Dan prvi, Trstenik
Krenuli smo u nedjelju, u ponoć, autom (Kadet karavan) da bismo se uspjeli naspavati nakon toga. Došli smo u moju vikendicu na Pelješcu oko 4 sata, a prva destinacija nam je bio Trstenik. To je malo mjesto koje gleda u pravcu Mljeta, tj. na otvoreno more. Tura nije pretjerano zahtjevna, od Sresera ima nekih 11 km, od toga nešto brda ali ništa previše. Tamo nas je zadesio najveći pljusak koji sam ikad vidio na moru, i prvo, odnosno drugo pucanje gume. Nakon saniranja iste, popili smo kafu na miru, u društvu Dine Merlina i Dine Konakovića, koji su sjedili pored nas. Raspitali smo se za trajekt koji vozi do Mljeta, i naišli na informaciju da je pokvaren i da neće raditi slijedeća 3-4 dana. Odmah nas je ulovio mornar koji je prevozio sutra grupu njemačkih turista i lako smo se s njim dogovorili da nas preveze, zajedno s biciklima. Vratili smo se vrlo brzo u Sreser, a tu noć smo slavili s lokalcima Veliku Gospu u Trpnju. Pjevao je Jole, za kojeg nikad nismo čuli, a Trpanj nisam nikad vidio puniji.
Dan drugi, Mljet
Uspjeli smo stići na zakazano, iako je bilo rano ujutro, a zatim smo sat vremena putovali do Mljeta. Tamo smo obišli apsolutno sve što se ima obići, a uglavnom je ravnica, tako da nije bilo problema. U nacionalnom parku Mljet možete vidjeti dva slana jezera i otočić Sveta Marija, koji je smješten u sredini velikog jezera. Plivali smo do otočića, i obišli ga cijelog. Ulazili smo i u crkvu koja datira iz početka 12. stoljeća, a napravili su je upravo bosanski franjevci. U povratku, nakon doplivavanja do obale, smo obišli cijelo jezero, s obje strane. Takođe smo se i popeli na najviši vrh u nacionalnom parku, odakle se vidi skoro sve. Tu je, pored vidikovca, i meteorološka stanica. Nakon toga smo otišli u impresivnu špilju, za koju prije toga nismo ni znali. Špilja nije loša, ali ništa posebno, tipično zavaravanje turista. Kraj dana je obilježilo jelo, koje smo željno čekali, ali smo se razočarali. Umjesto riblje čorbe dobili smo riblju supu, koju smo na brzinu popili i uputili se dalje prema brodici, jer nismo više imali vremena. Bar smo popili dobru kafu i pojeli dobar sladoled. Brodica je krenula u 17 h, i stigla za sat i po, uz to se skoro prevrnula zajedno s nama, jer je more bilo ludo taj dan. Kiša nas je opet zaobišla, i padala je u mjestima u kojima nismo bili taj trenutak. Iz Trstenika smo ponovo otišli za Sreser, prvo na plažu, a onda na roštiljanje. Ukupna kilometraža je bila oko 45 taj dan, koji je kad se sve skupi i oduzme, bio u cjelosti ispunjen.
Dan treći, Kućište i Viganj
Kako smo bili prilično slomljeni od prethodnog dana, spavali smo malo duže, te se onda zaputili autom u Orebić, gdje smo napravili kratku turu od 25 km, imajući u planu sutra putovati do Lovišta, koje je na kraju Pelješca, uz jako puno brda do tamo. U Kućištu smo se kupali, a oduševile su nas mnogobrojne daske za jedrenje koje su bile tu. Stekao sam utisak da niko iz kampa nije bio bez daske, i svi su surfali. Kako je vjetar bio snažan, kupanje je pravi merak zbog valova, ali se ne smije ići daleko jer su daske vrlo blizu obale. Tu smo i popili kafu i zaputili se nazad u Orebić. Naveče smo izašli, mada Orebić i nije posebno dobar za izlaske. Prespavali smo kod mojih rođaka koji su nas najeli i napili
usput.
Dan četvrti, Lovište
Oko podne smo počeli pedalati do Lovišta, do kojeg je prilično naporno doći. Naime, ukupno ima 25 km, a od toga 12 uzbrdo, 8 pretežno ravno, a samo 5 nizbrdo. Slomili smo se do gore, a spust nije neki jer je prestrmo, pa se mora kočiti. Automobila na toj relaciji skoro pa i nema, pa je idealno za bicikliste, koje smo često sretali putem, i po biciklističkom bontonu, pozdravljali
. Na vrhu smo primijetili tipa koji samo stoji tu i dobija pare od vatrogasne udruge, jer javlja ima li gdje u blizini požar. S vrha se vidi haman cijela Korčula i dobar dio Pelješca i cijela uvala između poluotoka i otoka. Pogled čak seže do Lastova i Mljeta. Tako se tip po čitav dan ubija od dosade vjerovatno. Nakon vrha (ustvari ima još malo penjanja, ali to je vidikovac), ulazimo u zaštićenu zonu, u kojoj je kazna za odlaganje smeća dvije tisuće kuna, a svako malo možete vidjeti neke table s nekim objašnjenjima zašto je to zaštićena zona, a ustvari tu nema ništa, opet tipično izmišljanje i pravljenje medvjeda od muhe. Tu se možete u blizini, i popeti do najvišeg vrha Pelješca, Svetog Ilije, ali morate dosta ići kamenjarom. Poslije toga slijedi spust od 5 km i konačno, Lovište. Mjesto samo po sebi je bezveze, ali nama je bilo zanimljivo doći do njega. Naravno, najprije ide kafa, pa tek onda kupanje. Zadržali smo se oko 4 sata, i oko 6 krenuli nazad, znajući da je sada penjanje dosta kraće, ali i veći nagib. Brzo smo se popeli do vrha, a usput smo zakrpili i moju zadnju gumu, tako da su sad obje zakrpljene, a jednom od nas je pukla zadnja pred sami Orebić, ali uspio je doći do auta bez krpljenja. Spust je bio sjajan, jer traje oko 12 km, jedino je cesta prilično loša, ali kako nema auta, idealno je za bicikliste. Došli smo oko pola 8 u Orebić, a moji rođaci su nas tjerali da ostanemo još, ali smo se morali vratiti zbog neodložnih obaveza. Opet smo svratili i u Sreser, sjeli koji sat i krenuli malo poslije ponoći za Sarajevo. Janjetina u 4 ujutro baš i nije prijala, ali je vrijedno spomenuti je
. U pola 6 smo bili u Sarajevu.
Sve u svemu, bilo je odlično, da Bog da se što prije ponovilo. Komentarisali smo da se zaista isplati nositi bicikla na more, jer ima super tura koje se lako mogu osmisliti, gdje god da dođete. Slijedeća destinacija bi nam trebao biti Hvar, a o Hvaru imate više na
http://www.pedala.hr .
