Odgajanje tudje djece

[Lalena]

Ja mislim da kod nas kad dodje do razvoda, da vecinom djeca idu majci, osim u slucajevima kad je majka teski ovisnik ili alkoholicar.. Ili kad predstavlja opasnost po djecu.. Bilo kako..

Sto opet znaci da se vecinom u Bosni zatice slucaj da bi muskarac mogao ozeniti ili "samo" upoznati zenu sa " dodatnim paketom".

Jel se mozete zamisliti na kafi sa ocem tog djeteta na kojoj bi oca "upoznavali" sa stanjem djeteta, i eventualno razgovarali o njegovim potrebama?

Ako bi taj isti covjek izrazio spremnost da dobije dijete nazad da li ikad mogli to prihvatiti kao nesto sto bi bilo "dobro" za dijete?

Ako i kad dijete odraste, jel bi vam smetalo kad bi to dijete vise vremena provodilo sa vlastitim ocem nego sa vama?

Ovo sam naveo posmatrajuci stvari iz jedne perspektive, naravno sve ovo navedeno se odnosi i na obrnutu situaciju..

Ovo pitam jer se u BIH parovi najcesce svadjaju oko imovine, i naravno oko djece..

Hmmmm, nemam iskustva s razvodom i navedenim situacijama, ali ako bi posljedica takvog braka bila da se dijete posalje ocu, mijenja skrbnika, dom, cijeli zivot, onda to nije vrijedno toga (ovo govorim kao majka)... Ne znam ko tu odlucuje sta je najbolje za dijete? Mogla bih shvatiti da se radi o starijem djetetu, obicno ono tada samo ima izrazeniju potrebu za ocem... Da, mogla bih se zamisliti kako pricam s tom osobom, dobro, mozda bas ne na kafi, ali telefonom, svakako...
Djeca uvijek pate za onim roditeljem kojega nema tu dok odrastaju, i ako mu se pruzi prilika, naravno da ce to pokusati nadoknaditi... Ne vidim razloge da to nekome smeta, jedino ako je otac bas losa osoba koja na neki nacin koristi dijete?!
Ako je ocuh/maceha, zajedno s drugim roditeljem djeteta razvio vremenom prisne, prijateljske odnose, to ostaje... naravno, ako nisu, jedva ce docekati da pobjegne...

Meni je zao djece, to sta pojedini roditelji rade prilikom razvoda, nije humano
Mislim, iskoriste njihovo djetinjstvo za medjusobne svadje, ucjene i osvete, i ostete ga za cijeli zivot...

[Lalena]

Da se i postavljac teme javi...

Zelio bih jos dodatno pitati:

Jel bi vam tesko palo ako bi morali prihvatiti da zivite zajedno sa partnerovim djetetom pod istim krovom? Mislim.. Ono.. da prihvatite takvu opciju kao podmoranje, naravno kako bi reagovali ako bi se morali adaptirati na takvo stanje?

Sta ako vas to dijete ne bi prihvatalo i ako bi vas odbijalo kao osobu koja bi mu djelovala kao suspstiucija za majku / oca koje vec ima?

Kao biste mu objasnili da ga vi (potencijalno) volite kao njegova bioloska majka / otac?

Da li biste odrzavale kontakte sa njegovim pravim roditeljom i da li bi vam smetalo ako bi i kada bi ta osoba vrsila pritisak na vas u cilju da vam natukne kompleks da vi nemate pravo da odgajate njegovo / njeno dijete?

Znam, ova tematika nosi podosta problema..

Meni nebi smetalo,meni bi jedino smetalo ozeniti udovicu s djetetom,,,uvijek bi imao osjecaj da sam ja tu samo jer je muz preselio,i znam jednog koji zivi tako s udovicom jednom i kcerkom joj....pokojnog oca slike su tu,i njemu ne smeta nikako ..

Uvijek bih dao prednost udovici od 30+ (sa djecom ili bez) spram djevojke iste životne dobi.

A zasto? Mislim, nije mi logicno, osim ako ne mislis konkretno na situirane i dobrostojece udovice?! Ne tvrdim da ti mislis, samo sam se naslusala takvih stavova, i ne vidim drugi razlog toj "prednosti"?

[vivak]

Ko djete sam bio blizi majci ar i kad su se razveli djeca su ostala s njom.Imo sam 14 godina i jedva sam ceko da se razvedu tisina izmedju njih dvoje mene je jela iznutra dok je sestra volila starog uvjek malo jace nego mater ar.i njegov odlazak jedva izdrzala.Mati se nije udala a stari se ozenio,njihovim zajednickim trudom oko nas ispali smo dobro i ja i sestra mi.Brak nije uslov za srecnu djecu ni porodicu,moji su se bolje slagali poslije razvoda.A macehu nikad nisam mogo zvati majkom pa sam je zvao imenom i ukopo sam i nju isto ko i svoju rodjenu.Zato nemam nista protiv odgajanja tudje djece i ja sam tako odgajan,ali nismo svi isto jaki pa moja sestra i danas ima traume i ruzna sjecanja na odlazak starog.

[Leo_alfa]

Jel se mozete zamisliti na kafi sa ocem tog djeteta na kojoj bi oca "upoznavali" sa stanjem djeteta, i eventualno razgovarali o njegovim potrebama?

Ako bi taj isti covjek izrazio spremnost da dobije dijete nazad da li ikad mogli to prihvatiti kao nesto sto bi bilo "dobro" za dijete?

Ako i kad dijete odraste, jel bi vam smetalo kad bi to dijete vise vremena provodilo sa vlastitim ocem nego sa vama?

Da ukoliko bi covjek pokazao zainteresovanost.
Ukoliko bi sud i sluzbe za socijalni rad pratile citav slucaj bio bih spreman uci u takvu proceduru, naravno kad bih i sam ocijenio da zaista to moze biti najbolje rjesenje za dijete i svakako uz razumijevanje i saglasnost samog djeteta (zavisi od uzrasta koliko bi djeciji stav mogao uzeti kao presudan, dijete od 4 godine ne moze se izjasniti povodom ovog pitanja kao dijete od 16 godina). I pored toga bih volio, koliko bi to bilo moguce biti dio djetetovog odrastanja i pruzati podrsku na adekvatan nacin.
Ne bi mi smetalo, bilo bi mi zao ukoliko bih bio totalno odbacen, ali bih to prihvatio i ne bih sigurno pokusao da to promijenim. To bi vec bilo petljanje u tudju privatnost.

[Matzan]

Meni nebi smetalo,meni bi jedino smetalo ozeniti udovicu s djetetom,,,uvijek bi imao osjecaj da sam ja tu samo jer je muz preselio,i znam jednog koji zivi tako s udovicom jednom i kcerkom joj....pokojnog oca slike su tu,i njemu ne smeta nikako ..

Uvijek bih dao prednost udovici od 30+ (sa djecom ili bez) spram djevojke iste životne dobi.

A zasto? Mislim, nije mi logicno, osim ako ne mislis konkretno na situirane i dobrostojece udovice?! Ne tvrdim da ti mislis, samo sam se naslusala takvih stavova, i ne vidim drugi razlog toj "prednosti"?

Mislim da shvataš, ali ću ipak odgovoriti.
Dakle, radi se o udovici, ženi koja nije svojom voljom/hirom ostala bez muža (ukoliko ga naravno nije sama koknula ).
Jasno je da nema generalizacije kad su ljudi (i sve ono što ide uz to) u pitanju, ali ne smatram pretjerano dobrom prilikom djevojku koja se nije udala do 30-e godine.

[JaneEyre]

Najprije, mislim da bi mi u startu bio odbojan muškarac koji iza sebe ima brak i dijete...Međutim, kako život piše najčudnije romane, ako bi mi se sličajno dogodila takva, veza tj. ako bih zavoljela takvu osobu - logično je da kao sastavni i neodvojivi dio paketa prihvatiš i partnerovo dijete...

nevjerojatno . a sta da je on udovac koji je ostao sa jednim ili dvoje male djece. jel ti i to odbojno. moze te tvoje dijete vise jebavat nego tude.

Upravo. Čitam komentare, i čudom se čudim. Bože sačuvaj.
Imam osjećaj da svi misle da od rođenog djeteta ne mogu doživjeti neugodnosti, probleme i šta sve ne.
Varate se dragi moji.
Nema garancije u životu.
Možete biti više poštovani od strane usvojenog djeteta, ili djeteta koje jednostavno nije vaše biološko, nego od onoga koje jeste.
Ne zanosite se i riješite se predrasuda

iiii...opet krece standradno pjuvanje ukoliko neko na forumu ima neko drugačije mišljenje.

dakle, kome god se svidja muškarac/žena bio on udovac/udovica ili razveden/razvedena sa djetetom - super. Međutim, ja se ne vidim u vezi sa takvom osobom, i meni bi to u startu bilo odbojno. Nekome je odbojna crna boja kose, plave oči, drugačija religija...meni eto, osoba koja ima dijete...

[arslanbey]

Mislim da shvataš, ali ću ipak odgovoriti.
Dakle, radi se o udovici, ženi koja nije svojom voljom/hirom ostala bez muža (ukoliko ga naravno nije sama koknula ).
Jasno je da nema generalizacije kad su ljudi (i sve ono što ide uz to) u pitanju, ali ne smatram pretjerano dobrom prilikom djevojku koja se nije udala do 30-e godine.

a sta ako si yi momak od 30+?

[dobar osjecaj]

Evo jedna ozbiljna tema..

Jeste li ikad razmišljali o tome da li bi pristali oženiti ili se udati za osobu koja ima dijete iz predhodnog braka, i ako je odgovor potvrdan da li bi vam teško palo ako bi morali odgajati,
uslovno rečeno , tudje dijete?

Da li biste smogli snage i prihvatiti li se roditeljske uloge za dijete koje nije vaša krv?

Kakav odnos bi to dijete trebalo imati sa svojim biološkim roditeljom i da li bi vi ikad mogli zamjeniti tu prirodnu ulogu majčinstva/ očinstva za dijete koje nije vaše?

Da li bi ikad rekli tom dijetetu da vas zove majkom / ocem iako ono nije vaše biološko potomstvo?

Da li bi ikad imali dovoljnu količinu ljubavi prema tom dijetetu kao prema vašem vlastitom?

Jeste li ikad o ovome razmišljali?

Mogu naravno zamisliti da upadnem u takvu situaciju jer ne zivim bas zivot po nekim izricitim pravilima i malo je toga sto mislim da se meni ne moze desiti nikada. Kad bi se desilo da se spojim s nekim ko je ostao samohrani otac s bebom, naravno da je zamislivo da se vezem za to dijete i da se vise trudim i brinuti se i povezivati s tim djetetom. Ne mogu zamisliti da se nesto posebno trudim oko djece koja su vec na neki nacin formirane osobe.
Ne vidim neke znacajne mogucnosti mog doprinosa zivotu tudje djece u ciji zivot bi upala kad su vec u tinejdzerskoj dobi ili stariji. Neki poklon za rodjendan. Poneki zajednicki rucak i to je sve od mene. Tudja djeca su dio neke price koja nema nista sa mojim odlukama i postupcima i tako mislim da bi i dozirala sebe u tom odnosu.
Ne bi imala ljubavi ni prema kome kao prema svom djetetu - to mi je nemoguce i nezamislivo.
Ne znam ni da bi od usvojenog djeteta ocekivala da me dozivljava i zove majkom.

[Matzan]

Mislim da shvataš, ali ću ipak odgovoriti.
Dakle, radi se o udovici, ženi koja nije svojom voljom/hirom ostala bez muža (ukoliko ga naravno nije sama koknula ).
Jasno je da nema generalizacije kad su ljudi (i sve ono što ide uz to) u pitanju, ali ne smatram pretjerano dobrom prilikom djevojku koja se nije udala do 30-e godine.

a sta ako si yi momak od 30+?

Pa jesam. U najboljim godinama. Biologija i te stvari...

[JanuaryJones]

[Bambi_na_kofeinu]

Da se i postavljac teme javi...

Zelio bih jos dodatno pitati:

Jel bi vam tesko palo ako bi morali prihvatiti da zivite zajedno sa partnerovim djetetom pod istim krovom? Mislim.. Ono.. da prihvatite takvu opciju kao podmoranje, naravno kako bi reagovali ako bi se morali adaptirati na takvo stanje?

Ako se ulazi u vezu s nekim ko ima dijete računaš s tim da ćeš s partnerovim djetetom dijeliti krov, bilo to cijelo vrijeme ili povremeno.
Ako se na to ne možeš adaptirati onda hladno odustaneš od useljavanja, produži dalje.

Sta ako vas to dijete ne bi prihvatalo i ako bi vas odbijalo kao osobu koja bi mu djelovala kao suspstiucija za majku / oca koje vec ima?

Trud, rad, razgovor, uložene emocije.
Ako možeš.
Ako ne možeš, produži dalje.

Kao biste mu objasnili da ga vi (potencijalno) volite kao njegova bioloska majka / otac?

Nikako.
Sem ako je jedno od roditelja teška patologija onda ga ni u kom slučaju ne možeš voljeti kao biološki roditelj.
Što ne znači da ne možete razviti prisan odnos.

Da li biste odrzavale kontakte sa njegovim pravim roditeljom i da li bi vam smetalo ako bi i kada bi ta osoba vrsila pritisak na vas u cilju da vam natukne kompleks da vi nemate pravo da odgajate njegovo / njeno dijete?

Mislim da je te kontakte teško izbjeći, posebno ako je dijete maloljetno, ali težište tih kontakata je na partneru a ne na novopridošlom članu.
Ako ne možeš razumjeti nužnost tih kontakata, produži dalje.
Također mislim da je težište odgoja na biološkim roditeljima, da tu treba imati takta i suptilnosti i ne postavljati se kao alfa odgajatelj, jer nisi po prirodi stvari.


Ne znam kome je u tim relacijama teže, bivšem partneru, novom partneru, partneru koji ulazi u novu vezu ili djetetu.
Ali pretpostavljam da može funkcionisati ako su ljudi razumni i imaju strpljenja znam za par slučajeva gdje su ti odnosi zaista s obzirom na složenost usklađeni idealno.
Treba zrelosti, poštovanja i ljubavi.

Ne, ne znam da li bih mogla.

[XeuX]

Nema teorije.Zašto bi ulagao vrijeme i novac u nešto što nije moje?Isto tako ne želim biti ženi drugi izbor,odnosno znao bih da je sa mnom iz nužde a ne zato što sam joj drag.
Mislim da su muškarci koji se u to upuste jako jadni.

[Bambi_na_kofeinu]

Nema teorije.Zašto bi ulagao vrijeme i novac u nešto što nije moje?Isto tako ne želim biti ženi drugi izbor,odnosno znao bih da je sa mnom iz nužde a ne zato što sam joj drag.
Mislim da su muškarci koji se u to upuste jako jadni.

Jebi ga, ako misliš da nemaš ništa ponuditi te da će se ženska zakačiti samo iz nužde, da, jadno je.

[XeuX]

Nema teorije.Zašto bi ulagao vrijeme i novac u nešto što nije moje?Isto tako ne želim biti ženi drugi izbor,odnosno znao bih da je sa mnom iz nužde a ne zato što sam joj drag.
Mislim da su muškarci koji se u to upuste jako jadni.

Jebi ga, ako misliš da nemaš ništa ponuditi te da će se ženska zakačiti samo iz nužde, da, jadno je.

Eto nemam, a i da imam zašto bih uopšte nudio išta ženi koja je nečiji otpadak?

[Leo_alfa]

Nema teorije.Zašto bi ulagao vrijeme i novac u nešto što nije moje?Isto tako ne želim biti ženi drugi izbor,odnosno znao bih da je sa mnom iz nužde a ne zato što sam joj drag.
Mislim da su muškarci koji se u to upuste jako jadni.

Jebi ga, ako misliš da nemaš ništa ponuditi te da će se ženska zakačiti samo iz nužde, da, jadno je.

Eto nemam, a i da imam zašto bih uopšte nudio išta ženi koja je nečiji otpadak?

Tako je, mozda se cak treba zauzeti za to da sve te zene nose neka obiljezja koja bi upozorila sve muskarce da su one vec potrosene, jer znaju biti prevrtljive i sakriti te svoje prijasnje veze pa cak i djecu, mislim da nisu takve ne bi ni bile ostavljene.

Ovo je genijalno "Eto nemam, a i da imam..."

[stakasa]

Koliko racunice na temi o ljubavi

[franceska]

Kakvi smo, i dobro nam je

[Leo_alfa]

Kroz par postova sam naisao na jednu meni interesantnu stvar, a to je da roditelji usvojenog djeteta ne mogu pruziti istu kolicinu ljubavi, odnosno voljeti to dijete toliko koliko bioloski roditelji mogu. Posto se radi samo o jednoj razlici medju takvim roditeljima, bioloski ili ne, moze se zakljuciti da je to i razlog zbog cega se tvrdi tako nesto. Obrazlozenje toga je onda u usadjenom prirodnom obrascu ponasanja i osjecaja privrzenosti potomstvu koje nosi nas genetski materijal i tako nastavlja "lozu".
Da li je upravo to ta prava roditeljska ljubav?
Ja se ne bih slozio s tim. Vjerujem da je pored samog osjecaja privrzenosti i zelje da se pomaze djeci i brine o njima, ljubav takodje i svjesna odluka da se urade odredjene stvari, odnos koji se gradi ne samo vodjeni osjecajima nego i na odlukama koje su donesene promisljanjem.

[stakasa]

Dupli

[stakasa]

Kroz par postova sam naisao na jednu meni interesantnu stvar, a to je da roditelji usvojenog djeteta ne mogu pruziti istu kolicinu ljubavi, odnosno voljeti to dijete toliko koliko bioloski roditelji mogu. Posto se radi samo o jednoj razlici medju takvim roditeljima, bioloski ili ne, moze se zakljuciti da je to i razlog zbog cega se tvrdi tako nesto. Obrazlozenje toga je onda u usadjenom prirodnom obrascu ponasanja i osjecaja privrzenosti potomstvu koje nosi nas genetski materijal i tako nastavlja "lozu".
Da li je upravo to ta prava roditeljska ljubav?
Ja se ne bih slozio s tim. Vjerujem da je pored samog osjecaja privrzenosti i zelje da se pomaze djeci i brine o njima, ljubav takodje i svjesna odluka da se urade odredjene stvari, odnos koji se gradi ne samo vodjeni osjecajima nego i na odlukama koje su donesene promisljanjem.

To sa genima je prenapuhano. I seljakluk zesci. Puno je vazniji odnos supruznika. Recimo ako novi otac voli majku koja ima djete iz prijasnje veze on ce voliti i one osobine koje je djete nasljedilo od nje. Ako je njen ex sa njom imao mehanicki brak ili su se manje vise mrzili njemu su smetale i te djetetove osobine. Ovo je samo mala sitnica ali eto kad se vec pricamo...
Po meni su ljudi koji su u stanju prihvatiti djecu partnera puno bolji od nas koji to nismo. I vrijedni su postovanja. U svakom slucaju imaju moje postovanje

[vivak]

Kroz par postova sam naisao na jednu meni interesantnu stvar, a to je da roditelji usvojenog djeteta ne mogu pruziti istu kolicinu ljubavi, odnosno voljeti to dijete toliko koliko bioloski roditelji mogu. Posto se radi samo o jednoj razlici medju takvim roditeljima, bioloski ili ne, moze se zakljuciti da je to i razlog zbog cega se tvrdi tako nesto. Obrazlozenje toga je onda u usadjenom prirodnom obrascu ponasanja i osjecaja privrzenosti potomstvu koje nosi nas genetski materijal i tako nastavlja "lozu".
Da li je upravo to ta prava roditeljska ljubav?
Ja se ne bih slozio s tim. Vjerujem da je pored samog osjecaja privrzenosti i zelje da se pomaze djeci i brine o njima, ljubav takodje i svjesna odluka da se urade odredjene stvari, odnos koji se gradi ne samo vodjeni osjecajima nego i na odlukama koje su donesene promisljanjem.

Takvim ja ne bi dao ni macku

[madner]

Jes jes, ljudi ovdje ne placaju za svoju djecu, a ne za tudju.

[blufonka]

Eh da vam napise koju neko ko zivi takav zivot
Ja sam maceha prvom djetetu mog muza, zajedno imamo jos dvoje, zivi s nama a s majkom ima kontakte i povremeno je posjecuje!
Prva, osnovna i najbitnija stvar za jedan takav i usto uspjesan zivot je potrebno znati i DOBRO razumjeti cinjenicu da je dijete svakom normalnom covjeku najbitnija stvar u zivotu. Ja sam danas majka pa to znam svakako, ali znala sam i tad prije nego sto sam se udala i dosla u jednu vec formiranu malu porodicu
Zivot se sastoji iz malih svakodnevnih stvari i kada se recimo nadjemo u situaciji da nam odlazak u grad sa muzem propada zato sto to dijete mora ici kupiti nove sveske za skolu onda u vecini slucajeva ZAHVALJUJUCI NASOJ LJUBOMORI I SEBICNOSTI dolazi do kurslusa!
Hocu reci da ko nije sposoban kontrolisati ove emocije nema sta traziti u takvoj vezi!
Ja sam u startu to dijete ostavila kao prioritet mom muzu, nikada nisam bila ljubomorna, posesivna ni sebicna, inace nisam takva po prirodi,
nju sam vremenom zavoljela a odnos nam je najblize receno "rodbinski", nisam joj supstitucija za majku, ne glumim joj majku i nemam komleks da me uvazava i postuje k'o profesora u skoli. Sa mnom je opustena, slobodna, moze me kritikovati i reci mi kad ima nesto protiv mene a da pritom ne padaju crijepovi s kuce . Imam samo jedno pravilo po pitanju svadja (koje su normalna pojava s vremena na vrijeme) a to je da je nikad al bas NIKAD ne kritikujem i napadam kad joj tata nije kod kuce, zato sto se kad je on tu, osjeca zasticeno ako vec sa mnom ima neki problem.
Sve sto radim za svoju djecu radim i za nju i nije mi tesko, sve sto zahtjevam od svoje djece odnosi se i nju i tu ne pravim nikakve razlike,
Po pitanju njenih svakodnevnih problema npr. izlazaka sa prijateljicama negdje, dobrih ili losih ocjena u skoli, nacina oblacenja, sminkanja itd. u razgovoru kazem svoje misljenje ali konacnu odluku i sud uvijek prepustam njenom ocu i majci i vidim to kao najbolje rjesenje, nekad moje misljenje uvaze nekad ne ali se previse ne namecem.
Jako je bitna iskrenost u svakom segmentu zivota i kad djete bilo vase ili ne osjeti da ste iskrena osoba bez spletki i bilo kakvih losih namjera onda se i dobre i lose stvari podnose puno lakse.
Ja se uvijek trudim biti korektna, jako mi je bitna cista savjest i u skladu s tim se i ponasam, sve sto ne bih pozeljela sebi i svom djetetu ne radim ni njoj. Nekako se sve to u zivotu poslozi, posijana ljubav i paznja izrasta u jos vecu, obostranu i dovoljno mi je samo kad mi moj muz kaze s osmjehom na licu da sam joj cesto bolja majka nego ona koja ju je rodila.
Moja djeca su bogatija za jednu sestru koju stvarno obozavaju, moj muz je sretan jer su mu svi na okupu mazeni i pazeni, a ja....
ja sam najsretnija sto imam njih.
Na ovu temu bih mogla jos puno toga da napisem, sustina ce uvijek ostati ista, ostati korektan, dosljedan i nesebican, biti covjek

[stakasa]

Eh da vam napise koju neko ko zivi takav zivot
Ja sam maceha prvom djetetu mog muza, zajedno imamo jos dvoje, zivi s nama a s majkom ima kontakte i povremeno je posjecuje!
Prva, osnovna i najbitnija stvar za jedan takav i usto uspjesan zivot je potrebno znati i DOBRO razumjeti cinjenicu da je dijete svakom normalnom covjeku najbitnija stvar u zivotu. Ja sam danas majka pa to znam svakako, ali znala sam i tad prije nego sto sam se udala i dosla u jednu vec formiranu malu porodicu
Zivot se sastoji iz malih svakodnevnih stvari i kada se recimo nadjemo u situaciji da nam odlazak u grad sa muzem propada zato sto to dijete mora ici kupiti nove sveske za skolu onda u vecini slucajeva ZAHVALJUJUCI NASOJ LJUBOMORI I SEBICNOSTI dolazi do kurslusa!
Hocu reci da ko nije sposoban kontrolisati ove emocije nema sta traziti u takvoj vezi!
Ja sam u startu to dijete ostavila kao prioritet mom muzu, nikada nisam bila ljubomorna, posesivna ni sebicna, inace nisam takva po prirodi,
nju sam vremenom zavoljela a odnos nam je najblize receno "rodbinski", nisam joj supstitucija za majku, ne glumim joj majku i nemam komleks da me uvazava i postuje k'o profesora u skoli. Sa mnom je opustena, slobodna, moze me kritikovati i reci mi kad ima nesto protiv mene a da pritom ne padaju crijepovi s kuce . Imam samo jedno pravilo po pitanju svadja (koje su normalna pojava s vremena na vrijeme) a to je da je nikad al bas NIKAD ne kritikujem i napadam kad joj tata nije kod kuce, zato sto se kad je on tu, osjeca zasticeno ako vec sa mnom ima neki problem.
Sve sto radim za svoju djecu radim i za nju i nije mi tesko, sve sto zahtjevam od svoje djece odnosi se i nju i tu ne pravim nikakve razlike,
Po pitanju njenih svakodnevnih problema npr. izlazaka sa prijateljicama negdje, dobrih ili losih ocjena u skoli, nacina oblacenja, sminkanja itd. u razgovoru kazem svoje misljenje ali konacnu odluku i sud uvijek prepustam njenom ocu i majci i vidim to kao najbolje rjesenje, nekad moje misljenje uvaze nekad ne ali se previse ne namecem.
Jako je bitna iskrenost u svakom segmentu zivota i kad djete bilo vase ili ne osjeti da ste iskrena osoba bez spletki i bilo kakvih losih namjera onda se i dobre i lose stvari podnose puno lakse.
Ja se uvijek trudim biti korektna, jako mi je bitna cista savjest i u skladu s tim se i ponasam, sve sto ne bih pozeljela sebi i svom djetetu ne radim ni njoj. Nekako se sve to u zivotu poslozi, posijana ljubav i paznja izrasta u jos vecu, obostranu i dovoljno mi je samo kad mi moj muz kaze s osmjehom na licu da sam joj cesto bolja majka nego ona koja ju je rodila.
Moja djeca su bogatija za jednu sestru koju stvarno obozavaju, moj muz je sretan jer su mu svi na okupu mazeni i pazeni, a ja....
ja sam najsretnija sto imam njih.
Na ovu temu bih mogla jos puno toga da napisem, sustina ce uvijek ostati ista, ostati korektan, dosljedan i nesebican, biti covjek

Svaka ti cast

[Lalena]

Kroz par postova sam naisao na jednu meni interesantnu stvar, a to je da roditelji usvojenog djeteta ne mogu pruziti istu kolicinu ljubavi, odnosno voljeti to dijete toliko koliko bioloski roditelji mogu. Posto se radi samo o jednoj razlici medju takvim roditeljima, bioloski ili ne, moze se zakljuciti da je to i razlog zbog cega se tvrdi tako nesto. Obrazlozenje toga je onda u usadjenom prirodnom obrascu ponasanja i osjecaja privrzenosti potomstvu koje nosi nas genetski materijal i tako nastavlja "lozu".
Da li je upravo to ta prava roditeljska ljubav?
Ja se ne bih slozio s tim. Vjerujem da je pored samog osjecaja privrzenosti i zelje da se pomaze djeci i brine o njima, ljubav takodje i svjesna odluka da se urade odredjene stvari, odnos koji se gradi ne samo vodjeni osjecajima nego i na odlukama koje su donesene promisljanjem.

Mozda tako i razmisljaju, ali u stvarnosti vidim ljude koji se jedva mogu nazvati roditeljima i vlastitoj, bioloskoj djeci, djeci koja imaju milion problema i trauma s vlastitim roditeljima, ili s druge strane, ljude koji su s puno ljubavi odgojili usvojeno dijete, sretne porodice koje mozda odudaraju od konzervativnog shvatanja, ali funkcionisu...
Ne kazem da nema i obratnih situacija, ali nije pravilo... Roditeljska ljubav nije neka iluzija, san, ili nasljedje, i ako se na njoj ne radi, ne grade kvalitetni odnosi, istopi se ubrzo nakon sto dijete prestane nositi pelene ili se cak pretvori u nesto gore... Pogotovo nema garancije s genetikom.
Ne mogu a da se ne zapitam kako bi neki ljudi prihvatili da dobiju npr. hendikepirano dijete?

Sve je do pojedinca, do osobe, njegovog/njenog karaktera, sposobnosti da voli, nacina na koji voli, do toga koliko je odgovoran,...
Postujem misljenje i onih koji kazu da to ne bi mogli, osoba koja vec ima dijete naravno da ce birati ono sto odgovara i njoj i djetetu... I to je ljubav, mozda s malo strozijim kriterijima, ali time mozda i kvalitetnija, od samoga pocetka...

Dobro je da nismo svi isti

(Ugledah novi post... @blufonka )