fortaleza wrote:...Sve knjige su pisane od strane ljudi pa tako i Biblija i Kuran, činjenica je da je danas poznato da su se prijašnji lideri jasnije dogovarali što je u Bibliji trebalo, a što ne pa su tako i odbili uvrstiti gnostička evanđelja te još neka...
JESTE DA JE PODUGO O TOME KAKO JE NASTALA BIBLIJA, ALI KOPIRAM SVOJ MATERIJAL:
Ulogu ovozemaljskog autoriteta i tvorca moderne verzije Novog Testamenta, preuzeo je na sebe Vizantijski imperator Konstantin I, čije je puno ime bilo Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus (inače, rođen u Nišu—nekadašnjem Naisusu—27. II. 272, a umro je 22. V. 337 godine naše ere). Konstantin I je vladao u Konstantinopolu, današnjem Istanbulu, kojeg je nazvao Novi Rim. Imperator je bio interesantna i kontraverzna ličnost, pun sebe kao i mnogi rimski imperatori, grub, bezobziran, ali i rijetko nadaren političar. Konstantin I—ili kako ga srpski pravoslavci nazivaju Konstantin Veliki—znao je da prihvati dobar savjet. Dosta dugu i isključivo hvalisavu knjigu o njemu (Church History, Life of Constantine, Oration in Praise of Constantine, a u prevodu:
Crkvena Istorija, Konstantinov Život, Specijalni govor u Hvalu Konstantina) napisao je i njegov savremenik Euzebius, inače biskup od Cezareje, veličajući ga skoro kao sveca. A svetac nije bio. Euzebije nije spominjao da je imperator dao pogubiti najprije svog sina, zatim dao odsjeći glavu svom badži, a onda likvidirao drugu imperatorovu suprugu, koju je živu dao skuhati u vreloj vodi.
Konstantin (da ne ponavljamo ono ‘prvi’) je 325 godine naše ere organizovao religiozni koncil u Nikeji—drugi po važnosti nakon skupa u Milanu 313 godine kojim je prekinuto proganjanje hrišćana—gdje su zvanično razriješena mnoga pitanja oko hrišćanstva kao državne vjere oko kojih se nisu ranije slagali sami hrišćanski velikodostojnici. Sam koncil za zvanice je trajao oko četiri nedjelje, ali je rad na detaljima oko Novog Testamenta i korekcijama nastavljen slijedećih godina.
Treba imati u vidu da se ono što je prethodilo zboru nije podudaralo sa našim današnjim razumjevanjem hrišćanstva, crkvenih učenja i dogmi, obzirom da su crkvene vođe u to doba imale različite prilaze oko uloge Isusa, njegove veze sa Bogom, te zajedničkih detalja u stvaranju njegovog imidža. Mišljenja pojedinih crkava nisu predstavljale utvrđene dogme jer ih u praksi nije ni bilo, pa je dolazilo do ozbiljnih sukoba stavova među crkvenim velikodostojnicima. Naime, u to vrijeme nije postojala hrišćanska Biblija kao knjiga kakvu je danas znamo.
Današnja Biblija je kombinacija Hebrejske Biblije koja je starija od hrišćanske za nekih desetak vijekova, i učenja o hrišćanstvu preko Isusa.
Prva poznata verzija hrišćanskog Novog Testamenta koji nije ni blizu onom kakvim ga danas poznajemo, nastala je daleko nakon navodne smrti Isusa. Jedan od idejnih tvoraca bio biskup Irinej (Irenaeus, oko 130–202 nove ere), iz Lugdunuma u Galiji, današnji Lion, Francuska. Irinej je također bio tvorac ili jedan od tvoraca ideje ‘originalnog grijeha,’ kojeg na sebe za cijelo čovječanstvo kao preuzima sam Isus, zbog čega navodno umire na krstu. U Islamu je ova lakrdija razumno zamjenjena činjenicom da smo svi mi rođeni nevini, i da samo svojim svjesnim aktima možemo da postanemo grešnici.
Jedno od pitanja je kako i zašto hrišćanstvo prihvata jevrejski Stari Zavjet ili Testament kao bazu za svoje vjerovanje? Razlog je u društvenim uslovima koja su postojala u doba nastanka hrišćanstva. Sam Isus—ako je bio začetnik religije—mogao je samo da bude Jevrej, te na taj način nije mogao da se izdvoji od svoga vlastitog naslijeđa. A zna se da su Jevreji u tim vremenima stalnih sukoba sa Rimljanima, bili veoma sektaški razdvojeni; negdje po vjerskim ali više po političkim pitanjima. Pojedinci su se ponekada sektaški izjašnjavali kao Saduceji, Farizeji, Eseni, Jovaniti, Zeloti, Terapeuti... Zato je i logično da su prvi slijedbenici hrišćanstva bili Judeohrišćani. Dakle, hrišćanstvo je krenulo od postojeće baze vjerovanja u jednog boga, a razvijalo se prema uslovima i shvatanjima onih koji su ga kroz taj rani period uobličavali na bazi priča i predanja. To potvrdjuju i činjenice obzirom da ništa nije pronađeno u vezi pisanih materijala oko učenja Isusa, bilo da se radilo o nekim navodno njegovim materijalima ili njegovih savremenika.
Nema pouzdanih informacija da li je postojalo više primjeraka Irinejevog Novog Testamenta. To je važno napomenuti jer je u rano vrijeme hrišćanstva većina pisanog materijala širena prepisivanjem postojećeg i slobodnom interpretacijom pojedinih dijelova od strane klera. Takvi bi materijali bili podložni izmjenama i tumačenjima drugih crkvenih velikodostojnika, apokrifa ili čak običnih scriba, koji bi svaki po svom nahođenju mogao da koriguje neke od postojećih dijelova, ili bi jednostavno dodavali svoja mišljenja i tumačenja u te javne dokumente. Naravno, i navedeni su imali svoje nadređene velikodostojnike koji bi u vlastitom božanskom nadahnuću dodavali svoje interpretacije ili izmišljali nešto novo što je ubačeno u pisane materijale. Zato je bilo normalno da se sa različitim materijalima—a oko istih Isusovnih pitanja života i učenja—služila recimo crkva u jednom dijelu Rimskog carstva, ali ne i u drugom.
Tek je na Nikejskom koncilu došlo do pročišćavanja i objedinjavanja postojećeg materijala te su ustanovljene dogme koje su postale osnov hrišćanskog učenja Novog Testamenta. Možemo dodati i to da je u Novi Testament također ubačeno oko 300 citata iz Starog Testamenta, kao i brojni navodi izreka i pouka iz raznih poznatih ili nepoznatih izvora.
Jedan od problema ranog hrišćanstva kako ga je počela da shvata svjetovna vlast, bio je u postojanju jakih sekti sa oprečnim tumačenjima pojedinih hrišćanskih učenja. A to za vlastodršce nije bilo prihvatljivo jer je dovodilo do sektašenja i razmimoilaženja. Tu se posebno isticala gnosistička sekta. Gnosizam (gnosis, Grčki = znanje) je vjerovanje zasnovano na tome da osnove za ljudsko spašenje nalaze u traženju istine unutar same jedinke, kako bi se na taj način slabile veze sa materijalnim svijetom, što opet treba da dovede do bolje individualne spoznaje Boga. Baza njihovog vjerskog učenja je također zasnovana na učenjima Isusa, s tim da su se oni istovremeno služili i sa gnosističkim jevanđeljima, od kojih je jedno bilo i jevanđelje po Mariji Magdaleni. Dakle, oni jesu bili slijedbenici Hrista pa time i ‘hrišćani,’ ali ne i oni koji prihvataju stavove zasnovane na dogmatskim stavovima katoličke crkve po kojima mi danas poznajemo hrišćanstvo.
A u vrijednostima hrišćanstva kao državne vjere, Konstantinu su kao svjetovnom vladaru definitivno bila važna ova tri elementa:
• da crkva bude jedinstvena;
• da svako crkveno zdanje bude centar vjere, tj. dogmatski organizovan centar;
• i što je najvažnije, da crkva služi svjetovnoj vlasti.
Koliko god je Konstantinu trebala čvrsta crkvena vlast, slaboj hrišćanskoj crkvi je još i više trebala čvrsta svjetovna potpora i zaštita. Nije prošlo ni nekih stotinjak godina nakon Nikejskog koncila, kada je došlo do situacije da crkveni uticaj na društvo postaje jači i to na uštrb sekularnog. Sve češće se javljaju slučajevi gdje crkva ukorava i kažnjava vladare ako se protive vjerskim vrhovima. Naravno, to je bio rezultat postojanosti doktrina crkve koja je stajala kao jedinstven predstavnik Boga i time davala nadu obespravljenim, dok su istovremeno svjetovni vladari dolazili i odlazili. Crkva polako preuzima primat nad svjetovnom vlasti jer pokazuje da je Bog ‘vječan i nepogrešiv’.
Ali da se vratimo Nikeji. Da bi se sve oko hrišćanstva praktično sprovelo i napravila religiozna ‘teorija svega’, Konstantin je u Nikeji zasjeo sa nekih 300 hrišćanskih velikodostojnika sa današnjih prostora Italije, Grčke, Egipta, Izraela, Francuske, Sirije, Turske, pa čak i Perzije kako bi se sa njima dogovorio šta će ući u Novi Testament a šta ne, te koje izmjene moderno hrišćanstvo treba da prihvati a koje da odbije.
Da bi pridobio crkvene vođe na samom početku, Konstantin je najprije ponudio pozamašan finansijski podstrek onima koji su došli na skup, da bi nakon toga—budući da je bio zadovoljan završenim poslom—dekretom oslobodio crkvu plaćanja državnih taksi. Ta se praksa nastavila sve do danas. Šta više, danas u mnogim zemljama svjetovna vlast plaća određen danak Vatikanu, dok katolička crkva i dalje nije dužna da polaže račune svjetovnoj vlasti! Primjera radi, Hrvatska je u 2012. godini izdvojila za katoličku crkvu oko jednu milijardu kuna, dok sama Hrvatska grca u dugovima. Nazdravlje.
(A sav materijal oko Nevandjelja je ovdje:
https://drive.google.com/file/d/0B5Syb0 ... sp=sharing )