aurora313 wrote:zijancer wrote:...kako su se obični ljudi susretali s Isusom i kako su ga doživljavali vidjeli smo kako je sve završilo
4 evanđelista što su poslije pisali iako je DS bio s njima ipak je ljudski um ograničen da prenese točno neke misli

ne znam
pokušavam sam objasniti logički neke stvari... 100 puta sam svjedočio da 2 ljudi potpuno drugačije opisuju i doživljavaju jedan događaj a ja sam tome nazočio i ne mogu se načuditi...
a kako je s biblijom koja ima 100000 različitih događaja i barem 25 pisaca... naravno da će biti kontradiktornosti
Pa naravno da je konfuzno ako misliš da ono što čitaš potiče od nekoga od prije 2000 godina. Ali to svaki ozbiljan zna da nije tako: sve što čitaš u Bibliji je prežvakano je vijekovima od drugih, mijenjano i podešavano na desetine, stotine i više puta.
Kako bi se bolje objasnio košmar sa jevanđeljima i to sa stanovišta zvaničnih teoloških autoriteta, evo još interesantnog materijala. Jedna od veoma važnih knjiga koju hrišćanski teolozi redovno upotrebljavaju oko tumačenja Novog Testamenta naziva se
“The Interpreter’s Dictionary of the Bible.” (Tumačev Rječnik za Bibliju). Na strani 594 Engleskog izdanja stoji:
• ”… Novi Testament, u cijelini ili svojim dijelovima, ima skoro pet hiljada manuskripti pisanih na Grčkom. Svaka se od ovih rukom pisanih kopija razlikuje jedna od druge. Pored ovih Grčkih manuskripti, Novi Testament je sačuvan na više od deset hiljada manuskripti ranijih verzija, kao i hiljadama navoda crkvenih otaca. I jedan i drugi materijal su različiti isto tako kao što se razlikuju Grčki manuskripti… Predpostavlja se da se manuskripti i navodi crkvenih otaca međusobno razlikuju između 150.000 i 250.000 puta…”
• ”… Samo za jevanđelje po Luki postoji oko 30.000 različitih kopija.”
• ”... Mnoge su varijacije namjerno stavljene u Novi Testament. One nisu rezultat proste nepažnje ili grešaka prilikom rada na tekstu. Mnoge su bile kreirane iz teoloških ili dogmatskih razloga. Zato što je materijal Novog Testamenta religiozan, sveti, i kanonski, manuskripti su mijenjani da bi se uklopili u šta je onaj koji je prepisivao vjerovao da bi tako stvarno trebalo da bude.”…
Normalnoj osobi je vjerovatno ostao nejasan ovaj zadnji pasus, pa hajde da ga glasno ponovimo:
“Zato što je materijal Novog Testamenta religiozan, sveti, i kanonski, manuskripti su mijenjani da bi se uklopili u šta je onaj koji je prepisivao vjerovao da je tako stvarno trebalo da bude.”
Dakle, još jedan dokaz da je NT pisan i prepisivan uz nebrojene korekcije od A do Z.
Popis novozavjetnih knjiga iz prvih nekoliko stoljeća:
1. Muratorijev fragment (2. stoljeće): Ovaj tekst je bio oštećen. Ne spominje Jakovljevu poslanicu, 1. i 2. Petrovu, a možda ni jednu od Ivanovih.
2. Origen (185-253): Navodi sve novozavjetne knjige (uključujući Jakovljevu i Judinu poslanicu). Navodi i to da neki sumnjaju u poslanicu Hebrejima, Jakovljevu, Judinu, 2. Petrovu, 2. i 3. Ivanovu.
3. Euzebije cezarejski (265-340): Navodi sve novozavjetne knjige, ali ih djeli na dva dijela: one koje su svi prihvaćali i one u koje su neki sumnjali (Jakovljeva, 2. Petrova, 2. i 3. Ivanova i Judina). Navodi i one koje nisu prihvaćene u kanon (Pavlova djela, Didahe, Hermin Pastir).
4. Atanazijus (296-373): Njegov spisak sadrži sve novozavjetne knjige.
5. Ćiril jeruzalemski (313-386): Njegov spisak sadrži sve osim Otkrivenja.
6. Koncil u Laodiceji (363-364): Spisak sadrži sve knjige osim Otkrivenja.
7. Epifanije Salaminski ili Kiparski (310-403): U svom djelu "O herezama" donosi spisak kompletnog NZ kanona.
8. Treći Koncil u Kartagi (397): Spisak sadrži sve NZ knjige
Od povijesnih izvora imamo i citate iz djela pisaca prvog, drugog, trećeg i četvrtog stoljeća te rane prevode Novog Zavjeta.
Kada sve sagledamo očito je da je postojala jasna spoznaja o kanonu NZ. Kanoničnost većine novozavjetnih knjiga nikada nije bila upitna. Saznajemo i to da su neki odražavali sumnje u vezi pojedinih knjiga (Hebrejima, Jakovljeva, 2. Petrova, 2. i 3. Ivanova, Judina, Otkrivenje). Međutim, u većini crkava te knjige su bile prihvaćene kao kanonske. Zašto su pojedini sumnjali u kanoničnost tih knjiga je zasebna priča. Osim kanonskih, postojale su knjige koje su neki htjeli pridodati kanonu Novog Zavjeta, ali su one prepoznate kao nekanonske ili heretičke.
Postojali su i neki testovi kojima su se određivale i razlikovale kanonske od nekanonskih knjiga. (1) Autorstvo: autor je morao biti apostol ili njegov suradnik. (To znači da knjige koje su nastale nakon smrti apostola nisu mogle biti prihvaćene u kanon.) (2) Pravovjernost, učenje se moralo slagati s učenjem apostola i ostalih kanonskih knjiga. (Npr. Kada je starješina Serapion čitao tzv. Petrovo evanđelje odmah je vidio da nije nadahnuto jer je sadržavalo krivu kristologiju.) (3) Prihvaćenost, kanonske knjige su se javno čitale i bile prihvaćene u crkvama. To ne znači da se u nekim crkvama nisu počele čitati pojedine nekanonske knjige. Međutim, to je bilo ili greškom ili se pravila jasna razlika između onih koje su korisne za čitanje i kanonskih.[3]