A šta si pročitala?piupiu wrote: ↑27/02/2021 13:33
Jesu njih dvojica ono zajedno iz PEN-a BiH izašli? Svejedno. Dobra mu je recenzija. Kao 'uputstvo za upotrebu', koje nekad fakat treba. Kad sam gledala "Once Upon A Time In Hollywood" pola mi stvari nisam uopšte primijetila, ni skontala, jer nisam živela u LA 70-ih. Kad iščitah, film dobio novu dimenziju...
Zašto bih "provalio" bilo koga svojom opsakom?
Pročitaj knjigu, pa napiši nešto o istoj. Pročitaj kritiku, pa napiši nešto o istoj. Nemoj se uvijek zadovoljavati površnošću i zaustavljati na ličnom animozitetu prema autorima.Škobo Habu wrote: ↑27/02/2021 14:05Zašto bih "provalio" bilo koga svojom opsakom?
Opšte je poznato da kružok okupljenih oko "Ajfelovog mosta" funkcioniše na taj način.
Je l' Jerga izašao iz PEN BiH radi "komšizacije" istog?
Je l' Jerga dao otvorenu podršku konzulici u Pragu u slučaju Sejranović, koju je taj isti Komšić poslao u diplomaciju sa SSS?
Tvoje je pravo da se oduševljavš Jergom, Mlakićem i sličnim...moje je da se ibretim.
Dovoljno sam pročitao od obojice da mogu mirne savijesti zaključiti da su naporni i dosadni.
Konkretno, šta si pročitao?Škobo Habu wrote: ↑27/02/2021 14:35Dovoljno sam pročitao od obojice da mogu mirne savijesti zaključiti da su naporni i dosadni.
Na koncu, povraća mi se na političku korektnost tipa odvojite pisca od njegova umjetnička dijela.
Svako ko čita Mlakićeve kolumne koje objavljuje na portalu Bljesak ili Ekspresu, zna da ne odmiče nišan od tzv. političkog Sarajeva, što je samo prazna formulacija, i da stvara kult viktimizacije Hrvata u BiH. U svakoj drugoj kolumni se spomenu nestali Hrvati iz Bugojna, dok o nestalim i pobijenim Bošnjacima u Prozoru ili njegovom Gornjem Vakufu ni riječi.
To su lako uočljivi fakti, a ne animozitet.
Lakše mi je nabrojati šta nisam pročitao od Jergovića nego šta jesam.
Pa super onda, ocijeni nam njegov rad, ako si tako upućen. Šta misliš o stilskom, tematskom i književnom razvoju Jergovića kroz godine? Kako ti se doima rani Jergović, recimo u Mama Leona ili Dvori od oraha, u odnosu na Jergovića u Ocu ili Rodu, a pogotovo nešto novijim djelima poput Levijeve tkaonice svile ili Nezemaljski izraz njegovih ruku? Kako bi usporedio Jergovićevo dopsivanje s Mehmedinović u odnosu na nešto kasnije dopisivanje s Basarom?Škobo Habu wrote: ↑27/02/2021 15:19Lakše mi je nabrojati šta nisam pročitao od Jergovića nego šta jesam.
Jergovića sam aktivno pratio od kraja devedesetih sve do možda unazad deset godina. Čak i "Trans-atlantic mail", njegovo e-dopisivanje sa Mehmedinovićem imam negdje. Pored toga sam pratio i njegovo pisanje po raznim regionalnim medijima.
Znači da imam dovoljno staža da mogu ocjeniti njegov rad.
Mlakiću svaka čast na "Živim i mrtvim", ali tu knjigu je više proslavila njena filmska adaptacija, nego autor sam.
"Ljudi koji su sadili drveće" mi je dosadna, i nikad je nisam dovršio do kraja.
Ti stvarnio misliš da ću pisati disertaciju na temu nečega što se čitalo prije deset ili petnaest godina?ExNihilo wrote: ↑27/02/2021 19:53
Pa super onda, ocijeni nam njegov rad, ako si tako upućen. Šta misliš o stilskom, tematskom i književnom razvoju Jergovića kroz godine? Kako ti se doima rani Jergović, recimo u Mama Leona ili Dvori od oraha, u odnosu na Jergovića u Ocu ili Rodu, a pogotovo nešto novijim djelima poput Levijeve tkaonice svile ili Nezemaljski izraz njegovih ruku? Kako bi usporedio Jergovićevo dopsivanje s Mehmedinović u odnosu na nešto kasnije dopisivanje s Basarom?
Šta ti se (nije) svidjelo u "Živim i mrtvim"?
a kako, zašto i na osnovu čega je taj draži ujedno i bolji...to ostaje da lebdi u zraku i mraku neznanja jer o tome se, kao, ne raspravlja.Fali mi onaj lajk dugmić baš, kad je dosta samo da kažeš da je divno.ExNihilo wrote: ↑01/04/2021 22:02 Evo jedna lijepa pjesma po motivima romana Kad sam bio hodža Damira Ovčine, koji je ujedno autor teksta pjesme. Uskoro će izaći i konceptualni album, a potom i novi roman Damira.
Nekoliko slika zamrznutih u vremenu, sjećanje na intimnu tragediju, koja će se preko noći zakotrljati u kolektivnu. Slika u slici, tuga u tuzi, tragedija u tragediji.
Pjesma ima onaj rijetki kvalitet hvatanja trenutka u vremenu koji život dijeli na prije i poslije.
Kome si se to nagovorio?Chmoljo wrote: ↑05/04/2021 19:17 I tako dok kratih vrijeme u banovićima, naletih na ovaj dragulj...
[yt]https://youtu.be/Q2WAb0AIxpA[yt]
[yt]https://youtu.be/SmIuaWcqfjA[yt]
Ne znam šta je bolje, safetovo bekrijanje ili himzino upucavanje mileni dravić.
Više ikona za ovim hastalom nego u hilandaru.
piupiu wrote: ↑06/04/2021 11:42Kome si se to nagovorio?Chmoljo wrote: ↑05/04/2021 19:17 I tako dok kratih vrijeme u banovićima, naletih na ovaj dragulj...
[yt]https://youtu.be/Q2WAb0AIxpA[yt]
[yt]https://youtu.be/SmIuaWcqfjA[yt]
Ne znam šta je bolje, safetovo bekrijanje ili himzino upucavanje mileni dravić.
Više ikona za ovim hastalom nego u hilandaru.
Tužno mi je ovo gledati, majke mi.
Docendo discimus!Chmoljo wrote: ↑06/04/2021 12:07
viewtopic.php?f=67&t=156281&p=17195378#p17195378
a što je tužno? nostalgija?
Characterised by Turkish and Arabic influences and infamous for its connections with the gangsta underworld, manele paints an aspirational, money-making world where heroes get rich quick on their streetwise smarts, to be loved by women and envied by their enemies. “Gypsies from the gypsy-hood are jealous I’ve got money,” Minune sings in another hit.
Minune might be a star, but both him and other manele singers are navigating choppy cultural seas. Once one of Romania’s most widely-loved musical genres, manele is now quietly blacklisted from major TV and radio stations. Appearances of manele at major festivals or nightclubs has fractured Romanian society into several fronts. At its heart is a Romania coming to terms with itself and its identity.
Deemed illegal under the socialist regime, manele slowly gained ground after the collapse of communism in the 1990s. By the early 00s, the sound of manele was everywhere in Romania — pumping on full volume from cars, clubs, bars, and markets, on beaches and by picnic areas. Manele singers were frequently played on the radio and invited to TV shows.
https://www.calvertjournal.com/features ... re-romania
Ljubić: Korona, kuga, morija… smrt i život oko njih
Ne samo da je hafiz Traljić malo zapisivao koliko je pamtio, a sve je pamtio, nego je i po drugim stvarima bio neobičan. Izgledao je kao Buda, tako se i smiješio, pogotovu ako ga ko upita što ne napravi žalbu dok je u Zenici robijao, i što jedini od cijele grupe odleža gotovo svih 10 godina, kada su svi drugi bili pomilovani. Nije volio o tome da govori, a zna se da je rekao da se žalio da bi morao da se odrekne onoga što je rekao, a on ništa i nije rekao.
Tri sata on je nabrajao groblja i mezarja, velika i mala, nastala u ratovima i vremenima kuge koja je tako često harala po Sarajevu, ali ispriča i o jednoj neobičnosti, koja je čak i u odnosu na druge gradove u svijetu, rijetkost. Kako su u Bosni uvijek dolazili razni putnici, putopisci, znatiželjnici, zanesenjaci, ali i razni pehlivani, beskućnici i hoštapleri, a i oni koji su tvrdili da im je Sarajevo i Bosna u srcu (ti su nas se i najmanje sjećali kada bi nam zatrebali), narod ih je dočekivao i čašćavao utrkivajući se u svojoj ljubaznosti.
„…ljudi su visoki i lijepi, bistroumni, snažni i ratoborni, vrlo skloni gostoljublju pa se natječu da prihvate putnike, brinući se da nahrane i njih i njihove konje, bez ikakve naplate…“
Jedan drugi kroničar nabraja gotovo iste osobine Bosanaca i Hercegovaca, s tim što još dodaje: „…i brzo se razmnožavaju.“ Iz franjevačkih kronika
https://nomad.ba/ljubic-korona-kuga-mor ... _7crnCCTl0
Na vijest o smrti dragog profesora: u dvije crtice o Miralemu Zubčeviću
Valja reći da naseobine niknu pa propadnu, narodi postanu pa nestanu, putnici dođu pa prođu, a ljudi se rode pa umru. Dok rijetki nastave živjeti u kolektivnom pamćenju, većina iščezne iz zajedničke memorije, obitavajući jedino u sjećanjima malobrojnih dok i oni sami zemlju ne napuste.
U nedjelju je umro Miralem Zubčević, veliki filmski montažer i moj nekadašnji profesor. Pišući ove »in memoriam« retke, a ne znajući kamo dalje, iznova se vraćam uvodnoj rečenici: u nedjelju je umro Miralem Zubčević, veliki filmski montažer i moj nekadašnji profesor... Svako čitanje kao da iznova produbljuje tugu i sjetu, naglašavajući jezičnu i misaonu sterilnost rečenice koja nije dostojna pošte koju pokušavam iskazati. Nisam, naime, naumio pisati ispoliranu čitulju posvećenu velikom čovjeku i umjetniku, Miralemu Zubčeviću - Celetu, rođenom u Sarajevu 1951. godine, poznatom bosanskohercegovačkom filmskom montažeru, primaocu mnogobrojnih nagrada i priznanja, suprugu, ocu, djedu, prijatelju i do penzionisanja prošle godine redovnom profesoru na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Naumio sam napisati dvije crtice mojih sjećanja na njega.
Ostatak: http://www.prometej.ba/clanak/vijesti/n ... evicu-4803
i mi i oni malo od turaka, malo od arapa. i samo metnuli sintisajzer da se ne zajebavamo sa defovima i zurlama.