Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Eurosa wrote:Kad se to ljudi prestanu truditi,zasto? Ukoliko je vas odnos takav kakav kazes da jeste,onda ne mislim da on ne bi pristao na pokusaj poboljsanja(na bilo koji nacin).Trzni se malo,potrudi,ne pisi po forumu vec pogledaj svoju djecu i svog muza,pokusaj se sjetiti zasto si se zaljubila u njega, djecu mu rodila,...ma daj malo zivni!
Izvini ako sam gruba ali ja sam fajter i ne razumijem ljude koji odustaju i predaju se,a ti imas za sta da se boris, itekako.
Kad se imas s´kim boriti, onda je lahko. Kad je drugoj strani potpuno svejedno. Sta ces onda? Boriti se, a znati da neces nista postici?
U ovom slucaju to nije obicna svadja o boji i mustri plocica u kuhinji. 20 godina veze nije malo.
Sta se desavalo dugih 19 godina ranije? Kad je sve bilo potaman, dok se ta klica "zdravo za gotovo" nije uvukla u njihovu vezu,
mozemo samo nagadjati i na racun subjektivnog razmisljanja pisati.
dobar osjecaj wrote:Mozda kad budem imala svoje dijete budem razmisljala drugacije ali tesko mi je povjerovati da bi ovakva kakva jesam mogla zivjeti s muskarcem kojeg volim a koji ocito vise ne osjeca isto za mene.
S prvim tvojim razmišljanjima na ovu temu se nisam slagala, ali ovo zadnje je apsolutno istinito. I to je mjera voljenja i poštivanja sebe, najprije. Naravno da živimo u mentalitetu gdje je otići od sranja mahalski smak svijeta, ali ja sam pričala i mislila sam da je to i ovdje slučaj, da se radi o ljubavi koja nije tolio strastveno intenzivna kao na samom početku, jer sam htjela reći da kroz život i godine koje se naberu nijedna to kasnije nije u tolikoj mjeri ko u filmu, već postane jedan drugi level ljubavi, neki slow motion, ali ipak ljubav, posebno kad dođu djeca i više niste sami. Tada je potpuno nevažno što si možda žensko i intelektualno i novčano neovisno, što možeš otići kad ti se ćefne, ali zbog funkcioniranja tog svijeta s anđelima neće te pucati više priče o smrtnoj zaljubljenosti itd., jer je tvoj život postao nešto sasvim drugo. I više nisi sebi najvažniji. I ima netko tko je veći i vrjedniji od tebe i tvoje guzice i osjećaja lepršavih leptirića po stomaku. Ali ako za sve što daješ, u tom braku više ne primaš više ljubav, to potpuno obrće tijek stvari. I treba ili poraditi na tome, ili otići, nema druge.
Ma dobro meni su tu pomijesana osjecanja. Imam mamu koja je sve na svijetu bila spremna uciniti da mi djeca budemo sretni, da otac bude zadovoljan, da sve stima najbolje moguce. Cesto sam se ljutila na nju i danas se ljutim na nju sto nije bila sebicnija prema svima nama a vise mislila na sebe. Svi ljudi su prilicno sebicni pa i ta djeca. Moja sestra prva ne mari i prilicno joj je svejedno za neverovatne stvari koje mama radi za nju. Brat isto uzima prilicno zdravo za gotovo sav trud nase mame. U tom kontekstu mislim da ni ta djeca nisu bas svetinja radi koje bilo ko treba da se odrice sebe. Nekako je tanka linija izmedju dobrih namjera i pravljenja budale i zrtve od sebe. Djeca porastu i rijetko odrastu u andjele. Svaki pojedinac se prvo mora pobrinuti za sebe da bi bio od stvarne koristi i svojoj djeci. Nesretna mama nije bas nesto sto ne ostavlja tragove u zivotu.
dobar osjecaj wrote:
Ma dobro meni su tu pomijesana osjecanja. Imam mamu koja je sve na svijetu bila spremna uciniti da mi djeca budemo sretni, da otac bude zadovoljan, da sve stima najbolje moguce. Cesto sam se ljutila na nju i danas se ljutim na nju sto nije bila sebicnija prema svima nama a vise mislila na sebe. Svi ljudi su prilicno sebicni pa i ta djeca. Moja sestra prva ne mari i prilicno joj je svejedno za neverovatne stvari koje mama radi za nju. Brat isto uzima prilicno zdravo za gotovo sav trud nase mame. U tom kontekstu mislim da ni ta djeca nisu bas svetinja radi koje bilo ko treba da se odrice sebe. Nekako je tanka linija izmedju dobrih namjera i pravljenja budale i zrtve od sebe. Djeca porastu i rijetko odrastu u andjele. Svaki pojedinac se prvo mora pobrinuti za sebe da bi bio od stvarne koristi i svojoj djeci. Nesretna mama nije bas nesto sto ne ostavlja tragove u zivotu.
Ne znam, možda jer imam malu bebu tako razmišljam, kad naraste i počne da me sekira garant ću i ja biti na tragu tog stava.
Bez zezancije, stoput sam otkad imam dijete pomislila da tek sad razumijem Mostove okruga Madison i scenu s kvakom na automobilu, pitanje ostanka i odlaska. Ja koja sam uvijek bila za ljubav ogromnu, iznenadnu, što te pukne ko grom i poremeti sve što si o životu znao. Do jučer sam bila spremna na sve i svašta, sama sebi prva i najvažnija, ali danas je sve to potpuno drugačije. Džaba, promijeni te to bićence iz korijena. Ja sam nekako na najteži način na svom primjeru naučila da "mala" ljubav ima dugoročno više smisla i radosti, smiraja i divnog suživota ako ste normalni; nego turbulentna, velika, mahnita, gdje oba člana dijele neviđenu strast o kojoj se romani pišu, ali su oba nenormalna.
direktni wrote:A, ko kaže da nije osjetio želju za svojom ženom? Postavljačica teme? Raspravljamo, što reče @topcam, o poluistini. Ne znamo drugu stranu priče, al' eto, neka postavljačica teme uključi i muža u raspravu na ovoj temi, ako je već toliko iskrena i ima povjerenje. Ukoliko joj muž ne zna da ona ovo piše, onda je postavljačica teme prvo neiskrena prema mužu, djeci i neznamtivećpremakome...
Svaki problem je u mozgu, a zlo u oku posmatrača.
danas je najlakše promijeniti muža ili ženu. to izgleda kao potrošna roba ovih dana, kao set kvačila ili krajnice. ali ako nisi i u sebi promijenio ono što je dovelo do, hajmo reći, krivog izbora, opet ćeš pogrešno odabrati. a ljudi danas ni ne razmatraju opciju da je nešto i do njih, pa i u drugom, trećem, četvrtom braku sve bude isto.
PurpurHazel wrote:Ne znam, možda jer imam malu bebu tako razmišljam, kad naraste i počne da me sekira garant ću i ja biti na tragu tog stava.
Bez zezancije, stoput sam otkad imam dijete pomislila da tek sad razumijem Mostove okruga Madison i scenu s kvakom na automobilu, pitanje ostanka i odlaska. Ja koja sam uvijek bila za ljubav ogromnu, iznenadnu, što te pukne ko grom i poremeti sve što si o životu znao. Do jučer sam bila spremna na sve i svašta, sama sebi prva i najvažnija, ali danas je sve to potpuno drugačije. Džaba, promijeni te to bićence iz korijena. Ja sam nekako na najteži način na svom primjeru naučila da "mala" ljubav ima dugoročno više smisla i radosti, smiraja i divnog suživota ako ste normalni; nego turbulentna, velika, mahnita, gdje oba člana dijele neviđenu strast o kojoj se romani pišu, ali su oba nenormalna.
Vjerujem ti to. Ja to vec osjecam ponekad i bez djece i pomislim za dosta stvari da ja ne mogu izdrzati to ali se prvi put u zivotu trudim zakociti, presutiti, naci nesto izmedju - a sve sam to govorila da ne bi nikad, ni mrtva i blablabla. Ali svejedno, ne mogu vjerovati da bi cisto radi prividnog mira i stabilnosti zivota djece ostala zivjeti s covjekom s kojim sam nesretna i od kojeg ne osjecam da me voli vise.
Lounge Act wrote:Tema je otisla na krivu stranu.
Mene je jednostavno zanimalo sta kada se odluci ostati u takvom braku? Da li su se ljudi koji su ostali u takvom braku pokajali ili su zadovoljni jer djeca nekada odrastu i nestane taj razlog povezanosti.
Sto se tice mene i muza PurpurHazel nas je najbolje opisala - savrsena ljubav koja je bila uzor i prividno i sada je i rodbini i prijateljima, debelo smo u tridesetim i gotovo 20 godina zajedno. Navela sam da ovakvo stanje nije nastalo preko noci i iza nas je mnogo razgovora i uglavnom ispraznih obecanja. Trudila sam se i borila godinama, ali nakon mnogo odbijanja mogu reci da mi je samopouzdanje ispod nule. Malo po malo prestala sam biti inicijator i evo ima vise od godinu kako me muz nije ni zagrlio. Nekad budem na rubu suza kad vidim neku debelu, ruznu ili nesredjenu zenu s muzem kojem je ocito privlacna, kao neki dan sto jedan progovara za svoju "ja to odrzavam" i sje*em se jos vise sto sam se dovela uopce do toga da im zavidim...i onda ugledam svoju djecu i zakljucim da za njih mogu sve sto treba i da su vjerovatno price prijateljica koje su godinama u braku, a imaju sex svaku noc vjerovatno napuhane, a uostalom i sta me briga kako ko zivi i idemo opet ispocetka... Neki su ovdje spominjali drugi, treci, cetvrti brak i ne znam ni ja sta pa da kazem ja ne mislim o drugome niti mi treba drugi, u slucaju razvoda radije bih ostala sama i opet podredila svoj zivot djeci.
Norm i PurpurHazel - posebno hvala
Ako mu ne nedostaje fizicka bliskost,ti dobro provjeri da on to ne dobija negdje sa strane?
Lounge Act wrote:Da, dosta puta. On nema odgovor na to zasto je takav i nakon svakog razgovora se malo potrudi, ali se brzo vrati na ono kako je navikao. I ono malo ljubavi sto pruzi bude, dakle, radi tog sto sam ja trazila, a ne zato sto zeli tako da tu temu vise ne pokrecem jer mi je postalo neugodno.
Evo sve procitano,Moja prva pomisao je..jesi li sigurna da on nema neku semu sa strane?
i jesi li ikada spomenula razvod braka njemu ,cisto da vidis/provjeris sta on misli o tome? ako je protiv to znaci da mu je stalo i da zeli spasiti brak,e onda ce mozda ozbiljnije shvatiti problem ako uvedes i razvod braka u pricu.
Mozda sam ja naivna i mozda je meni lahko s ove tacke i situacije u kojoj jesam, filozofirati,ali nikad mi nije jasno kako ljudi dozvole da uopce dodju u situaciju da su jedno drugom stranci? Pa ne ide to nabrzinu,odjednom.To je proces...i ne vjerujem da ne vide i ne prepoznaju znakove i upozorenja.
Sta ih sprjecava da se bore protiv toga?
Ključna riječ je iskrenost. Apsoluta-nulta iskrenost. Iskren razgovor. Ključno je i znati slušati, kao i biti saslušan. Ljudi prečesto slušaju samo sebe, a nečuju partnera. Čuju kada ih partner povrijedi, a ne čuju kada oni povrijede partnera, djecu - riječima, postupcima, šutanjem...Ljudi često govore što su dobroga učinili svom partneru, ali skoro nikada, što je dobroga partner učinio za njih. Problem je u glavi, kao i rješenje uostalom.
@Euro, ti si dobro biće.
direktni wrote:Napisat ću nešto, što nije direktno vezano za temu, ali budućim bračnim drugovima može biti neki nauk: "Žena koja se uda, jer je ostala u drugom stanju, a ne voli, je obična kurvetina i obrnuto - podrazumijeva se".
burazeru, taj ti rezon ne stoji. prije ce biti da je kurva ona koja se uda radi novca (isto vazi i za muske). i zena, ali i muskarac, mogu se vjencati iako se ne vole samo da bi djetetu pruzili porodicu. sto ja smatram greskom koju ne treba praviti ako se moze izbjeci. najbolje bi svakako bilo ne praviti djecu s nekim koga ne volis, ali ako se vec desi, bolje je i abortus uraditi nego se pod takvim pritiskom vezati u jedan takav odnos s nekim do koga ti nije stalo. takvi brakovi svejedno pucaju i pretvore se u kosmar i za jedno i za drugo a pogotovo ispasta ono trece - dijete.
Lounge Act wrote:Koliko vidim, jedino je Norm imao slicno iskustvo. Posebno postovi korisnika Eurosa i direktni su bezveze trabunjanja i naglabanja o odnosu o kojem ja nemam namjeru iznositi detalje. Nisam trazila ni analizu mog odnosa u braku niti savjet kako da popravim ovo sad stanje jer neko ko ne poznaje cijelu situaciju i pricu obe strane ne moze to ni da zna. Kao sto sam vec rekla mi otvoreno pricamo o tome, znamo se malte ne od rodjenja i uvijek smo bili prijatelji i to je nesto sto se nikad nije promijenilo te mi nije lakse pisati po forumu nego razgovarati s njim, a da li ja s njim razgovaram i kako i o cemu sve te da li sam iskrena u svemu tome ili nisam nije vasa briga. Da li on ima nekog- ne vjerujem, ali ne znam, mislim da nije o tome rijec, ali ne mogu biti sigurna.
Pitanje koje sam postavila vezano je za iskustva onih koji su ostali u braku radi djece - jeste li se pokajali ili ne? Vrlo jednostavno. Ne zelim da se za 20 godina, ako dozivimo, okrenemo i shvatimo da smo sje*ali zivot svoje djece.
Drago mi je da su se javili neki koji su djeca rastavljenih roditelja, mada kod mene su djeca mala jer ih dugo nismo mogli imati, a bilo je i drugih stvari.
Provjeri ga,pitaj ga ,svaki muskarac treba fizicku bliskost da tako kazem.Imat ce je i s osobom koju ne voli ako treba,,,ako od vlastite zene ne trazi citavu godinu nesto debelo ne stima
Nemam iskustva,rodicini roditelji se razveli bili na 6 mjeseci i ona je tada imala pakao,kasnije su se pomirili i sad imaju bolji brak bar ja koliko vidim
Lounge Act wrote:Koliko vidim, jedino je Norm imao slicno iskustvo. Posebno postovi korisnika Eurosa i direktni su bezveze trabunjanja i naglabanja o odnosu o kojem ja nemam namjeru iznositi detalje. Nisam trazila ni analizu mog odnosa u braku niti savjet kako da popravim ovo sad stanje jer neko ko ne poznaje cijelu situaciju i pricu obe strane ne moze to ni da zna. Kao sto sam vec rekla mi otvoreno pricamo o tome, znamo se malte ne od rodjenja i uvijek smo bili prijatelji i to je nesto sto se nikad nije promijenilo te mi nije lakse pisati po forumu nego razgovarati s njim, a da li ja s njim razgovaram i kako i o cemu sve te da li sam iskrena u svemu tome ili nisam nije vasa briga. Da li on ima nekog- ne vjerujem, ali ne znam, mislim da nije o tome rijec, ali ne mogu biti sigurna.
Pitanje koje sam postavila vezano je za iskustva onih koji su ostali u braku radi djece - jeste li se pokajali ili ne? Vrlo jednostavno. Ne zelim da se za 20 godina, ako dozivimo, okrenemo i shvatimo da smo sje*ali zivot svoje djece.
Drago mi je da su se javili neki koji su djeca rastavljenih roditelja, mada kod mene su djeca mala jer ih dugo nismo mogli imati, a bilo je i drugih stvari.
Posta ti prije mene.. I ja ne mislim da je to razlog u prvom planu.
I nemozes nekome reci da trabunja i naglaba, samo zato sto ti postavljas temu povrsinski.
I u tvom slucaju mozes se samo TI okrenuti i zaliti za sobom, a ne za djecom. Djeca ce biti normalna, ostali vi u braku ili ne,
to zavisi samo od dva faktora, tebe i njega i kako cete se ili kako bi se ubuduce postavili.
Lounge Act wrote:Koliko vidim, jedino je Norm imao slicno iskustvo. Posebno postovi korisnika Eurosa i direktni su bezveze trabunjanja i naglabanja o odnosu o kojem ja nemam namjeru iznositi detalje. Nisam trazila ni analizu mog odnosa u braku niti savjet kako da popravim ovo sad stanje jer neko ko ne poznaje cijelu situaciju i pricu obe strane ne moze to ni da zna. Kao sto sam vec rekla mi otvoreno pricamo o tome, znamo se malte ne od rodjenja i uvijek smo bili prijatelji i to je nesto sto se nikad nije promijenilo te mi nije lakse pisati po forumu nego razgovarati s njim, a da li ja s njim razgovaram i kako i o cemu sve te da li sam iskrena u svemu tome ili nisam nije vasa briga. Da li on ima nekog- ne vjerujem, ali ne znam, mislim da nije o tome rijec, ali ne mogu biti sigurna.
Pitanje koje sam postavila vezano je za iskustva onih koji su ostali u braku radi djece - jeste li se pokajali ili ne? Vrlo jednostavno. Ne zelim da se za 20 godina, ako dozivimo, okrenemo i shvatimo da smo sje*ali zivot svoje djece.
Drago mi je da su se javili neki koji su djeca rastavljenih roditelja, mada kod mene su djeca mala jer ih dugo nismo mogli imati, a bilo je i drugih stvari.
Da ti nisi moja supruga??? Prosli sito i reseto zajedno, nakon godina dobili prvo dijete, pa drugo, pa trece ublizu, pa onda 'problemi' a u stvari nisu to bili pravi problemi jer kad se podvuce sve kroz sto smo zajedno prosli, ti nazovi problemi su 'mala maca'...samo treba malo razumjevanja i strpljenja, organizacije slobodnog vremena...Topla rijec pa nekad i izvini iako nisi kriv, i sredi se sve...
Ja se nisam pokajao, ponovo naglasavam...ali ja sam musko...porazgovaraj s muzem...otvoreno iskreno, pa saslusajte jedno drugo bez osudjivanja, kompromis...mozda i njemu nesto 'fali' u braku ali ga strah da kaze...
Lounge Act wrote:Koliko vidim, jedino je Norm imao slicno iskustvo. Posebno postovi korisnika Eurosa i direktni su bezveze trabunjanja i naglabanja o odnosu o kojem ja nemam namjeru iznositi detalje. Nisam trazila ni analizu mog odnosa u braku niti savjet kako da popravim ovo sad stanje jer neko ko ne poznaje cijelu situaciju i pricu obe strane ne moze to ni da zna. Kao sto sam vec rekla mi otvoreno pricamo o tome, znamo se malte ne od rodjenja i uvijek smo bili prijatelji i to je nesto sto se nikad nije promijenilo te mi nije lakse pisati po forumu nego razgovarati s njim, a da li ja s njim razgovaram i kako i o cemu sve te da li sam iskrena u svemu tome ili nisam nije vasa briga. Da li on ima nekog- ne vjerujem, ali ne znam, mislim da nije o tome rijec, ali ne mogu biti sigurna.
Pitanje koje sam postavila vezano je za iskustva onih koji su ostali u braku radi djece - jeste li se pokajali ili ne? Vrlo jednostavno. Ne zelim da se za 20 godina, ako dozivimo, okrenemo i shvatimo da smo sje*ali zivot svoje djece.
Drago mi je da su se javili neki koji su djeca rastavljenih roditelja, mada kod mene su djeca mala jer ih dugo nismo mogli imati, a bilo je i drugih stvari.
Da ti nisi moja supruga??? Prosli sito i reseto zajedno, nakon godina dobili prvo dijete, pa drugo, pa trece ublizu, pa onda 'problemi' a u stvari nisu to bili pravi problemi jer kad se podvuce sve kroz sto smo zajedno prosli, ti nazovi problemi su 'mala maca'...samo treba malo razumjevanja i strpljenja, organizacije slobodnog vremena...Topla rijec pa nekad i izvini iako nisi kriv, i sredi se sve...
Ja se nisam pokajao, ponovo naglasavam...ali ja sam musko...porazgovaraj s muzem...otvoreno iskreno, pa saslusajte jedno drugo bez osudjivanja, kompromis...mozda i njemu nesto 'fali' u braku ali ga strah da kaze...
direktni wrote:Forumskom puku je još manja briga tvoj problem. Obraćaš se za savjet forumašima, a ne fermaš ih ni 2%. samo naprijed bez mog učešća.
Nema potrebe da bude ponizna i da bilo kome polaze racune. Nije ni prva ni posljednja koja se obraca za savjet na forumu. Svi se nekada na nekom forumu izjadamo za nesto sto nas u nekom trenutku previse davi da bismo znali kako da se suocimo s tim.
Svi kao i guzicu, imamo misljenje a uglavnom su nasa razmisljanja velikim dijelom obojena vlastitim iskustvom ili necim sto nas trenutno muci. Mozda ce joj biti lakse sto je napisala dio stvari koje je muce ovdje, mozda ce skontati da joj to nicemu ne sluzi. Ima pravo na to.
Najodvratniju prevaru sam kod sandzaklija vidio.
Doveo je drugu u stan, kod zene i djece.
Isprebijana zena je u sred zime bosa, morala ici po cigare tom sosonu i ljubavnici. Odvratni su mi.
Ma najodvratniju sam ja vidio kod jednog iz Foce,ubjedio zenu i sina da je mrtav ,i tako bilo 10 godina,oni mislili on poginuo ...i onda se javi iz Amerike,ima zenu i djecu tamo.
Jebo sve svoje a ona jadnica mislila muz joj poginuo i nije se nikada udavala
sadie_forever wrote:
Ma najodvratniju sam ja vidio kod jednog iz Foce,ubjedio zenu i sina da je mrtav ,i tako bilo 10 godina,oni mislili on poginuo ...i onda se javi iz Amerike,ima zenu i djecu tamo.
Lounge Act wrote:Koliko vidim, jedino je Norm imao slicno iskustvo. Posebno postovi korisnika Eurosa i direktni su bezveze trabunjanja i naglabanja o odnosu o kojem ja nemam namjeru iznositi detalje. Nisam trazila ni analizu mog odnosa u braku niti savjet kako da popravim ovo sad stanje jer neko ko ne poznaje cijelu situaciju i pricu obe strane ne moze to ni da zna. Kao sto sam vec rekla mi otvoreno pricamo o tome, znamo se malte ne od rodjenja i uvijek smo bili prijatelji i to je nesto sto se nikad nije promijenilo te mi nije lakse pisati po forumu nego razgovarati s njim, a da li ja s njim razgovaram i kako i o cemu sve te da li sam iskrena u svemu tome ili nisam nije vasa briga. Da li on ima nekog- ne vjerujem, ali ne znam, mislim da nije o tome rijec, ali ne mogu biti sigurna.
Pitanje koje sam postavila vezano je za iskustva onih koji su ostali u braku radi djece - jeste li se pokajali ili ne? Vrlo jednostavno. Ne zelim da se za 20 godina, ako dozivimo, okrenemo i shvatimo da smo sje*ali zivot svoje djece.
Drago mi je da su se javili neki koji su djeca rastavljenih roditelja, mada kod mene su djeca mala jer ih dugo nismo mogli imati, a bilo je i drugih stvari.
Da ti nisi moja supruga??? Prosli sito i reseto zajedno, nakon godina dobili prvo dijete, pa drugo, pa trece ublizu, pa onda 'problemi' a u stvari nisu to bili pravi problemi jer kad se podvuce sve kroz sto smo zajedno prosli, ti nazovi problemi su 'mala maca'...samo treba malo razumjevanja i strpljenja, organizacije slobodnog vremena...Topla rijec pa nekad i izvini iako nisi kriv, i sredi se sve...
Ja se nisam pokajao, ponovo naglasavam...ali ja sam musko...porazgovaraj s muzem...otvoreno iskreno, pa saslusajte jedno drugo bez osudjivanja, kompromis...mozda i njemu nesto 'fali' u braku ali ga strah da kaze...
sadie_forever wrote:
Ma najodvratniju sam ja vidio kod jednog iz Foce,ubjedio zenu i sina da je mrtav ,i tako bilo 10 godina,oni mislili on poginuo ...i onda se javi iz Amerike,ima zenu i djecu tamo.
Kako ih je ubijedio, zakleo se, jel´?
Pogresan izraz,tokom rata samo nestao i nije se vise javio,i oni se onda ubjedili poginuo
Lounge Act wrote:Eurosa- ti ne znas nista o meni, ni koliko sma se trudila, ni koliko sam pricala tako da te tvoje rijeci nemaju nikakve veze s vezom.
Norm - nasmija me tvoj post, nisam sigurno jer smo mi jedno dijete izgubili.
Ukoliko je vas odnos takav kakav kazes da jeste,onda ne mislim da on ne bi pristao na pokusaj poboljsanja(na bilo koji nacin).Trzni se malo,potrudi,ne pisi po forumu vec pogledaj svoju djecu i svog muza,pokusaj se sjetiti zasto si se zaljubila u njega, djecu mu rodila,...ma daj malo zivni!
samo naprijed bez mog učešća.
a ona jadnica mislila muz joj poginuo i nije se nikada udavala
