Šta čeka OHR
Piše: Vildana SELIMBEGOVIĆ
20/03/11 11:12
Puno je puta već rečeno šta je sve Čović odbio, pa mi se nekako čini da je važnije akcentirati način na koji je to uradio i njegove motive. Moram priznati, iznimno sam sretna što je posljednjoj turi pregovora vođenih između SDP-a BiH i SDA sa HDZ-ovima kumovala međunarodna zajednica. Ona ista koja se nije ni počešala za Vladom RS-a. No, kako je u Federaciji iskazala iznimnu brigu, onda mi je nekako posve u redu što je Čović upravo Inzku, Mooreu i ambasadorima PIC-a rekao svoje kategorično "ne".
Federacija je dobila novu Vladu. Četiri stranke okupljene oko zajedničke Platforme - SDPBiH, SDA, HSP i Narodna stranka Radom za boljitak - podijelile su i ministarstva i vrijeme je za dogovor o Vijeću ministara. No, već je posve jasno da nam slijede mjeseci i mjeseci novih pregovora. Milorad Dodik je javno nezadovoljan formiranjem federalne Vlade.
Dodik novoj Vladi FBiH zamjera što u njoj nema "legitimnih predstavnika Hrvata u BiH", koji su, po njemu - HDZBiH i HDZ 1990. Prije nego se prisjetimo svih mogućih ponuda koje je Dragan Čović - u ime oba HDZ-a odbio - nije zgoreg baciti oko na postavku vlasti Republike Srpske. Predsjednika Dodika izabrali su glasači, baš kao i potpredsjednike iz reda hrvatskog, odnosno bošnjačkog naroda, Emila Vlajkija i Enesa Suljkanovića. Koliko je Vlajki legitiman Hrvat, ne bih da procjenjujem, no Suljkanović je - po Dodikovim kriterijima - jedini Bošnjak s legitimitetom u RS-u, ma šta to značilo. Iako kandidat SDP-a BiH nije, dakle, potpredsjednik postao zahvaljujući stranačkim pregovorima već brojem glasova. S Vladom RS-a stvari stoje ovako: Davor Čordaš, ministar za izbjeglice i kadar HDZ-a BiH, ima tešku ulogu "legitimiteta" kako Hrvata, tako i Bošnjaka u Vladi RS-a. Zato što su ostali Hrvati - Anton Kasipović, Nada Tešanović i Gorana Zlatković - listom kandidati SNSD-a. Bošnjake u Vladi RS-a također predstavljaju kadrovi SNSD-a Džerard Selman, Jasmin Konić, Srebrenka Golić te Lejla Rešić iz DNS-a.
Zanimljivo, kada je formirana Vlada RS-a na ovaj i ovakav način, ne samo što se predsjednik RS-a nije bunio nego je to bilo posve u redu i svekolikoj međunarodnoj zajednici u BiH i visokom predstavniku Valentinu Inzku. Niko se nije ni okrenuo a kamoli zabrinuo. S Federacijom je, pak, posve druga priča.
Figurativno rečeno, SDPBiH je - za razliku od SNSD-a - tražio samo svog Čordaša, a sva ostala hrvatska mjesta nudio HDZ-u pa opet Čović nije pristao. Puno je puta već rečeno šta je sve Čović odbio, pa mi se nekako čini da je važnije akcentirati način na koji je to uradio i njegove motive. Moram priznati, iznimno sam sretna što je u posljednjoj turi pregovora vođenih između SDP-a BiH i SDA sa HDZ-ovima kumovala međunarodna zajednica. Ona ista koja se nije ni počešala za Vladom RS-a. No, kako je u Federaciji iskazala iznimnu brigu, onda mi je nekako posve u redu što je Čović upravo Inzku, Mooreu i ambasadorima PIC-a rekao svoje kategorično "ne". Dok je god vukao za nos Lagumdžiju i Tihića, sada je barem kristalno jasno, Inzku i kompaniji hinjio je krajnju kooperativnost.
Među novinarima se pročulo kako je onoga dana kada su Lajčak i Steinberg pisali pismo tražeći odgodu sjednice Doma naroda, drug Inzko - inače poznat po SMS-ovima koji završe u novinama - poslao jedan Lagumdžiji i Tihiću u kojem je bila
Josipovićeva ponuda za Vladu FBiH. Kako su ova dvojica već ranije povjerovali samom Josipoviću da se on ni po koju cijenu ne želi miješati u formiranje vlasti u BiH, i taj je pokušaj prošao. No, nekako se pokazalo da je ponuda OHR-a koja se na kraju našla na stolu koincidirala sa tim Inzkovim SMS-om. Pa ju je opet odbio niko drugi do Dragan Čović.
Šalu na stranu, sve je u i oko BiH davno postalo preozbiljno. I dvostruki aršini međunarodne zajednice i Inzkovi SMS-ovi i ponašanje Centralne izborne komisije. Ima tome skoro i godina: na stranicama ove novine zaludno su ispisivani tekstovi i tekstovi koji su pokazivali i dokazivali da se Centralna izborna komisija politički vrlo odredila.
Gospođa je predsjednica muvala sa štampanjem i pakovanjem glasačkih listića, Čović, Dodik i Radončić već tada zdušno dijelili BiH, a CIK se na stranicama stranačkih glasila jednako zaklanjao iza OHR-a i OSCE-a. Kako nijedan plan nije savršen, izbori su i ovaj pomutili: Dodikov SNSD i Čovićev HDZ ostali su bez radikalnog Bošnjaka spremnog na komad bošnjakistana i tako i bez formule jedan + jedan + jedan.
Lagumdžiji i Tihiću se može svašta prigovoriti, ali nikako radikalizacija. Ako ćemo pravo, po Radončićevim definicijama bošnjaštva, nemaju ni prolaznu ocjenu, a nijednom se nije omaknuo ni vehabija kao nosilac liste. Omakla im se zato Platforma: zanimljivo, Platformu je Čović teška srca prihvatio, ali je na kraju opet rekao ne.
Njegovo ne, to konačno ne izrečeno u OHR-u, zapravo je razotkrilo njegove namjere od samog početka. Kada je sa svojih 62 posto osvojenih glasova Hrvata u BiH odbio 90 posto pozicija u izvršnoj vlasti, valjda je i ambasadorima PIC-a postalo jasno da Čović ne želi u Evropu već iz Bosne i Hercegovine. Jednako kao i njegov SNSD partner Milorad Dodik.
Priča o disoluciji BiH opasno se prenosi na federalni nivo i postaje priča i o disoluciji Federacije BiH. OHR još šuti. Isto onako kako je godinama šutio Dodiku, sada šuti Čoviću.
Sjedinjene Američke Države su priznale da su se pomirile sa odlukom HDZ-a BiH i HDZ-a 1990 da ostanu opozicija. Ostalo je pak da ambasadori PIC-a skupa sa OHR-om objasne Čoviću da opoziciono djelovanje ne znači samovolju, a kamoli samoupravu, već poštivanje zakona. A Dodikova dosljednost u zalaganju za HDZ-ove lako je rješiva: dovoljno je zatražiti iste aršine i u RS-u. Ili, barem za početak, ubrzano formiranje Vijeća ministara.
ne samo da imamo dalekovidnicu vec i poravnateljku iste
maloprije nisi bila 
