Karl Marx je bio u pravu, ali što da se radi?
John Gray, istaknuti britanski filozof istaknuti političar i profesor europske misli na "London School of Economics", tvrdi kako je Karl Marx je "možda bio u krivu o komunizmu, ali se od onoga što je govorio o kapitalizmu mnogo toga ispostavilo točnim".
"Gledajući nuspojave financijske krize, ljudi su sve više svjesni da je Karl Marx bio u pravu", kaže John Gray.
Veliki njemački filozof devetnaestog stoljeća, ekonomist i revolucionar, mislio je da je kapitalizam radikalno nestabilan. Kapitalizam je u početku doveo do eksplozije proizvodnje, ali je dugoročno osuđen na samouništenje.
"Marx je zbog karakteristika kapitalizma bio siguran da će takav sustav potaknuti narodne revolucije koje će uspostaviti produktivniji i humaniji komunistički sustav. Iako se može reći, barem što se revolucije i komunizma tiče, da je pogriješio, njegova percepcija revolucije kapitalizma je bila proročanski točna.
Ne radi se samo o tome da je bio u pravu kada je tvrdio da je taj sustav endemski nestabilan, nego je u tom pogledu bio oštroumniji od većine tadašnjih, ali i aktualnih ekonomista. Na dubljoj razini, Marx je razumio kako kapitalizam uništava vlastitu društvenu bazu - način života srednje klase. Marksistička terminologija koja govori o "buržoaziji i proletarijatu" zvuči arhaično, ali kad je Marx tvrdio da će kapitalizam uništiti srednju klasu i radnike gurnuti u neizvjesnu egzistenciju, predvidio je promjene u načinu života s kojima se tek danas suočavamo", piše John Gray.
Kreativna destrukcija
Za Marxa je kapitalizam bio najrevolucionarnija ekonomska teorija povijesti i nema sumnje da se radikalno razlikuje od prethodnih sustava.
Kulture lovaca-sakupljača su živjele svojim načinom života tisućama godina, robovsko društvo i feudalizam su opstali stotinama godina. Suprotno od toga, kapitalizam preobražava sve što dotakne.
S kapitalizmom se društveni odnosi ne mijenjaju samo prividno i na razini simbola, nego tvrtke i industrije nastaju i nestaju u jednom neprekidnom toku inovacija, dok se ljudski odnosi rastaču i iznova uspostavljaju uvijek u novim oblicima.
Kapitalizam je opisan kao proces kreativne destrukcije i nitko ne može poreći da je čudesno produktivan. Gotovo svi koji žive u zemljama poput Velike Britanije i danas primaju veći realni dohodak nego što bi za svoj rad dobili da kapitalizam nikad nije postojao.
Problem je što su među uništenim stvarima u ovom procesu i one o kojima ovisi i sam kapitalizam, nastavlja britanski filozof.Zagovornici kapitalizma tvrde su u vrijeme Marxa sve pogodnosti uživali samo buržuji, a da je srednja klasa, iako nije posjedovala kapital, tijekom svog života ipak imala razumnu razinu sigurnosti i slobode.
U kapitalizmu devetnaestog stoljeća većina ljudi nije imala ništa i živjela je od prodaje svoga rada, a kada su tržišta oslabila, ogromna većina ljudi se našla u problemima.
No, kao što je kapitalizam evoluirao, kažu njegovi zagovornici, tako je i sve veći broj ljudi imao koristi. Zadovoljavajuće karijere su prestale biti povlastica rijetkih. Ljudi su prestali brinuti da će svaki mjesec živjeti od nesigurne plaće, a zaštićeni su samim time što su posjedovali vlastitu kuću i zaradili mirovinu, tako da su mogli planirati svoj život bez straha.
Širenjem demokracije i bogatstva se udaljavalo od građanskog, buržoaskog načina života i svi su mogli postati srednja klasa.
Međutim, u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državama i mnogim drugim razvijenim zemljama se tijekom posljednjih 20-30 godina dogodilo nešto posve suprotno.
Nema više sigurnosti radnog mjesta, a mnoga od zanimanja i obrti iz prošlosti su nestali, dok su karijere koje traju cijeli život samo dio sjećanja. Ako ljudi i imaju neko bogatstvo, onda je to kuća, ali cijene nekretnina ne rastu uvijek i mogu biti mač s dvije oštrice.
Kada su ljudi ograničeni kreditima, kao sada, mogu biti u problemima godinama. Neznatna manjina može i dalje imati mirovinu s kojom će živjeti udobno, ali nema značajne uštede. Sve više i više ljudi svakodnevno živi s vrlo malo ideje o tome što će im donijeti budućnost.
Srednja klasa je bila uvjerena o urednom i sigurnom napretku cijeli život, ali više nije moguće zamisliti život kao slijed razina u kojem će svaki korak biti veći od onog prošlog.
U procesu kreativne destrukcije je s društvene ljestvice nestajalo sve više ljudi, a srednja klasa se više ničemu ne nada.
Iako je kapitalizam bio napredan, on je većinu ljudi doveo do nove razine potpuno neizvjesne egzistencije, te ih pretvorio u proletarijat o kojem je Marx govorio.
Crna predviđanja govore o daljnjim nemirima zbog financijskih poteškoća. Plaće su veće samo u nekim sektorima, dok se šokovi u određenoj mjeri amortiziraju samo zahvaljujući ostacima ostataka bivše socijalne države.
Ogromna većina ljudi ima vrlo malo efektivne kontrole nad vlastitim životima i mjere koje se poduzimaju za rješavanje financijske krize su samo produbile neizvjesnost u kojoj živimo.
Niske kamatne stope zajedno s rastućim cijenama dovode i do toga da ljudi nemaju koristi od svog novca i dolazi do erozije kapitala.
Situacija za mnoge mlade ljude je još gora.Oni moraju steći vještine potrebne za zapošljavanje, a da bi to uspjeli moraju se zadužiti. U određenom trenutku moraju proći kroz prekvalifikaciju, ali se i za to opet zadužuju i zapadaju u dugove. No, to je jedino što mogu učiniti.
Bez obzira na dob, perspektiva većine ljudi danas je cijeli jedan nesigurni životni vijek. Ljudima je istovremeno oduzeta sigurnost, a za kapitalizam su ljudi koji teže blagodatima sigurnog građanskog života postali "zastarjeli tip osoba".
Kako bi se osiguralo da će se oživjeti vrline prošlosti, tijekom '80-ih se mnogo govorilo o korisnim "viktorijanskim vrijednostima" i "slobodnom tržištu". No, činjenica je da je upravo slobodno tržište gušilo vrline na kojima se temeljio građanski način života. No, nestanak tih temeljnih vrlina bi mogao odvesti u propast. Dokaz tome su osobe koje traže velike kredite, ali kada se nađu u problemima, boje se proglasiti bankrot i preživljavaju kako uspijevaju.
Kad je tržište rada volatilno, ne uspijevaju oni su u potpunosti sposobni ispuniti obveze svog rada, nego su uspješni oni koji su uvijek spremni za nove izazove i uvijek dolaze s obećavajućim idejama.
U društvu koje se stalno transformira prema zakonitostima tržišta, tradicionalne vrijednosti su disfunkcionalne i oni koji žele živjeti u skladu s njima riskiraju da završe u kanti za smeće.
S obzirom na budućnost u kojoj tržište prožima svaki kutak života, Marx je u Komunističkom manifestu pisao: "Sve što je čvrsto topi se u zraku."
Za nekoga tko je živio u viktorijanskoj Engleskoj, Manifest koji je objavljen 1848. bio je iznenađujuće vizionarski način razmišljanja i promatranja.
U to se vrijeme ništa nije činilo čvršće od društva u kojem je i Marx živio.
Stoljeće i pol kasnije živimo u svijetu kojeg je predvidio njemački filozof. Danas je svačiji život eksperimentalan i privremen, a iznenadna propast može doći u bilo kojem trenutku. Iako bez nekih posebnih kvaliteta, mala šačica ljudi je stekla ogromno bogatstvo, što je gotovo sablasno.
U viktorijansko doba, istinski bogataši su si mogli priuštiti da se opustite, ali su bili vrlo konzervativni kada je riječ o ulaganju novca. Kada bi junaci Dickensovih romana konačno dobili svoje nasljedstvo, nikada više ne bi ništa radili.
Danas ne postoji raj sigurnosti.Tržište se tako mijenja da nitko ne može znati što će održati svoju vrijednost i ništa nije sigurno čak ni u vremenskom okviru od samo nekoliko godina.
S ovim stanjem neprestanih promjena, trajnom revolucijom kapitalizma, nemoguće je zamisliti bilo kakvu budućnost. Prolazimo kroz financijsku krizu koja bi nas mogla stajati glave.
Valute i vlade će vjerojatno pasti, zajedno s dijelovima financijskog sustava za kojeg smo misli kako je siguran. S druge strane, nitko se nije bavio rizicima koji su u vrijeme izbijanja globalne krize mogli devastirati svjetsku ekonomiju. Sve što se učinilo je bilo da su se države prisilile da tu krizu prihvate.
Bez obzira na to što su političari govorili o potrebi da se obuzda deficit ili iznosima dugova koji ne mogu biti plaćeni, gotovo je sigurno da će oni biti uključeni u proces vraćanja duga, što će opet bolno osiromašiti mnoge druge. Rezultat svega mogu biti samo još veća politička previranja.
No, ovo nije kraj svijeta, čak ni kapitalizma. Što god se dogodi, mi ćemo i dalje morati učiti živjeti s negativnom energijom koji zrači tržište.
Kapitalizam je doveo do revolucije, ali ne one koju je očekivao uzvišen njemački mislilac, koji je mrzio buržoaziju i mislio je da će je uništi komunizam. Kao što je predvidio, svijet buržoazije jest uništen, ali to nije učinio komunizam. Kapitalizam je bio taj koji je ubio buržoaziju, završava svoju kolumnu britanski filozof John Gray.
Mišljenje engleskog filozofa se može tumačiti tako da je Marx bio u krivu po pitanju narodnih revolucija i komunizma koji nije ostvaren,ali je kapitalizam pred porazom zbog neobraćanja pozornosti na proturječja o kojima je još u svojim djelima pisao Karl Marx. Prema filozof Johnu Grayu, kapitalizam je uništio srednju klasu, čime je istovremeno uništio svoje zdrave temelje,tako da je Marx "u neku ruku u pravu". Međutim, Gray tvrdi da će to neminovno dovesti do političkih previranja, ali s druge strane kaže "kako ovo nije kraj svijeta, čak ni kapitalizma, te, što god se dogodi, mi ćemo i dalje morati naučiti živjeti s negativnom energijom koji zrači tržište".
Tko je čitao sabrana djela Karla Marxa ne može nego reći da se radi o jednom od najvećih genija kojeg je dalo čovječanstvo, vječno neshvaćen od strane mediokriteta u službi vladajuće klase.
Jednako kao i Kopernik, Galileo, Darwin, Einstein i Freud, da citiramo samo neke, bio je proganjan, ponižavan i vrijeđan. Bio je ismijavan od intelektualnih patuljaka i akademskih birokrata koji mu nisu bili ni do koljena, kao i od političara koji su služili tadašnjim moćnicima koji su s odbojnošću gledali na njegov revolucionarni koncept.
Akademska zajednica se potrudila zatvoriti vrata, kako njemu, tako i njegovom prijatelju Friedrichu Engelsu, tako da nikada nisu imali pristupa sveučilišnim katedrama. Štoviše, Engels, za kojega je Marx tvrdio kako je "najobrazovaniji čovjek u Europi", nije ni završio studije.
No, Marx i Engels su uspjeli provesti pravu revoluciju u humanističkim i društvenim znanostima. Koliko god je čitajući njihove radove teško odvojiti jednog od drugog, možemo slobodno reći kako poslije Marxa ni čovječanstvo, ni društvene znanosti nikada neće biti ono što su bili prije njega. Iako su ga do sad bezbroj puta bacali u ropotarnicu povijesti, enciklopedijsko znanje i neumorno traganje za dokazima koji će potkrijepiti njegove teorije, njegovo su filozofsko naslijeđe učinili aktualnijim no ikad.
Svijet danas liči upravo na onaj kakvog su on i Friedrich Engels najavljivali u Komunističkom manifestu. Okrutni svijet grabežljivaca, monopolista, imperijalista, ratnohuškačkih političkih elita u službi kapitala, uništenja okoliša, dezintegracije društva koje se sve više polarizira. Čitavih narodi žive u siromaštvu, očigledna je nadmoć tehnologije, a posebno plutokracije preobučene u demokraciju i kulturološku uniformnost kojom upravlja "američki način života". To je svijet koji je opisan u njegovim rukopisima.
Stoga se mnogi u kapitalističkom i "razvijenom" svijetu pitaju: "Nije li XXI stoljeće Marxovo stoljeće? ".
Na to se pitanje bez ikakva okolišanja može odgovoriti potvrdno: „Jeste, to je svijet o kojem je pisao Karl Marx!“. Stoljeće u tijeku je izrodilo pobune u arapskom svijetu, koje su, nažalost, vješto preusmjere tako da se nikako ne ostvare izvorni zahtjevi potlačenih masa. Mobilizirao se pokret "Indignados" u Europi, a obični čovjek se na Islandu suprotstavio svemoćnim bankarima. Grci se i danas ne mire sa sadističkim mjerama birokrata iz Europske Komisije, Međunarodnog monetarnog fonda i Europske središnje banke, a iskra koja je planula je stvorila i pokret Occupy Wall Street. Posebno je važno ukazati na herojsku borbu Latinske Amerike i Kube i sve su to dokazi da je nasljeđe velikog učitelja danas življe no ikad.
Kapitalistički način upravljanja, profit, akomulacija i otuđenje i sve što je do u najsitnije detalje objašnjeno u Kapitalu, godinama je odbacivano od strane vladajuće klase koja je tvrdila "kako se povijest mijenja po volji velikana, vjerskih uvjerenja, te kako je ona rezultat herojskih bitaka čiji se ishod ne može predvidjeti".
Marx je izvukao ekonomiju iz katakombi i dokazao kako je upravo način proizvodnje temelj svakoga društva i glavni pokretač povijesti. Dokazao je da je ekonomija politika, te kako nijedna ekonomska odluka ne može biti odvojena od političkih. Štoviše, ne postoji znanost koja je više ispolitizirana kao što je to ekonomska znanost. Zar je moguće da poslije Marxa u Europi još uvijek postoje oni koji vjeruju u apsurde eurobirokrata koji tvrde "kako su njihovi izračuni i proračuni, rezovi javne potrošnje i mjere štednje politički neutralni".
Upravo su zbog aktualnosti Marxove misli, kada je 2008. izbila svjetska kriza, svi potrčali kupiti primjerak Kapitala. Međutim, nakon toliko izgubljenog vremena, čitajući idiotarije Miltona Friedmana, Friedricha von Hayeka i ostale monumentalne gluposti ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, i Europske središnje banke, više nije bilo vremena. Svi nabrojani veleumni znanstvenici nisu bili u stanju predvidjeti krizu koja kao tsunami do temelja ruši sve teorije i dostignuća kapitalističkog svijeta. Stoga, svojom zaslugom i tuđom krivnjom, Marx je danas aktualniji no ikad, a njegova misao je jedina koja nam preostaje kao putokaz u tmurnoj današnjici.
Da je tako vidjelo se i iz nedavno održanih izbora u Grčkoj, posve vjerojatnog uspjeha ljevičara Podemosa u Španjolskoj. Prve su naznake tog trenda su se mogle primijetiti kada je eksplozivna mješavina strogih mjera štednje, nezaposlenosti i propadanja društva u svim njegovim segmentima 2013. godine dovela do uspona njemačke ljevice. Naime, na saveznim izborima u Njemačkoj održanim 22. rujna 2013. njemački ljevičari iz stranke "Die Linke" potvrđuju treće mjesto po broju zastupnika u Bundestagu. Odmah nakon njih, 25. i 26. Listopada iste godine Komunistička partija Češke i Moravske (Komunistická strana Čech a Moravy / KSČM) na opće iznenađenje svih na izborima u Češkoj dobiva 15% glasova i time se potvrđuje kao treća politička snaga u Republici Češkoj.
Osim ove dvije ljevičarske stranke, od kojih je jedna po nazivu "komunistička", Europa poznaje na stotine komunističkih stranaka i ljevičarskih stranaka, od kojih najveću pozornost plijeni SYRIZA, koja trenutno drži sve poluge vlasti u Grčkoj, te španjolski Podemos.
Jednako tako su rijetke zemlje koje nemaju ljevičarsku stranku koja nastupa baš pod tim imenom i koja se bori za ideale za koje su se mnogi prerano poradovali da su nepovratno završili u ropotarnici povijesti.
Već nakon prvih izbornih rezultata grčke Syirize, te njemačkih i čeških komunista, uspona Podemosa i drugih, bilo je jasno da bi u Europskoj uniji takve stranke lako mogle utjecati na odluke u nacionalnim parlamentima, ali i u Europskom parlamentu, čime bi se djelomično ograničila moć eurobirokrata. Bruxelles je zato došao na "briljantnu" ideju da pod krinkom "promicanja tolerancije" zabrani promoviranje totalitarnih ideologija, među kojima je naravno i komunizam. Takvu ideju je čak i časopis Forbes proglasio besmislicom i da "treba stati na kraj ovakvim glupostima".
Ako na primjer netko javno izgovori kako su Marx, Lenjin, Trocki, Tito i mnogi drugi imali ideje koje daju odgovore na mnoge probleme koje tište građane Hrvatske, Europe i svijeta, mogao bi biti kažnjen, gonjen i osuđen. Za komunističke stranke je predodređena promjena imena, programa i svega što jest smisao njihovog postojanja.
Europska unija i nacrt rezolucije kojom se i komunizam stavlja van zakona
Ideju osude širenja mržnje treba pozdraviti bez zadrške, međutim, ono što naizgled dodatno definira ljudske slobode u sebi krije zabranu komunizma kao ideologije. Paradoks je da se zalaganjem za "ljudske slobode" žele dokinuti te iste slobode Europljanima koji se bore za dobrobit cijelog društva, a upravo to čini Europska unija.
Europski statut za promicanje tolerancije je plod "dugog i mukotrpnog rada" Europskog vijeća za toleranciju i pomirbu (European_Council_on_Tolerance_and_Reconciliation) , a u statutu stoji kako je njegova svrha:
1. Promicanje tolerancije u društvu bez slabljenja zajedničkih spona koje vežu cijelo društvo.
2. Poticanje tolerancije između različitih društava .
3. Eliminirati zločina iz mržnje kao što je definirano u točki 1 (c).
4. Osuda svih oblika netolerancije na temelju predrasuda, fanatizma i predodređenosti.
5. Poduzeti konkretne mjere u borbi protiv netolerancije s krajnjim ciljem uklanjanja rasizma, etničke diskriminacije, vjerske netrpeljivosti, totalitarnih ideologija, ksenofobije, antisemitizma , anti-feminizma i homofobije.
Među totalitarne ideologije, bez obzira na protivljenje brojnih stranaka u Europarlamentu, glasovima konzervativaca, te dijela liberala, uspjela se provući i sama ideja komunizma, a ne samo njegove povijesne inačice o kojima bi se dalo raspravljati koja je i koliko uopće bila "komunistička". S druge strane, pod krinkom "konzervativnih" stranka u brojnim europskim zemljama nacifašističke stranke uspijevaju doći do nekoliko zastupnika u parlamentu, iako su nacizam i fašizam su pod tim imenom i s takvim programom van zakona. Kako je ovaj statut upućen u proceduru nakon rezultata izbora u Njemačkoj i Češkoj, mnogi upozoravaju kako je njegov cilj eliminacija komunizma u svim njegovim pojavnim oblicima.
U sedmom poglavlju se određuju kaznene sankcije za kršenje odredbi Europskog statuta o promicanju tolerancije.
Sljedeća djela će biti kažnjena kao kaznena djela s otežavajućim okolnostima:
1. Zločin iz mržnje prema skupinama ili pojedincima koji pripadaju nekoj drugoj kulturološkoj, rasnoj, etničkoj, rodnoj, jezičnoj, vjerskoj skupini ili pripadnicima ili skupinama druge seksualne, političke ili bilo koje druge orijentacije, a koje su sve definirane u prvom poglavlju Statuta.
2. Poticanje na nasilje protiv skupina koje su definirane prvim poglavljem statuta.
3. Uvrede i klevete protiv skupina koje su definirane drugim članom prvog poglavlja.
4. Prešutno odobravanje i promoviranje totalitarnih ideologija, ksenofobije i antisemitizma.
5. Javno podržavanje ili negiranje Holokausta.
6. Javno podržavanje ili negiranje bilo kojeg zločina ili genocida čije je postojanje utvrđeno od strane Međunarodnog kaznenog suda ili nekog drugog tribunala.
Tko se imalo razumije u kazneno pravo, jasno mu je da ovim dokumentom otvaramo vrata totalitarizmu najgore vrsti: onome u kojem je kažnjivo doslovno sve, ali koji istovremeno ima demokratsko pokriće.
"Neskriveno odobravanje totalitarne ideologije" će biti kazneno djelo i netko će biti kažnjen s otežavajućim okolnostima kao najveći kriminalac. Kako? Na primjer, rigidnom provedbom ovog statuta, ako javno izgovorite: "Mislim da je Lenjin bio u pravu", tada ćete biti kažnjeni zatvorom. O radu Europskog vijeća za toleranciju i pomirbu redovito na svojoj internetskoj stranici izvještava Vječeslav Moše Kantor.
Nema sumnje da će ovim politička scena će u Europi biti još interesantnija. Ne treba napominjati koju zbrku uvodi odredba Statuta o "kleveti upućenoj određenoj skupini". Koja je to skupina? Iz kojeg povijesnog perioda ili na kojem teritoriju ona živi? Unutar Europske unije ili van njenih granica? Što će biti s povijesnim nasljeđem u zemljama u kojima su antifašističke pokrete vodili komunisti, bivšom Istočnom Njemačkom ili zemljama u kojima je u dijelu stanovništva još uvijek duboko ukorijenjena ideja komunizma? Osim pojedinaca koji će se kažnjavati zatvorom, uklanjat će se spomenici, imena ulica i trgova, sve što podsjeća na "zločince" koji su skrivili "totalitarizme XX stoljeća". Današnja nacionalistička i često neonacistička Ukrajina kao da će "probni poligon" za potpunu implementaciju Statuta na cjelokupnom teritoriju EU, iako su neke zemlje, poput Litve, već sad s oduševljenjem dočekale njegovo usvajanje.
Nažalost, sve ovo nije nečiji hir. Ovdje je riječ o najvažnijem zakonu kojega su vatreni zagovornici "individualnih sloboda" i neoliberalne doktrine ikada uspjeli sročiti. Sloboda govora na europskom kontinentu će biti ograničena do te mjere da se takvom neće moći ni zvati. Prilikom rasprave se provlačila poznata teza kako "nema tolerancije prema netolerantnima", što se uzelo u obzir i kada se raspravljalo o slobodi izražavanja.
Sloboda izražavanja ne podrazumijeva javno ispoljavanje mržnje prema drugim skupinama i tu bi se svakako mogla primijeniti "netolerancija prema netolerantnima". Istina je da sa slobodom izražavanja nismo dobili slobodu vrijeđanja drugih i drugačijih, kao ni poticati na nasilje, ali ovakav zakonski akt izravno zadire u ustave svih zemalja članica Europske unije, od kojih gotovo svi zabranjuju izglasavanje zakona koji brane političke i vjerske slobode, slobodno izražavanje i okupljanje, slobodu govora i tiska, pravo naroda na mirno okupljanje, kao i prikupljanje peticija kojim se vlada može prisiliti da ispravi neku nepravdu.
Budući da je Europska unija jasno definirala nacifašizam i komunizam kao dvije totalitarne ideologije koje su u XX stoljeću karakterizirale režime u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Sovjetskom Savezu, zemljama istočnog bloka, Jugoslaviji, itd., ako ova besmislica zaživi kao zakon obvezan za cijelu EU (a vrlo lako je moguće da se to dogodi), europski komunisti će nestati ili će nastaviti s ilegalnim radom.
Europski statut za promicanje tolerancije, kojem je svrha zabrana komunizma, je dokaz kako "bauk kruži Europom, bauk komunizma" i njegovim usvajanjem kapaciteti europskih robijašnica neće biti dovoljni da prime sve "zločince" koji su ugroza "tolerantnoj, demokratskoj i slobodnoj Europi".
Što da se radi?
Ovo pitanje postavio Vladimitr Ilijič Lenjin u svojoj istoimenoj knjizi iz 1902. godine, ali je on imao svoje "odgovore". Nakon Marxa, koji je i danas aktualan više no ikada jer je detektirao probleme i predvidio smjer u kojem čovječanstvo vodi kapitalizam, ruski revolucionar je postavio pitanje što nam je činiti, kada već poznajemo i uzroke i posljedice problema.
Aktualna ljevica se prvo s austrijskim socijalistom Kautskim odvojila od komunista i priklonila "dugom maršu kroz institucije". Tri desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, talijanski, francuski i španjolski komunisti odabiru takozvani "Treći put", kojim se odriču nasilne revolucije, ali se ne odriču "namjere svrgavanja postojećeg kapitalističkog poretka". Kao što su sve što je imalo neki potencijal preuzeli anglo-američki demokrati i ljevičari, tako se i tzv. "Treći put" se (potpuno nepravedno) najviše vezuje uz administraciju američkog predsjednika Billa Clintona (1993 - 2001) kao i vladu britanskog premijera Tonyja Blaira (1997 - 2007), iako su ga kao projekt eurokomunizma 1976. pokrenuli komunisti Enrico Berlinguer (Italija), Santiago Carrillo (Španjolska) i Georges Marchais (Francuska), tek uz malu podršku britanskih ljevičara. Taj je zaokret doveo do toga da su talijanski, francuski i španjolski komunisti gotovo u potpunosti nestali s političke scene. Dovoljno je reći da aktualni talijanski premijer Matteo Renzi dolazi iz Demokratske stranke, koja se smatra sljednicom Talijanske komunističke partije, kao i da su radnici Škotske danas plebiscitarno svoj glas dali nacionalistima Škotske nacionalne stranke, jer su svjesni da su ih laburisti izdali.
Nadu europskoj ljevici, pa i komunistima, bez obzira na pokušaje Bruxellesa da ih se stavi van zakona, donosi pobjeda grčke Syrize. Međutim, Syriza nije revolucionarna stranka, kao što to nije ni Podemos, što je pojasnio i američki filozof i politički aktivist Noam Chomsky.
Noam Chomsky: SYRIZA i Podemos su anti-neoliberalne stranke, ali nisu revolucionarne
Carmelo Suarez, glavni tajnik "Komunističke partije naroda Španjolske" (El Partido Comunista de los Pueblos de España), u službenom glasilu partije, "Jedinstvo i borba" (Unidad y Lucha), objavio je oštru kritiku institucionalizirane europske ljevice i prema njemu ne postoje nikakve razlike između desnice, demokršćana, liberala, socijaldemokrata i takozvanih "komunista", kojima je u Europskom parlamentu i institucijama u Bruxellesu jedina zadaća da očuvaju kapitalistički projekt europske oligarhije zvan "Europska unija".
"Prostor za konsenzus je nestao, a nezaustavljivo rastu preduvjeti za sučeljavanje i klasnu borbu. Opet "bauk kruži Europom, bauk komunizma", ali su sve političke snage stare Europe - Merkel, Hollande, Rajoy, Cameron, Tsipras, Renzi ... - stupile u "Svetu alijansu" kako bi otjerale taj bauk. Radnička klasa i široki narodni slojevi počinju shvaćati da s Europskom unijom nemaju nikakve veze. No, radnička klasa, ako ima jasan put, ovaj put će tražiti ukidanje eura, Europske unije i tražiti raspuštanje NATO saveza. To su tri ključna prioriteta, dok su svi ostali zahtjevi "Euroljevice" sporedni i služe samo za odvraćanje radništva od ciljeva od kojih mu ovisi gola egzistencija.Radništvo je u rušenje kapitalizma jurišalo s parolama "Vlast radnicima" – "Socijalizam i komunizam", ali su ih od istinske borbe uspjeli odvratiti oportunisti Euroljevice (Cayo Lara, Alexis Tsipras, Pablo Iglesias), učenici Bernsteina i njegovih sljedbenika. Svi su oni pozicijama na kojima trenutno jesu upravo u tu svrhu", na svoje ideološke istomišljenike se oštro obrušio Carmelo Suarez. (Opširnije: “Bauk kruži Europom, bauk komunizma”, a sve su se političke snage Europe udružile u Svetu Alijansu kako bi otjerale taj bauk)
Dakle, što da se radi? Pomiriti se s "kreativnom destrukcijom kapitalizma", jer, kako kaže John Gray, "to nije ni kraj svijeta, čak ni kapitalizma, a što god se dogodi, mi ćemo i dalje morati učiti živjeti s negativnom energijom kojom zrači tržište".
Možda ipak treba pričekati grčku Syrizu da odradi mandat do kraja i vidjeti hoće li se kroz institucije ostvariti barem dio predizbornih obećanja?
Treba li vjerovati Carmelu Suarezu koji tvrdi da su svi koji sjede u Europarlamentu i nacionalnim parlamentima izdali temeljna načela marksizma i "udružili su se u Svetu Alijansu kako bi očuvali monstrume koje poznajemo pod imenom zajedničke europske valute, Europske unije i NATO saveza"?
Ovo su pitanja koja nužno traže odgovore, jer je živjeti vođen nevidljivom rukom tržišta postalo nepodnošljivo i potebne se konkretne promjene, a ne one kozmetičke. Danas je ljudima najamanje potrebno da im netko objašnjava "kako im je i zbog čega loše", jer je to već odavno učinjeno i sva je proturječja kapitalizma odavno raskrinkao Karl Marx u svojim djelima. Danas, jednako kao što se Lenjin pitao 1902. godine, pitanje je: "Što da se radi? "
. A do tad, trka kukavnih puzeva se nastavlja...
