ANTONIUS MAGNUS- Prijedorski

[bh.tornjak]

Veriga i Koka

Omarska, juli 92'

Prvi dan u logoru Omarska. Nakon što smo popisani, smještaju nas u garažu. Više od stotinu odraslih ljudi na tridesetak kvadrata. Zavidimo i sardinama u konzervi na komociji.

Sjedimo na golom podu garaže na smjenu. Oni drugi stoje iznad nas. Kako li ćemo tek spavati ?

Početak je jula, nesnosna vrućina. Napolju je preko 40°C, kod nas u garaži milion stepeni. Farba se cijedi sa zidova, kaplje po nama sa plafona.


Žeđ. Vodu dobijamo, kad se neko od stražara smiluje i dopusti nekom od nas da ode po vodu i natoči onih par flaša i kanistera koje smo imali. Industrijska voda, direktno iz Gomjenice. Ali, nama dobrodošla.

Kroz otvorena vrata garaže vidimo grupu zatočenika iz "Mujine sobe" koji idu na pišanje. Među njima je i ljubijski sveštenik, ujak Stipo. Živ je ! Drago nam ga je vidjeti, bio je se nekim od nas i u Keratermu.

Ispred vrata garaže Stipo staje, saginje se, veže k'o fol cipele. Kroz zatvorena usta, da ga stražari ne čuju, mrmlja :" Ne spominjite imena živih. Samo ubijenih." Diže se i nastavlja za svojom grupom.

Poruku smo razumjeli. Još jedno pravilo logoraškog života, koje treba zapamtiti.

Razgovaramo, dogovaramo se, razmjenjujemo saznanja, ko je iz našeg kraja "nestao", ko je ubijen. Imamo imena i relativno uvjerljivu "priču" koju ćemo pričati. Spremni smo za ispitivanje.

Slijedećih par dana, grupa po grupa iz garaže odlazi na ispitivanje. I svi, kao papagaji, isljednicima pričaju istu priču.

"Ko je osnivač HDZ-a u Ljubiji ?"

" Rade Koka ", glasi naš odgovor. Saznali smo da je Rade ubijen u Omarskoj.

"Ko je nabavljao oružje ?" ( Odgovor, da nismo imali oružje, nije uvažavan.)

"Veriga ", odgovaraju papagaji. I za njega pouzdano znamo da je doveden u Omarsku i ubijen.

Spominjemo i Slavka Ećima. Neko od stražara nam se hvalio, da ga je osobno ubio u ovoj garaži.

Na listu "krivaca" za organizovanje oružane pobune stavljamo i Aziza, policajca sa Hambarina i braću Kemu i Đemu "Divljake". Oni su na sigurnom, otišli su u "šumu".

Par dana kasnije, svi Ljubijci su ispitani. U garažu se više ne vraćamo. Većina nas se smjestila na pistu. Ostali su raspoređeni po prostorijama u hangaru.

I kako ko od nas dolazi na pistu, susreće........Verigu. Živ !

I svakodnevno vidimo kako iz Mujine sobe izvode i na "ispitivanje" odvode Radu Koku. Živ !

Jebaji ga, ukakali smo.

Pokušavamo se opravdati Verigi. Kažemo :" Čuli smo....". On odmahuje glavom, sa smješkom nam odgovara : " Nikakve razlike. I bez vaših izjava me svakodnevno prozivaju i odvode na "ispitivanje". Već sam navikao "

Isto je i sa Radom Kokom. Svakodnevna jadikovka. Prozivka i odvođenje. I svaki put ih vraćaju. Pretučene, krvave, modre, polužive.

Prozivaju ih i noću. Nema ispitivanja, ali reda radi. I vraćaju ih, pretučene, polomljene, polužive.

Petnaestak dana po našem dolasku u logor, jedne noći su ponovo prozvani stanari "žice", Veriga i Ognjen Šolaja. Nisu se vratili.

A Radu Koku su i dalje svakodnevno prozivali i na ispitivanje odvodili.

P.S. Zlatko Komljenović- Veriga, ubijen u Omarskoj koncem jula 92' .

Rade "Koka" Vidaković, preživio Omarsku i Manjaču.

[bh.tornjak]

Taraš




Omarska, juli 92'

Prvi dani Ljubijaca na pisti nakon ispitivanja.

"Pista" kreće na počinak. Dani provedeni na otvorenom, između hangara i upravne zgrade, noću nas raspoređuju po zatvorenim prostorijama. Prva na redu je kantina. Popunjavamo restoran, ostatak odvode u hangar. Većina nas Ljubijaca je uspjela da se ugura u restoran. Osjećamo se sigurnije zajedno. I ostali zatočenici su rado uz nas. Noćašnja smjena straže je najgora. Krkanova smjena. Najbrutalnija, sa najviše pretučenih i ubijenih logoraša. Samo spominjanje Krkana i njegove smjene izaziva strah , nelagodu, jezu. Ali ne za nas iz Ljubije. Pa, Mlađo je "naš" Ljubijac. Godinama je radio kao milicioner u Ljubiji, znamo ga. Zna i on nas, poimenično. Družili se, izlazili, slavili zajedno, živjeli zajedno. A i žena mu je iz našeg kraja. Dok je Mlađe, nema frke za nas. Prećutni dogovor.


Ležimo na podu restorana. Pored mene je Karanfil. Pričamo. Kaže, prođe još jedan dobar dan. Ne ubiše nikog danas na pisti. Rijetkost. Na po koji udarac stražara, onako " u prolazu", više se i ne osvrćemo. Svakodnevnica.

Karanfil i ja se prisjećamo boljih i ljepših dana provedenih u Omarskoj. Mojih 8 radnih godina , njegovih 6. Ima nas ovdje dosta bivših radnika rudnika. Na obadvije strane.

Negdje u našoj blizini , osjetim miris duvana. Punim plućima dišem, hvatam miris cigarete. Danas nije bilo pušenja. Kriza. Bronhije vrište.

Jedan od "pušača" iz grupe pored nas, primjećuje moj čežnjivi pogled. Preskače svoj red pušenja, smješka se, pruža mi cigaretu, kaze mi :" Povuci." Ne treba mi ponavljati, željno uzimam cigaretu, povlačim jedan duboki dim , vraćam ( sa žaljenjem) ostatak. O raheta, o miline....Kako nam je za sreću malo potrebno.

Gledam ovog momka koji mi je dao taj dim cigarete. Karanfil mi razjašnjava moju zbunjenost: " To je Puškar, pušio je s nama tvoje cigarete kad si došao sa ispitivanja." Sjetio se.

Razgovori su utihnuli, poslijednji mirisi duvana su izvjetrili. Pokušava se zaspati.

Par minuta kasnije me neko drma za ruku. Okrećem glavu. Puškar. Stavlja prst na usta da ćutim, pruža mi jednu cigaretu. Sa zahvalnošću je uzimam. Sretan. Sutrašnji dan je spašen. Bogat sam , imam cigaretu.

Zaspivam. U neko doba noći se budim. Komješanje među zatvorenicima, tihi šapat. Na ulaznim vratima restorana stoji Krkan. Naš Mlađo. Gleda po prostoriji, traži nekoga. Pokazuje prstom na Nonu Anušića. Izvodi ga iz restorana.

" Neće valjda ?", pitam se, ne usuđujem se završiti misao do kraja. Pa , znaju se godinama, žene su im bile radne kolegice....

Čekamo. Od spavanja nema više ništa. Vadim onu cigaretu. Ko zna hoće li mi sutra trebati. Karanfil i ja je pušimo. Pridružuje nam se i Ismet Taraš, milicioner iz Ljubije. Puši, drhti kao prut. Kaže :" Ja sam slijedeći." Umirujem ga :" Neće biti ništa, vratit će se Nono. Krkan je u pitanju." "Znam, baš zato." odgovara mi Ismet. Trese se od straha, k'o davljenik uvlači svaki dim cigarete. Njegov strah se prenosi i na mene. I ja osjećam nešto. Ova noć se neće na dobro završiti.

A None nema. Prolazi 15-20 minuta. Vječnost. Konačno, Nono se vraća. Živ, čitav, nedirnut. Hvala bogu, mislim se. Sve će biti dobro. Bar noćas.

Nono stoji među nama, razgleda i tihim glasom pita: " Gdje je Taraš ? Zove ga Mlađo na razgovor. "

Ismet se javlja drhtavim glasom, ustaje i izlazi iz restorana.

Ismet Taraš se nije vratio poslije razgovora sa Mlađom Radićem Krkanom.

[bh.tornjak]

Vapaj




23.maj 2012 EMIR HODŽIĆ - Snaga jednog u Prijedoru

31.maj 2012 DAN BIJELIH TRAKA

Euforija na sve strane. Ljubav, sreća, zajedništvo, solidarnost, zaboravljeno bratstvo i jedinstvo, jedan za sve - svi za jednoga, svi smo mi Bosna, Prijedor je naš....

Kroz fotografije iz cijelog svijeta, izražene želje , čežnje, nade. Tople, iskrene riječi podrške za sve one koji na bilo koji način učestvuju i rade na ovim projektima. Hiljade ljudi, znanih i neznanih iz svih krajeva svijeta, kao jedan.


I po koja suza iz oka se otkine od sreće. I misao :" Ipak se kreće!"

7 dana kasnije sustiže nas brutalna realnost: jedno jebeno pismo pokazuje i dokazuje pravu stvarnost. Desetak ljudi iz prijedorskih Odbora, Udruženja, grupa i grupica, "naši" odbornici, nisu u stanju napisati jedno zajedničko pismo na adresu Skupštine Prijedor.

Rogovi u vreći ponovo stavljaju vlastite interese iznad nada i očekivanja hiljada i hiljada ljudi, prognanika, bivših logoraša i njihovih obitelji. Slijepi u svom egoizmu za tuđe nevolje, okrenuti sami sebi.

Rezak je negdje napisao :" Prijedorskim Bošnjacima treba vođa." Relativno sam kratko vrijeme uključen u sva ova zbivanja u mome kraju, ali vidim da u grupama, udruženjima, odborima ima dovoljno mladih, sposobnih, inteligentnih ljudi. Vođa. Dolazi vrijeme godišnjih odmora, sakupljanja u Prijedoru, Omarskoj, Kozarcu, Ljubiji, Brdu...

Vođe naše, nađite vremena za sastanak, za dogovor, suradnju. Za naše bolje, zajedničko sutra. Oči hiljada nas su uprte u vas. Nemojte nas iznevjeriti. Jer, po viđenju sadašnje situacije, Markani nam se smiju.

I za kraj, jedna stara arapska poslovica :" Pametan uči i od neprijatelja ." Samo sloga Bosanca spašava.

[bh.tornjak]

Oaza mira




Ljubija, maj 92'

Proljeće, kraj maja. Predivno, sunčano vrijeme. A slobodnog vremena na pretek. Ne radim, posljednji put sam na poslu u Omarskoj bio 22.maja. Udebljao sam se od previše slobodnog vremena i nerada. Svako jutro sam na trim stazi u ljubijskom Boriku, istrčim dva kruga, 6 kilometara. Skidam kile. Kasnije se nađem sa rajom na rukometnom igralištu, poigramo basketa ili partiju tenisa. Dosadno. Treba ubiti dan. Popodne se nađemo u Bobanovom kafiću, po koji gemišt, dobro dođe za rashlađivanje. Sjedimo ispred kafića, igramo bele. Džo i Boris puštaju dobru muziku. Idila. Jedino što nam ovaj lijepi , idilični život ometa je buka u daljini. Tamo negdje daleko, čuje se grmljavina tenkova, granatiranje, pucnjava. Tamo negdje daleko se ratuje.


Poslijepodne u kafić dolazi Emil. Nosi sa sobom dvogled. Iz dosade, da ubijemo dokolicu, Emil, Ćufta, Karlo i ja idemo na Šišin hrast, brdo iznad Ljubije. Dolina Sane leži nam kao na dlanu. Imamo pregled kao iz najboljih pozorišnih loža.

Nije mi prvi put da sa ovog mjesta gledam Prijedor i okolicu, ali ovaj put je drugačije. Sjetih se slogana: "Upoznaj zavičaj, da bi ga više volio." Pogled se pruža do Kozare, lijevo do Prijedora, desno do Kamičana.

Pružamo jedan drugome dvogled. Muk,tišina. Ovo što vidimo, ledi nam krv u venama. Na Radio Prijedoru, svakodnevno slušamo o nemirima, nemilim događajima u Kozarcu i Hambarinama. Ali, ovo je više od nemira, ovo je nešto drugo, ovo je rat. Iz pravca Kozarca vidimo ruševine, dim, tenkove. Zemlja pod nogama podrhtava od topovskog i tenkovskog granatiranja.

Dovoljno smo vidjeli, vraćamo se u Ljubiju. Sa saznanjem da tamo negdje daleko, sa druge strane Sane, vodi se rat. Tamo negdje daleko, 6 kilometara od nas, na Brdu je počeo rat.

Ponovo u kafiću, naručujemo vino i vodu. Do bele nam nije više. Sjedimo, pijuckamo, tiho pričamo. Nešto se stašno dešava u našem kraju. Tješimo se, lažemo jedan drugog- to je daleko od nas, ovo je Ljubija, ovdje se to neće dogoditi. Ljubija, oaza mira. Multinacionalna sredina, bratstvo i jedinstvo kao iz čitanke, rudarska solidarnost, dobrosusjedsko zajedništvo. Ne, kod nas ne....

Predvečer se ponovo skupljamo na rukometnom igralištu. Nogomet je na redu. I ustaljenim redom dalje: kući na večeru, tuširanje pa u kuglanu. Uz muziku, par piva, baciti koju kuglu. I izbrisati, zaboraviti tmurne misli o dešavanjima oko nas......Sve je to daleko od nas- Hambarine, Kozarac, to je neki drugi, udaljeni svijet.

Slijedeći dan, sve po starom: trčanje po Boriku, basket, cappuccino kod Bobana, partija bele.....Sjedimo u hladovini, ćaskamo, zezamo se, uživamo u lijepom vremenu i neradu....

I odjedanput, grobna tišina....Tišina koja para uši, tišina koja je nadjačala i granatiranje i buku tenkova. Stravična slika, jeza, krv se ledi od onog što vidimo: iz Borika, niz brdo , izlaze žene, djeca, starci po koji muškarac. Majke sa dojenčadima u naramku, uplakana dječica, nemoćni starci sa zavežljajima u rukama. Unezvjereni, sa strahom u očima izlaze iz šume. Prljavi, gladni, žedni....Saznajemo- izbjeglice, prognanici iz Agića, sa Hambarina. U bjegu, u spašavanju golog života.....

Rat nije bio više tako daleko, postali smo dio njega.......

[bh.tornjak]

Nebojša

Omarska, juli 92'

Ponedjeljak.
Vikend je iza nas. I crna, krvava nedjelja za novopridošle Ljubijce, koji su preseljeni iz Keraterma u Omarsku. 72 Ljubijca su u garaži i još trojica Kozarčana, "novih" iz Keraterma. Njih smo već upoznali u Keratermu, među njima i Sead Sivac, veterinar iz Kozarca. U toku noći, najstariji od ove trojke umire od poslijedica premlaćivanja i mučenja. Morbidnije ne ide, ali nama je dobro došao. Konačno i nešto pod glavu staviti, umjesto jastuka. U jutro smo morali pjevati pjesme jednom stražaru. I to je dobro, bilo kakva promjena dobro dođe, bilo šta, što nas odvraća od misli, šta će biti sa nama, kako dalje.
A pjevanje najmanje boli.

Neko od logoraša moli stražara da ih pusti na WC. Udobrovoljava se i izvodi petoricu. I Hamdo (Draganović) je među njima. Druga petorka se sprema i čeka. Prolazi petnaest minuta, Hamdina grupa se ne vraća. Hladni žmarci nas prožimaju, priča je utihnula, strah za prijatelje, neizvjesnost. Konačno, znak života od petorke. Čujemo ih. Na spratu iznad garaže su kancelarije u kojima ispituju zatočenike. I "ispitivanje" je počelo. Čuju se udarci tupih predmete po tijelu, bolni krici, jauci. Ispitivanje bez mnogo izgovorenih riječi. Ispitivanje od kojeg koža puca, kosti se lome, krv pršti....Nakon petnaestak minuta (dugih kao vječnost), Hamdija i co. se vraćaju u garažu, uzimaju svoje stvari i odlaze. Pretučeni i krvavi ali živi. Slijedećih 5 je na redu. Odlaze. Sad svi znamo šta nas očekuje. Prisjećam se poruke , koju nam je , prolazeći pored garaže , saopćio ljubijski svećenik Stipo Šošić; " Ne spominjite imena živih, samo imena ljudi za koje znate da su mrtvi." Nadam se da se i drugi sjećaju tih riječi. Nastojim da to ne zaboravim, ali me zvuci sa sprata vraćaju u realnost. Druga grupa je na "ispitivanju". Isti postupak, isti tretman i procedura. Bolno ispitivanje. I tako cijeli dan, grupa za grupom. Poslije podne u garažu dolazi još jedan "novi". Špico Okanović, Ljubijac, bivši nogometaš Rudara. Sutradan odlazi i Špico na istragu. Nije se više vratio, niti je ikad više viđen. I drugi dan ispitivanja je isti kao i prethodni. Čujemo sve šta se događa na spratu iznad nas. Pokušavamo se pripremiti na to šta nas očekuje ali strah je jača. Još jedna grupa se vraća sa sprata, među njima i Hasan Kadrijaj, karatista ( crni pojas) iz Ljubije. Dolazi krvavog lica, bez prednjih zuba, ali kroz smijeh kaže:" E, što me jedan mali izudara."
A braniti se ne smije.

U garaži nas je sve manje. Znamo, proceduru moramo svi proći, ali odugovlačimo. A strah od neizbježnog u nama je opipljiva. Osjeća se i u zraku, nožem bi ga mogao rezati.

Treći dan od početka ispitivanja. Otvaraju se vrata garaže, ulazi stražar i proziva me po imenu. To je nešto novo, prvi put da je neko poimenično prozvan, do sada su nasumice odvodili ljude na saslušanje. Stražar mi kaže da uzmem svoje stvari i ponesem sa sobom . I to je novo. Do sada su se svi vraćali po svoju "imovinu" . izvodi me iz garaže, drži me za lakat. Na ulazu u upravnu zgradu stoji još jedan stražar. Sa smješkom me gleda i priprema elektro kabal za dobrodošlicu. Krajičkom oka vidim kako ovaj što me vodi odmahuje glavom.Dobro je. Penjemo se uz stepenice. Gore čeka slijedeći stražar. Ovaj "moj" ponovo odmahuje glavom. 2:0 za mene, mislim se, ali nije još sve gotovo.
"Moj" me stražar gura prema jednim vratima i kaže: "Uđi!".
Ulazim.

I ne mogu vjerovati svojim očima i svojoj sreći. Za stolom sjedi Nešo (Nebojša Babić), policijski isljednik iz Prijedora. Nešo, moj prijatelj iz nekih boljih dana. Pored Neše je još jedan poznanik, Nešo Tomić. Krenuh prema Nešama, da ih pozdravim, ali me zaustavi treći prisutni u prostoriji, stražar. Htjede me udariti, ali ga Nešo spriječi u tome i istjera ga iz sobe. 3:0 za mene. Sjedam za stol. Nešo vadi cigarete i stavlja pred mene. Konačno, cigarete. Pričamo( ne ispituje me). Pričamo o svemu i svačemu, pušimo. Spominjem prijatelje i poznanike koje sam vidio u logoru. Nešo oborene glave piše zapisnik. Ne pita me ništa, zna sve napamet : adresu, datum rođenja, imena roditelja,zna on i mnogo više, nego mu je potrebno. Na kraju razgovora ga pitam, šta će biti sa mnom, sa nama. Sliježe ramenima, ne zna. Kaže, traži se političko riješenje. "Bolne li politike", mislim se. Završava ispitivanje, opraštamo se. Daje mi kutiju cigareta uz izvinjenje, nema više. I kaže mi:" Ne mogu ti više pomoći, viša sila." Ja sam zadovoljan i današnjim tretmanom- jedan sam od rijetkih sretnika , koji nije na svojim leđima osjetio "ispitivanje". Nešo ponovo poziva stražara da me odvede. Ovaj me izvodi, držeći za lakat. Ispred zgrade, na pisti, stražar me pušta, gura me i kaže: "Sad se sam snalazi." Ostajem sam, bez zaštite, prepušten na milost i nemilost zvijerima. Znam gdje sam. Počinje nova faza u mom logoraškom životu: preživljavanje.

PS: Nebojša Babić i sad živi kao slobodan čovjek i radi u Prijedoru. Šalje mi pozdrave preko poznanika i u šali kaže :" Duguješ mi kutiju Kenta."
I ja uzvraćam Neši pozdrav: " Nešo, rado vraćam cigarete, vrati ti meni moj život."

[bh.tornjak]

Trnopoljski susreti

Trnopolje, august 92'

Prvo jutro u Trnopolju, po dalasku iz logora Omarska. Bivši radni kolega, Ključko, vodi me na čaj . Poslije čaja i obilnog doručka, obilazim logor ( još uvijek ograničen bodljikavom žicom). Susrećem poznanike, prijatelje-pozdravljamo se, razmijenjujemo po koju riječ, raspitujemo se o poznanicima. Novosti iz Ljubije, Prijedora, Kozarca, Brda....

Od više njih čujem:" Ante, čuvaj se , tražili su te noćas." ??? Idem dalje, tražim zatočenike deportovane iz Keraterma. Da li je i Bijeli, moj kum, među njima ? Srećem prijatelje iz Puharske, pitam za Bijelog, kažu, tu je negdje. Bože, hvala ti, živ je ! Nalazim ga, grljenje, ljubljenje, suze radosnice, sreća do beskraja. I on mi kaže da me je neko od stražara tokom noći prozivao. "Pa zar i ovdje ?", pitam se u strahu. Bijeli mi daje da jedem. Nema problema. Još jedan doručak mi neće naškoditi. Jedem. U tom momentu pometnja među logorašima. Približava se jedan stražar. Čujem ga iza leđa :" Pa, Ante, gdje si, tražim te cijelu noć :" Duško, prijatelj iz djetinjstva, donio mi hrane i cigareta. Predaje mi poklone. Osjećam u njegovim riječima stid,da smo na različitim stranama. Stid, da nas sve vidi u ovakvom stanju. Odlazi. Raja iz Puharske mi iznalazi par komada odjeće da se presvučem. Pašu mi i dječiji brojevi.

Tokom dana šetam se logorom. Susrećem mnoge drage ljude. Ipak nas još ima. I Nikola( Grgić), kojeg sam upoznao u Keratermu je tu. I "Banjaluka" i .... srce kad mi nije iskočilo od radosti- jedan od mojih "adoptiranih" dječaka iz Keraterma je tu. Mrsav, prljav, smrdljiv, krastav, gladan, nema u njemu 20 kila. Ugledao me, skočio mi oko vrata, ljubi. Brada mu podrhtava, suze cure niz lice, ali ne plače....on je već veliki, proživio je već dva života. Još dijete, ali sa očima koje su vidjele i previše. Držim ga dugo u zagrljaju, stišćem, k'o najrođenijeg, najmilijeg....a imena mu nikad saznao nisam.

Tokom dana još jedan neočekivani susret sa jednim uniformisnim. Mile iz Prijedora, prijatelj iz nekih drugih vremena. Došao je u posjetu našem zajedničkom prijatelju.Kažem mu, Nizo ( Nijaz Badnjević) je ubijen. Mile plače. Pita me za Ednu. Sklopljenih očiju odmahujem glavom. Mile mi ostavlja cigarete, Nijazu namjenjene i odlazi. Bježi. Ne okreće se. Znam ga, na različitim smo stranama, ali sa istim mislima, istim bolom. Naš zadnji susret.

Slijedećih dana, ohrabren prisustvom internacionalnog Crvenog križa i pod zaštitom mog "tjelohranitelja" Zorana- čuvara logora, prilazim, razgovaram i sa drugim stražarima. Srećemo Kobu, Asafovog ( Kapetanović) konobara iz "Galerije". Pričam mu za Asafa i njegovu sudbinu. Koba me gleda podsmješljivo i kaže.......ma, to što je rekao, nije i ne može izaći iz ljudskih usta. Od čovjeka (?) u kojeg se Asaf kleo, ruku za njega davao.....Tri izgovorene riječi, ali dovoljno da mi pokopa sve misli o boljem, zajedničkom životu, o pomirenju, o oprostu, zaboravu. Zoran, zgražen, zgađen nad Kobinim riječima kao i ja, vuče me za ruku, odlazimo. Ne progovaramo više ni riječi. Mislimo isto. Sretan sam da postoje Zorani, Mile, Dušani ( koji su prisiljeni na nošenje uniformi i pušaka), ali Kobe.....dok bude Kobi i njemu sličnih, nekog boljeg života i suživota nije za očekivati. Ili dok Zoran, Mile i Duško ne dignu svoj glas. Čekam. Čekam već 20 godina.

PS. Sjedim, pišem ovo i slušam Sabaton- "attero dominatus". Boljeg naslova za sadašnju situaciju u prijedorskoj općini ne bi smislili ni Andrić, Meša i Krleža zajedno.

[channel10]

Strasne price

Sta se to desi u psihi covjeka pa da se sad ne osvete svi ti logorasi cuvarima i svima koji su ih zlostavljali u logorima

Ni meni nije jasno. Jos ovaj krkan i dan danas hoda po Prijedoru ( info sa neta). Nevjerovatno!

[bh.tornjak]

Dan prvi

Keraterm, juni 92'

Rano jutro. Prva grupa od 13 uhapšenih Ljubijaca u Keraterm. Smještaju nas u prostoriju broj 2. I prvi šok: u polumračnoj prostoriji stotine ljudi, leže po podu , na golom betonu, sretnici imaju drvene palete na kojima leže. Za nenaviknute nosnice nepodnošljiv zadah oznojenih, prljavih tijela, urina, smrad gnoja iz nezaraslih rana. Feha, "šef" dvojke, napravio nam je mjesta u blizini vrata i tu smo se smjestili. Nedugo zatim izlazimo pred zgradu, udahnuti svježeg zraka. I iz ostalih prostorija izlaze čupavi, bradati, zapušteni, smrdljivi ljudi. Kažu , vodu dobijaju jedan put dnevno, dolazi cisterna. Dovoljno za piti, za ostale svrhe suviše dragocjeno. Hrana ? Jedan put dnevno...ako dođe... Prilazi mi moj kum Bjeli, zove me da pređem kod njega u "jedinicu".

"Neka, ostajem sa svojim Ljubijcima", kažem. Daje mi savjete: ničim se ističi, ne gledaj zvjerima u oči, budi tih i ne pričaj ( zna me kum dobro, a pogotovo moj pogani jezik). Par minuta kasnije , uzbuna na pisti. Na ulazu u logor pomolio se zeleni mercedes. Ispred ulaza u prostorije pometnja, kaos. Svi bi od jedan put da utrče u zgradu. Sa svih strana čuje se samo : "Duća". I mi ulazimo u dvojku, sjedamo na naše mjesto. Odmah poslije nas u prostoriju ulazi i taj Duća sa pratnjom. Sjetih se savjeta koje mi je Bijeli dao. Miran, ne diži pogleda. Vidim samo vojničke čizme i maskirna odijela ove trojice novopridošlih. A oko nas trinaestorice, zjapi praznina: svi ostali su se povukli u ćoškove, što dalje od ulaznih vrata. Osjećam, sad ćemo najebati. Duća stoji na ulazu, privikava se na polumrak, razgleda po prostoriji i progovara:" Danas okrećem list, danas tučem od pozada prostorije. Uf, uzdah olakšanja trinaestorice.Opet smo imali sreću.

Duća i pratnja mu krenu u gomilu i poče udarati po isprepadanim, unezvjerenim ljudima. Ne dižem glavu, ali čujem tupe udarce po tjelima, bolne krikove, jauke, plač. Od krikova se ledi krv u žilama. Poslije par minuta Duća i ko. prave pauzu, čujem ga kako pita: "A gdje je moj Singapurac ?" ( Kasnije saznajem, "Singapurac" je Dućina svakodnevna žrtva. Svaki put kad je Duća u "posjeti" Keratermu, Singapurac dobije batine. Dućina duševna hrana:) Iz jednog ugla se čuje krkljanje , stenjanje polumrtvog Singapurca. Javlja se. Duća mu prilazi, smješka se, udara ga par puta nogama i napušta prostoriju. Uzdasi olakšanja.......

Čujemo kako Duća izvodi desetak ljudi iz trojke na pistu. Počinje masakar. Petnaestak minuta bjesomučnog udaranja, iživljavanja nad nedužnim, nasumice izabranim žrtvama. Stavljam ruke na uši, da ne čujem. Ne pomaže. Jeza me hvata od krikova, osjećam bol tih jadnih ljudi.
I onda tišina........I u našoj prostoriji muk. Nada, vrazi su nas napustili.
Napolju se čuje plač, jecaji isprebijanih ljudi. Čekamo.......Napokon se čuje zvuk paljenja auta. Duća je otišao. Oprezno, jedan za drugim izlazimo. Ispred WC-a ljudi na zemlji , pretučeni, modri, krvavi....jad. Na asvaltu lokve krvi kao u klaonici...... Nesvjesno gledam na sat, kao da vrijeme ima neko značenje. 9:00 sati u jutro. Moja prva četiri sata pakla....ili su već prošla četiri dana, četiri mjeseca, godine ?........
Još i ne slutim koliko će noći i dana poput ovog proći , dok vrijeme ponovo bude imalo značenje......

[LipeCvat]

izjava pisca svih ovih tekstova....covjeka (velikog covjeka) koji je prezivio golgote...Omarske,Trnopolja,Keraterma...
i sa tom njegovom izjavom se potpuno slazem...

@bh.tornjak pitanje

da nemaš neke dublje veze sa prijedorskim krajem?

nemam....osim sto su me potresla stradanja Prijedorcana (kao i svih drugih sirom BiH) i pisanja covjeka koji je napisao ove tekstove...pa na ovaj nacinn zelim da se tuzna istina tog kraja siri i da se cita....i da se NIKAD NE ZABORAVI...

hvala drug na širenju istine...
pomislih da postoji negdje nekakav oblik organizovanosti na koje mogu računati povratnici u slučaju da se ovo otrgne "kontroli"

[muha_sa]

http://www.e-novine.com/region/region-b ... vliju.html

Poznati ste javnosti po britkom jeziku i stavovima koji odudaraju od većinskog mišljenja stanovnika RS-a . Kada to kažem, mislim prvenstveno na stavove vezane za ratne zločine u Prijedoru. Kako se to sve reflektuje na Vaš privatan život ? Zasigurno imate mnogo problema zbog Vaših izjava?

Da, ali to nije britak jezik ili stav. Bila sam toga svjesna onog trenutka kada sam prvi put prije 3 – 4 godine izjasnila kao Bosanka, te da mi se država zove Bosna i Hercegovina, negirajući bilo kakvu pripadnost tvorevini RS. Bosanac se ne postaje, Bosanac se rađa.
Tomašica kao personifikacija svega što se dešavalo u Prijedoru u periodu od 1992. do 1995 godine je tu. I nije danas, ona je bila i juče, a biće i sutra, bar za mene. Tomašica je činjenica, istina, usud Prijedora, dokaz počinjenog genocida. Paradoksalno mi je da recimo govorim o strahotama koje su se desile 100 km od mene, a sa druge strane ne smijem govoriti o onom što se dešava pored mene. Neću da idem logikom RTRS – a i RTV Prijedor koja mi kao udarnu vijest u centralnom dnevniku saopštava da je u tamo nekom rudniku u Kini zatrpano i izginulo 27 rudara, a ne donosi vijest o masovnoj grobnici na 10 km od grada Prijedora. I mislim da onim što govorim ustvari branim onaj čestiti dio srpskog življa koji šuti, bez obzira na napade. I zato ću baš za njih citirati Blaženopočivšeg Njegovu Svetost Patrijarha Pavla: "Nama je bolje da nestanemo kao ljudi, nego da opstanemo, biološki da preživimo kao zločinci i neljudi."
Međutim, mene osuđuju zašto sam se usudila pisati o Tomašici, što osjećam obavezu da odem i da se poklonim ubijenim i mučenim u Keratermu, Omarskoj, da se bar pojavim i podržim Dan Bijelih Traka 31.05. tražeći na taj način oproštaj za 102 ubijena djeteta u Prijedoru, a oni koji su činili zločine traže da o tome ne smijem ni govoriti. Apsurdnost takvog stava ponižava inteligenciju svakog normalnog čoveka.

[luckylaka]

Anto moj dobri ovo ti nije trebalo.Strefi me u kasne sate,Dok spomenes Ednu srce mi se cijepa pa moji dobri,najbolji Cehic,Alic,Bugara,Veriga,Islamovic,Ikanovic,pa Jovo nas ,pa desetine,stotine drugih kojih vise nema.Moj Antisa mozda bi bio citaniji da pise o turbo folku,o ceci,jani,cani,aci i drugoj prekodrinskoj bagri koja je zaslijepila ovaj moj(i tvoj)narod.Al i ovo ce neko procitati(mnogi nece)jer njih boli ona stvar za onima koji ovako nesto pisu iz dijaspore.Obicno se svodi na to,,suti pobjeguljo" a da doticni supak ne zna ni ko si ni sta si.Uglavnom Antisa moj.pasha moj ima neko ko prati i ko cijeni sve ono sto ti radis.Hvala ti dobri moj .Poz.za najbolje ljude na planeti Antisu,Dragu P.Enisu M.,mog idola Nikolinu i sve one koji za nasu Dragu BiH urade za dan vise u svijetu neko supci bakir,zlatko,dragan ...za godinu.Izuzetna mi je cast biti prijatelj jednoj ovakvoj ekipi.

[Gojeni H]

Samo da kazem da bez obzira na grozne stvari koje Anto opisuje, i koje su se desile njemu i njegovim prijateljima, ne mogu da ne spomenem da vec mjesecima nista toplije i ljudskije, ili na topliji i ljudskiji nacin ispricano, nisam procitao.
Obican bosanski, posteni covjek, a tolika gromada i toliki uticaj na druge ljude. Profesionalni motivacioni govornici bi mu pozavidjeli.

[hape]

Da dignemo temu, da se ne zaboravi.

Autora imate na FB pod imenom Anto Tomic. Ima preko 100 njegovih tekstova na njegovoj stranici. Bosnjo pravi.

[lotPi]

Je li moguce ovu temu staviti kao "Top" !?