Zamke i zablude u nacionalnom izjašnjavanju
ESAD DURAKOVIĆ
piše: Esad DURAKOVIĆ
Izbjegavanje vlastitog nacionalnog imena ima veoma važne reperkusije i u pogledu povijesti, a ne samo suvremenosti. Pod povijesnim imenom BOŠNJACI, ta etnička zajednica je ostvarila određene rezultate, kreirala je određenu povijest, i odričući se toga imena ja bih se odrekao i te povijesti.
A šta smo mi bez povijesti? Obezličena amorfna masa koja, budući bez povijesti, nema ni budućnosti, i stoga je - kao dezorijentirana - vrlo podatna istrebljivačkim pohodima
(preuzeto sa
http://www.oslobodjenje.ba )
Otkako su počele pripreme za popis stanovništva, Bošnjaci su u znatnom broju zbunjeni, smeteni. Znajući za tu njihovu zbunjenost i podstičući je, vršljaju unaokolo kojekakvi eksperti-misionari koji navode na pogrešan put; neki od njih nisu iz bošnjačkog nacionalnog korpusa, čak ne govore bosanskim jezikom, pogotovu ne govore u bošnjačkom interesu. Ima više razloga za tu zbunjenost kojoj bi dobro pristajalo i ime: neosviještenost.
Prije svega, valja imati u vidu da je tokom niza decenija Bošnjacima bilo oduzeto njihovo nacionalno ime (Bošnjak), pa su bili prisiljeni da se izjašnjavaju na više načina (kakva "velikodušnost"!). Tako su neki postali Muslimani u etničkom smislu, što nikada i nigdje u svijetu nije zabilježeno, jer je to svuda oznaka za vjersku pripadnost; da se izjašnjavaju kao Srbi ili Hrvati, ili - kao neopredijeljeni... Šta znači biti neopredijeljen u nacionalnom smislu?! To je naročito individualno i kolektivno poniženje (dakle, ti si NIŠTA!); to je marginalizacija ili izopćenje pa tako i zlostavljanje naročite vrste koje se nad Bošnjacima vršilo decenijama, u kome su odrastale generacije. No, mnogi su radije pristajali da se izjašnjavaju i kao neopredijeljeni nego da budu ono što zapravo nisu (Srbi ili Hrvati). Takvo ponašanje prema jednom narodu tokom duga vremena stvorilo je veliki kompleks u vezi sa osjećanjem samobitnosti i osviještenosti, održavalo je njihov osjećaj marginalizacije i nesigurnosti. Dotle drugi narodi s kojima su živjeli u istoj zajednici (paradoks: u zajednici u kojoj je neravnopravnost na taj bitni način institucionalizirana) nisu imali nikakvih problema ili dilema u vezi sa osjećanjem i izražavanjem nacionalnog identiteta, štaviše - neki su ga doveli do najvišeg izraza supremacije a katkad i do pogubnih oblika antagonog nacionalizma.
Kao nastavak te duge prakse poricanja bošnjačkog nacionalnog imena, otupljivanja svijesti o nacionalnom identitetu, izvršena je i nedavna trostrana agresija - sa elementima genocida - na Bosnu i Hercegovinu, tačnije na Bošnjake, jer agresori, kao i današnji bosanskohercegovački secesionisti/iredentisti, znaju da nema BiH bez Bošnjaka, niti može biti ovdje Bošnjaka bez BiH. Riječ je, dakle, o kontinuiranju iste ideje/cilja: Bošnjake je trebalo djelomično eliminirati i dezorijentirati oduzimanjem njihovog nacionalnog imena, potom ih ratom i genocidom djelomično pobiti i jednim dijelom ih protjerati. Iz toga proizlazi - očigledno je - da su Bošnjaci ovdje konstantna povijesna meta. Predstojeći popis stanovništva nastoji se, s nekih strana i perfidnim sredstvima, uvesti u taj krajnje negativan kontekst: treba ih zbuniti kako da se izjašnjavaju, zato da bi ih bilo što je moguće manje, a isti cilj imala je agresija. Za to se pripremao konfuzan popisni materijal, dok istovremeno djeluju spomenuti "misionari". Bilo bi idealno kada bi naše društvo/država počivalo na principima građanske države - tada broj pojedinih naroda ne bi bio važan kao što jest u faktičkom slučaju. Međutim, međunarodna zajednica je konstruirala državu tako da funkcionira na principima etničkih zajednica (njihove brojnosti) i stoga je nastavljačima agresije važno smanjiti broj Bošnjaka što je moguće više. Dakle, čitav povijesni kontekst i naša krajnje ružna državno-politička stvarnost ukazuju na to da nije riječ o običnom popisu stanovništva. Potpuno je nejasno kako to nije svakome jasno. No, ovom prilikom želim ukazati na još neke važne aspekte bošnjačke djelomične smetenosti, ili neosviještenosti, u vezi sa izražavanjem nacionalnog identiteta.
1. Najprije se zdravom razumu nameće pitanje: Kakav je to čovjek, uopće, koji ni dan-danas ne zna koje je nacije, koji ne zna kako da se izjasni u tom pogledu, pa tumara između lažnih (podmetnutih) dilema je li Bošnjak, Musliman, Bosanac, Hercegovac... Naprosto je nenormalno da neki ljudi ne znaju kojoj naciji pripadaju, odnosno kako se ona zove.
2. Bježanjem od povijesnog nacionalnog imena (Bošnjak), mnogi pokušavaju - na potpuno pogrešan način - "izraziti" svoj navodni internacionalizam, kosmopolitizam, navodnu svijest o nadnacionalnom, tačnije - o anacionalnom kao vrlini. I to je posljedica kompleksa koji je ljudima dugo nametan. Svi narodi u modernom, civiliziranom svijetu, s ponosom ističu svoj nacionalitet, znajući da to nema nikakve negativne veze s njihovim internacionalizmom, naprotiv: nacionalnosti grade internacionalizam. Treba najprije jasno izraziti svoju (autentičnu) nacionalnu opredijeljenost i osviještenost da bi čovjek mogao postati internacionalist. Oni Bošnjaci koji su smeteni u tom pogledu forsiraju svoj navodni internacionalizam kao anacionalnost na lokalnoj razini, izjašnjavanjem kao Bosanac i sl., ne znajući da je to oznaka pripadnosti državi, a da ta država - nažalost i gle paradoksa! - funkcionira upravo po ključu etničkoga. Takvim izražavanjem anacionalnosti pokazuju koliko, zapravo, ne shvaćaju suštinu stvari, te da su i logički i politički inferiorni u datom kontekstu i konstelacijama.
3. U vezi s nacionalnim izjašnjavanjem, potrebno je posvetiti pažnju sljedećem mehanizmu koji je vrlo složen a neumoljivo je zakonomjeran. Naime, uvijek se ukazuje na to kako je nacionalno izjašnjavanje individualni čin, izraz slobodne volje i osjećanja. To jest tačno. Stoga se ne smije vršiti prisila. Međutim, iza toga ima nešto fundamentalno važno, i zato je potrebno tumačiti posljedice tako slobodno izražene volje. Naime, mi funkcioniramo kao društvo, pa se i čin slobodne volje ograničava potrebama društva/zajednice u kojoj ostvarujemo svoja individualna i kolektivna prava. Drugim riječima, svojim izjašnjavanjem o nacionalnoj pripadnosti, ja, ti, on - kao zbir/društvo slobodnih individua - sudbinski utječemo na ostvarivanje individualnih i kolektivnih prava drugih (onih prava koja se realiziraju u društveno-političkoj zajednici u svim njenim sferama), dakle i na prava svoje djece, roditelja, svih svojih sunarodnika. To je stoga što zajednica, voljom konstruktora Daytona, funkcionira na principu etničkoga. Skup individua čini društvo, i stoga je pogrešno misliti kako se moje izjašnjavanje tiče samo mene: ono se tiče i mene, ali i svih mojih, kao i cijele zajednice. Dakle, nacionalno izjašnjavanje u popisu stanovništva nije proizvoljan, neobavezujući individualni čin, već je to čin krajnje odgovornosti prema svima onima s kojima/među kojima, kao u društvu, ostvarujem svoja prava i obaveze. Shvatiti to izjašnjavanje kao sasvim neobavezujuću slobodnu volju, znači izraziti društvenu nezrelost i političku neosviještenost u realno postojećim konstelacijama, i znači pristanak na fatalne manipulacije koje - danas i ovdje - vode ka potpunoj marginalizaciji jedne etničke zajednice kao društvenog konstituenta i relevantnog političkog subjekta.
4. Izbjegavanje vlastitog nacionalnog imena ima veoma važne reperkusije i u pogledu povijesti, a ne samo suvremenosti. Pod povijesnim imenom BOŠNJACI, ta etnička zajednica je ostvarila određene rezultate, kreirala je određenu povijest, i odričući se toga imena ja bih se odrekao i te povijesti. A šta smo mi bez povijesti? Obezličena amorfna masa koja, budući bez povijesti, nema ni budućnosti, i stoga je - kao dezorijentirana - vrlo podatna istrebljivačkim pohodima.
5. Najzad odricanje od toga imena u povijesti i sadašnjosti (to ime i svi rezultati vezani za njega jesu faktičko stanje!) i prihvaćanjem nekog drugog imena, ja bih izvršio naročitu vrstu krivotvorenja (izdavao bih se za ono što u stvari nisam); bio bih čovjek bez samopoštovanja, koji stoga ne može računati na to da ga poštuju drugi.
6. U aktualnim tumačenjima važnosti ovoga popisa, uglavnom se naglašavaju njegove tri komponente kao jednako važne – nacionalnost: Bošnjak, jezik: bosanski, budući da se on često a neutemeljeno nastoji osporavati; vjeroispovijest: musliman. U ovome izjednačavanju prioriteta, sugerira se povlačenje znaka jednakosti između pripadnosti bošnjačkoj naciji i vjeri islamu, odnosno, i u krajnjem - povlači se znak jednakosti između nacionalnog i vjerskog a to jest pogrešno i može biti kontraproduktivno, jer treba uvažavati činjenicu da ima Bošnjaka koji uopće nisu vjernici. Uostalom, tokom proteklih nepunih dvadesetak godina razvijana je upravo ta tendencija poistovjećivanja nacionalnog i vjerskog, što ide u prilog brojnim faktorima (i onim agresijskim) da se Bošnjaci svedu u gabarite vjerske zajednice. Stoga je važno akcentirati – u datim okolnostima kao izuzetne faktore političkog subjektiviteta – nacionalnu pripadnost (Bošnjak) i jezik (bosanski), a vjeroispovijest, naravno, ostaje stvar najvišeg izraza važne ali nepolitične intime.
***
Pravilno, vjerodostojno nacionalno izjašnjavanje u popisu stanovništva treba da bude zaista slobodno, što znači bez bilo koje vrste zbunjivanja naroda i bez krivotvorenja. Jedino tako rezultati mogu biti realni, i ne na štetu bilo čiju. Stoga i Bošnjaci mogu biti samo Bošnjaci: takvim izjašnjavanjem, oni trgaju onaj kontinuitet o kome sa na početku govorio kao o metodi njihove marginalizacije ili istrebljenja; na taj način uvažavaju vlastitu povijest ostvarenu pod tim imenom; ispoljavaju odgovornost prema najbližima; na taj način izražavaju samopoštovanje i samosvijest...
Nema nijednog razumskog razloga da budu bilo šta osim ono što jesu - Bošnjaci.
