Čitalac wrote: ↑13/01/2026 12:52
DaysleepeR wrote: ↑13/01/2026 12:20
Vezano za Iran i istoriju, jedan od glavnih razloga razilaženja Homeinija i šaha ja bio oko prava žena da glasaju.
Zanimljivo da im Homeini nije oduzeo to pravo dolaskom na vlast u Iranu.
Politika je kurva.
Inače, šah je jako blizu vlasti držao ulemu i partije sa islamskim predznakom, dok je glavnu prijetnju vidio u socijalističkim i komunističkim partijama.
Na kraju mu je ulema presudila.
Ima ona sjajna "prepiska" između šaha i Ardešira Zahedija, tadašnjeg ambasadora Irana u Washingtonu. Septembar je 1973. godine. Zahedi na 22 stranice piše kako mu je jedan visoki američki zvaničnik uputio niz neugodnih pitanja i konstatacija, počev od šahovog zdravstvenog stanja pa do toga da iranskog vladara svi lažu i dostavljaju mu frizirane podatke dok u zemlji raste nezadovoljstvo. Šah crvenom olovkom podvlači neke rečenice i zapisuje svoje opaske. Naređuje Zahediju da kontakte s tim Amerikancem "svede na minimum" pa zaključuje: "Uostalom, mi smo više zabrinuti za budućnost Amerike..."
A šta se odigralo u času sudbinskog loma u Iranu?
"Pod njihovim nogama bili su zgužvani tepisi sa imenom Šaha. U njihovim rukama revolveri sa imenom Allah. Krenula je revolucija. Cijeli svijet je vidio da ona dolazi. Nije vidio samo on."
Radži je bio sekretar posljednjeg Šahovog premijera Bahtijara. Bio je lični sekretar princeze Ašraf, imperatorove sestre. Vidio je i čuo mnogo. Čuo je i Šaha kako gotovo u bunilu ponavlja: "Niko na svijetu ne može da me obori. Pola miliona vojnika stoji iza mene. Iza njih većina radnika i svi seljaci. A ovi crni gavranovi (sveštenici), njih mogu da kupim i prodam na bilo kojoj čaršiji, po bilo kojoj cijeni."
U Teheranu, u "Paunovom dvorcu" ispod planine Elburs, ambasador Radži nije stigao ni da poljubi ruku svoga gospodara, a Šah je već nervozno pitao:
"Šta hoće ti Englezi od mene? Da primijenim njihovu demokratiju? Nipošto. Niti, pak, francusku demokratiju. Ja tačno znam šta i u kojoj količini treba mom narodu..."
Kad se ambasador malo pribrao i prikupio hrabrosti, obavijestio je Šaha da mu je iz Londona donio precizan izvještaj o stavu britanske štampe prema prijestolju. Izvještaj je bio negativan.
Šah nije odgovorio. Nije čak ni gestom stavio do znanja da je čuo. Samo je odsutno pokazao prstom prema svom ličnom sekretaru. Radži predaje papir sekretaru i komentariše u memoarima: "Nije ništa čitao. Zato jer nije želio da pročita. Nije želio da pročita, jer nije podnosio istinu."
U bezumlju svog zatvaranja, Šah je išao i mnogo dalje. Na ramazanski praznik jedan od ministara skupio je hrabrosti da mu čestita praznik pesimističnim riječima:
- "Bogami, posljednji praznik Svjetlosti."
- "Posljednji za tebe."
- "...Htio sam da kažem da ima još vremena, da će biti još radosnih praznika pod uslovom da na vrijeme uzmemo umjereni kurs."
- "Umjeren se može biti u piću i cigaretama."
Farah Diba nešto kasnije obazrivo prilazi mužu i poluglasno komentariše hrabrost ministra:
- "Ova samoubilačka otvorenost čovjeka svjedoči o njegovoj velikoj odanosti tebi."
- "Hoćeš da kažeš da si i ti Homeinijev špijun u mom dvoru?"
- "Ne vjerujem da tako misliš. Saberi se, Reza, i pogledaj koliko ti smeta istina."
Smetala mu je istina. U Iranu postoji izreka: "Niko Šahovom ocu nije smio da slaže. Niko Šahu nije smio da kaže istinu."
A samo nekoliko dana prije nego što će konačno shvatiti da mora da bježi i da ga njegovih 50 hiljada vojnika neće spasiti Homeinijeve oluje, da ni "polovina polovine" radnika ne stoji iza njega i da cijelo seljaštvo skandira povratku ajatolaha - Reza Pahlavi u svom salonu gleda film sa krvavih demonstracija što su se razljevale njegovom imperijom. A na filmu - do đavola - upravo oni "crni gavranovi" bacaju cvijeće na vojnike i kliču: "Svi smo braća. Brat ne ubija brata. On je neprijatelj boga."
I vojnici su bacali puške. Bratimili su se s "crnim gavranovima" u suzama. Na ulicama. Usred krvavih demonstracija.
(Dejan Lukić - "Crni gavranovi")
. Kritika necega=defetizam, interesantno 
