiriju, želim da živim sam". To ih je dočekalo kao šok na početku, i nisu nimalo bili blagonakloni, ali su u podsvijesti stalno imali to da ću se vratiti sljedeći mjesec kad ostanem bez helera. I tako mjeseci su prolazili, ja se nisam vraćao i nisam to spominjao iako sam uredno dolazio kući i ponašao se kao i dosad, jednostavno normalno ko da se ništa nije desilo. Nakon godinu, mati me još jednom molila da se vratim kući, da se ne patim , da ću obolit jer ne jedem kuhano , da živim nesređen život , itd., ali ja nisam ni pomišljao. Samo sam je skamenio rečenicom "Mama, ja se više vjerovatno nikad neću vratiti da živim sa vama, tako je kako je, moraš me pustiti". Poslije mi se i djevojka koja studira isto doselila, pa sad živimo skupa već skoro 3 godine. Njeni naravno ne znaju.

Odvojiti se veoma teško, pogotovo u našoj državi. Izabrao sam takav put iako su mi roditelji baš dobrostojeći, čak su mi i stan kupili u Sarajevu prije 4 godine, pa sam kao tu trebao da živim. To ih je još više pogodilo i sad ga izdaju, ali jednostavno nisam prihvatio taj stan, jer sam osjećao da ako tu uselim da ću postat opet dijete u njihovom naručju, i da će me šaltat opet kako hoće. Hladno sam odbio da koristim stan i rentam stan 1 km dalje od toga, sa planom da kupim stan u narednom periodu. Bio sam u fazonu, "ostavite vi taj stan, možda mi jednog dana i zatreba". Mislim da su tad prije 2 godine skontali da mi ne mogu ništa i da me trebaju pustiti na miru za svagda.

Prva godina i mjeseci su ubjedljivo najteži dok se ne navikneš i dok ne uštediš koju paru. nema gdje nisam radio, od šankera, konobara, perača suđa, pravljenaj nargile, pizze, dostavljanja letaka, fizičkih poslova, prodavanja i uvaljivanja lijekova penzionerima, šalterskih radnika, call centara čak sam skupljao i željezo i bio dealer u neleganim kockarskim kartanjima po cijelu noć, sve dok nisam završio fakultet. Ako sam ikad naučio šta su pare, to je bilo u te skoro 4 godine. Kad preživiš sa 300-350 KM čitav mjesec, živiš u prčvarnici od 20 kvadrata, bez stalnog posla i još studiraš i završiš ETF sa višim prosjekom. Onda se i cura uselila pa smo prešli u malo veći stan. Sad i ona isto tako radi i gura strogo kroz život ko i ja, ali puno lakše, jer ne mora brinuti za šminku i odjeću, to je moja briga. Plata je sad OK, radi se o 9 do 5, subote i nedjelje slobodne, ŽIVOT ODVOJEN OD RODITELJA JE LIJEP, ma šta lijep SAVRŠEN, a kad im odeš osjećaš se još ljepše. Sad mi mati govori kako joj je drago što sam otišao, i da razmišlja da natjera i sestru od 18 godina da ide u inostranstvo.

Ne znam kako bi završio da sam bio generičko dijete ko 90% mojih jarana, koji su dobili sve što su tražili i što nisu tražili, ali su zato non stop pod roditeljskom kontrolom i nadzorom. Ima ih hejbet, dobili stan, dobili auto, imaju džeparac masan, čak su im i poslove sredili, tipični bošnjački sadakali mentalitet usađen u glavu već, ali džaba opet kad sve to ništa nije njihovo i kad će biti sluge ženi, šefovima na poslu i svojim roditeljima na kraju krajeva.

Vjerovatno bi završio ko i oni, na roditeljskoj sisi do kraja života. Stvar je sve kako se postaviš i kad osjetiš tu slobodu samostalnog života. To mnogi neće nikad ni skontat. Kad te da izvineš boli ku.rac da se ispališ na more 5 dana svojim parama, a nikom se i ne javiš. Skokneš do Italije svojim kršem i lagano kafica u Veroni, sljedeći mjesec na neku utakmicu Lige Prvaka u Minhen itd. Za sve to trebaju pare, ali nije uvijek bilo tako. tako je samo kad postaneš čovjek, tad valjda i cijeniš te stvari. Kako će jedan babin sin išta cijeniti u životu kad mu je najteža stvar u životu bila ispunit ŠV obrazac za upis semestra na FPN ili pravu. Nikad.!

Nekako imam osjećaj da u prošlosti je bilo puno drugačije, naštancaju se djeca i puste nek rade šta hoće kad odrastu, ali zato sad i imamo ovaj nakaradni zaštitnički roditeljski sistem gdje su muškarci ustvari pič.ke, a žene jezikare i sponzoruše, koje čekaju babinog sina na bijelom konju zaposlenog u BH Telecomu da im riješi životne probleme. TJ. da im njihova mati i babo riješe problem.

Ne kontam kako su te mogli nadzirati iz drugog grada?

Life of Avatar wrote:Da, nakon sto djeca postanu dovoljno svjesna sebe i svog postojanja. Dakle, nakon odrastanja. Dokle bi ih trebalo drzati pod svojim krilom i tako ih stititi? Kako i na koji nacin bi ih pripremili za zivot? da se bore za sebe, ili bi vi bili ti koji bi ih obezbjedjivali do 25, 30 ili 35?

kako reagirati ako bi dijete otislo u nepoznato , daleko od vas? bil vam to tesko palo? ili onako , tipicno bosanski, dici po sprat za svako dijete, i onda ga tako drzati kraj sebe?

ne znam, mozemo mi pricati kako Svabe djecu odgajaju do 18, i onda kud koji mili moji..

Iz blizeg okruzenja znam da postoje roditelji kojima je apsolutno nezamislivo da im kcerka ode u drugi grad , ili da zivi daleko od njih. Sin i nekako moze, ali kcerka ne. Valjda reaguju zastitnicki, instiktivno. Ali to je apsolutno pogresno. U mojoj ulici , sinovi uglavom zive, kod svojih roditelja.
Jel ti to uredu , ili je ta praksa usadjena u nas mentalitet , da se bojimo probati drugacije?

Uostalom, kako vi, ako imate djecu, ili ih planirate imati jednog dana, planirate graditi odnos sa svojom djecom, kada odbjektivno budu sposobna da idu sama kroz zivot? ima li nekih restrikcija sto se tice tog odnosa, ili bi blagonaklono gledali na njihove zelje da svoj zivot grade daleko od vas?

da je bogdo pameti kao što nije, sa 18-19 god. nabit nogom nek se snalaze, naravno, uz pomoč roditelja, al nek svoj život počonju.
ovde jebote klipana od 35 god zovu "sine" ... kakav sin, trebo bi već unuke da ima a ne "sine"...

poenta života osobe nije da cjeli život podradi djetetu. postoji život i prije i za vrijeme i poslje djeteta. kad mi djete napuni 18 godina, nek piči u svoj stan. želim i ja malo da se odmorim, dosta sam ga trpio 18 god i hranio i držao na grbači. dovoljno je odrastao da sam počne... a ako nezna.. jebga... nek se snalazi ili čelići... najjači opstaju...

Jack Be Nimble wrote:Bilo mi je cudno da smo jos imali tri mjeseca prije zavrsetka srednje a moji prijatelji vec trazili sebi stanove, cimere i kako krenuti sa zivotom. Vremenom sam misljenje promjenuo, mislio sam prvo to ne valja nego naski bolje. Pa onda nakon godinu i po faxa kada sam se i ja izselio, mislio da je tako bolje to jest po stepeno gurati dijete napolje. Sada sam misljenja ako ikako moze u 14toj nema potrebe cekati 18tu

Gledam kako americki roditelji grade to nezavisnost od malih nogu kod djece, nisu oni hladnokrvni ali roditelji i dijete su vec u 13 godini svjesni da je ostalo jos 5 godina i to je to. To mi se svidja. Zao mi je sto moji roditelji nisu imali takav pogled na zivot.

Sve ti je to do roditelja ako su dobro stojeci ne ide djete ni od Amerikanca osim ako nije mu fakultet negdje dalje od jednog sata voznje, to izlazi mi iz kuce u 18 je vezano kulturnim razlikama.

AmADin_gospo wrote:

Life of Avatar wrote:Da, nakon sto djeca postanu dovoljno svjesna sebe i svog postojanja. Dakle, nakon odrastanja. Dokle bi ih trebalo drzati pod svojim krilom i tako ih stititi? Kako i na koji nacin bi ih pripremili za zivot? da se bore za sebe, ili bi vi bili ti koji bi ih obezbjedjivali do 25, 30 ili 35?

kako reagirati ako bi dijete otislo u nepoznato , daleko od vas? bil vam to tesko palo? ili onako , tipicno bosanski, dici po sprat za svako dijete, i onda ga tako drzati kraj sebe?

ne znam, mozemo mi pricati kako Svabe djecu odgajaju do 18, i onda kud koji mili moji..

Iz blizeg okruzenja znam da postoje roditelji kojima je apsolutno nezamislivo da im kcerka ode u drugi grad , ili da zivi daleko od njih. Sin i nekako moze, ali kcerka ne. Valjda reaguju zastitnicki, instiktivno. Ali to je apsolutno pogresno. U mojoj ulici , sinovi uglavom zive, kod svojih roditelja.
Jel ti to uredu , ili je ta praksa usadjena u nas mentalitet , da se bojimo probati drugacije?

Uostalom, kako vi, ako imate djecu, ili ih planirate imati jednog dana, planirate graditi odnos sa svojom djecom, kada odbjektivno budu sposobna da idu sama kroz zivot? ima li nekih restrikcija sto se tice tog odnosa, ili bi blagonaklono gledali na njihove zelje da svoj zivot grade daleko od vas?

da je bogdo pameti kao što nije, sa 18-19 god. nabit nogom nek se snalaze, naravno, uz pomoč roditelja, al nek svoj život počonju.
ovde jebote klipana od 35 god zovu "sine" ... kakav sin, trebo bi već unuke da ima a ne "sine"...

poenta života osobe nije da cjeli život podradi djetetu. postoji život i prije i za vrijeme i poslje djeteta. kad mi djete napuni 18 godina, nek piči u svoj stan. želim i ja malo da se odmorim, dosta sam ga trpio 18 god i hranio i držao na grbači. dovoljno je odrastao da sam počne... a ako nezna.. jebga... nek se snalazi ili čelići... najjači opstaju...

Pa.valjda kao odgovoran roditelj treba da ga naucis da zna. Koja svrha tvog roditeljstva ako ti dijete sa 18 godina ne zna svoje gace oprat, ili barem skuhati virsle?

eluna wrote:

hrle1976 wrote:

Euridika wrote: Kao što kaže @jao_situacije, dosta je do zaostavštine starog sistema. Navikli smo da stanove dobijamo. Djeca kažu roditeljima - vama dao Tito, a vi nama dajte. Naravno da će se svaki roditelj, u skladu sa svojim mogućnostima, potruditi da svojoj djeci ostavi što je moguće više u nasljedstvo (para, nekretnina, posao, firma i sl.), ali to ne treba uzimati pod moranje. Treba se svaki pojedinac potruditi da i on(a) doprinese vlastitim snagama.

Nema ovog vise. Po zapadu je gotovo nemoguce. Ako kao roditelj kupite stan djetetu onda vam drzava nametne dodatni porez ako ga imate u svom imenu a tu ne zivite vec vase djete. Ako mu ga prepisete on ce platiti porez na tezak poklon. Ako mu ga kupite uz pomoc financiranja na svoje ime a da se on uknjizi onda treba ekstra osiguranje na kredit i sl. Jedino je moguce suvnasnistvo ili da date pare pa da se pomogne koliko moze.

Nepitaj sta ti roditelji mogu ostaviti vec sta ti njima mozes pruziti. Za nije dovoljno sto su ti dupe prali i cuvali, te izveli na pravi put? Danas omladina pobenalilia. To treba udarati, udarati, ko onaj grah, samo udarati, dok ne popadaju s noga. Udarati i udarati. Danasnjan omladina je stoka sa dna kace. Ni postovanja prema starijim, mladjim, roditeljima, sistemu, ma nicemu, samo neka je selfija, interneta, yutela, fejsa i ko zatvoreni po vaz dan bleje u kompjuter i u sobi su. Naprde je ni prozor ne znaju otvoriti. U moje doba dodjes kasno za stol da jedes hem nemas sta da jedes a jos ubije Boga zivog u tebi, krv pisas, jer nepostujes i ne cijenis mater sto je satima za ringlom visila i kuhala. Danas ko govedo sidje niz one stepenice po vlastitoj zelji i ko kakav krkan "imal sta za zderati", hocu ono, hocu ovo... a matere poneke neka "ljubi ga majka"... Moj je na meni razjebo nekoliko kajseva, jedan je samo razjebo jer je druge razjebo da mi da doznanja da se ne zajebajem jer kostaju para. Danasanja omladina nije u stanju da pomogne matari, ili u kuci, da smece bace, da operu sudje ili sta vec.

Tako su ih odgojili roditelji pogresno redajuci zivotne prioritete. Sa druge strane, zboravljate da ima I onih roditelja koji zloupotrebljavaju to sto su nas stvorili I prali nam guzice kad smo bili mali. Jah eto, mi smo ih natjerali da nas stvaraju. Takvi roditelji ocekuju da njihova djeca nemaju svoju porodicu I svoj zivot, nego da se apsolutno posvete roditeljima I zive za njih.

Ako ikada budem imala dijete, nadam se da cu ostati Ove pameti I odgojiti ga da bude samostalno, necu ga vezati sebi za uckur, I ako bude zeljelo da zivi na drugoj planeti pustit cu ga ma koliko me to boljelo.

U moje doba djetinjstva se znao red. Vecina je bila disciplinovana, stari odsluzio vojsku i naucio se nekom redu i disciplini i prijalo mu i tako je prenjeo isto na mene. Mangupa je bilo ali znas se dobro sta je znacilo biti mangup, obicna propalica. Vecina djece u danasnji vakas samo bleji u one mobitele i kompjuterske ekrane. Prija je bila kazna ne smijes iz kuce dan dva danas to ne pije vode jer nece vani nikako. Prijatelj je odjavio internet mjesec dana zbog sina da ne sjedi i igra igrice. Mali popizdijo pa bjezo od kuce da igra igrice u nekom PC klubu pa kosta, pa jos krao prare da tamo plati. Sad ga upiso u neku zatvorenu skolu ono ko u Engleskoj gdje nema kako hoces nego ko vojna disciplina. Kaze keg ga tamo handre kad ne slusa, da se odmori od njega. Ja sam tog misljenja da kompjuter nije za djecu ispod 18 godina isto kao i mobitel.

Nisu kriva ni djeca ni roditelji sto je situacija takva kakva je, nema posla stan mogu sanjati, da ide pod kiriju treba mu po plate.

Trump je Trump pa su njegova djeca radila na njegovim gradilistima ko fizikaner kada su isli u srednju i na fakultet a kod nas ako djete nema ponudu za direktorsku poziciju taj posao je ispod njega da ga radi.

kosava wrote:Nisu kriva ni djeca ni roditelji sto je situacija takva kakva je, nema posla stan mogu sanjati, da ide pod kiriju treba mu po plate.

Trump je Trump pa su njegova djeca radila na njegovim gradilistima ko fizikaner kada su isli u srednju i na fakultet a kod nas ako djete nema ponudu za direktorsku poziciju taj posao je ispod njega da ga radi.

Ma ok su ti studentski poslovi na zapadu, zadržavaju se ljudi po par mjeseci i idu dalje. Kod nas za takve poslove ljudi ganjaju štele i zarade penziju na njima Što će reći da je tržište rada neefikasno.

eluna wrote:
Pa.valjda kao odgovoran roditelj treba da ga naucis da zna. Koja svrha tvog roditeljstva ako ti dijete sa 18 godina ne zna svoje gace oprat, ili barem skuhati virsle?

ja sa 18 god sam znao kuhati, peglati. šiti, voziti auto. sa 25 sam počeo sam živjeti.
nisu me moji tetošili i invalidom napravili kao što je to večina

Nadzorna_ploca wrote:

vulkan777 wrote:Mentalitet naših roditelja je pretežno da grade sprat svakom djetetu (pogotovo muškom) i tako odmah odrede da će mu to biti prebivalište cijeli život. To su i moji uradili, pravili kućerinu godinama, opremili samo prizemlje gdje stanujemo, spratove gore svake godine govorili eh sljedeće ćemo abd, sljedeće itd. da bi na kraju rekli djeco kad se oženite, udate, opremajte sebi fino. I šta sad ja da radim!? Želim se odvojiti više od svega jer živim u sobi 3x3, a nisam više dijete, nemam gdje djevojkuu ili jarane uopšte dovesti, roditelji me izdržavaju mada ja pretežno na sebe trošim od stipendije koju dobijam i sad treba da diplomiram i iskreno jedino na pameti mi je da se odselim, i to ne samo iz kuće, već i iz Bosne, ne samo zbog situacije i teškog zaposlenja već jednostavno želim da nastavim studije u Evropi i da živim na raznim mjestima, to mi je užasna želja. Onda i ako bih se oženio za koju godinu, stvarno ne bih htio živjeti sa roditeljima u istoj kući, ja gore, oni dole. Posjećivao bi ih stalno, pomagao im kao što su i oni meni, šta god treba, ali hoću da imam prostor gdje ću biti samo ja i moja žena, da mi niko ništa ne remeti i to je to. Ja znam da bi to njima teško palo, ali jbg toliko mi je glupa da ideja gradnje kućerina gledajući daleko u budućnost, i onda stoji da kuća tako nedovršena kako bi je nasljednik dovršio. Ja lično se nadam da ću otići i znam da će me moji podržati 100% u svemu, ali isto tako znam da će im biti jako teško kad ostanu sami. Ali šta se može...

Sve ok napisano i u istoj sam situaciji(dobro ja sam diplomirao a moji su fino spremili )s tim da ne bih otisao. Kuca velika, sređena, okolina fina i ugodna i zašto da izmisljam toplu vodu. Sta me čeka u bijelom svijetu ne znam niti me interesuje jer mi nije nuzda da idem. Naravno da očekujem da cu i tu imati svoju slobodu, a zasto i ne bi..nece mi držati svijeću niti žele.

Eh burazeru da je i meni opremljeno ja bih se sad ženio fino i osamostalio se, a onda u budućnosti šta bude možda bih se i preselio sa mladom negdje. Ovako ništa od svega toga je.ba.jiga. Ti uživaj

AmADin_gospo wrote:

eluna wrote:
Pa.valjda kao odgovoran roditelj treba da ga naucis da zna. Koja svrha tvog roditeljstva ako ti dijete sa 18 godina ne zna svoje gace oprat, ili barem skuhati virsle?

ja sa 18 god sam znao kuhati, peglati. šiti, voziti auto. sa 25 sam počeo sam živjeti.
nisu me moji tetošili i invalidom napravili kao što je to večina

Ja sam s 18 sama počela živjeti pa sam sve naučila što sam morala i što je najvažnije stekla radne navike kuhanja, čiščenja itd, ali znam par muškaraca koji žive sa svojima jer u istom gradu studiraju i ne mogu financijski trenutno da se odsele, i sve živo rade, od toga da kuhaju, usisavaju, honorarno rade itd. Dakle, ako ne živiš sam/a ne znači da si invalid, ima roditelja koji znaju usaditi radne navike i natjerati te da doprinosiš kućnom budžetu i čistiš kuću i te stvari. Mada, većina jeste da razmazi djecu i napravi invalide, ali ja znam njih koji i nisu, mada te mogu nabrojati na prste jedne ruke.

Isto tako, znam ih par koji žive s cimerima od 18., kad sam im u kuću ušla isto da je bomba pala, aj što nije odjeća složena i to, mogu razumjeti, ali da se ne usisa po pola godine niti prašina obriše... Još sam jednom vidjela skoreno suđe, i to kamara odred za čistoću sam im htjela poslati, ubij me ako nisu preko sedam dana tako kamarali prljavo suđe.

Ovim hoću reći da je sve individualno, sad govorim muškarci jer sam žensko i sutra da počnem živjeti s jednim i da nema radne navike da čisti iza sebe, pomogne u kuhinji i sl. šut karta bi mu bila, tako da mislim da je bitno da i muško i žensko ima radne navike kuhanja, čišćenja, upravljanja novcem i sl., s tim da većina to nauči kad počne živjeti sama, mada eto ima i slučajeva da roditelji znaju usaditi radne navike.

Trenutno zivim sa roditeljima na svom spratu (oni na prvom spratu, ja sam na drugom, odvojen ulaz). Doslo do neke kao prepirke oko bezveze stvari i mama meni kaze: "To ces moci tek kad budes imao svoj krov". A inace se vec potezu pitanja: Kad ces se zeniti ?

Ja na to odgovorim: " Hoces li mi tako govoriti i kad se ozenim a budem ovdje zivio" - i naljutila se , 10 dana nije pricala.

Tako sada, kad se vode neke polemike oko kupovine i uredjivanja, ja govorim da rade sta hoce i kako hoce jer ja ovdje sigurno necu zivjeti kad se ozenim

...i nije im bas drago.